Kategorija: E

ERIĆ, Franjo (Ernst, Teodor), fotograf (Varaždin, 30. I. 1911 – Zagreb, 3. XI. 1996). Sin → T. Ernsta. Suprug Olge rođ. Slobođanac. Gimnaziju je završio 1928. u Varaždinu. Između 1931. i 1970. radio je kao knjigovodstveni i financijski stručnjak. Jedan je od osnivača obnovljenoga Fotokluba Zagreb (1931) i njegov tajnik (1931–33) te izdavač i urednik mjesečnika Foto revija (1932–41), u kojem je objavio više od stotinu članaka o fotografskoj tehnici, o fotoamaterizmu i fotografskim izložbama. Služio se pseudonimima Stjepan Babić, M. Marković i Ivan Kukić, a od 1939. Teodor Ernst. Premda je 1938. prešao na katoličanstvo, po uspostavi NDH morao je podnijeti prijavu imovine u kojoj je naveo da je od oca naslijedio dio kuće u Varaždinu, poljoprivredno dobro u Knegincu, te staru ciglanu u Turčinu. Iste je god. bio zaveden u Kartoteku židovskoga znaka, ali je na intervenciju velikoga župana Velike župe Prigorje bio privremeno oslobođen njegova nošenja. Sred. 1942. tražio je oslobođenje iz logora za Josipa i Miroslava Ernsta (ne zna se u kojem su mu bili srodstvu). Nakon II. svj. rata i dalje je bio član ŽOZ. Potkraj života dao je svjedočenje Spielbergovoj fundaciji »Survivors of the Shoah«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, UNS, kut. 1, 1-3-2-1, Ured I, Zaštitno redarstvo, Odjel javne sigurnosti, Odsjek IIb, 34340/42. – HDA, 252, RUR, Židovski odsjek, 27396. – KŽZ.

LIT.: M. Grčević: Erić, Franjo (Ernst). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

ERLIH, Eugen (Erlich, Ehrlich), građevinski inženjer (Zagreb, 14. III. 1913 – Zagreb, 22. IX. 2003). U Zagrebu je završio realnu gimnaziju 1931. i diplomirao na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta 1937. Nakon diplomiranja radio je kao asistent pri Katedri za mostove na Tehničkom fakultetu i potom kao inženjer konstruktor, šef projektantske službe, savjetnik, viši savjetnik i načelnik građevinske službe u Željezničkoj direkciji u Zagrebu. Potkraj 1949. postavljen je za starijega asistenta na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta za predmet građevna statika, a 1953. izabran je i za honorarnoga nastavnika teorije konstrukcija I, II i III. God. 1960. habilitirao je na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu i bio izabran za docenta na predmetima osnovâ statike I i II na Građevinskom odsjeku i mehanike na Arhitektonskom odsjeku. Zatim je 1965. izabran na Arhitektonskom fakultetu za profesora na predmetima betonske konstrukcije i konstruktivni sistemi, a 1971. za redovitoga profesora mehanike, armiranobetonskih konstrukcija i konstruktivnih sistema. Od 1972. do 1975. bio je predstojnik Katedre za građevne konstrukcije. Autor je statičko-konstruktivnih projekata i sastavljenih prednapregnutih armirano-betonskih konstrukcija (konstrukcija zgrade Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, hala bazena, modelarnica i radionice Brodarskoga instituta u Zagrebu, hale I, II i III na Zagrebačkom velesajmu, tribine stadiona Maksimir u Zagrebu, konstrukcije Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, konstrukcije koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, perona na željezničkoj postaji u Slavonskom Brodu, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i restauracija zgrade HNK u Splitu) i više tehničkih ekspertiza restauracije spomenika kulture (prijedlog za restauraciju dvorca Zrinskih u Čakovcu, restauracije svodova gotičke crkve u Lepoglavi, obnova kasnogotičkoga objekta na gradu Ozlju). Surađivao je u Zborniku radova Građevinskog fakulteta (1965) i napisao skripta Osnovi statike krutih tijela (Zagreb 1966).

