BRODMAN, Josip, službenik (Križevci, 1913 – ?). Sin Lavoslavov. Po uspostavi NDH prebjegao je na Hrvatsko primorje te bio interniran u tal. logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Stražarskoj četi komande Topuskoga.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

BRODMAN, Milan (Brodarić), obrtnik (Koprivnica, 22. II. 1889 – logor Jasenovac, 1941). Sin Ignacov. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik krojačke radionice u Vlaškoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH morao je podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj je naveo vlasništvo nad zemljom i kućom u Cisti, godišnji prihod i uživanje kojih je prepustio Družbi »Braća Hrvatskog Zmaja«. Odveden je u logor Jasenovac, kao i njegovi sinovi pravnik Leo (?, 1915) i student prava Zlatko (?, 1918), a njegova supruga Elza rođ. Weiss 1942. bila je otpremljena u Auschwitz. – Brat Miroslav Brodman (Gotlieb), službenik (Koprivnica, 1887 – logor Jasenovac, 1941). Kao umirovljeni voj. službenik u međuratnom razdoblju živio je u Zagrebu. Po osnutku NDH u prijavi imetka naveo kako mu je i otac od 1874. bio »nadležan u gradu Koprivnici«. Sa suprugom Anetom i kćeri Reginom (?, 1919), studenticom medicine, deportiran je u logor Jasenovac.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BRONNER, Julijo, trgovac (Oświęcim, Poljska, 1883 – Split, 1964). Rodio se u obitelji sa sedmero djece. U mladosti boravio u Beču, za I. svj. rata mobiliziran u austroug. vojsku i zarobljen na rus. bojišnici. U zarobljeništvu u Kijevu izučio je zanat krojenja gornjih dijelova kožnatih cipela (tzv. herihter). U potrazi za poslom nakon I. svj. rata dospio je u Travnik, gdje se oženio ekonomisticom Klarom rođ. Katan s kojom se doselio u Split. Na splitskom Pazaru otvorili su postolarsku radionicu potom i prodavaonicu materijala i postolarskog alata. Nakon smrti supruge 1936, u posao je uključio stariju kćer Jozefinu (Pepicu). Bio je poznat po isplati naknada radnicima za godišnje odmore, ali i po subotnjem dijeljenju novčane pomoći sirotinji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostao u Splitu, no njem. trupe su ga s kćeri zatočile. Pušten zahvaljujući intervenciji te s drugom suprugom prebjegao u Italiju, dok su se kćeri Jozefina i Debora priključile partizanima te djelovale kao bolničarke. Nakon II. svj. rata iselio se u New York, gdje je godinama držao trafiku na postaji podzemne željeznice. U Split se vratio 1955.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001.

BRUCCI, Rudolf (Bruči), skladatelj (Zagreb, 30. III. 1917 – Novi Sad, Srbija, 30. X. 2002). Sin Mirka i Danice rođ. Posarić. Završio je gimnaziju u Zagrebu i učio do 1941. violinu kod Renate Schönstein u Srednjoj muzičkoj školi te privatno kod Marijane Schön. Počeo je studirati violinu u klasi Václava Humla te bio jedan od osnivača Zagrebačkoga akademskoga gudačkoga kvarteta. Prije osnutka NDH bio je nastavnik na Glazbenoj školi u Varaždinu i ravnatelj varaždinskoga kazališta, gdje je proveo II. svj. rat, štitili su ga Lovro Matačić i drugi uglednici iz kulturnoga života. Kompoziciju je studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu kod Petra Bingulca. Usavršavao se 1954–55. kod Alfreda Uhla na Akademiji za muziku i scensku umjetnost u Beču. Bio je član orkestra Doma JNA u Beogradu 1945–50, od 1950. djeluje u Novom Sadu kao korepetitor, ravnatelj i zborovođa Muzičke škole »Isidor Bajić«, 1962–63. ravnatelj Opere i Baleta Srpskoga narodnoga pozorišta. Bio je jedan od osnivača (1974) i prvi dekan (do 1978) te redoviti profesor kompozicije i orkestracije Akademije umetnosti u Novom Sadu. Od 1979. do umirovljenja 1983. ravnatelj je Muzičkoga centra u Novom Sadu. Bio je dugogodišnji predsj. Udruženja kompozitora Vojvodine i predsj. Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije, od 1979. dopisni, a od 1984. redoviti član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti. – Bio je okrenut velikim simfonijskim, koncertantnim i vokalno-instrumenatalnim oblicima. U početnoj fazi stvaralaštva bio je pod utjecajem istarske, makedonske i međimurske narodne glazbe (II Koncert za trombon, 1961), a potom sve skloniji neobaroknoj polifoniji i avangardnim tehnikama (Metamorfoze B–A–C–H, za gudače 1972). Istaknuo se i kao autor kantata (Srbija, 1960; Oči Sutjeske, 1961; Vojvodina, 1970), baleta (Kirka, 1967; Noć na pruzi, 1971; Katarina Izmailova, 1977) i opera (Prometej, 1981; Gilgameš, 1983). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja: Oktobarska nagrada Novoga Sada (1961); prva nagrada na Međunarodnom skladateljskom natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu (1966), Nagrada oslobođenja Vojvodine i prva nagrada Jugoslavenske radiotelevizije (1973), odličje Predsjednika Republike Francuske (Ordre National du Mérite, 1977), Sedmojulska nagrada SR Srbije (1985). – S Olgom rođ. Igretz otac Rudolfa, filmskog djelatnika i snimatelja (Varaždin, 8. III. 1944). Preživio je II. svj. rat kod bake u Koprivnici. Osnovnu školu pohađao je u Beogradu i Novom Sadu, gdje je završio i gimnaziju. Radio je kao snimatelj u poduzeću za filmsku proizvodnju »Neoplanta« u Novom Sadu, a potom na Televiziji Novi Sad. God. 1981–82. u »Jugotonu« se specijalizirao za ton-majstora. Od 1984. živio u Ankaranu u Sloveniji i radio kao direktor programa na Radio-Kopru. God. 1989. u Poreču osniva poduzeće »Finida promet«, koje se bavi turizmom i trgovinom.

