SACHS, Mendel Ben Elijahu

SACHS, Mendel Ben Elijahu, liječnik i žid. aktivist (?, Njemačka, 1789 – Zagreb, 1863). Sin Elijin. U Zagreb se doselio 1828. i bio je prvi liječnik u ŽOZ. Uz liječničku praksu bio je i mohel, a porađao je i većinu žid. rodilja. Bio je predsj. ŽO (aškenaske neološke) u Zagrebu od 1855. do 1860.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878.

SACHS, Milan

SACHS, Milan, anatom, patolog i bakteriolog (Zagreb, 11. VII. 1878 – Berlin, 1903). Nakon studija medicine u Beču radio je kao patolog i bakteriolog u Beču, Jeni i Berlinu. Bavio se pretežito mikrobiologijom objavljujući radove u časopisima Wiener klinische Wochenschrift (1901), Zeitschrift für Heilkunde i Zentralblatt für Bakteriologie, Parasitenkunde und Infektionskrankheiten (1903–05, 1908). Umro je u Berlinu od kuge kojom se zarazio eksperimentirajući u Kochovu institutu.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 772. – Podaci o ulazniku A. Nick.

LIT.: (Nekrolog). Wiener klinische Wochenschrift, 1903. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – Bilten ŽOZ, 1990, 13.

SACHS, Milan

SACHS, Milan, dirigent (Lišov kraj Budĕjovica, Češka, 28. XI. 1884 – Zagreb, 4. VIII. 1968). Suprug Leonije rođ. Rosner. Realnu gimnaziju završio je u Budějovicama, a studij violine na Konzervatoriju u Pragu 1905. Bio je koncertni meštar Češke filharmonije u Pragu (1905–07), koncertni majstor kazališnoga orkestra u Beogradu (1907–10), nastavnik Muzičke škole u Novom Sadu (1910–11), koncertni majstor i korepetitor zagrebačke Opere, u kojoj je te godine počeo dirigirati. Uz prekide 1932–38, kad je bio ravnatelj Opere u Brnu, i od 1945. do smrti operni dirigent u Zagrebu te njezin ravnatelj (1919–21, 1926. i 1945–55). Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak. Na katoličanstvo su prešli u srpnju 1941. te su bili zaštićeni na intervenciju Eugena Kvaternika. Premda im je dozvoljeno da stanuju u svojemu stanu u Gundulićevoj ul., neko su vrijeme bili sklonjeni i u sanatoriju Đure Vranešića na Zelengaju. Iako od travnja 1941. nije dirigirao jer mu nisu bila priznata arijska prava, primao je plaću u kazalištu sve do ožujka 1942, kad je umirovljen. Njegovo treće direktorsko razdoblje bilo je doba poslijeratnog uspona zagrebačke Opere, kojemu je pridonio uzornom radnom disciplinom, i s obzirom na ansamble orkestra i zbora, i u odgoju i pripremi opernih pjevača. Znamenite su njegove izvedbe Prodane nevjeste, Majstora pjevača i Parsifala, Salome, Otella i Života razvratnika. Svjetski je ugled stekao interpretacijom muzike Leoša Janačeka. S velikim je uspjehom dirigirao jugoslav. premijeru Jenufe u Zagrebu 1920. te prvu poslijeratnu obnovu 1946, kao i premijeru Janačekove Mudre lije. Iako mu je ubrzo potom ponuđeno mjesto šefa Opere i profesora dirigiranja na Praškom konzervatoriju, odbio je ponudu te se vratio u Zagreb. U opernoj i koncertnoj izvedbi zahtijevao je poštovanje i točno izvođenje autorova djela, a preciznom i sugestivnom dirigentskom gestom postizao je vrhunske domete izvodilačkih ansambla. Bavio se i komponiranjem (komična opera Furijanti, simfonijska pjesma Pjesma o sreći, solo-pjesme, masovne i borbene pjesme). Stručnim se osvrtima javljao i u mnogim novinama i časopisima. Za svoja umjetnička dostignuća dobio je mnogobrojna priznanja, među kojima su Republička nagrada SKH za dirigiranje (1947), Savezna nagrada za izvođenje opera Aida i Fidelio (1948), Savezna nagrada za izvođenje opere Koštana (1949), Nagrada grada Zagreba (1959) i Nagrada »Vladimir Nazor« (1963). Izabran je za redovnoga člana JAZU (danas HAZU) 1954.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spisi br. 24083 i 24084. – HDA, Poglavnikov vojni ured, bb. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28834. – NAZ, skupina NDS 8066/1941.

