Kategorija: A

ANHALZER, Bruno, pravnik (?Zagreb, 1894 – Zagreb, 24. IX. 1974). Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1931. te u međuratnom razdoblju bio odvjetnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH izbrisan je 1942. iz Imenika Odvjetničke komore. Rat je preživio kao voj. zarobljenik u Njemačkoj. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je, najvjerojatnije, nastavio djelovati kao odvjetnik. Od 1933. u braku je sa Štefanijom (Štefom), kćeri Dragutina Reichsmanna i Adele, glazb. pedagoginjom (Zagreb, 23. V. 1899 – Zagreb, 6. VI. 1991). Po osnutku NDH Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, 30. VI. 1941. prijavila je posjedovanje osmine trokatnice u Zvonimirovoj ul. u Zagrebu, vrijedne oko 250 000 din. Za suprugova zarobljeništva, primala je pomoć od 1500 din. mjesečno od ujaka Armina Sterna i 500 din. od brata Vlatka Reichsmanna. Nakon II. svj. rata radila kao profesorica glasovira u glazb. školi u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – Podaci o ulazniku J. Polak Babić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ANHALZER, Jakob (Anhalczer, Jacobus), rabin (?, Mađarska, ? – ?). Djelovao je kao rabin u Varaždinu 1800 –09, kad se vraća u Mađarsku. U Dekretu Poglavarstva grada Varaždina iz 1811, u kojem se određuje broj te prava i obveze Židova na području grada Varaždina, ponovno se spominje kao rabin na području Starogradske općine.

LIT.: Židov, 11(1927) 49. – Dekret o naseljavanju Židova u Varaždinu. Jevrejski almanah, 1918–1919. – V. Lončarić: Uredba Poglavarstva grada Varaždina iz 1811. o dopuštenom broju, pravima i obvezama Židova u Varaždinu. Fontes, 3(1997).

APFEL, Geza (Gershon, Geršon), grafičar i karikaturist (Jánosháza kraj Celldömölka, Mađarska, 9. XII. 1922 – Karmiel, Izrael, 17. VII. 1999). Sin Kolomana i Marije. God. 1930. iz Čakovca se doselio u Zagreb, gdje mu je nakon očeve smrti majka u Vlaškoj ul. vodila trgovinu kožom i priborom; uoči II. svj. rata završio kožarsku školu u Visokom. Prebjegavši nakon uspostave NDH u Mađarsku (s ispravama što mu ih je pribavio Žarko Dolinar, njegov negdašnji trener u zagrebačkom Makabiju), bio je uhićen te deportiran u Njemačku, gdje je zatočen u logoru Mauthausen. Karikaturama se javio već 1938. u listu Koprive, a od 1945. surađivao je u satiričkom tjedniku Kerempuh, čiji je suosnivač bio. S obitelji se 1948. iselio u Izrael, gdje je isprva radio na farmi, potom u tiskari mošava (zadružnoga sela) Kfar Monaš; prve karikature tiskane su mu u dnevniku Davar. Od 1966. do umirovljenja 1978. bio je ravnatelj Centra za likovnu umjetnost u Tel Avivu. Objavio je mapu bakrotisaka nadahnutu logorskim iskustvima te dvije zbirke polit. karikatura, ilustrirao knjige izr. autorâ, dizajnirao plakate; samostalno, među ostalim, izlagao u Tel Avivu (1979, 1986), Schwelmu (1981), Haifi (1982), Hagenu (1985) i Zagrebu (1986). Bio je gl. urednik Biltena HOJ tijekom 1990-ih, a njegovi autobiografski zapisi objavljeni su u listu Ha-kol (1999).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – Podaci o ulazniku A. Pal.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1991, 21. – (Nekrolog). Ha-kol, 1999, 61/62. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

APPLER, Rudolf, trgovac i žid. aktivist (Varaždin, 4. VI. 1894 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju vlasnik je trgovine manufakturne robe »Mavro Appler i sin« u Gajevoj ul. u Ludbregu. Tvrtka je protokolirana 1925. kod Kraljevskoga sudbenog stola u Varaždinu, 1940. imala je 405 000 din. prometa. Bio je član Nadzornoga odbora Banke i štedionice d. d. u Ludbregu. God. 1918. izabran za predsjednika novoosnovanoga cionističkog udruženja »Agudat Cijon«, bio je dužnosnik ŽO Ludberg i višegodišnji predsj. tamošnjega kulturno-prosvjetnog društva. Po osnutku NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac. U braku s Blankom rođ. Deutsch (Ludbreg, 1905 – logor Jasenovac, 1942), kćeri ludbreškoga rabina, imao kćeri Zdenku (Ludbreg, 1926 – logor Jasenovac 1942) i Veru (?Ludbreg, 1931).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 639. – Popis žrtava.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Dretar: Židovi u Ludbregu. Ha-kol, 2008, 106.

