Kategorija: K

KORSKY, Ivo (Korski), političar i publicist (Osijek, 22. II. 1918 – Buenos Aires, 12. XII. 2004). Sin Alfreda i Rudolfine Marije rođ. Schleyen, koji su prešli na katoličanstvo, te unuk → S. Kästenbauma. U rodnom gradu 1935. završio je gimnaziju, u Zagrebu je 1940. diplomirao i temeljem rigoroza doktorirao na Pravnom fakultetu. Kao student pristupio je ustaškomu pokretu, djelovao u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske te bio uhićivan pa je za proglašenja NDH bio u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Odredbom Poglavnika od 13. I. 1942. priznata su mu arijska prava, kao i njegovim roditeljima i sestri Veri. Bio je vježbenik u očevoj uredovnici, na Kotarskom sudu i Sudbenom stolu, član Ustaškoga stožera i stožera Ustaške mladeži, od 1942. na dužnostima u Ustaškoj vojnici (1943. sudac Ratnoga suda II. ustaškoga stajaćega zdruga, 1944. promaknut u satnika i nominalno imenovan sucem Kotarskoga suda u Stocu). U svibnju 1945. izbjegao je u Austriju, potom u Italiju i 1947. u Argentinu, gdje je radio kao fizički radnik, činovnik i od 1952. u Buenos Airesu pravni zastupnik specijaliziran za industrijsko vlasništvo. God. 1951. pristupio je Hrvatskoj republikanskoj stranci, koje je bio predsj. 1968–91, potom – nakon što je u RH registrirana kao Hrvatska republikanska zajednica – član Glavnoga odbora. Također je biran za dopredsjednika Vijeća Hrvata Južne Amerike za uspostavu države Hrvatske 1970. i Hrvatskoga narodnoga vijeća 1974, te za njegova sabornika (1977. i 1979). – Razmatranjima o socijalizmu i privatnom vlasništvu javio se u časopisu Život (1937), a člancima o kontinuitetu hrvatske državnosti i Nagodbi iz 1868 (za koju je isticao da je Hrvatskoj osigurala bolji položaj nego u Jugoslaviji), Španjolskom građanskom ratu i zadaćama hrvatske mladeži te prikazima djela Julija Makanca i Antuna Dabinovića surađivao je u izdanjima Hrvatski akademičar (1937–38), Omladina (1937–39), Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938; suurednik), Hrvatski narod (1940), Hrvatska smotra (1942) i Ustaški godišnjak (1942). U knjizi Hrvati i Srbi (1943) slijedom dijela tadašnjih historiografskih dosega, ali i promidžbenih potreba, sintezno je obradio njihove odnose. Prema njegovu sudu, na europskom jugoistoku državotvorni su bili jedino Bugari i Hrvati, potonji iransko-kavkaskoga podrijetla te zaslužni i za osnutak Raške, u kojoj se razvila imperijalistička politika te pod utjecajem pravoslavne crkve oblikovao srp. narod u procesu koji, međutim, nije ireverzibilan. Potkrjepljeniji su i stilski vrsniji njegovi ogledi o nacionalizmu te osvrti na polit. zbivanja u svijetu i Jugoslaviji. Objavljeni su u Hrvatskoj obrani (1940), ponajviše u stranačkom glasilu Republika Hrvatska (1952–68, 1970–93, Zagreb 1993–2003; gl. urednik 1982–93), periodici Journal of Central European Affairs (1958), Naš put (1968, 1970–72; Hrvatski put, 1972–78), Hrvatska borba (1975–77), buenosaireškima Hrvatska revija (1957, 1965, 1968–69, 1983, 1987), Hrvatska misao (1958, 1961, 1963–64, 1968, 1970), Hrvatski narod (1969), Rakovica (1976–78) i Studia Croatica (1985–86), na radiju te, uglavnom pretiskani, u knjizi Hrvatski nacionalizam (1983), knjižicama (Tri generacije na hrvatskoj ljevici, 1981; Pogledi na današnjicu, 1989; Desetotravanjska razmatranja, 1991), brošurama (Tito. Toronto 1963; Uredna izmjena generacija, 1972; Jugoslavija u krizi, 1976; Jedinstvena ili savezna Hrvatska i U odlučnom času, 1989; Baština jugoslavenskog komunizma, 1991; I tvoj glas vrijedi, 1999, sve u Buenos Airesu) te zbornicima Suvremena hrvatska politička problematika (Buenos Aires 1973) i Bleiburg: uzroci i posljedice (München–Barcelona 1988, Zagreb 1998). Prema njegovim postavkama, obrambeni nacionalizam, za razliku od doktrinarnoga, nije protivan nauku Katoličke crkve, ali nije ni sretno stanje, nego odgovor povijesno oblikovane zajednice duha (ne »krvi«!) na ugroženost. Neovisna nacionalna država stoga je zadaća hrv. politike, pri čem valja napustiti romantična shvaćanja, kult žrtve i nasilna djela u inozemstvu te razvijati višestranačje, pravnu sigurnost, toleranciju i socijalnu pravdu; u sklopu jedinstvenoga »političkoga naroda« (za što kao uzore navodi misli Ante Starčevića, SAD i Francusku) vjerska i etnička pripadnost bile bi osobna domena svakoga državljanina, a manjine (za koje potkraj 1970-ih ipak predviđa i kulturno-prosvjetnu samoupravu) ne bi težile izdvajanju, pa ustaštvo treba nadići, premda po sebi nije bilo fašističko nego nuždom upućeno na takve saveznike, a represivni sustav NDH tek odgovor na pobunu. Taj je izravnije osudio za posjetâ domovini, no ostao je nesklon Izvorišnim osnovama Ustava RH, napominjući da odredbom dijela prošlosti kao zločinačkoga prejudiciraju historiografske zaključke. U Hrvatskoj su mu tekstovi objavljeni i u periodici Hrvatski rubikon (1990), Glas Koncila, Glasnik, Hrvatska domovina, Imotska krajina i Mi (1992), Nedjeljna Dalmacija (1994–95), Vjesnik (1994, 1999), Bumerang i Hrvatska obzorja (1995), Večernji list (1995, 1999), Glas Slavonije, Jutarnji list, Marulić, Obzor i Politički zatvorenik (1999), u zborniku Za Boga i Hrvatsku dragu (Zagreb 1997), prikupljeni u knjižicama (1992. i 1994) te knjizi (2005). Pisao je i o vlastitim formativnim čimbenicima, dugoročnim učincima komunističkoga poretka (priznajući zasluge Franje Tuđmana, upozoravao je na naslijeđene autoritarne značajke HDZ), pripadnosti BiH (držeći da su tamošnji muslimani hrv. podrijetla, protivio se njezinoj diobi, a nakon sukoba u pol. 1990-ih mjesto velike savezne Hrvatske promicao postupno približavanje), interesnom upletanju međunarodne zajednice te ulozi Crkve (napose, kritički, u svezi s tzv. Beogradskim protokolom). Njegova korespondencija s Vinkom Nikolićem čuva se u NSK. – Premda u razradbi svojevrsne teorije demokratskoga nacionalizma nije ostavio zaokružena djela niti je sustavno rabio nazivlje te dosege suvremenih društvenih i humanističkih znanosti, tematskim odabirom te nastojanjem da novije hrv. političke opcije realistički sagleda zauzeo je posebno mjesto u hrv. iseljeničkoj literaturi.

