Kategorija: W

WIENER, Bernhard (Viner, Vinarić; Ladislav), službenik i logornik (Brčko, BiH, 1903 – logor Jasenovac, XII. 1943. ili 9. I. 1944). Sin Samuelov. U međuratnom razdoblju živio je u Varaždinu. Po uspostavi NDH uhićen je sa suprugom Elizabetom rođ. Kohn (?, 1910) i sinovima Vladimirom (?, 1935) i Miroslavom (?, 1937) te odveden u Zagreb, potom u logore u Gospiću, Jastrebarskom i Jasenovcu. Supruga i sinovi prošli su logore u Gospiću, Jastrebarskom, Kruščici kraj Viteza, Loborgradu te dovedeni u logor Jasenovac u ljeto 1942. U Jasenovcu je bio jedan od ukupno 22 logornika, odnosno jedan od šestorice logornika Židova u jasenovačkim logorima 1941–45. Logornik je postao nakon smrti → B. Diamantsteina 1942. Iako je ponekima uspio, ako ne spasiti, a onda barem odgoditi smrt, bio je jedan od ozloglašenih logornika i bezobziran suradnik ustaškoga zapovjedništva. Uživao je velike povlastice, kretao se slobodno i izvan logora, primao plaću i raspoređivao logoraše na posao te ih zlostavljao kako bi se dodvorio logorskoj upravi. Zapovjedništvo jasenovačkoga logora u prosincu 1942. potvrdilo je da su Wiener, supruga i sinovi »u svakom pogledu dobrog vladanja«. Vjerojatno je tada cijela obitelj prešla na katoličanstvo. Sin Vladimir je čak 1942. bio upisan u jasenovačku školu. Unatoč svemu, prema svjedočenju Ljube Miloša, likvidiran je sa suprugom i sinovima.

IZV.: HDA, ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 15, 3777, 3782. – HDA, 013.2.30, 66, Dosje Ljubo Miloš.

LIT.: Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – M. Sobolevski: Židovi u kompleksu koncentracijskog logora Jasenovac. U: Antisemitizam, holokaust, antifašizam. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

WIENER, Moritz, poduzetnik (Chrzanów, Poljska, 1882 – ?). Suprug Johanne rođ. Laub. Nakon školovanja u Krakovu i Beču, radio je u tekstilnoj industriji u Varnsdorfu, zatim u drugim tekstilnim poduzećima te stekao ugled vrsna stručnjaka za tekstil. U Zagrebu je 1924. osnovao tekstilnu tvornicu »Preslica« d. d., čiji je bio upravitelj. Bio je član upravnih vijeća više industrijskih poduzeća kao i član različitih stručnih udruženja i kulturnih društava.

WIESER, Enrico (Henrik), fotograf (? – Split, 1934). Djelovao u Splitu, gdje se 1901. doselio iz Trsta. Izrađivao je portrete, grupne i društvene fotografije, snimao različite svečanosti, kazališne predstave i dr. U studiju ga je naslijedio sin Rudolf.

LIT.: N. Grčević: Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Zagreb 1981. – Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951 (katalog izložbe). Zagreb 1994. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – D. Kečkemet: Fotografija u Splitu 1859–1990, Split 2004.

