BOSKOVITZ, Dragutin (Boskowitz, Bošković), glazbenik (Osijek, 24. XI. 1903 – Auschwitz, 1942). Bio je zaposlen u osječkom kazalištu. Nazočio je izvanrednoj glavnoj skupštini Hevre Kadiše 1917. u Osijeku. Po osnutku NDH odveden je u sabirni logor u Tenji, a 22. VIII. 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljenja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

BOSKOVITZ, Hugo (Bošković), trgovac (Osijek, 2. VII. 1872 – Auschwitz, 1942). Od 1904. bio je suvlasnik vodeće osječke trgovine mješovitom robom »Wilheim i Boskovitz« u Županijskoj ul., utemeljene 1880. God. 1939. trgovina je ostvarila promet od 4 318 092 din., ali i velike gubitke te je partner → R. Wilheim istupio iz posla, dok je B. bio primoran smanjiti opseg posla i likvidirati veletrgovinu. S tiskarom Eugenom Szeklerom bio je suvlasnik kuće u Desatičinoj ul. u Osijeku. Bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od sedmorice izaslanika te lože na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Po osnutku NDH s ostalim osječkim Židovima i suprugom Fridom (?, 1884) odveden je u sabirni logor u Tenji i potom 22. VIII. 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: Spomenica svečane instalacije Velike Lože u Beogradu. Beograd 1935. – A. Radenić: Bene berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911–1940. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1997, 7. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

BOŠAN, Aleksandar, trgovac (Zmajevac, 25. VII. 1885 – Auschwitz, 1942). Sin Jakobov. U Zagreb se doselio 1922. iz Karanca kraj Darde. U međuratnom razdoblju vlasnik je velike trgovine mješovitom robom u Zagrebu u Vlaškoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te sa suprugom Matildom rođ. Klein u kolovozu 1942. deportiran u Auschwitz. Supruga je stradala 23. X. 1943.

BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja, književna povjesničarka i folkloristica (Osijek, 9. XI. 1922 – Zagreb, 14. VIII. 2012). Kći → Dragutina i Ivanke (Janke) rođ. Szarvas (Sarvaš) i sestra → Magde. Od 1923. živi u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i III. žensku gimnaziju; tijekom školovanja jedna je od najaktivnijih članica SKOJ. Po uspostavi NDH s roditeljima i sestrom Magdom preuzela je žid. znak. Pred ustaškim terorom prebjegla je u Dubrovnik, gdje je u studenom 1942. bila uhićena te internirana u Kupare, a od lipnja 1943. u logor Kampor na Rabu. Roditelji i sestra Magda stradali su u logoru. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima i djelovala kao bolničarka u Židovskom rapskom bataljonu, u bolnici 7. banijske divizije te u Prosvjetnom odsjeku Oblasnoga NOO za Moslavinu. God. 1945. upisala je slavistiku na zagrebačkomu Filozofskom fakultetu; od 1946. do 1948. studirala je u SSSR (Kazanj i Sankt Peterburg), a zatim u Beogradu, gdje je 1950. diplomirala. God. 1951. počinje raditi kao asistentica u Jadranskom institutu JAZU u Zagrebu, a 1952. prelazi na mjesto asistentice za suvremenu književnost u Institutu za narodnu umjetnost, gdje je 1963–73. direktorica, a zatim znanstvena savjetnica do umirovljenja 1979. Doktorirala je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Narodna predaja o vladarevoj tajni. Bila je članica Međuakademijskog odbora za narodne umotvorine, članica je osnivačica društva International Society for Folk Narrative Research i počasna članica Čehoslovačkoga etnografskog društva. Od 1980. članica je suradnica JAZU (danas HAZU), a redovita članica HAZU od 2000. God. 1977. dobila je Republičku nagradu za znanstveni rad »Božidar Adžija«, 1991. uglednu Herderovu nagradu Bečkoga sveučilišta, a 1992. nagradu »G. Pitré–S. Salomone Marino«. Bila je gl. urednica, a potom članica uredništva godišnjaka Narodna umjetnost, članica uredništva međunarodnih časopisa Demos (do 1968) i Fabula. Skupljala je gradivo hrv. usmene književnosti pa je u dokumentaciji Zavoda za istraživanje folklora (prije Institut za narodnu umjetnost) u Zagrebu pohranjeno njezinih 38 rukopisnih zbirki i 65 snimljenih magnetofonskih vrpca. Njezini zapisi narodnih pripovijedaka i pjesama nalaze se u mnogim zbirkama, a neke je znanstveno komentirala i priredila za tisak. Zapisi su joj uvršteni i u inozemne zbirke Märchen der europäischen Völker (Schloss Bentlage bei Rheine 1956, 1961–62, 1964–65), a objavljeni su izbori i na japanskom te slovačkom jeziku. Kao utemeljiteljica moderne naratološke folkloristike u Hrvatskoj, bila je najkompetentnija da u knjizi Priče i pričanje (Zagreb 1997) izloži metode i rezultate svjetske znanosti na tom području, discipline, kojoj je i sama dala tako znatan prilog. O sudbini svoje obitelji svjedočila je u knjizi Obitelj (Zagreb 1996).