DJELA: Hrvati i Srbi. Zagreb 1943. – Tri generacije na hrvatskoj ljevici. Supek–Tudjman–Veselica. Buenos Aires 1981. – Hrvatski nacionalizam. Buenos Aires 1983, Zagreb 19912 (dopunjeno). – Pogledi na današnjicu. Chicago 1989. – Desetotravanjska razmatranja. Buenos Aires 1991. – Pet razgovora o Hrvatskoj. Zagreb 1992. – Izdaleka. Buenos Aires 1994. – Iz ideala u stvarnost. Zagreb 2005.

LIT.: K. Katalinić: Hrvatska republikanska stranka. Buenos Aires 1973. – F. Nevistić: Pa ipak je Bugojno… naše. Danica, 52(1974) 35. – M. Čović: Nacionalizam moje generacije. Jubilarni zbornik Hrvatske revije 1951–1975. München–Barcelona 1976. – (Osvrti na knj. Hrvatski nacionalizam): M. Schwartz, Hrvatska revija, 34(1984) 1. – N. Kisić-Kolanović, Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2. –Priručnik za Mjesne odbore HNV-a. Caracas–New York 1985. – E. Bauer: Život je kratak san. Barcelona–München 1986. – I. Rojnica: Susreti i doživljaji, 2–3. Zagreb 1994–1999. – M. Blažeković: Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije. Zagreb 1996. – Š. Letina: (Prigodom 80-godišnjice rođenja). Republika Hrvatska, 47(1998) 197. – Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Hrvatska revija, 50(2000) 4. – A. Birin: Republika Hrvatska. Pedesetogodišnjica izlaženja (1951.–2001.). Bibliografija. Zagreb 2001. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Z. Kantolić: Djelovanje Anketne komisije 1945. u Zagrebu. Časopis za suvremenu povijest, 33(2001) 1. – B. Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb 20022. – M. Meštrović: U vrtlogu hrvatske politike. Zagreb 2003. – I. Čizmić, M. Sopta i V. Šakić: Iseljena Hrvatska. Zagreb 2005. – (Nekrolozi): A. Birin, Marulić, 38(2005) 1. – M. Ostojić, Matica, 54(2005) 1. – F. Šarić, Hrvatsko slovo, 11(2005) 508. – F. Hameršak: Korsky, Ivo. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KORSKY, Robert (Korski, Kästenbaum), veleposjednik (?, 30. I. 1871 – Osijek, 17. IV. 1938). Sin → S. Kästenbauma i Terezije rođ. Straus, otac → Ivana, Vladimira i Nade, brat Alfreda (?, 1873 – ?), odvjetnika, i Huga (?, 1875 – ?), stric → Ive i → Vere. U nepoznato doba zajedno s bratom Alfredom promijenio je prezime Kästenbaum u Korsky. Bio je vlasnik pustare Mali Rastovac kraj Dopsina (površine preko 3000 jutara). Po uspostavi NDH pustara je dobila ustaškoga povjerenika. – Supruga Terka (?, 1885 – Zagreb, 13. IV. 1941). Po uspostavi NDH pobjegla je iz Osijeka u Zagreb, gdje je počinila samoubojstvo u stanu svoje kćeri. – Kći Nada (Osijek, 1911 – Opatija, V. 2009), preživjela je rat zahvaljujući kolegi sa studija Višaninu Ljubi Vitanoviću, koji se 1941. njome oženio kako bi je time zaštitio. Nakon njegove smrti udala se za partizanskoga majora Emanuela Steinwurzela. God. 1923. njezino poprsje izradio je poznati kipar → O. Nemon. Poč. 1950-ih odselila se iz Osijeka u Opatiju. