BRAUN, Otto, trgovac (Celje, Slovenija, 30. X. 1891 – ?). Od 1920. vlasnik je trgovine cipelama te pleteninom u Ilici u Zagrebu. Po uspostavi NDH sin Ivo (?, 1923) bio je uhićen te sa 165 žid. omladinaca otpremljen u logor Drnje kraj Koprivnice, potom u Gospić te u Jadovno, gdje je stradao. Sa suprugom Idom prebjegao je u Hrvatsko primorje te su bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – Telefonski imenik 1941.

BRAUN, Richard, tehnički inženjer (Beč, 25. VIII. 1881. ili 1887– ?logor, 1941–1945). Sin Franzov. Zavičajnost je stekao u Zagrebu, a na katoličanstvo je prešao 1919. U međuratnom razdoblju zaposlen je kao tehnički stručnjak u kromolitografskoj tvornici »Rožankowski i drug« d. d. s plaćom 10 000 din. Po uspostavi NDH sa suprugom Elsom rođ. Blitz preuzeo je žid. znak te morao podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi posjedovanje vile u Buconjićevoj ul. u Zagrebu. Zatražio je arijska prava, ali je odbijen. Morao se iseliti iz stana na Tomislavovu trgu te otišao u podstanarstvo, no u studenom 1941. privremeno je zadržan u tvornici kao neophodno potreban stručnjak. Supruzi su ipak stradali u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28438. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

BRAUN, Šandor, gospodarstvenik (Đurđevac, 1877 – Auschwitz, V. 1943). Sin → Emanuelov. Bio je vlasnik paromlina, ledare i pilane u Đurđevcu. Zahvaljujući mlinu i tamošnjemu parnomu stroju, Đurđevac se opskrbljivao električnom energijom, koju mnogi gradovi u široj okolici nisu imali. S ocem i bratom započeo je pošumljivati Đurđevačke peske, koji su do tada bili pustara. Bavio se vađenjem zlata na Dravi te trgovao drvom. Proglašen je počasnim građaninom Đurđevca te tamošnja ulica nosi njegovo ime. Nakon osnutka NDH sa suprugom Ellom rođ. Mautner i sinom → Borisom uhićen je u listopadu 1942. i prebačen u zatvor u Savskoj cesti u Zagrebu, a u svibnju 1943. deportiran u Auschwitz gdje je stradao. – Brat Ljudevit (Ludvig), gospodarstvenik (Đurđevac, 26. IV. 1879 – Auschwitz, 1943–1944). Bio je ravnatelj uljare u Koprivnici, dioničar i član Upravnoga odbora Braunova paromlina u Đurđevcu. Odlikovan je 1931. Ordenom sv. Save IV. reda kao kraljevski dvorski dobavljač. Nakon uspostave NDH prebjegao je u Italiju, ali 1943–44. njem. trupe uhitile su ga u Noventi Vicentini i deportirale u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – Podaci o ulazniku B. Braun.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Tvornica ulja u Koprivnici i njeno radništvo. Podravski zbornik, 10(1984). – Bilten ŽOZ, 1992, 25.

BRAUNER, Arnold, fotograf (Prievidza ili Komárno, Slovačka, 10. X. 1878 – Auschwitz, V. 1943). Sin Sigmundov. Iz Beča se doselio 1901, a od 1902. u Ilici u Zagrebu vodio fotografski atelijer. Vrlo je brzo prihvatio tzv. secession format i platinotipiju. Radnja je bila dobro vođena te je 1941. morao platiti vrlo visok prinos ŽOZ. Prešao je na katoličanstvo 1938. Po uspostavi NDH uhićen je pa privremeno pušten, potom sa suprugom Reginom rođ. Kohn i sinom Oskarom preuzeo žid. znak te su u svibnju 1943. svi deportirani u Auschwitz. – Brat Hinko, fotograf (? – Jadovno, VII. 1941). Poč. 1900-ih preuzeo atelijer Hinka Krapeka u karlovačkoj Šenoinoj ul. Uskoro mu se pridružio Aleksandar Wollner pa fotografije nose signaturu »Brauner i Wollner«. Uzdigao je karlovačku atelijersku fotografiju na višu razinu oslikavajući pozadinom secesionističku atmosferu, a snimao je i platinotipije i društvene fotografije (Zora, Nada). Po osnutku NDH deportiran u Jadovno, gdje je stradao. Od 1943. njegov atelijer vodila je fotografkinja Dragica Radošević.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Zagreb 1900. Zagreb 1974. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Brauner, Hinko. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

BRAVERMANN, Giacomo, liječnik i žid. aktivist (? – ?). Djelovao je kao liječnik te bio aktivan u Društvu cionista revizionista u Rijeci (Gruppo dei Sionisti Revisionisti). Krajem ožujka 1933. na poziv riječkih cionista revizionista austr. novinar Hans Kolbe održao je izlaganje na temu položaja Židova u svijetu.