LIT.: Židov, 14(1930) 48. – Narodno djelo, 1(1926), 21. II; 1(1926), 7. III. – Ljetopis JAZU, 1956, 61. Sachs, Milan. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – Sachs, Milan. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

SACHS, Oskar

SACHS, Oskar, pravnik (?, 1880 – logor Jasenovac, IV. 1943). Suprug Lole rođ. Alter. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1903. Odvjetnički ured imao je u Zlataru i Zaprešiću, a 1932. preselio ga je u Zagreb. Najkasnije od 1930. bio je član zagrebačke Advokatske komore. U vezi s ustaškom emigracijom 1930-ih se angažirao u prebacivanju novca u Italiju. Budući da mu je Ante Pavelić osobno jamčio sigurnost i arijska prava, po uspostavi NDH preselio se u Zagreb, u sjev. dio grada. Upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzeo, već je izuzet od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv njega ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. Za njega se zauzimao i Janko Dobrinović-Vranyczany, čiji je bio tutor. Unatoč svim vezama, 1942. je izbrisan iz Odvjetničkoga imenika, čime mu je bila onemogućena odvjetnička praksa. Njegov je stan bio zaplijenjen, a on odveden u nepoznato odredište. Uspio se vratiti u Zagreb te je sudski zahtijevao povratak stana, čak je u travnju 1942. prešao na katoličanstvo. Iste je god. bio uhićen te odveden u logor Jasenovac, gdje je stradao. U logorima je nestala i njegova supruga.

IZV.: HDA, ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 15, 3735, 3819. – HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 5203, god. 1941. – JUSP Jasenovac. – KŽZ. – NAZ, skupina NDS 5513/1942. – Podaci o ulazniku J. Dobrinović-Vranyczany. – Popis žrtava.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1931) 1; 6(1932) 19. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

SAGIAD, Mosé Haban

SAGIAD, Mosé Haban, obrtnik (?, – Split, ?). Živio je u Splitu u sred. XVII. st. Spominje se u spisu mletačkoga generalnoga providura Girolama Contarinija (1662–64) na temelju čega se pretpostavlja da je imao odobrenje za obavljanje mesarskoga obrta.

IZV.: DAZ, Spisi generalnog providura G. Contarinija (1662–1664), 7. I. 1662, list 535, br. 212.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

SALAJ, Boris

SALAJ, Boris, otorinolaringolog (Zagreb, 1922 – Zagreb, 20. XII. 2013). Sin liječnika Zvonimira (Zagreb, 22. V. 1898 – Zagreb, 30. I. 1951) i Marije Mire rođ. Kaufmann, suprug Vesne rođ. Đurin te otac liječnice Martine (Zagreb, 23. III. 1965). God. 1921. majka je udajom prešla na katoličanstvo. Zahvaljujući očevu »arijskomu« podrijetlu, bio je zajedno s majkom pošteđen progona. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1949/50) te vodio audiološki centar Otorinolaringološke klinike u Zagrebu od 1977. do umirovljenja 1987.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 696. – Kartoteka članova ŽOZ.

SALAMON, Karlo Bogomir

SALAMON, Karlo Bogomir (Zagreb, 16. V. 1906 – logor Jasenovac, 1942). Sin Ljudevita, brat Dragutina (Zagreb, 1911 – logor Jasenovac, 1941), suprug Elvire rođ. Schrenger i otac Franciske (Zagreb, 1929). God. 1920. prešao je na katoličanstvo, dok su mu supruga i kći ostale žid. vjere. Uoči uspostave NDH bio je apsolvent elektrostrojarstva i zaposlen u »Me–Be« d. d. Bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Daljnja sudbina njegove obitelji nije poznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 696.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SALAMON, Lili

SALAMON, Lili, službenica (Zagreb, 5. I. 1912 – Zagreb, 9. III. 2004). Kći Ljudevita i Fride rođ. Freund. U međuratnom razdoblju djelovala je kao službenica u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u travnju 1941, preuzela je žid. znak. Prebjegla je u Kupare, gdje su je uhitile tal. okupacijske snage te je bila internirana u Dubrovnik, a zatim u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima te djelovala kao administratorica u Sanitetskom odjeljenju Glavnoga štaba Hrvatske, a potom u 4. korpusu.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