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u Osijeku. – Sin Vladimir, pravnik (Osijek, 1905 – Feričanci kraj Valpova, 1942). Diplomirao je pravo u Parizu na Sorbonnei, a doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1932. Kao odvjetnički vježbenik 1931. je kratko vrijeme radio u odvjetničkom uredu → Mosina Kleina u Osijeku, a potom kod Luje Weissmana u Zagrebu. Odvjetnikom je imenovan 1936. te je imao odvjetnički ured u Ul. kraljice Marije u Zagrebu, u kojoj su kao pripravnici radili Vladimir Velebit i Vladimir Ibler. Jedan od gl. klijenata bio mu je Stanislav Kopčok, izdavač Krležinih djela. Nakon napada Trećega Reicha na Poljsku zauzeo se za spašavanje imovine žid. izbjegličkih obitelji i za njihov bijeg. Izložio se pomažući bratu → Ivanu, osuđenomu zbog komunizma. Po uspostavi NDH zatočen je u dvorcu Jastrebarsko u skupini s odvjetnicima simpatizerima HSS, odande je odveden u Jadovno i na Pag, a u kolovozu ili rujnu 1941. u logor Jasenovac. Poslan je na rad na logorskom dobru u Feričancima, gdje je od iscrpljenosti umro. Izbrisan je iz registra Odvjetničke komore 30. VI. 1942.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku C. Kolar i N. Korsky.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5 (1931) 4/5; 6(1932) 1; 11(1937) 9/10. – Prijepis službenog akta iz 1942. u arhivi Odvjetničke komore u Zagrebu. Ha-kol, 1989, 12. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776 –1996. Zagreb 1996. – V. Kovač: Neobavezne uspomene jedne bivše Osječanke. Ha-kol, 1999, 61/62. – Ista: Osječke reminiscencije. Ha-kol, 1999, 61/62. – Vladimir Velebit, svjedok historije. Zagreb 2001. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KORSKY, Vera (Korski, Korsky-Poli; Vjera), pjesnikinja i književna kritičarka (Osijek, 18. I. 1919 – Buenos Aires, 5. VII. 1993). Kći Alfreda i Rudolfine Marije rođ. Schleyen, unuka → S. Kästenbauma, sestra → Ive Korskoga, nećakinja → Roberta i Huga te sestrična → Ivana, Vladimira i Nade. Gimnaziju je završila u Osijeku 1936, diplomirala engleski i franc. jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940. Za NDH bila je novinarka i prevoditeljica u Hrvatskom dojavnom uredu »Croatia«, u svibnju 1945. izbjegla je u Austriju, potom u Italiju. Od 1947. živjela je u Buenos Airesu, gdje je radila kao tajnica i samostalna prevoditeljica. Pjesme, književne kritike i eseje objavljivala je u periodici Omladina (1936–39), Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938), Hrvatski ženski list (1939, 1941), Hrvatska revija (1942) i Nova Hrvatska (1942). Ističe se njezina studija o povijesnim romanima Augusta Šenoe (Omladina, 1938–39, 4). Nakon 1942, kad je prestala književno djelovati, javlja se knjiž. kritikom i polit. osvrtima u Republici Hrvatskoj (1980, 1984; Zagreb 1993), u uredništvu koje je od 1975. pomagala bratu. Pjesme su joj skupljene u posmrtno objavljenoj zbirci (Pjesme. Zagreb 1993); premda ponajprije okrenuta intimističkim raspoloženjima, stihovima rodoljubnih, vjerskih i socijalnih motiva izražava i kolektivne težnje. Deset je njezinih pjesama uvršteno u zbirku Lirika hrvatskih sveučilištaraca (Zagreb 1939). Napisala je članak o kulturno-povijesnom, duhovnom i društveno-političkom kontekstu svojega pjesničkoga opusa (Hrvatska obzorja, 1994, 3).