WIESLER, Neda (Vizler), ekonomistica i žid. aktivistica (Zagreb, 27. VIII. 1947). Kći Dragana i Grete. U Zagrebu je završila Klasičnu baletnu školu 1964, a gimnaziju 1966. Studirala je talijanistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu te na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1972. diplomirala. Radila je u izdavačkim kućama »Stvarnost« (1976–82), Sveučilišnoj nakladi »Liber« (1982–89) te u »Školskoj knjizi« i »Naprijedu«. Još za školovanja nastupala je u mjuziklima kazališta »Komedija« i baletnim predstavama HNK u Zagrebu te kao članica baletne skupine sudjelovala u zabavnim televizijskim emisijama TV Magazin, Crno na bijelom, Ekran na ekranu. Glumila je balerinu na žici u filmu → Z. Boureka Cirkus Rex. Od 1990-ih radi u žid. zajednici kao članica Vijeća ŽOZ i administratorica Kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger«. Osnovala je plesnu skupinu »Or haŠemeš«, koja od 1997. nastupa na značajnim koncertima u zemlji i inozemstvu te u različitim televizijskim emisijama, čime je započela intenzivno produbljivanje znanja iz židovskoga i izr. plesa. Organizira i seminare u zemlji i inozemstvu na kojima poučava židovski i izr. folklor. God. 1999. započela je rad na vlastitom projektu Židovski folklorni ples kao sredstvo obrazovanja i reafirmacije židovskog identiteta, za koji je 2001. dobila potporu međunarodnih organizacija. Osnovala je Centar za židovsko obrazovanje putem plesa, koji, osim u Židovskom odmaralištu u Pirovcu, seminare organizira i u mnogim eur. gradovima. Kao osnivačica, voditeljica i koreografkinja do 2012. ostvarila je 16 cjelovečernjih tematskih predstava za koje je uz tekstove osmislila i kostime te scenografiju, a katkad i sama u njima nastupala. Plesna skupina »Or haŠemeš« ŽOZ do sada je te predstave izvela 140 puta. Surađivala je mnogobrojnim člancima, esejima i kritikama u časopisima Ha-kol i Novi Omanut. – S Mladenom Polančecom majka je Karla Polančeca, ginekologa i žid. aktivista (Zagreb, 13. IV. 1979). Maturirao je 1998. u Zagrebu. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Rijeci, na kojem je diplomirao 2005. Specijalizirao je ginekologiju i opstetriciju u KB »Merkur« u Zagrebu, gdje je 2011. položio specijalistički ispit te je stalno zaposlen u Klinici za ginekologiju i porodništvo. U više navrata volontirao je kao liječnik u žid. ljetnim kampovima, a desetak godina sudjelovao je u plesnoj skupini »Or haŠemeš« kao glazbenik na harmonici, gitari i darabuki te kao plesač i organizator. Dana 24. II. 2013. izabran je za predsjednika Bnei Brit lože »Gavro Schwarz« u Zagrebu. – Otac Dragan Wiesler (Vizler), ekonomist (Tuzla, BiH, 22. V. 1920 – Zagreb, 29. III. 1975). Sin Sajka (Samuela), vlasnika pekarnice u Petrinjskoj ul. u Zagrebu, i Minke. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prebjegao u Ljubljanu. Prebačen je u tal. mjesto Bagni di Luca, zatim u Soragnu kraj Parme, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prebjegao je u Švicarsku, gdje je boravio u radnom logoru Laufen. God. 1945. vratio se u Zagreb, završio Ekonomski fakultet i, zahvaljujući poznavanju engleskoga, njemačkoga, talijanskoga i franc. jezika, radio u predstavništvu Istituto nazionale per il commercio estero u Zagrebu.

DJELA: Tekstom kroz ples. Židovskim plesom prema povijesti i tradiciji. Zagreb 2008.

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznice.

WIESMAYER, Oskar, časnik (?, 1874 – ?). Služio je kao časnik 26 godina u hrv. domobranstvu, a 1918. sudjelovao pri oslobođenju Međimurja i njegova pripojenja Hrvatskoj za što je odlikovan Spomenicom za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije i Zlatnim križem za zasluge s krunom te Viteškim križem reda Franje Josipa za zasluge u I. svj. ratu. God. 1919. prešao je na evangeličku vjeru te bio u braku s katolkinjom. Nakon umirovljena 1921. u činu majora, živio je u Zagrebu na Medveščaku. Po uspostavi NDH predao je molbu za priznavanje arijskih prava te bio oslobođen od obveze nošenja žid. znaka. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27933.