LIT.: I. Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci. Sveti Vid, 7(2001).

BREIDER, Boško, politolog (Šibenik, 31. I. 1973). Sin → Zore Zuckerman Itković i Martina Itkovića (Zadar, 1943). Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je završio osnovnu školu te nižu Muzičku školu »29. novembar« (glasovir), te 1991. srednju školu u Zadru. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1996, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao 2004. tezom Novine Nezavisne Države Hrvatske o Židovima (1941.–1945.) i doktorirao 2008. tezom Protužidovska propaganda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Srbiji pod njemačkim okupacijskim protektoratom. God. 1998/99. predavao je povijest u Srednjoj strukovnoj školi u Velikoj Gorici, a 2000−11. zaposlen je kao znanstveni novak na znanstvenim projektima »Strukturiranje standarda za učenje hrvatske povijesti u srednjim školama« (2000–07) i »Ideologija, etnicitet, grad i selo u hrvatskom društvu u 20. stoljeću« (2007–11) na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zadru. Kao aktivan član žid. mladeži ŽOZ sred. 1990-ih bio je pomoćnik gl. urednika omladinskog lista Motek. Surađivao je u Novom Omanutu.

DJELA: Psihologija Holokausta – Protužidovska propaganda u NDH i Srbiji 1941–1945. Zagreb 2010. – Željezni križ i crveni karanfil. Prema istinitim događajima (suautor Z. Zuckerman). Zagreb 2014.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

BREIDER, Ernest, tekstilni inženjer (Szegedin, Mađarska 18. I. 1897 – Zagreb, 4. VI. 1961). Sin Hinka (Henrika) i Julije rođ. Zuckerman, s Mirom rođ. Goldoni otac Ernestov. Za I. svj. rata borio se u austroug. vojsci u jedinici kojom je zapovijedao njegov stariji brat Geza, kojem je jednom prilikom spasio život. Četiri je puta ranjen te odlikovan medaljama za hrabrost. God. 1919–36. radio je u Osijeku u poduzeću Maksa Šalgoa, a do travnja 1945. u Zagrebu kao predstavnik poduzeća »M. Skerl & Komp«, koje je bilo predstavništvo švic. poduzeća »Sandoz A. G.« iz Basela. U prvom braku prešao je na evangeličku vjeroispovijest, a 1941. na katoličanstvo. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, no nije bio proganjan, nego je služio u domobranima kao pričuvni časnik. Boraveći u Zagrebu i Rijeci tajno je surađivao s partizanima. Nakon II. svj. rata bio je samostalni predstavnik poduzeća »Sandoz« i prinudni upravitelj poduzeća »Brauns« u Zagrebu do njegove nacionalizacije. Poslom je putovao u Italiju, Švicarsku i Mađarsku. Dana 19. III. 1949. osuđen na tajnom suđenju na Okružnom sudu u Beogradu na 15 godina zatvora s prisilnim radom te na konfiskaciju cjelokupne imovine. Optužnica se navodno odnosila na prijenos pisama zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca svećenicima u Italiju tijekom II. svj. rata. Potkraj 1958. prijevremeno je pušten iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici s petogodišnjim gubitkom građanskih prava. Teško narušena zdravlja, živio je kraće vrijeme u Mostaru i Zagrebu. Od 15. II. 1959. radio je za poduzeće ALMA iz Maribora i »Radonja« iz Siska. – Sin Ernest (Brajder), antikomunistički aktivist (Zagreb, 1949 – Zagreb, 27. XI. 1980). Uhićen je nakon što je s Dobroslavom Paragom skupljao potpise za antivladinu peticiju (Predstavka građana SR Hrvatske) za amnestiju polit. zatvorenika iz jugoslav. komunističkih tamnica i slanja na Konferenciju o europskoj sigurnosti i suradnji u Madrid sred. studenoga 1980. Navodno je počinio samoubojstvo skokom iz vlastitog stana u Ul. Braće Radić u Novom Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28053. – KŽZ. – Podaci o ulazniku L. Babić, B. Breider i T. Breider. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: I. Cerovac: Hrvatski politički leksikon. London 1988. – http://www.hsp1861.hr/vijesti11/14112006-1.html, pristupljeno 16. I. 2011.