LIT.: (Diogeneš): Lirika hrvatskih sveučilištaraca. Luč, 34(1938–1939) 9/10. – Republikanska delegacija. Republika Hrvatska, 30(1980) 126. – (Nekrolozi): Republika Hrvatska, 43(1993) 181. – Z. Derossi, Hrvatska obzorja, 2(1994) 2. – M. Dugeč, Marulić, 27(1994) 4. – M. Lukač-Stier, Studia Croatica, 35(1994) 126/127. – A. Njirić Aleksić: Korsky, Vera. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KORVIN, Lavoslav (Kohn), trgovac (Zagreb, 1866. ili 1867 – Zagreb, 28. IX. 1933). U jednom mađ. dokumentu kao mjesto rođenja spominje se Sümeg. Neko je vrijeme živio u Csabrendeku u Mađarskoj, gdje je imao zavičajnu pripadnost od 1886. God. 1911. dobio je zavičajnu svezu (građanstvo) u Zagrebu, iako je tu živio i znatno prije. Od 1893. posjedovao je u Zagrebu u Ilici trgovinu namještajem, koja se vodila na ime njegove supruge Franciske (Franjice) rođ. Kudelka (Budimpešta, 1873 – Zagreb, 12. XII. 1947). God. 1905. kupili su kuću Majcen u Ilici u koju su preselili tvornicu namještaja »L. F. Kohn« i trgovinu. Jedno su vrijeme imali trgovinu i u kući na uglu Ilice i Frankopanske ul., a poslije na uglu Varšavske i Gundulićeve ul. Dana 21. IX. 1913. prezime Kohn promijenio je u Korvin. Bio je jedan od najvećih prinosnika općinskoga poreza u ŽOZ 1915. i suutemeljitelj Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Zagrebu. Vođenje tvornice nakon njegove smrti naslijedio je njegov sin Milan, ali je tvornica uskoro prestala raditi. Kći Giza udala se za industrijalca Emila Severa, a Blanka za Pavla Rešetara, sina slavista Milana Rešetara. Osim njih imao je još i kćeri Paulu ud. Rendi i Nadu ud. Favalle. Pradjed je povjesničara i sveučilišnoga profesora Nevena Budaka.