WIESNER, Mavro, liječnik i žid. aktivist (Bezdan, Srbija, 2. VII. 1904 – Osijek, 21. XII. 1989). Sin Heinricha, doktora filozofije i rabina u Bezdan, i Josefine rođ. Goldschein, podrijetlom iz Košica. S Jelenom rođ. Lazibat otac je Nikole i Irene. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1927/28. te je u međuratnom razdoblju kao liječnik službovao u Banatu (Vršac, Veliki Gaj). Po uspostavi NDH bio je proganjan, interniran u logore te na prisilnom radu u Mađarskoj. God. 1944. priključio se partizanima djelujući kao voj. liječnik u Nuštru i u Vojnoj bolnici u Zagrebu, Sisku i Osijeku. Demobiliziran je 1955. u činu potpukovnika. Poslije demobilizacije živio je u Osijeku, gdje je djelovao kao liječnik Doma željezničara i Doma narodnoga zdravlja te član liječničke komisije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Nakon umirovljenja imao je privatnu internističku ordinaciju. Kao predsj. ŽO u Osijeku prenio je posmrtne ostatke stradalih Židova iz zapuštenih grobljâ u Dalju i Podravskoj Slatini te ih sahranio u zajedničkoj grobnici na Židovskom groblju u Osijeku. – Sin Nikola Vizner, povjesničar umjetnosti (Bezdan, Srbija, 9. XI. 1945). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Osijeku, a diplomirao i magistrirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao kustos Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu 1970–74. i na Trećemu programu Radio Beograda. Krajem 1974. iselio se u SAD, gdje je profesor povijesti umjetnosti na Touro College u New Yorku. – Kći Irena Vizner-Lovrić, liječnica (Beograd, 7. IV. 1941). Rat je preživjela s majkom u Novom Sadu i Bezdanu. Gimnaziju je završila u Osijeku i diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1965. Specijalizirala je anesteziologiju i poslije internu medicinu s kardiologijom. Radila je u osječkoj općoj bolnici 1966–97, a potom u Zagrebu kao viši vještak u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

IZV.: Podaci o ulazniku N. Vizner i I. Vizner-Lovrić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – D. Fischer: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 40(1989) 9/12.

WILCZEK, Albert, poduzetnik (Varaždin, 1860 – Zagreb, 19. X. 1938). Podrijetlom je iz varaždinske starosjedilačke obitelji. Sin Bernardov. Bio je u braku s Elizabetom (?, 1869 – Zagreb, 23. IX. 1934), kćeri Filipa Deutscha i Amalije rođ. Schwarz, sestre → Lavoslava Schwarza. Supruga je bila suosnivačica Hrvatskoga planinarskoga društva. Imali su troje djece: Doru (Varaždin, 5. XI. 1890 – Zagreb, 29. XII. 1971), suprugu → A. Ehrmanna, Hansa i Fridu (Miru). A. je zavičajnost stekao 1919. u Zagrebu, gdje je bio vlasnik kinematografa (poslije kino »Zagreb«). – Sin Hans, službenik (Varaždin, 1894 – Zagreb, 28. X. 1946). Po uspostavi NDH, u lipnju 1941. nalazio se u tal. zarobljeništvu. Njegova supruga Zora, kći → K. Bijelića, 30. VI. 1941. tražila je za sebe i sina Miroslava, gimnazijskog abiturijenta u Zagrebu, oslobođenje od nošenja žid. znaka. Obitelj je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27563.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WILF, Irena, prevoditeljica (Tuzla ili Mostar, BiH, 1901 – Beograd ili Drvar, BiH, 1944 ili 1945). Kći Filipa Neufelda i Antonije rođ. Kugel, sestra → E. Neufelda. Po uspostavi NDH pridružila se sa suprugom stomatologom Leom partizanima i djelovala pri Glavnom štabu 5. korpusa NOV kao prevoditeljica brit. časnicima. Po njima je slala pisma i poruke roditeljima i sestri Stelli u Bari, zbog toga su oboje, pod sumnjom da su brit. špijuni, uhićeni i prema jednim izvorima, odvedeni u Beograd te pred sam kraj rata strijeljani u Glavnjači. Prema drugima strijeljani su još u Drvaru. – Suprug Leo (Leon), stomatolog (Drohobič, Ukrajina, 1898 – Beograd ili Drvar, BiH, 1944 ili 1945). Sin Marcusov. 1930-ih imao je stomatološku ordinaciju u Zagrebu, a poč. II. svj. rata radio je u ambulanti ŽOZ. Prikupljao je lijekove iz privatnih ordinacija žid. liječnika i slao ih u logore. Potom je pobjegao u Split, gdje je također radio u ambulanti ŽO. Poslije napada nacista na Split, izbjegao je iz grada i priključio se partizanskim odredima na Mosoru. Potom je stigao u Drvar i bio stomatolog Josipa Broza Tita i Vrhovnoga štaba. Zbog suprugine pismene komunikacije s obitelji putem brit. časnika, oboje su strijeljani.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulaznici L. Prašek.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Bilten ŽOZ, 1989, 11. – Z. Levental: Sećanje na medicinski rad u Jevrejskoj opštini u Zagrebu. Bilten ŽOZ, 1991, 19/20. – V. Prašek i B. Prašek-Całczyńska: Memoari jedne liječnice i drugi spisi. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – V. Sidney: Genealogija obitelji Neufeld. Sydney 2005.