BREIDER, Geza, gospodarstvenik (Kikinda, Srbija, 1. IV. 1895 – Beograd, 18. IX. 1941). Sin Hinka (Henrika) i Julije rođ. Zuckerman, brat → Ernesta, otac → Livije Babić. Visoku komercijalnu školu završio je u Budimpešti. U I. svj. ratu bio je časnik austroug. vojske, sedam puta ranjavan, a jednom mu je brat spasio život. Dobio je mnogobrojna odlikovanja, među ostalim i Željezni križ za hrabrost. Postao je član KP Mađarske 1919. U Osijek se s obitelji doselio 1926, a 1938. odlazi u Beograd. Preuzima zastupništvo njem. tvornice građevinskih strojeva, u čijem je sustavu bila i tvornica porculana »Rosenthal«. Poslovno je putovao po cijeloj Europi, sjev. Africi i Maloj Aziji. Bio je suvlasnik građevnog poduzeća na Čukarici u Beogradu, a u Jablanici je uzeo u desetogodišnji zakup kamenolom granita. U rujnu 1941. uhitio ga je u Beogradu Gestapo te je odveden na Banjicu, gdje je idući dan ubijen. Njegovo tijelo bačeno je u jamu u Jajincima kraj Banjice. Supruga Ana rođ. Spitzer, glazbenica u međuratnom razdoblju diplomirala je na konzervatoriju u Budimpešti klavir, violinu i solo pjevanje, a dolaskom Nijemaca 1941. svrstana je u skupinu Židova koja je čistila beogradske javne nužnike. Ugušena je otrovnim plinom u njem. hermetično zatvorenom kamionu tijekom proljeća 1942. u Beogradu i bačena u jamu u Jajincima, dok je Gezin otac Hinko ubijen u zatvoru u Kikindi.

IZV.: JIM. – Podaci o ulazniku L. Babić.

BREIER, Eduard (Breyer), pisac i publicist (Ludbreg, 4. XI. 1811 – Kyjovice kraj Znojma, Češka, 3. VI. 1886). Jedan je od prvih Židova, koji se istaknuo u hrv. društvu. S roditeljima se preselio u Varaždin, gdje je završio osnovnu školu i šest razreda gimnazije (1821–26), polazeći istodobno od četvrtog razreda njem. školu. Nakon studija filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (1826–28), započeo je u Pragu studij medicine, koji je prekinuo zbog neimaštine. Za službovanja u austr. vojsci (1831–45) polazio je 1833. voj. školu u Veroni (Stabsschule), potom predavao aritmetiku u Bombardierkorpsschule u Bečkom Novom Mjestu (do 1845). Napustivši iste godine voj. službu, bavio se književnim i publicističkim radom u Pragu, potom u Beču. Potkraj života najčešće je boravio na svom imanju u Kyjovicama. – U književnosti se javio 1837. u praškom časopisu Die Erinnerungen pripovijetkom Der Servianer, radnja koje je smještena u varaždinsku okolicu. Motive iz hrv. prošlosti i narodnoga života obradio je u različitim pripovijetkama, romanima, člancima i pjesmama. Velik dio njegova opusa objavljen je u zagrebačkom polutjedniku na njem. jeziku Croatia (1839–40), što ga je u tom razdoblju uređivao iz Bečkoga Novog Mjesta. U njemu je objavio pjesmu Die Weinlese. Ein Liederkranz. Bio je urednik novina Präger Zeitung (1847–48), Constitutionelle allgemeine Zeitung von Böhmen s prilogom Prager Abendblatt (1848–49) i dr. Potom se nastanio u Beču, gdje je 1849. pokrenuo humoristički list Der Punch, izdavao listove Der g’rade Michel (1862–69), Der Freimüthige (1868–86) i dr. te pisao mnogobrojne tekstove o austr. povijesti osobito snažna nacionalnoga naboja (Wien und Rom; Kaiser Joseph). Bio je jedan od najčitanijih austr. pisaca svoga doba te značajna karika u razvoju ilirske novelistike i povijesnoga romana Šenoina doba. Svoju prvu pripovijetku sa žid. motivima Der Fluch des Rabbi (objavljena 1940) napisao je za 11 dana za vrijeme dopusta dok je služio u vojsci; među pripovijetke iste tematike ubrajaju se Die Sendung des Rabbi, Die Sabbathianer te Alt-und Jung-Israel. Agramer Lieder an Jela i druge, više pripovijedaka pod zajedničkim naslovom Sagen aus dem Lande der Kroaten (ona o pogibiji bana Nikole Zrinskoga 1664. objavljena je u hrv. prijevodu pod naslovom Zlobna Marga u Naše gore list, 1865, preveo D. H. Garčinski) te putopisi i povijesni prilozi o Hrvatskoj Die königliche Freistadt Warasdin, Geschichtliche Umrisse aus der Vorzeit Croatiens, Geschichtliche Monumente aus Agrams Vorzeit i dr. Na hrvatski su prevedene i neke pripovijetke tiskane u časopisu Der Pilger, koji je izlazio u Karlovcu (1841, odn. 1843), prijevod pripovijetke Das Kroatenmädchen tiskan je uz prijevod njegova romana o provali Tatara u Hrvatsku (preveo J. Breier); pripovijetku Der Bau um die Wette preveo je Fran Kurelac i tiskao pod naslovom Gjoka (Fluminensia. Zagreb 1862). Priloge s hrv. tematikom objavljivao je također u praškoj i bečkoj periodici, a hrv. povijesne teme koristio je i u nekim romanima. I njegova memoarska djela – prikaz vlastita književnog djelovanja (1871) – te Erinnerungen aus meinem Leben (Freimüthiger Kalender, Beč 1883, 1884) sadržavaju zanimljive podatke o hrv. prilikama. Pisao je i kazališna djela (pučki komad Der Geizige) te dramatizirao dva svoja romana.