IZV.: Knjiga umrlih. – Podaci o ulazniku N. Budak, ŽOZ.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908.

KORVIN, Milan, tehnolog (? – ?). Podrijetlom iz obitelji koja je u Zagrebu živjela prije 1840, a doselila se iz Križevaca. U Zagrebu je 1911. stekao zavičajnost. Bio je rimokatolik. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava te predao molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27404.

KOSSER, Jakob, komercijalist (Gusjatyn, Ukrajina, 25. III. 1896 – ?). U Hrvatsku se doselio iz Beča sa suprugom Blankom (Bučač, Ukrajina, 1894 – ?). U međuratnom razdoblju bio je zaposlen kao stručni savjetnik u poduzeću »Intercontinentale Caro i Jelinek«, otpremničko i skladišno d. d. u Zagrebu, u kojem je posjedovao i veći broj dionica. Imali su prizemnicu na Pantovčaku. Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 682.

KOSTOLITZ, Josip, komunistički aktivist (Čakovec, 29. VIII. 1921 – kraj Virovitice, IV. 1945). Sin trgovca konjima Aleksandra i Regine rođ. Klein. Završio je bravarski zanat i uoči izbijanja Travanjskoga rata primljen u SKOJ. Uhićen je 1942. u Čakovcu, osuđen u Pečuhu i odveden na ist. bojišnicu, gdje je prebjegao i borio se u sastavu Crvene armije. S Jugoslavenskom dobrovoljačkom brigadom osnovanom u SSSR 1944. ušao je u Jugoslaviju. Poginuo je kraj Virovitice u činu zastavnika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

KOŠ, Julija, bibliotekarka i žid. aktivistica (Split, 30. VIII. 1953). Kći Egona i Jelke rođ. Šprung. Osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju 1978. te studij bibliotekarstva 1985. Magistrirala je 2000. bibliotečne znanosti tezom Pojmovnik za likovne umjetnosti. God. 1992–2012. bila je voditeljica knjižnice ŽOZ, a od 2012. voditeljica knjižnice, odnosno informacijsko-obrazovnoga centra Židovske vjerske zajednice Bet Israel. Bavi se judaistikom, napose prezentacijom judaističkih tema za širu hrv. javnost, iz čega je proizašla knjiga Alef bet židovstva (Zagreb 1999). Surađuje u žid. periodici u Hrvatskoj. Suradnica u Leksikonu stranih pisaca za hebrejsku književnost (Zagreb 2001).

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: P. Požar: Koš, Julija. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

KOVACS, Jolan (rođ. Müller, Molnar), obrtnica (Tokaj, Mađarska, 12. II. 1884 – ?). U međuratnom razdoblju na Trgu N u Zagrebu imala je radionicu za proizvodnju lutaka od tekstila, koje je isporučivala kupcima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Vojvodini i Sloveniji. U radionici je kao poslovođa radio njezin suprug Leopold. Po uspostavi NDH bila je primorana prijaviti imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 682.

