Kategorija: K

KERPNER, Fani (rođ. Rosenbaum) (Rio de Janeiro, Brazil, 6. X. 1897 – ?). U Hrvatsku se doselila 1921. iz Rio de Janeira nakon udaje za Jakoba (Jakova) Kerpnera. Po uspostavi NDH, sa suprugom, sinom te svekrvom, preuzela je žid. znak. U prijavi imovine kao jedinu vrijednost navela je šivaći stroj marke »Singer« za kućnu uporabu. Nakon uhićenja supruga i sina prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući kao upraviteljica radionice papuča pri Okružnom NOO Banija. – Suprug Jakob (Jakov), trg. putnik (Čeralije, 1896 – logor Jasenovac, 1942). Sin Leopolda (Ladislava) i Karoline rođ. Rechnitzer (?, 1864 – ?, 1942), brat Marka. Po osnutku NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, u koji su mu iz ŽOZ poslana dva paketa, posljednji 14. XI. 1941. – Sin Branko, optičarski naučnik (Zagreb, 1921 – Jadovno, 1941). Po uspostavi NDH bio je uhićen, deportiran u Gospić te u Jadovno, gdje je stradao. – Jakobov brat Marko (Čeralije, 1886 – logor Jasenovac, 1942) imao je kćer Rene ud. Boić (Zagreb, 1918 – Zagreb, ?), koja je na nepoznati način preživjela II. svj. rat, najvjerojatnije u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – www.cendo.hr, pristupljeno 2. X. 2011.

KERPNER, Marko (Körpner, Markisz), željeznički činovnik i upravitelj željezničkih postaja (Čeralije, 7. II. 1885 – Zagreb, 8. I. 1959). Podrijetlom iz mađ. židovske obitelji, doseljene najkasnije tijekom prve četvrtine XIX. st. u Čeralije, gdje su imali znatan posjed. Sin Moritza (Mavra), posjednika (?, 1845 – Čeralije, 23. VIII. 1891) i Josefine (Josipe, Pepi) rođ. Volak, brat Gizele (Čeralije, 8. V. 1873 – ?), Amalije ud. Rotter (Čeralije, 14. III. 1875 – logor Sajmište, Beograd, 1942), Karoline (Katarine) (Čeralije, 21. VII. 1877 – ?, nakon 1941), Ludviga (Ljudevita) (Čeralije, 18. V. 1881 – ?) i Helene (Jelene) ud. Markač (Čeralije, 4. X. 1892 – Zagreb, 16. VI. 1963), nećak Ladislava (? – ?), bratić Marka (Čeralije, 1886 – logor Jasenovac, 1942) i Jakoba (Jakova) (Čeralije, 1896 – logor Jasenovac, 1942), oženjenog → Fani (rođ. Rosenbaum). Isprva u građanskome, a nakon prelaska na katoličanstvo od 7. VIII. 1922. u crkvenom braku s barunicom Irenom pl. Földvary (Holdmezo, Mađarska, 29. XI. 1888 – Zagreb, 20. III. 1976). Imali su sina Tihomira (Tihamera) (Sunja, 3. V. 1912 – Zagreb, 13. IX. 1990) te kćeri Jelku (Ilonku) ud. Rajčić (Sunja, 20. III. 1911 – Zagreb, 23. I. 1999) i Martu ud. Regan (preud. Grakalić) (Bjelovar, 29. XI. 1915 – Zagreb, 11. I. 1997). U nepoznato doba promijenio je ime Markisz u Marko. Nakon što mu je otac Moritz poginuo u nepoznatim okolnostima u Čeralijama (prema obiteljskoj predaji ubili su ga lokalni seljaci dok je obilazio svoj posjed), skrbništvo nad malodobnom djecom preuzeo je Osječanin Salamon Deutsch, koji je 20. X. 1894. u ime svojih štićenika prodao obiteljsku imovinu u Čeralijama. Obitelj se potom preselila u Zagreb, a M. se po završetku školovanja zaposlio na Ugarskim kraljevskim državnim željeznicama. Službu je započeo 1907. kao činovnik vježbenik u Târgu Mureşu. God. 1908. promaknut je u zvanje činovnika II. kategorije, 1920. u zvanje kontrolora VII. grupe, 1932. u zvanje višega kontrolora VII. grupe, a 1937. u zvanje inspektora V. grupe. Kao djelatnik Ugarskih kraljevskih državnih željeznica služio je u Târgu Mureşu (1907–08), Sunji (1908–13), Bjelovaru (1913–16) i Rijeci (1916–19), da bi nakon sloma Austro-Ugarske kraće vrijeme djelovao kao službenik u željeznicama Države SHS. Nakon 1. XII. 1918. kao djelatnik Državnih željeznica Kraljevine SHS (1918–29) i Jugoslavenskih državnih željeznica – Direkcija Zagreb služio je u Čakovcu (1919) i Fužinama (1919–22), gdje je od 1920. bio upravitelj željezničkih postaja. U tom položaju služio je i u Ogulinu (1922–23. i 1928), Slavonskom Brodu (1923–27) i Gospiću (1927–28), a od 1928. do umirovljenja 1937. djelovao je u upravi Direkcije Zagreb. Nakon II. svj. rata bio je višegodišnji predsj. udruge umirovljenika željezničara Zagreb. – Kao simpatizera HSS (prijateljevao je s braćom Radić, Vladkom Mačekom i ostalim prvacima HSS) jugoslavenske su ga vlasti često premještale u službi. Po uspostavi NDH na nagovor zeta Đure Regana privremeno se sa suprugom sklonio u Šašinu Gredu, odakle se u nepoznato doba vratio u Zagreb gdje je, zaštićen zahvaljujući mješovitom braku, dočekao završetak II. svj. rata. Nakon rata komunistička vlast deložirala je njega i suprugu iz stana u Kušlanovoj ul. te premjestile u stan u Mlinarskoj ul.

