BRUCCI, Rudolf (Bruči), skladatelj (Zagreb, 30. III. 1917 – Novi Sad, Srbija, 30. X. 2002). Sin Mirka i Danice rođ. Posarić. Završio je gimnaziju u Zagrebu i učio do 1941. violinu kod Renate Schönstein u Srednjoj muzičkoj školi te privatno kod Marijane Schön. Počeo je studirati violinu u klasi Václava Humla te bio jedan od osnivača Zagrebačkoga akademskoga gudačkoga kvarteta. Prije osnutka NDH bio je nastavnik na Glazbenoj školi u Varaždinu i ravnatelj varaždinskoga kazališta, gdje je proveo II. svj. rat, štitili su ga Lovro Matačić i drugi uglednici iz kulturnoga života. Kompoziciju je studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu kod Petra Bingulca. Usavršavao se 1954–55. kod Alfreda Uhla na Akademiji za muziku i scensku umjetnost u Beču. Bio je član orkestra Doma JNA u Beogradu 1945–50, od 1950. djeluje u Novom Sadu kao korepetitor, ravnatelj i zborovođa Muzičke škole »Isidor Bajić«, 1962–63. ravnatelj Opere i Baleta Srpskoga narodnoga pozorišta. Bio je jedan od osnivača (1974) i prvi dekan (do 1978) te redoviti profesor kompozicije i orkestracije Akademije umetnosti u Novom Sadu. Od 1979. do umirovljenja 1983. ravnatelj je Muzičkoga centra u Novom Sadu. Bio je dugogodišnji predsj. Udruženja kompozitora Vojvodine i predsj. Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije, od 1979. dopisni, a od 1984. redoviti član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti. – Bio je okrenut velikim simfonijskim, koncertantnim i vokalno-instrumenatalnim oblicima. U početnoj fazi stvaralaštva bio je pod utjecajem istarske, makedonske i međimurske narodne glazbe (II Koncert za trombon, 1961), a potom sve skloniji neobaroknoj polifoniji i avangardnim tehnikama (Metamorfoze B–A–C–H, za gudače 1972). Istaknuo se i kao autor kantata (Srbija, 1960; Oči Sutjeske, 1961; Vojvodina, 1970), baleta (Kirka, 1967; Noć na pruzi, 1971; Katarina Izmailova, 1977) i opera (Prometej, 1981; Gilgameš, 1983). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja: Oktobarska nagrada Novoga Sada (1961); prva nagrada na Međunarodnom skladateljskom natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu (1966), Nagrada oslobođenja Vojvodine i prva nagrada Jugoslavenske radiotelevizije (1973), odličje Predsjednika Republike Francuske (Ordre National du Mérite, 1977), Sedmojulska nagrada SR Srbije (1985). – S Olgom rođ. Igretz otac Rudolfa, filmskog djelatnika i snimatelja (Varaždin, 8. III. 1944). Preživio je II. svj. rat kod bake u Koprivnici. Osnovnu školu pohađao je u Beogradu i Novom Sadu, gdje je završio i gimnaziju. Radio je kao snimatelj u poduzeću za filmsku proizvodnju »Neoplanta« u Novom Sadu, a potom na Televiziji Novi Sad. God. 1981–82. u »Jugotonu« se specijalizirao za ton-majstora. Od 1984. živio u Ankaranu u Sloveniji i radio kao direktor programa na Radio-Kopru. God. 1989. u Poreču osniva poduzeće »Finida promet«, koje se bavi turizmom i trgovinom.
LIT.: Prvi članovi Vojvođanske akademije. Politika, 79(1979), 6. XII. – D. Plavša: Bruči, Rudolf. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982. – Bruči, Rudolf. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Priznanje za rad i stvaralaštvo. Politika, 82(1985), 3. VII. – I. Ajanović: Bruči, Rudolf. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bruči, Rudolf. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – R. Milosavljević: Biografije istaknutih križevačkih Jevreja. Beograd 2000.