WILHEIM, Robert, veletrgovac (Osijek, 1890 – logor Jasenovac, XI. 1941). Sin Josepha i Justine rođ. Selinger, unuk → Viktora Selingera. Od 1904. bio je suvlasnik poduzeća »Wilheim i Boskovitz« (s → H. Boskovitzem), vodeće osječke trgovine mješovitom i kolonijalnom robom na malo i veliko u Županijskoj ul., osn. 1880, koje je naslijedio od roditelja. God. 1939. poduzeće je ostvarilo promet od 4 318 092 din., ali i velike gubitke te je istupio iz posla, dok je Boskovitz bio primoran smanjiti opseg posla i likvidirati veletrgovinu. Od 1929. bio je predsj. osječke Komore za trgovinu, obrt i industriju, a nakon njezine podjele 1932. predsj. Trgovinsko industrijske komore. Kao predstavnik osječke podružnice bio je član Upravnoga i Nadzornoga odbora Općega osiguravajućeg društva Jugoslavije iz Beograda. Od 1930. član je osječke masonske lože »Budnost«. Po uspostavi NDH deportiran je 1941. iz Osijeka u logor Jasenovac, gdje je stradao. U braku s Heddy (Hätty) rođ. Weingruber (? – Auschwitz, VIII. 1942) imao je kćer Slavu ud. Berger (Osijek, 1917 – Auschwitz, VIII. 1942). Supruga i kći bile su uhićene u svibnju 1942. zajedno s drugim osječkim Židovima te zatočene u logoru Tenji, a u kolovozu 1942. deportirane u Auschwitz, gdje su stradale.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, 633, 628.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Razvoj Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Ha-kol, 1999, 61/62. – Sjećanja logoraša Langfeldera. Ha-kol, 2001, 69/70. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost (katalog izložbe). Osijek 2003.