ARANICKI, Greta → KRAUS-ARANICKI, Greta

ARENS, Franz (Abeles), povjesničar i publicist (Beč, 20. XII. 1880 – ?logor Đakovo, 1942 ili Krndija, 3. I. 1946). Doktor znanosti. Rođak → Z. Vinskoga. Prezime je 1892. promijenio u Arens. Od 1909. živio je i djelovao u Münchenu na Südost-Institutu (1930–34). U Zagreb je došao 1938. kao izbjeglica iz Austrije te surađivao pri Hrvatskom izdavalačkom (bibliografskom) zavodu. Prije toga kraće je boravio u Brežicama. Autor je članka Važan prilog starohrvatskoj povijesti. Novi podatak iz British Museuma u kojem se spominje hrvatski kralj Trpimir (Hrvatska revija, 1940, 11). Po uspostavi NDH Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede, 30. VI. 1941, prijavio je posjedovanje dragocjenosti (zlatni sat) i gotovine u iznosu od 6100 din. Prema nekim izvorima umro je od tifusa u logoru u Đakovu, a prema drugima u logoru Krndija.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – Podaci o ulazniku I. Mirnik i T. Bali.

LIT.: J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – V. Geiger: Logoraško groblje Krndija. Zbornik Muzeja Đakovštine, 8(2007).

ARMIDI, Armin (pr. ime Isaac Chonkel), pjevač (?, 1884 – ?, 1956). Bio je lirski tenor zagrebačke Opere (1914–18), potom se pojavljuje u osječkoj i novoosnovanoj beogradskoj operi. U Zagrebu je, pored standardnog repertoara, kreirao lik Dicka Johnsona u Puccinijevoj operi Čudo zapada, Narabotha u Salomi i pjevača u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, kneza u Lopudskoj sirotici Franje Serafina Vilhara-Kalskog i Christiana u operi Poljski Žid Karela Weissa. Vokalnu liriku također je snimao na gramofonske ploče.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić.

ARMINSKI, Herman (Hermann), pijanist i glazb. pisac (Beč, 1. III. 1904 – New York, 28. VI. 1976). Sin Maksa i Paule rođ. Stein. U Beču je 1929. doktorirao muzikologiju tezom Die ungarischen Phantasien von Franz Liszt. Od 1923. do 1933. održao je više zapaženih pijanističkih koncerata u Osijeku, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, gdje se najkasnije 1934. nastanio, podučavao glasovir te istraživao židovsku i slavensku glazbu. Na svečanosti dovršenja sinagoge u Vinkovcima 9. II. 1923. svirao Chopina. Izbjegavši početkom II. svj. rata u SAD, 1944 –45. spominje se kao pijanist u džezističkom sastavu Bele Bizonija, koji je svirao u newyorškim hotelima. − Otac Makso Arminski (Kohn), stomatolog (Osijek, 15. XI. 1876 – Crikvenica, 8. X. 1942). Sin Armina i Ljubosave (Jelke) rođ. Kohn. Brat → Izidorov. Prezime Kohn 1896. promijenio je u Arminski. U braku s Bečankom Paulom rođ. Stein, otac je tenisačice Else (Elise) ud. Reiss (Beč, 9. I. 1903 – logor Loborgrad, ?1942) i Hermana. Medicinu je studirao u Beču, gdje je bio promoviran 12. VI. 1902. Diplomu je nostrificirao 15. IV. 1920. u Zagrebu. Bio je stomatolog u Vinkovcima, gdje je stanovao u Daničićevoj ul. (danas Ul. hrvatskih kraljeva). Uoči II. svj. rata preselio se u Zagreb, gdje je u Vlaškoj ul. imao privatnu stomatološku ordinaciju. God. 1934. spominje se kao član osječke lože »Menora« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH sa suprugom i kćeri preuzeo je žid. znak. God. 1942. izbjegao je u Hrvatsko primorje. Kako je bio lošeg zdravlja, zbog siromaštva i straha od deportacija, najvjerojatnije je sa suprugom počinio samoubojstvo.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28572. – KŽZ. – Podaci o ulazniku Lj. Dobrovšak.