LIT.: Tehnički fakulteti 1919–1994. Zagreb 1994. – A. Klemenčić: Erlih, Eugen (Erlich, Ehrlich). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – (Nekrolog). Prostor, 11(2003) 2.

ERLIH, Evald (Branko), revolucionar (?, 1915 – Drežnik, 26. X. 1944). Diplomirao je elektrotehniku u Pragu. Kao član KPJ organizirao je radnički otpor u rudniku u Mostaru. Po osnutku NDH interniran je u logor u Dubrovniku, gdje je pod njegovim vodstvom potkraj 1942. osnovan Oslobodilački front. U lipnju 1943. prebačen je u logor Kampor na Rabu, gdje je bio član logorskoga komiteta KPJ. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, postao je polit. komesar Židovskog rapskog bataljona, potom 7. banijske divizije te 8. udarne divizije. Poginuo je u borbi.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1993, 31/32.

ERLIH, Josip (Erlich, Joža), žid. aktivist (Koška kraj Našica, 27. XI. 1927). Osnovnu školu završio je u Koški, a gimnaziju je počeo polaziti u Osijeku. Po uspostavi NDH krio se u Osijeku, potom se sklonio u Požegu, ali je u rujnu 1942. uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška. Od lipnja 1943. do proboja logoraša 22. IV. 1945. zatočen je u logoru Jasenovac. Cijelu je obitelj izgubio u Holokaustu. Nakon II. svj. rata stupio je u JNA i radio na različitim upravnim poslovima u Zagrebu, Ćupriji i Beogradu. Od 1973. surađuje u SJOJ. Njegova su svjedočanstva o jasenovačkom logoru više puta objavljivana (Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. i drugdje). Svjedočio je 1999. u Zagrebu na sudskom procesu zapovjedniku jasenovačkoga logora Dinku Šakiću.

LIT.: Jevrejski pregled, 28(1977) 11/12. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

ERMANN, Helena, liječnica (Janovice, Češka, 23. IX. 1894 – ?). U Osijek se doselila 1920. nakon udaje za Dinka Ermanna, liječnika iz Žminja. Udajom je prešla na katoličanstvo. Sa suprugom je 1922. stekla zavičajnost u Osijeku, a 1928. i jugoslav. državljanstvo. Imala je vlastitu ordinaciju opće prakse u Neumannovoj ul. u Osijeku. Po uspostavi NDH zatražila je arijska prava. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