WINKLER, Mavro, poduzetnik (Sombor, Srbija, 8. III. 1893 – logor Jasenovac, 1941). Sin Josipa, podrijetlom iz Užgoroda, i Sofije rođ. Singer iz Sombora. U Hrvatsku se doselio iz Sombora 1930. Suprug Rose rođ. Stern (Vinkovci, 15. I. 1895 – Vukovar, 1938). Bio je vlasnik »Grand hotela« u Vukovaru, u kojem su bili i kavana i restauracija. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Osim brata Oskara i Mavrova sina Josipa, cijela šira obitelj stradala je u Holokaustu. – Brat Oskar, poduzetnik (Sombor, Srbija, 25. I. 1896 – Zagreb, 4. I. 1981). Suprug Vilme rođ. Stein. U nepoznato doba doselio se u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju bio vlasnik tvornice »Cutrilin« na Selskoj cesti. Preživio je rat zajedno sa suprugom, čini se kao tehnički poslovođa i neophodan stručnjak u svojoj bivšoj tvornici, koja se bavila proizvodnjom kemikalija za kožarsku i tekstilnu industriju, te je bila uvrštena u ratnu industriju. Istodobno je od 1941. pomagao partizanima preko kurirske veze u Moslavini, koju je organizirao njegov nećak Josip. – Mavrov sin Josip, revolucionar (Vukovar, 29. III. 1920 – Tiberias, Izrael, 18. VI. 1976). Nakon mladosti provedene u Vukovaru, upisao je Ekonomsku visoku školu u Zagrebu. Prije rata oženio se Zlatom rođ. Samardžija (Senj, 13. VIII. 1919 – Zagreb, 26. IV. 1981). 1930-ih priključio se SKOJ, potom i KP. Nakon uspostave NDH KP ga je ubacila u rad na zagrebačkom aerodromu na Borongaju, kao navodnoga folksdojčera, odakle je davao informacije. Ujesen 1941. bio je otkriven i morao je izravno s posla pobjeći u partizane (supruzi, koja je bila trudna sa sinom Markom, uspio se javiti preko kurira, tek tjednima poslije). Bio je pripadnik Moslavačkoga partizanskog odreda, komesar podoficirske škole Glavnoga štaba Hrvatske i komesar čete 1. divizije Korpusa narodne vojske Jugoslavije. Nakon rata zamjenik je javnoga tužitelja. S prvom alijom 1948. iselio se u Izrael, gdje je isprva živio u u kibucu, u kojem je susreo svoju drugu ženu Ritu rođ. Popper s kojom je imao dvoje djece: Dana (?, 1951 – ?, 2011) te Lioru ud. Manu (?, 1954), liječnicu i znanstvenicu, koja poč. XXI. st. živi u Haifi sa suprugom Oreom, raketnim inženjerom, s kojim ima troje djece. J. je sa suprugom 1951. otišao u Beer Ševu, gdje je radio kao financijski direktor u tada najvećem izr. prehrambenom poduzeću »Tnuwa«. Petnaestak godina poslije otišao je u Tiberias i vodio mošav Šadmot Dvora do kratko prije smrti. – Josipova prva supruga Zlata rođ. Samardžija poslije se udala za Veniera Zanea s kojim je imala kći Astrid Hof-Zane, liječnicu (Zagreb, 25. VI. 1950). Diplomirala je 1975. medicinu u Zagrebu, a u Njemačkoj specijalizirala internu medicinu. Radi kao internistica u Frankfurtu, gdje živi sa suprugom Wernerom Hofom i sinom Robertom. – Josipov sin Marko, ekonomist (Zagreb, 25. IV. 1942), dočekao je kraj II. svj. rata kod bake u Senju, gdje ga je ostavila majka, koja se, kao i J., priključila partizanima. U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju te diplomirao na Ekonomskom fakultetu. God. 1965. iselio se u Njemačku, gdje je radio u koncernima »Farbwerke Hoechst« te »Bayer«. U međuvremenu je često na prekide boravio u Izraelu. Od 1970. predstavnik je tvrtke »Hoechst« u Grčkoj, a 1971–74. njezin je zastupnik za ist. Europu i Jugoslaviju. Od 1974. direktor je tvrtke »H&R« u SAD, a od 1980. njezin voditelj u Italiji. God. 1984. preuzima vodstvo njem. poduzeća »Drom« u Italiji i SAD, a 1993. franc. tvrtke »Charabot« također u Italiji i SAD. God. 2002. povlači se iz posla. U braku je sa Silvijom rođ. Žagar (Zagreb, 12. XI. 1943), magistricom farmacije, koja je za boravka obitelji u Njemačkoj vodila ljekarnu. Poč. XXI. st. obitelj živi dio godine u SAD, a dio u Hrvatskoj. – Markova kći Aila ud. Main, pravnica, dizajnerica i tenisačica (Zagreb, 29. VII. 1969). Nakon završene škole u Frankfurtu, gimnaziju je pohađala u Milanu i Sankt Peterburgu, diplomirala na Princetonu, doktorirala na Hastings Law School u San Franciscu te diplomirala i na Parsons School za interni dizajn u New Yorku. Bila je teniska juniorska prvakinja Italije, SAD i Jugoslavije te 1985. članica jugoslav. Federation cup reprezentacije. Poč. XXI. st. vodi vlastito poduzeće za interni dizajn u New Yorku. Ima kćer Sophie (New York, 8. IV. 2003).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29237. – Telefonski imenik 1941. – Podaci o ulazniku M. Winkler.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.