IZV.: DAOS, Zbirka matičnih knjiga. Matična knjiga umrlih Slatina, 1858–1892, str. 26, red. br. 187. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Regan, J. Grakalić i B. Grakalić. – Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Slatini, Kupoprodajni ugovor od 20. X. 1894.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618, pristupljeno 2. X. 2011. – www.cendo.hr., pristupljeno 2. X. 2011.

KERSCHNER, Milka (Keršner), komunistička aktivistica (Molve, 1. VII. 1886 – Zagreb, 7. I. 1971). Kći → Mojsija Hirschlera i Friderike rođ. Schwarz. Supruga Vilima (Donji Miholjac, 15. XI. 1881 – logor Jasenovac, 1941) i majka Artura i Ota. Rođena u imućnoj obitelji, a braća su joj posjedovala tvornicu konca i pletionicu vunene robe te poznatu zagrebačku trgovinu »Braća Hirschler«. God. 1935. s obitelji se doselila u Zagreb, gdje je suprug radio kao trg. pomoćnik u trgovini »Braća Hirschler«. Pod utjecajem sina Artura prije II. svj. rata priključila se komunističkomu pokretu. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzela žid. znak. Suprug je pokušao prijeći na katoličanstvo, no bio je uhićen i 19. IX. 1941. deportiran u jasenovački logor Krapje, gdje je stradao, a M. je sa sinom Otom prebjegla iz Zagreba u Split s krivotvorenim dokumentima, gdje se priključila partizanima. God. 1942. oboje su bili uhićeni u raciji i internirani u Italiju. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prebjegla je u Švicarsku, gdje se ponovo priključila antifašističkomu pokretu. U Zagreb se vratila nakon II. svj. rata. – Sin Artur, revolucionar (Donji Miholjac, 10. XI. 1912 – brdo Penna Marcos kraj Castellón de la Plane, Španjolska, 14. VII. 1938). Maturirao je u Zagrebu 1931, gdje je iste god. upisao Veterinarski fakultet. Već u gimnaziji priključio se cionističkomu pokretu i postao član Hašomer Hacaira. Bavio se i lakom atletikom u sportskom gombalačkom društvu Makabi. God. 1933. postaje član SKOJ, a na fakultetu je bio među vođama naprednoga studentskoga pokreta, sudjelovao u demonstracijama i prikupljao pomoć. S → Robertom Domanyjem u Orahovici je osnovao ljevičarski klub radnika kamenoloma. Zbog revolucionarnoga rada nekoliko je puta uhićen, no bez dokaza. U lipnju 1936. napustio je Kraljevinu Jugoslaviju, no na austr. granici su ga uhitili zbog krivotvorene putovnice i ilegalnoga prelaska. Pušten u Čehoslovačku, gdje je nastavio studij veterine u Pragu i potom u Brnu, gdje se povezao s naprednim jugoslav. studentima i češ. komunistima te razvio intenzivnu polit. djelatnost. Istodobno je jugoslav. policija za njim izdala tjeralicu. Po izbijanju Španjolskoga građanskoga rata 1937, sa skupinom jugoslav. studenata priključio se internacionalnim brigadama. Kao veterinar je služio u bataljunu »Đuro Đaković«, istodobno obavljajući ostale voj. dužnosti. Poginuo je u okršaju na brdu Penna Marcos kraj rijeke Ebro blizu grada Castellón de la Plana. Njegovo se poprsje nalazi u atriju Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu uz još dvojicu studenata veterine stradalih u Španjolskom građanskom ratu. – Sin Oto, službenik (Donji Miholjac, 5. IV. 1917 – Zagreb, 5. XI. 1990). Nakon završene srednje Trgovačke škole u Zagrebu, zaposlio se kao bankovni službenik u Krapinskoj banci. Pod utjecajem brata Artura, učlanio se u Hašomer Hacair, postao član SKOJ i SBOTIČ. Do 1941. više je puta uhićen. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzeo. S majkom je prebjegao iz Zagreba u Split s krivotvorenim dokumentima i skrivao se pod imenom Oskar Hergešić. God. 1942. uhićen je u raciji i, sa suprugom Florom rođ. Friedmann i majkom, interniran u Italiju. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prebjegao je u Švicarsku, gdje je bio aktivan član antifašističkoga pokreta. God. 1949. u jednoj od prvih alija s obitelji je otišao u Izrael, no 1960. vratili su se u Zagreb, gdje je živio do smrti. Njegova je kći → Sonja Makek Bar-Sela.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28286. – KŽZ. – Podaci o ulazniku S. Makek Bar-Sela.

