KORSKY, Ivo (Korski), političar i publicist (Osijek, 22. II. 1918 – Buenos Aires, 12. XII. 2004). Sin Alfreda i Rudolfine Marije rođ. Schleyen, koji su prešli na katoličanstvo, te unuk → S. Kästenbauma. U rodnom gradu 1935. završio je gimnaziju, u Zagrebu je 1940. diplomirao i temeljem rigoroza doktorirao na Pravnom fakultetu. Kao student pristupio je ustaškomu pokretu, djelovao u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske te bio uhićivan pa je za proglašenja NDH bio u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Odredbom Poglavnika od 13. I. 1942. priznata su mu arijska prava, kao i njegovim roditeljima i sestri Veri. Bio je vježbenik u očevoj uredovnici, na Kotarskom sudu i Sudbenom stolu, član Ustaškoga stožera i stožera Ustaške mladeži, od 1942. na dužnostima u Ustaškoj vojnici (1943. sudac Ratnoga suda II. ustaškoga stajaćega zdruga, 1944. promaknut u satnika i nominalno imenovan sucem Kotarskoga suda u Stocu). U svibnju 1945. izbjegao je u Austriju, potom u Italiju i 1947. u Argentinu, gdje je radio kao fizički radnik, činovnik i od 1952. u Buenos Airesu pravni zastupnik specijaliziran za industrijsko vlasništvo. God. 1951. pristupio je Hrvatskoj republikanskoj stranci, koje je bio predsj. 1968–91, potom – nakon što je u RH registrirana kao Hrvatska republikanska zajednica – član Glavnoga odbora. Također je biran za dopredsjednika Vijeća Hrvata Južne Amerike za uspostavu države Hrvatske 1970. i Hrvatskoga narodnoga vijeća 1974, te za njegova sabornika (1977. i 1979). – Razmatranjima o socijalizmu i privatnom vlasništvu javio se u časopisu Život (1937), a člancima o kontinuitetu hrvatske državnosti i Nagodbi iz 1868 (za koju je isticao da je Hrvatskoj osigurala bolji položaj nego u Jugoslaviji), Španjolskom građanskom ratu i zadaćama hrvatske mladeži te prikazima djela Julija Makanca i Antuna Dabinovića surađivao je u izdanjima Hrvatski akademičar (1937–38), Omladina (1937–39), Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938; suurednik), Hrvatski narod (1940), Hrvatska smotra (1942) i Ustaški godišnjak (1942). U knjizi Hrvati i Srbi (1943) slijedom dijela tadašnjih historiografskih dosega, ali i promidžbenih potreba, sintezno je obradio njihove odnose. Prema njegovu sudu, na europskom jugoistoku državotvorni su bili jedino Bugari i Hrvati, potonji iransko-kavkaskoga podrijetla te zaslužni i za osnutak Raške, u kojoj se razvila imperijalistička politika te pod utjecajem pravoslavne crkve oblikovao srp. narod u procesu koji, međutim, nije ireverzibilan. Potkrjepljeniji su i stilski vrsniji njegovi ogledi o nacionalizmu te osvrti na polit. zbivanja u svijetu i Jugoslaviji. Objavljeni su u Hrvatskoj obrani (1940), ponajviše u stranačkom glasilu Republika Hrvatska (1952–68, 1970–93, Zagreb 1993–2003; gl. urednik 1982–93), periodici Journal of Central European Affairs (1958), Naš put (1968, 1970–72; Hrvatski put, 1972–78), Hrvatska borba (1975–77), buenosaireškima Hrvatska revija (1957, 1965, 1968–69, 1983, 1987), Hrvatska misao (1958, 1961, 1963–64, 1968, 1970), Hrvatski narod (1969), Rakovica (1976–78) i Studia Croatica (1985–86), na radiju te, uglavnom pretiskani, u knjizi Hrvatski nacionalizam (1983), knjižicama (Tri generacije na hrvatskoj ljevici, 1981; Pogledi na današnjicu, 1989; Desetotravanjska razmatranja, 1991), brošurama (Tito. Toronto 1963; Uredna izmjena generacija, 1972; Jugoslavija u krizi, 1976; Jedinstvena ili savezna Hrvatska i U odlučnom času, 1989; Baština jugoslavenskog komunizma, 1991; I tvoj glas vrijedi, 1999, sve u Buenos Airesu) te zbornicima Suvremena hrvatska politička problematika (Buenos Aires 1973) i Bleiburg: uzroci i posljedice (München–Barcelona 1988, Zagreb 1998). Prema njegovim postavkama, obrambeni nacionalizam, za razliku od doktrinarnoga, nije protivan nauku Katoličke crkve, ali nije ni sretno stanje, nego odgovor povijesno oblikovane zajednice duha (ne »krvi«!) na ugroženost. Neovisna nacionalna država stoga je zadaća hrv. politike, pri čem