SALAMON, Teodor Ljudevit

SALAMON, Teodor Ljudevit, inženjer (Budimpešta, 3. XI. 1877 – ?). U Hrvatsku se doselio iz Budimpešte 1887. God. 1902. imenovan je u željezničku državnu službu u Zagrebu, gdje je 1923. stekao zavičajnost. Uoči uspostave NDH bio je u mirovini kao savjetnik državnih željeznica. U mješovitom braku s Elizabetom rođ. Kessler imao je sina Teodora (Zagreb, 1924 – ?). Po uspostavi NDH prijavio je imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 696. – Telefonski imenik 1941.

SALAMON, Velimir

SALAMON, Velimir, inženjer brodogradnje (Zagreb, 7. XI. 1945). Sin Mirka i Pavice rođ. Puškarić. Osnovu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao (1977), magistrirao (1986) i doktorirao na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1997) tezom Multidisciplinarni pristup rekonstrukciji povijesnog broda – primjer rekonstrukcije gajete falkuše. God. 1964. sudjelovao je na rekonstrukciji švedskoga linijskoga broda »Vasa« u Muzeju Vasa, pomorskom muzeju u Stockholmu. Nakon studija radio je u poduzeću »Westinghouse Electric Corporation« na izgradnji Nuklearne elektrane Krško u svojstvu savjetnika za montažu, inicijalni pogon i održavanje opreme (1977–79), potom na Zavodu za mehaničke konstrukcije Fakulteta strojarstva i brodogradnje (1979–2000) te na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (od 2000). Bavi se pretežito tradicijskom jadranskom drvenom brodogradnjom (komiška gajeta falkuša, rovinjska barka, malološinjska i krčka pasara, neretvanska trupa i lađa, mljetska i betinska gajeta, dubrovački galijun, omiška strijela ili sagita, jadranska bracera) objavljujući radove u periodici Brodogradnja (1995–96, 1998, 2002, 2009–10) i Senjskom zborniku (2008). God. 1985. suosnivač je projekta istraživanja baštine hrv. drvene brodogradnje u sklopu nevladine kulturne institucije »Ars Halieutica«, koji je 1992. uključen u međunarodni znanstveni projekt pod pokroviteljstvom UNESCO »Evolution of Wooden Shipbuilding in the Eastern Mediterranean During the 18th and 19th Centuries«, a od 1996. u kult. projekt Europske unije »Raphael«. U suradnji s Dubrovačkim pomorskim muzejom postavio je izložbe s temom baštine drvene brodogradnje u Dubrovniku, Betini, Splitu, Rijeci, Zagrebu, Lisabonu, Hamburgu i Ateni. Imao je značajnu ulogu u izgradnji replike tradicionalne komiške gajete falkuše, koja je predstavljala Hrvatsku na Svjetskoj izložbi EXPO u Lisabonu (1998) i na Festivalu mornara i brodova u Brestu (2000) te u izgradnji replike dubrovačkoga galijuna. Sudjeluje u projektu rekonstrukcije i izgradnje omiške strijele ili sagite. Za trajan doprinos i ukupnu djelatnost u razvoju tehničke kulture Republike Hrvatske nagrađen je Državnom nagradom tehničke kulture »Faust Vrančić« (1996).

DJELA: Baština drvene brodogradnje u Hrvatskoj (katalog izložbe). Dubrovnik 1994. – Do touch. Maritime Museum project, Dubrovnik, Croatia. Construção de navios em madeira na Croácia: exposição na Torre de Belém, Lisboa, de 5 de maio a 19 de junho (katalog izložbe, suautor). Dubrovnik 1995. – Knjiga Mediterana (suautor). Split 1998. – Iskustvo broda. Baština drvene brodogradnje u Hrvatskoj (suautor). Dubrovnik 2002. – Metodologija i kriteriji za procjenu autentičnosti tradicijskog broda (suautor). Zagreb 2005.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: http://www.sagitta-omis.org/flayer_2.6.html#SALAMON, pristupljeno 20. II. 2012.