LIT.: Jevrejski pregled, 16(1965) 5/6. – M. Perić: Jevreji iz Jugoslavije – španski borci. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1975, 3. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KERTÉZ, Edita (Kertes) (Sombor, Srbija, 24. X. 1914 – logor Đakovo, 1942). Kći Kalmana i Lili rođ. Lustig. Do 1941. studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po uspostavi NDH s majkom Lili preuzela je žid. znak. Obje su bile uhićene i deportirane u logor Đakovo, gdje su stradale.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KERTÉZ, Geza (Kertes), trgovac (Siklós, Mađarska, 1. V. 1888 – ?). U međuratnom razdoblju imao je trgovinu pomodnom robom u Županijskoj ul. u Osijeku. Bio je u mješovitom braku. Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633.

KESLER, Mirko (Kessler), kemičar (Darda, 27. VI. 1909 – Bobovec Rozganski kraj Dubravice, 23. VII. 1988). Gimnaziju je završio u Osijeku 1930, a u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu diplomirao 1938. fizičko-geografsku i 1947. kemijsku grupu predmeta na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, na kojem je 1958. i doktorirao tezom Dipolni momenti i struktura nekih alkil-živinih derivata kisika, sumpora i selena. Do 1941. predavao je u privatnoj gimnaziji u Zagrebu, potom je bio nekoliko puta uhićivan zbog ilegalnoga rada, interniran u Kerestinec, a 1943. odveden u koncentracijski logor u Mađarskoj, odakle je 1944. pobjegao i pridružio se partizanima te do kraja rata bio načelnik za prosvjetu pri zapovjedništvu voj. područja Beli Manastir. Od 1945. predavao je u gimnazijama u Somboru i Zagrebu, a 1947. imenovan je direktorom Odsjeka za naučna istraživanja Komiteta za kinematografiju Vlade FNRJ. God. 1950. postao je znanstveni suradnik i nastavnik u Zavodu za opću i anorgansku kemiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, od 1961. viši je predavač te pročelnik Kemijskoga odjela 1963–64. God. 1954–61. bio je i vanjski suradnik Instituta »Ruđer Bošković«. Umirovljen je 1979. Ponajviše se bavio metodikom nastave kemije, od 1950. bio je stalni član povjerenstva za polaganje stručnoga ispita za srednjoškolske profesore, a od 1969. i predsj. povjerenstva za polaganje stručnog ispita na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Organizirao je mnogobrojne praktikume i uredio suvremene kabinete za kemiju, među kojima se ističu oni u I., V. i VI. gimnaziji u Zagrebu te u sisačkoj gimnaziji. Uz pedagoški rad bavio se i istraživanjem organometalnih spojeva i uvođenjem metode električnoga dipolnoga momenta. Stručne i znanstvene radove objavljivao je u časopisima Filmska tehnika (1948–49), Arhiv za kemiju (1952, 1955), Croatica chemica acta (1961–64, 1966), Pedagoški rad (1953–54, 1959, 1961–62, 1970–73), Kemija u industriji (1961),Matematičko-fizički list (1963–64), Priroda (1963, 1965–66), Pedagogija (1965). Pisao je srednjoškolske udžbenike (s E. Matijevićem, Kemija. Zagreb 1953, 7 izd. do 1962; od 3. izd. pod naslovom Opća i anorganska kemija, 2), skripta za studente, priručnike za nastavnike i profesore (s B Štefinović, Odabrani demonstracioni pokusi iz elektrokemije, Zagreb 1967; s R. Halaši, Metodika nastave hemije i demonstracioni ogledi. Beograd 1976) te scenarije za školske televizijske emisije; sastavio je zbirke pribora za vježbe iz kemije i konstruirao prototipove nastavnih pomagala. Među prvima je skrenuo pozornost na ekološke probleme u okolišu. God. 1973. dobio je Nagradu »Ivan Filipović«.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Gojmerac-Ivšić: Kesler, Mirko. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KESTLER, Dragutin, trgovac (Koprivnica, 1875 – Petrinja, 31. XII. 1943). U Petrinju je došao oko 1900, a 1906. preuzeo je trg. radnju → M. Ebenšpangera. U Zagrebu se vjenčao 8. IX. 1903. s Kornelijom rođ. Fürst.