ERNST, Aleksander (Saša), internist i kardiolog (Zagreb, 29. I. 1948). Sin Ive i Vilme rođ. Vogrin. Diplomirao je 1972. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. tezom Kontrastna ehokardiografija; nove mogućnosti u dijagnostici nekih kongenitalnih i stečenih bolesti srca. Internu medicinu specijalizirao je u Zagrebu 1979, a stručno se usavršavao na University of Rochester u SAD (1988–89). Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1984. izabran je za asistenta, 1988. za docenta te 1994. za izvanrednog profesora, a u zvanje redovitoga profesora i znanstvenoga savjetnika izabran je 2009. Pročelnik je Zavoda za ishemijsku bolest srca Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC Zagreb (Rebro). Područja znanstvenog i stručnog interesa u početku znanstvene karijere bila su mogućnosti primjene terapijsko ultrazvuka pri perifernoj i koronarnoj aterosklerozi te dijagnostička transtorakalna, kontrastna i transezofagusna ehokardiografija. Rezultate temeljnih istraživanja koja su omogućila potonju primjenu terapijskog ultrazvuka u kardiologiji, objavljuje u zemlji i inozemstvu. Posljednjih dvadeset godina intenzivno se bavio intervencijskom kardiologijom, odnosno liječenjem akutnoga infarkta miokarda i ishemijske bolesti srca. Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatskoga kardiološkoga društva (tajnik u dva mandata), predsj. radne grupe za intervencijsku kardiologiju Hrvatskoga kardiološkoga društva (predsj. od osnivanja do danas), American College of Cardiology (FACC), American College of Angiology (FACA), European Association of Percutaneous Coronary Interventions, Training and Education Committee of The European Association of Percutaneous Coronary Interventions, Hrvatskog društva za ultrazvuk u medicini i biologiji, European Society of Cardiology, European Association and World Federation for Ultrasound in Medicine and Biology, New York Academy of Science i dr. Dobitnik je nagrade »John E. Fogarty International Postdoctoral Research Fellowship Award« (1987). Suautor je nekoliko desetaka knjiga. – Otac Ivo (Hans), pravnik (Varaždin, 6. III. 1908 – Zagreb, 7. IV. 1979). Sin → Alexandera i Fritzi, nećak → Teodora. God. 1927–30. studirao u Beču (Hochschule für Welthandel) i Parizu na Sorbonnei, na École des hautes études sociales i na École superieure des études financières na kojima je diplomirao 1930. Po povratku iz Francuske bio je pripravnik u odvjetničkom uredu Vladimira Korskoga, a 1938. doktorirao je temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Po uspostavi NDH i rasnih zakona, nakon što je Korsky uhićen, ostao je bez namještenja. Premda je 1938. prešao na starokatoličku vjeru prilikom vjenčanja sa Verom rođ. Medić, morao je prijaviti imovinu (pola visoke prizemnice u Varaždinu naslijeđene od oca) te preuzeti žid. znak. U travnju 1942. molio da se iz logora pusti na slobodu njegova majka, ali je molba odbijena. Preživio je II. svj. rat skrivajući se u Zagrebu kod mnogobrojnih prijatelja i spavajući svaki drugi dan na drugom mjestu. Neki od njegovih sveučilišnih kolega postali su značajne ličnosti u vladi NDH i policiji koji su ga također skrivali i obavještavali o mjestu i vremenu policijskih racija. Unatoč tomu bio je dva puta uhićivan i zatvaran po nekoliko dana, ali je zahvaljujući istim utjecajnim prijateljima, njihovom zalaganju i činjenici da je bio u mješovitom braku te ponovno prešao sa starokatoličke vjere na katoličku bio je pušten iz zatvora. Tajno je surađivao s partizanima, slao sanitetski materijal i radio svjetiljke za NOV. Oslobođenje Zagreba i kapitulaciju Reicha i NDH dočekao je u Zagrebu i odmah postavljen za voditelja Istražnoga odsjeka Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, RUR, Židovski odsjek. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznika. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Ernst, Alexander. Tko je tko u Hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ERNST, Alexander (Aleksandar), liječnik (Varaždin, 23. X. 1875 – Varaždin, 9. X. 1936). Najstariji od šestorice sinova rabina → Ignatza (Vatroslava) i Henriette rođ. Schey, brat → Teodora. Medicinu je studirao i diplomirao u Beču. Nakon studija isprva je radio u Bolnici Marije Terezije za ženske bolesti i Karolininoj bolnici za dječje bolesti u Beču. U Varaždinu je ordinaciju imao najprije u Pavlinskoj ul., a od 1907. u Dravskoj ul. Po izbijanju I. svj. rata postavljen je za zapovjednika saniteta juž. bojišnica sa sjedištem u Užicama, a poslije u Peći te je 1915. imenovan nadliječnikom (Oberartz) sa činom sanitetskoga pukovnika. God. 1918. tijekom povlačenja austroug. vojske ostao je u Peći s ranjenicima i pao u zarobljeništvo, iz kojeg se vratio tek 1919. Odmah po povratku u Varaždin nastavio je liječničku praksu u Aninoj ul., uz to je nekoliko god. djelovao i kao voj. liječnik u Varaždinskoj bolnici. God. 1928. odlikovan je visokim državnim odlikovanjem Ordenom sv. Save. Uz privatnu liječničku praksu djelovao je i kao liječnik Vatrogasnoga društva (1934–36), predavač predmeta higijena na Varaždinskoj gimnaziji (1909–27, s prekidom za I. svj. rata) i na Varaždinskoj gimnazijskoj ekstenzi te kao zdravstveni savjetnik Državnih željeznica. Sudjelovao je u društvenom životu Varaždina. Bio je, među ostalim, tajnik (od 1931) i predsjednik (od 1933) Šahovskoga kluba. Djelovao je i u varaždinskoj ŽO, gdje je biran za člana Bogoštovnoga vijeća. Objavljivao je stručne medicinske članke u Liječničkom vjesniku (1903–1904, 1909, 1911), u kojem je 1903. opisao, vjerojatno prvi put u hrv. medicinskoj literaturi, placebo učinak kod jedne pacijentice. U braku sa suprugom Fritzi (Beč, ? – Auschwitz, 1942), imao je sina Ivu, oca internista i kardiologa → Aleksandera. Sahranjen je na Židovskom groblju u Varaždinu, sprovodu su nazočili brojni predstavnici civilnih i voj. vlasti te javnih i kulturnih društava.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Ernst.

