SACHS, Milan, dirigent (Lišov kraj Budĕjovica, Češka, 28. XI. 1884 – Zagreb, 4. VIII. 1968). Suprug Leonije rođ. Rosner. Realnu gimnaziju završio je u Budějovicama, a studij violine na Konzervatoriju u Pragu 1905. Bio je koncertni meštar Češke filharmonije u Pragu (1905–07), koncertni majstor kazališnoga orkestra u Beogradu (1907–10), nastavnik Muzičke škole u Novom Sadu (1910–11), koncertni majstor i korepetitor zagrebačke Opere, u kojoj je te godine počeo dirigirati. Uz prekide 1932–38, kad je bio ravnatelj Opere u Brnu, i od 1945. do smrti operni dirigent u Zagrebu te njezin ravnatelj (1919–21, 1926. i 1945–55). Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak. Na katoličanstvo su prešli u srpnju 1941. te su bili zaštićeni na intervenciju Eugena Kvaternika. Premda im je dozvoljeno da stanuju u svojemu stanu u Gundulićevoj ul., neko su vrijeme bili sklonjeni i u sanatoriju Đure Vranešića na Zelengaju. Iako od travnja 1941. nije dirigirao jer mu nisu bila priznata arijska prava, primao je plaću u kazalištu sve do ožujka 1942, kad je umirovljen. Njegovo treće direktorsko razdoblje bilo je doba poslijeratnog uspona zagrebačke Opere, kojemu je pridonio uzornom radnom disciplinom, i s obzirom na ansamble orkestra i zbora, i u odgoju i pripremi opernih pjevača. Znamenite su njegove izvedbe Prodane nevjeste, Majstora pjevača i Parsifala, Salome, Otella i Života razvratnika. Svjetski je ugled stekao interpretacijom muzike Leoša Janačeka. S velikim je uspjehom dirigirao jugoslav. premijeru Jenufe u Zagrebu 1920. te prvu poslijeratnu obnovu 1946, kao i premijeru Janačekove Mudre lije. Iako mu je ubrzo potom ponuđeno mjesto šefa Opere i profesora dirigiranja na Praškom konzervatoriju, odbio je ponudu te se vratio u Zagreb. U opernoj i koncertnoj izvedbi zahtijevao je poštovanje i točno izvođenje autorova djela, a preciznom i sugestivnom dirigentskom gestom postizao je vrhunske domete izvodilačkih ansambla. Bavio se i komponiranjem (komična opera Furijanti, simfonijska pjesma Pjesma o sreći, solo-pjesme, masovne i borbene pjesme). Stručnim se osvrtima javljao i u mnogim novinama i časopisima. Za svoja umjetnička dostignuća dobio je mnogobrojna priznanja, među kojima su Republička nagrada SKH za dirigiranje (1947), Savezna nagrada za izvođenje opera Aida i Fidelio (1948), Savezna nagrada za izvođenje opere Koštana (1949), Nagrada grada Zagreba (1959) i Nagrada »Vladimir Nazor« (1963). Izabran je za redovnoga člana JAZU (danas HAZU) 1954.
IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spisi br. 24083 i 24084. – HDA, Poglavnikov vojni ured, bb. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28834. – NAZ, skupina NDS 8066/1941.
LIT.: Židov, 14(1930) 48. – Narodno djelo, 1(1926), 21. II; 1(1926), 7. III. – Ljetopis JAZU, 1956, 61. – Sachs, Milan. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – Sachs, Milan. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.