KESZLER, Ladislav, liječnik (? – ?). Djelovao je kao voj. liječnik Kraljevine Jugoslavije, umirovljen prije 1941. U braku s Emom rođ. Rosenberg, otac je Ivane ud. Radinović.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27139.

KIKINIS, Jakob, trgovac (Lavov, Ukrajina, 8. XII. 1871 – ?, 1942). Sin Mavrov. Doselio se iz Beča 1892, a zavičajnost stekao 1908. u Zagrebu. Bio je u braku sa Filomenom rođ. Eisenstädter, podrijetlom iz imućne obitelji iz austr. Schleininga. Od 1896. do uspostave NDH, u Zagrebu je imao obrt i trgovinu vojničkim kapama i potrepštinama u Ilici s podružnicom na Zrinjevcu. U trgovinama su također bili zaposleni njegovi sinovi Oskar (Zagreb, 1897 – ?) i Rikard (Zagreb, 1904 – ?), sa suprugama nastanjeni u obiteljskoj kući u Krajiškoj ul., i rođak → Ludvig. God. 1940. ostvario je promet veći od 460 000 din., a 1941. kao njegovi dužnici spominju se Zapovjedništvo redarstvene straže, Zatvor Okružnoga suda i Sveučilišni Ustaški stožer, svi u Zagrebu. U prijavi imovine, koju je morao podnijeti vlastima NDH u lipnju 1941, naveo je da od 1911. posjeduje stambenu trokatnicu u Krajiškoj ul., vrijednu 3 000 000 dinara, dok je njegova supruga pod svoju imovinu prijavila još dvije kuće u Krajiškoj ul., srebrninu tešku 2 kg te tekući račun i vezanu štednju u Wiener Bankverein Kreditanstalt. U ime žid. kontribucije obitelj je 23. V. 1941. predala zlata i zlatnoga nakita vrijednoga 106 125 din. te 25 000 din. u gotovini, a 26. VI. 1941. morala je doplatiti još 7000 din. Iako je u travnju 1942. još bio pod zaštitom Slavka Kvaternika te je privremeno bilo odgođeno njihovo iseljavanje, ubrzo je odveden sa suprugom i najvjerojatnije stradao u deportaciji za Auschwitz u kolovozu 1942. Daljnja sudbina sinova nije poznata, osim da je Oskar 1941. prešao na katoličanstvo i bio u braku s »arijevkom« Walburgom rođ. Simeoni te 1942. još bio Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29510. – KŽZ.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KIKINIS, Ludvig (Vojanov), poduzetnik (Lavov, Ukrajina, 9. VI. 1900 – Zagreb, 6. IX. 1950). Sin Ignacov. U Hrvatsku je došao s vojskom 1917. God. 1929. dobio je državljanstvo i zavičajnu pripadnost u Zagrebu. Kao stručnjak za izradu uniformi i vojničkih kapa u međuratnom razdoblju bio je zaposlen u Zagrebu kod rođaka → J. Kikinisa u njegovoj radionici u Ilici. Stanovao je, čini se, sam u stanu u Krajiškoj ul. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu, preuzeo žid. znak i prešao na katoličanstvo. Na nepoznat način preživio rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.