KOVAČ, Dita (rođ. Fritz, Fritz-Kovač, Kovacs; Ditta, Judita, Judit), pjevačica i pedagoginja (Zagreb, 12. VII. 1891 – Kirjat Gat, Izrael, 12. IX. 1976). Sestra dirigenta → L. Mirskoga. U Zagrebu je u školi HGZ 1904–09. učila violinu u Václava Humla i 1907–13. pjevanje u Leonije Brückl. Debitirala je 1913. u HNK kao Mignon u operi Ambroisa Thomasa. Članica je Opere u Trstu 1913/14, potom nastupa u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu. God. 1917–49. djelovala je u Osijeku. Stalna je gošća do 1939. i 1945–46. korepetitorica u Operi HNK te u Gradskoj muzičkoj školi profesorica pjevanja 1930–40. U rujnu 1944. priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici 6. korpusa, zatim kulturna djelatnica u Slavoniji. Nakon rata vratila se u Osijek, gdje je 1945–49. bila ravnateljica glazb. škole. Odgojila je niz vrsnih osječkih opernih pjevačica poput Marije Glavačević, Slavice Pfaff i dr. Od 1950. je u kibucu Gat u Izraelu djelovala je kao glazb. pedagoginja. U opernom i operetnom repertoaru zapažena je kao Agatha (Carl Maria von Weber, Strijelac vilenjak), Lakmé (Léo Delibes), Musette i Cho-Cho-San (Giacomo Puccini, La Bohème i Madame Butterfly), Rosina (Gioachino Rossini,Seviljski brijač), Nedda (Ruggero Leoncavallo, Pagliacci), Gilda, Violetta i Aida (Giuseppe Verdi, Rigoletto, Traviata i Aida), Jelena (Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Marženka (Bedřich Smetana, Prodana nevjesta), Eudoksija (Fromental Halévy, Židovka), Rusalka (Antonín Dvořák), Galateja (Franz von Suppé, Lijepa Galateja) i Marija (Carl Zeller, Ptičar). Više puta nastupila je u izvedbama oratorijskih djela uz Osječku filharmoniju i uz Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo »Kuhač« pod vodstvom brata, koji ju je kao pijanist pratio i na recitalima. Kao koncertna pjevačica izvodila je raznolik program solo-popijevka (→ R. Schwarz, → Ž. Hirschler). Odlikovala se mekanim lirskim sopranom, posebno izražajnim u visokim registrima, muzikalnošću i koloraturnom tehnikom. – Imala je sina Ivu i kćer Miru (Osijek, 1922) sa suprugom Isom, liječnikom (Osijek, 21. II. 1891 – ?). Ovlaštenje za obavljanje liječničkog zvanja dobio je 1916. od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade. U međuratnom razdoblju u Osijeku je bio liječnik Središnjega ureda za osiguranje radnika. Po uspostavi NDH bio je umirovljen. S obitelji je uspio pobjeći iz Osijeka, a 1944. pristupio je partizanima te djelovao kao liječnik saniteta 6. korpusa. – Sin Ivo (Jichak) (Osijek, 7. X. 1920 – ?). Po uspostavi NDH bio je student medicine. U rujnu 1944. priključio se partizanima te djelovao u sanitetu bataljuna Slavonskoga partizanskog odreda, zatim u Vojnoj bolnici u Osijeku. Iselio se u kibuc Gat u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634.

LIT.: W. Siess (S-s.): (O nastupu D. Fritz u operi Mignon A. Thomasa u Zagrebu). Agramer Tagblatt, 28(1913), 30. IV. – Isti: Aus dem Landesmusikinstitut. Ibid., 24. VI. – ef.: (Konzert Fritz). Ibid., 29(1914), 10. III. – Nordost: Der erste Liederabend der Saison. Die Drau, 54(1921), 25. X. – A. Urban: Verdiev Requiem. Straža, 9(1927), 21. XI. – J. Brečko: Prvi koncert Osječke filharmonije. Glasnik muzičkog društva Stanković, 3(1930) 7. – A. Canjuga: Kuhačeva izvedba Haydnova oratorija bila je glazbeni događaj prvoga reda. Hrvatski list, 21(1940), 24. III. – M. Malbaša: Glazbeni život u Osijeku. Osječki zbornik, 1965, 9/10. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Ban: Glazbena škola Franje Kuhača – povijest i život. Osijek 1996. – A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. – D. Mihalek: Odjeci hrvatske glazbene kulture u Izraelu. U: Glazba, folklor i kultura. Svečani zbornik za Jerka Bezića. Zagreb 1999. – Z. Živaković-Kerže: Stradanja i pamćenja. Osijek 2006. – N. Leverić Špoljarić: Kovač, Dita. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.