LIT.: Varaždinski viestnik, 12(1901) 52. – Hrvatsko pravo, 2(1915) 15. – Narodno jedinstvo, 8(1928) 5. – Volja naroda, 1919, 12. – Varaždinske novosti, 2(1931) 68; 4(1933) 175; 8(1936–1937) 359. – Hrvatske pravice 5(1911) 49. – M. Lončarić: Aleksandar Ernst. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – S. Horvat: Historijat Varaždinske gimnazijske ekstenze. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varaždinu, 14/15(2004).

ERNST, Filip, obrtnik (Novi Sad, Srbija, 13. VI. 1873 – ?logor, ?1942). Sin Samuelov. U braku s Anom rođ. Spitzer imao je sinove Brunu (Beč, 1906 – logor Jasenovac, 1941) i Vilima. Nakon izučene krojačke struke u Beču, 1922. doselio se u Zagreb, gdje iste god. postaje vlasnik čuvene, više od 100 godina stare, krojačke radnje na početku Gundulićeve ul. koju je vodio zajedno sa sinom Brunom. Među njegovim su mušterijama bili poznati Zagrepčani (Ayred Dürrigl, Eugen Radovan, Karlo Ritter von Haupt, barun Viktor Alnoch, Nikola Sučić, Rafael Dolinšek). Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava te je sa suprugom preuzeo žid. znak, no privremeno je bio oslobođen njegova nošenja. Morao je prijaviti imovinu te Odboru za podavanja Židova predao zlatni nakit vrijedan 10 700 din. Vjerojatno je sa suprugom 1942. deportiran u nepoznati logor. Sinovi su uhićeni u ljeto ili ranu jesen 1941. i deportirani u logor Jasenovac, gdje su stradali. – Sin Vilim, kemijski inženjer (Beč, 6. III. 1914 – logor Jasenovac, 1945). S obitelji se 1922. doselio u Zagreb. Diplomirao je kemiju na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1. XI. 1939. do Travanjskoga rata bio je u vojsci, a potom bez namještenja živio u zajedničkom kućanstvu s roditeljima. Po uspostavi NDH morao je prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je vjerojatno radio u nekom od industrijskih pogona. Stradao je potkraj rata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28561. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ERNST, Franjo → ERIĆ, Franjo

ERNST, Ignatz (Vatroslav), rabin (Schlaining, Austrija, 1843 – Varaždin, 27. XII. 1916). Studij filozofije završio je u Beču, a hebreistiku u Eisenstadtu. Dana 21. III. 1873. izabran je za varaždinskoga rabina, a 1901. za varaždinskoga nadrabina. Omiljen u židovskim i nežid. krugovima pridonio je uspostavi snošljiva ozračja između članova žid. zajednice i ostalih vjerskih zajednica. U povodu 25-godišnjice imenovanja na dužnost rabina (1898) austr. car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. mu je na prijedlog velikoga župana varaždinskoga Radoslava pl. Rubido-Zichyja dodijelio Zlatni križ za zasluge s krunom. Na njegovu sprovodu bile su tisuće ljudi različitih vjeroispovijesti te predstavnici gradskih vlasti (gradonačelnik) i Varaždinske županije (veliki župan). U braku sa suprugom Henriette rođ. Schey imao je sinove → Alexandera i → Teodora.

LIT.: Naše pravice, 11(1914) 3. – (Nekrolog): Hrvatsko pravo, 4(1917) 1. – M. Lončarić: Aleksandar Ernst. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003.