DJELA: Die beiden Csikos und das Gelöbniss. Wien 1840. – Die Tartaren in Croatien und Dalmatien. Wien 1841, Wien–Leipzig 18452, 18513 (hrv. prijevod Zagreb 1872). – Die Schlösser, 1–3. Wien 1852. – Trenk der Parteigänger, 1–4. Wien 1853. – Der Pandur und das Kroatenmädchen. Wien–Leipzig 1854. – Pandur und Freimaurer, 1–4. Pest–Wien–Leipzig 1855. – Mein literarisches Wirken. Wien 1871.

LIT.: Jüdisches Athenœum. Leipsic 1851. – C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 2. Wien 1857; 28. 1874. – (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 61(1886) 129; Die Drau, 19(1886) 46. – V. Deželić st.: Iz njemačkoga Zagreba. Zagreb 1901. – L. Šik: Zagrebački Židovi u privredi. Židov, 11(1927) 17. – I. Esih: Uz devedesetu obljetnicu zagrebačkog časopisa »Croatia«. Obzor, 71(1930) 231. – I. Hergešić: Hrvatske novine i časopisi do 1848. Zagreb 1936. – L. Glesinger: Ilirski pokret i Jevreji. Jevrejski narodni kalendar, 2(1936–1937). – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962. – I. Pederin: »Začinjavci«, štioci i pregaoci. Zagreb 1977. – M. Kaminski: Breier, Eduard. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989.

BREINER, Gottfredo, turistički djelatnik (Gleichenberg, Austrija, 25. IV. 1885 – ?). Bio je hotelijer iz Opatije, vlasnik pansiona »Breiner« (danas hotel »Kristal«) u kojem se 1920-ih obavljalo bogoslužje i djelovala obredna kuhinja. Poč. 1945. s obitelji se pred nacističkim progonima u Opatiji sklonio u selo Sv. Ivan na otoku Cresu, gdje su ih otkrile njem. trupe u veljači iste god. Uhićeni su 19. II. 1945. i zatočeni kraće vrijeme u riječkom zatvoru, a nakon toga prebačeni su na Sušak u sjedište Ispostave policije sigurnosti te podvrgnuti istražnom postupku zbog podataka o skrivenim dragocjenostima. Potom su otpremljeni u tršćansku Rižarnu, gdje su zadržani do kraja travnja 1945, kad ih je zatvorska uprava, na partizanski zahtjev, s preostalim zatvorenicima, pustila na slobodu.

LIT.: T. Morgani: Ebrei di Fiume e di Abbazia (1441.–1945.). Rim 1979. – A. Muzur: Opatijska Zora, priča o jednom simbolu. Opatija 1997. – A. Giron: Židovsko pitanje u općini Opatija. Problemi sjevernog Jadrana, 2000, 7.