valja napustiti romantična shvaćanja, kult žrtve i nasilna djela u inozemstvu te razvijati višestranačje, pravnu sigurnost, toleranciju i socijalnu pravdu; u sklopu jedinstvenoga »političkoga naroda« (za što kao uzore navodi misli Ante Starčevića, SAD i Francusku) vjerska i etnička pripadnost bile bi osobna domena svakoga državljanina, a manjine (za koje potkraj 1970-ih ipak predviđa i kulturno-prosvjetnu samoupravu) ne bi težile izdvajanju, pa ustaštvo treba nadići, premda po sebi nije bilo fašističko nego nuždom upućeno na takve saveznike, a represivni sustav NDH tek odgovor na pobunu. Taj je izravnije osudio za posjetâ domovini, no ostao je nesklon Izvorišnim osnovama Ustava RH, napominjući da odredbom dijela prošlosti kao zločinačkoga prejudiciraju historiografske zaključke. U Hrvatskoj su mu tekstovi objavljeni i u periodici Hrvatski rubikon (1990), Glas Koncila, Glasnik, Hrvatska domovina, Imotska krajina i Mi (1992), Nedjeljna Dalmacija (1994–95), Vjesnik (1994, 1999), Bumerang i Hrvatska obzorja (1995), Večernji list (1995, 1999), Glas Slavonije, Jutarnji list, Marulić, Obzor i Politički zatvorenik (1999), u zborniku Za Boga i Hrvatsku dragu (Zagreb 1997), prikupljeni u knjižicama (1992. i 1994) te knjizi (2005). Pisao je i o vlastitim formativnim čimbenicima, dugoročnim učincima komunističkoga poretka (priznajući zasluge Franje Tuđmana, upozoravao je na naslijeđene autoritarne značajke HDZ), pripadnosti BiH (držeći da su tamošnji muslimani hrv. podrijetla, protivio se njezinoj diobi, a nakon sukoba u pol. 1990-ih mjesto velike savezne Hrvatske promicao postupno približavanje), interesnom upletanju međunarodne zajednice te ulozi Crkve (napose, kritički, u svezi s tzv. Beogradskim protokolom). Njegova korespondencija s Vinkom Nikolićem čuva se u NSK. – Premda u razradbi svojevrsne teorije demokratskoga nacionalizma nije ostavio zaokružena djela niti je sustavno rabio nazivlje te dosege suvremenih društvenih i humanističkih znanosti, tematskim odabirom te nastojanjem da novije hrv. političke opcije realistički sagleda zauzeo je posebno mjesto u hrv. iseljeničkoj literaturi.
DJELA: Hrvati i Srbi. Zagreb 1943. – Tri generacije na hrvatskoj ljevici. Supek–Tudjman–Veselica. Buenos Aires 1981. – Hrvatski nacionalizam. Buenos Aires 1983, Zagreb 19912 (dopunjeno). – Pogledi na današnjicu. Chicago 1989. – Desetotravanjska razmatranja. Buenos Aires 1991. – Pet razgovora o Hrvatskoj. Zagreb 1992. – Izdaleka. Buenos Aires 1994. – Iz ideala u stvarnost. Zagreb 2005.
LIT.: K. Katalinić: Hrvatska republikanska stranka. Buenos Aires 1973. – F. Nevistić: Pa ipak je Bugojno… naše. Danica, 52(1974) 35. – M. Čović: Nacionalizam moje generacije. Jubilarni zbornik Hrvatske revije 1951–1975. München–Barcelona 1976. – (Osvrti na knj. Hrvatski nacionalizam): M. Schwartz, Hrvatska revija, 34(1984) 1. – N. Kisić-Kolanović, Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2. –Priručnik za Mjesne odbore HNV-a. Caracas–New York 1985. – E. Bauer: Život je kratak san. Barcelona–München 1986. – I. Rojnica: Susreti i doživljaji, 2–3. Zagreb 1994–1999. – M. Blažeković: Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije. Zagreb 1996. – Š. Letina: (Prigodom 80-godišnjice rođenja). Republika Hrvatska, 47(1998) 197. – Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Hrvatska revija, 50(2000) 4. – A. Birin: Republika Hrvatska. Pedesetogodišnjica izlaženja (1951.–2001.). Bibliografija. Zagreb 2001. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Z. Kantolić: Djelovanje Anketne komisije 1945. u Zagrebu. Časopis za suvremenu povijest, 33(2001) 1. – B. Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb 20022. – M. Meštrović: U vrtlogu hrvatske politike. Zagreb 2003. – I. Čizmić, M. Sopta i V. Šakić: Iseljena Hrvatska. Zagreb 2005. – (Nekrolozi): A. Birin, Marulić, 38(2005) 1. – M. Ostojić, Matica, 54(2005) 1. – F. Šarić, Hrvatsko slovo, 11(2005) 508. – F. Hameršak: Korsky, Ivo. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.