LIT.: Prvi članovi Vojvođanske akademije. Politika, 79(1979), 6. XII. – D. Plavša: Bruči, Rudolf. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982. – Bruči, Rudolf. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Priznanje za rad i stvaralaštvo. Politika, 82(1985), 3. VII. – I. Ajanović: Bruči, Rudolf. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bruči, Rudolf. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – R. Milosavljević: Biografije istaknutih križevačkih Jevreja. Beograd 2000.

BRUCK, Franjo, knjižar i lik. umjetnik (Đakovo, 30. III. 1898 – ?). Sin → Maksov. U međuratnom razdoblju radio je kao službenik pri Hinku Mayeru, potom kao knjižar u izdavačkoj kući »Minerva.« Po uspostavi NDH, sa suprugom Elizabetom, preuzeo je žid. znak. Vjerojatno je u srpnju 1941. s obitelji prebjegao u Italju, a njihov je stan na Bijeničkoj cesti bio zapečaćen. Daljnja sudbina nepoznata. Bio je autor ovitaka za Minervino izdanje Sabranih djela Miroslava Krleže (1932–34). – Brat Felix, pravnik (Đakovo, 17. I. 1909 – logor Jasenovac, 1941). Stekao je doktorat prava. U međuratnom razdoblju zaposlen je u odvjetničkoj kancelariji → L. Šika. Po osnutku NDH deportiran je u logor Jasenovac, a supruga Elza rođ. Steiner u neki od logora u Njemačkoj ili Poljskoj.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29582. – KŽZ.

LIT.: V. Žmegač: Bruck, Franjo. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BRUCK, Makso, tiskar, knjižar i nakladnik (Đakovo, 28. VIII. 1865 – ?, 1941–1945). U Đakovu je otvorio tiskaru o. 1890, a prvi datirani tiskopis objavljen je 1895. Osim tiskanica, različitih prigodnih spisa i izvješća đakovačkih škola, izdavao je razglednice i u nakladi svoje knjižare pučke romane u nastavcima. Izdavao je, tiskao i uređivao mađaronski list Đakovština, koji je počeo izlaziti 1. XI. 1911, a prestao s brojem 96 iduće godine. Nakladu romana u nastavcima prodao je 1924. Nakladnom zavodu »Zvono« u Osijeku, a tiskaru 1938. Ivanu Brandekeru. Uoči II. svj. rata kao udovac živio je u Zagrebu, a u prijavi imetka vlastima NDH naveo je da ga uzdržavaju djeca. Stradao je za II. svj. rata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – K. Pavić: Đakovačke tiskare prije I svjetskog rata. Đakovo i njegova okolica. Zbornik Muzeja Đakovštine. Đakovo 1978. – Isti: Povijest đakovačkih tiskara. Đakovo 1897. – Jevrejski pregled, 39(1988) 1/2.

BRUCKNER, Armin, trgovac (Borjad, Mađarska, 27. XII. 1874 – Auschwitz, VIII–IX. 1942). Doselio se 1912. iz Pečuha u Osijek, gdje je bio suvlasnik trgovine pomodne i galanterijske robe »Armin Bruckner i drug«. Sa suprugom Paulom rođ. Münz živio je u Preradovićevoj ul. Po uspostavi NDH morao je prijaviti imovinu i iseliti se iz stana. Iz sabirnog logora u Tenji sa suprugom je 22. VIII. 1942. deportiran u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BRUCKNER, Erna, trgovkinja (Sarajevo, 21. XI. 1897 – ?). U međuratnom razdoblju u Gundulićevoj ul. u Zagrebu bila je vlasnica trgovine pletenom i pomodnom robom te ženskom konfekcijom »Salon Greta«. Po uspostavi NDH morala je isprazniti salon te vratiti dozvolu za obavljanje posla, napustiti stan i otići u podstanarstvo. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – Telefonski imenik 1941.

BRUCKNER, Julio, inženjer (?, 1883 – Zagreb, 12. XI. 1954). U međuratnom razdoblju djelovao je kao voditelj poduzeća »S. H. Gutmann« d. d. u Orahovici. Bio je član Inženjerske komore u Zagrebu, gdje je imao kuću u Blažekovoj ul. Nakon uspostave NDH u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima neophodno potrebnih stručnjaka.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

BRUCKNER, Lavoslav, gospodarstvenik (Topolovac, 4. XII. 1859 – Zagreb, 13. XII. 1933). God. 1884–1919. bio je direktor zagrebačke podružnice pivovare »Puntigam« iz Graza, a potom zastupnik pivovare »Union« iz Ljubljane. Bio je poznat kao »zagrebački kralj piva« i gl. oslonac gostioničarske struke. Materijalno je potpomagao stručnu ugostiteljsku školu kao i udovice i siročad gostioničara. Sudjelovao je u radu stručnih ispitnih povjerenstava te surađivao u listu Novi gostioničar. Sa suprugom Margaretom rođ. Gutentag, podrijetlom iz Berlina, imao je kćer Miru, opernu pjevačicu (Zagreb, 9. VI. 1908 – Auschwitz, 1942). Za uspostave NDH bila je bez namještenja i s majkom je živjela u zagrebačkoj Ilici.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Ha-kol, 2000, 67/68. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.