LIT.: (O Hermanovim koncertnim nastupima): Zagreber Tagblatt, 38(1923) 290; Die Drau, 57(1924) 9; 60(1927) 19; Narodna židovska svijest, 1926–1927, 183 (447); Zvuk, 1932–1933, 5; Narodne novine, 99(1933) 101. – Ž. Hirschler, Jutarnji list, 22(1933) 7636. – B. Ivakić, Hrvatska revija, 6(1933) 3. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji 1764–1980. Beograd 1988. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek−Zagreb 2002. − S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. − M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ARMINSKI, Izidor (Kohn, Isidor), liječnik i kulturni djelatnik (Osijek, 15. XI. 1857 – Osijek, 19. VI. 1917). Sin Armina i Ljubosave (Jelke) rođ. Kohn. Brat → Hermanov. Bio u braku s Cecilijom rođ. Strasser (Fadd, Mađarska, 1863 – Auschwitz, 1942). God. 1886. promijenio je prezime u Arminski po ocu Arminu. Završivši medicinu, radio je nekoliko godina u Trogiru te u Istri, gdje je suzbijao koleru, o čemu će poslije pisati (Agramer Zeitung, 1890). U Osijek se vratio 1880-ih i tamo sve do smrti radio kao privatni liječnik i liječnik okružne blagajne za potporu bolesnika. Posebno ga je zanimala oftalmologija; pisao je o reklinaciji mrene i o trahomu (Liječnički vjesnik, 1893), a na X. međunarodnom medicinskom kongresu u Berlinu (1890) održao je referat o utjecaju zanimanja na neka svojstva ljudskog oka (Wiener medizinische Blätter, 1890). Bio je i kulturni djelatnik; držao je predavanja iz zdravstva, napisao je niz članaka za osječke novine Die Drau ne samo iz područja zdravstva nego i o osječkom kazališnom životu u prošlosti, o svojim dojmovima s mnogobrojnih putovanja po Hrvatskoj, BiH i tršćanskom primorju. Bio je mohel u osječkoj ŽO i član osječkog cionističkog društva »Theodor Herzl«.

DJELA: Gesundheits-Massregeln. Osijek 1890. – Die Unsterblichkeit? Naturwissenschaftliche Betrachtungen. Wien 1908.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: Unsterblichkeit. Die Drau 40(1907) 147. – Slavonische Presse, 23(1907) 276. – N. Schwarz: Dr Isidor Arminski. Ibid., 50(1917) 140. – M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 2, 1876–1918. Zagreb 1970. – V. Dugački: Arminski, Isidor. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – T. Žugić i M. Milić: Jugoslaveni u koncentracionom logoru Aušvic 1941–1945. Beograd 1989. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljenja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

ARMINSKI, Vladimir, dermatovenerolog (Ternopil’, Ukrajina, 1903 – ?). Nakon završenog Medicinskog fakulteta, specijalizirao je dermatovenerologiju. Priključio se partizanima u travnju 1944. te bio liječnik u različitim partizanskim bolnicama i voditelj ekipe za venerične bolesti 6. korpusa.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ARMUTH, Edita (ud. Kašiković), službenica (?, 1922 – ?Banja Luka, BiH). Sestrična Vukovarke Hede Ofner, supruge → L. Sinbergera. U međuratnom razdoblju živjela je u Zagrebu. Po osnutku NDH prebjegla je u tal. okupacijsku zonu te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, ostala s drugih 200 rapskih logoraša, koje su Nijemci s Raba u ožujku 1944. deportirali u Auschwitz. Jedna od rijetkih koja je preživjela iz te skupine. O transportu u logor ostavila je zapis. U razdoblju 1948–52. radila je vjerojatno kao stenografkinja uredništva za inozemstvo Radio Zagreba jer je znala mađarski. Nakon udaje odselila u Banju Luku, gdje je bila aktivna u tamošnjoj ŽO.

IZV.: Podaci o ulaznici B. Polić.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.