DJELA: Narodna predaja o vladarevoj tajni. Zagreb 1967. – Usmena književnost. Zagreb 1971. – Usmena književnost kao umjetnost riječi. Zagreb 1975. – Usmena književnost. U: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1978. – Usmena književnost nekad i danas. Beograd 1983. – Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti. Zagreb 1984. – Izvori i preobrazbe jedne narodne pjesme. Zagreb 1986. – Pjesme, priče, fantastika. Zagreb 1991. – Priče i pričanje. Stoljeća usmene hrvatske proze. Zagreb 1997. – O usmenoj književnosti i o životu. Zagreb 1999. – Od bugarštice do svakidašnjice. Zagreb 2005.

IZV.: KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Kekez: Bošković-Stulli, Maja. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Festschrift für Maja Bošković-Stulli – In the Honour of M. B. S. Narodna umjetnost, 30(1993). – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96.

BOŠKOVIĆ, Dragutin (Boskovic), bankar (Vinkovci, 13. V. 1879 – logor Stara Gradiška, 1944). Sin Vilima i Ruže rođ. Langfelder. S Ivankom (Janka), kćeri Kolomana Szarvasa (Sarvaša), liječnika u Voćinu, je imao kćeri → Magdu i → Maju Bošković-Stulli. Prezime Boskovic promijenio je 1921. u Bošković. Osnovnu školu pohađao je u Cerni i Požegi, srednju u Požegi, Vinkovcima i Osijeku. Bio je 36 godina bankovni službenik. U službu je stupio 1905. kao knjigovođa Hrvatske zemaljske banke, potom je postao zamjenik ravnatelja Jugoslavenske banke, umirovljen je 1932. kao visoki činovnik Hrvatske zemaljske banke d. d. u Zagrebu. Njegovim nastojanjem uvedeno je knjigovodstvo na hrv. jeziku u poslovanju Hrvatske zemaljske banke d. d. u Osijeku, što je za Austro-Ugarske Monarhije bio prvi takav slučaj u osječkom gospodarstvu. God. 1900. bio je suosnivač Hrvatskoga trgovačkoga društva »Merkur« u Osijeku te njegov dugogodišnji blagajnik. U međuratnom razdoblju iz Osijeka se s obitelji preselio u Zagreb. Po uspostavi NDH zajedno sa suprugom i kćerima preuzeo je žid. znak te morao podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi da su mu preci u Hrvatsku došli prije više od stotinu godina. Za sebe i obitelj zatražio je arijska prava, ali molba je odbijena. Unatoč preporukama i zamolbama mnogih bivših bankovnih kolega odveden je u logor Stara Gradiška, odakle se posljednji put javio 10. VII. 1944, a posljednji mu je paket odaslan iz ŽOZ 3. X. 1944. U Staroj Gradiški stradale su mu i supruga Ivanka i kći Magda.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28047. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: Sterbebücher von Auschwitz (Death Books from Auschwitz), 1–3. München–New Providence–London–Paris 1995. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BOŠKOVIĆ, Magda, pjesnikinja, publicistkinja i revolucionarka (Osijek, 3. XI 1914 – logor Stara Gradiška, proljeće 1942). Kći → Dragutina i Ivanke (Janke) rođ. Szarvas (Sarvaš) i sestra → Maje Bošković-Stulli. Osnovnu školu započela je u Osijeku, a nastavila u Zagrebu, gdje je pohađala gimnaziju (1925–33) i Ekonomsko-komercijalnu visoku školu (1933–37). Nakon završena studija zaposlila se u Našičkoj tvornici tanina i paropila d. d. u Đurđenovcu, potom u Zagrebu. Članica je SKOJ od 1934, poslije članica KPJ. Sudjelovala je u izdavanju brošure Srednjoškolci govore (Zagreb 1934) i u književnoj grupi »Akcija«. Za studija djeluje u Društvu za prosvjetu žene »Svjetlost« u SBOTIČ, URSSJ, studentskoj sekciji Ženskoga pokreta i drugdje. Obavljala je administrativno-uredničke poslove izdavanja polulegalne Popularne biblioteke (PO-BI). Sudjelovala je u organizaciji prihvata španj. dobrovoljaca koji su stizali u Zagreb (1939). Zatvarana je više puta te ju je i kapitulacija Jugoslavije zatekla u zatvoru. Po uspostavi NDH bila je puštena te je zajedno s roditeljima i sestrom Majom preuzela žid. znak. Dana 11. VII. 1941. bila je uhićena te zatočena u Koprivnici, odakle je 20. VII. prebačena u Lepoglavu, a zatim u logor Stara Gradiška gdje je ubijena u proljeće 1942. – Kao srednjoškolka objavila je petnaestak pjesama u omladinskim književnim časopisima Omladina (1927–28), Mladost (1929–32) i Hanoar (1929–32). Napisala je tekst pjesme tzv. ženske himne (1937). Kao članica uredništva časopisa Ženski svijet objavila je više kraćih tekstova te pod različitim pseudonimima petnaestak članaka o suvremenim društvenim temama. U grafičkoj mapi pod naslovom Obruč (Zagreb 1997) objavljene su sve njezine pjesme.

IZV.: KŽZ.

LIT.: M. Bošković: Magda Bošković. Jevrejski almanah, 1955–1956. – V. Rajčević: Studentski pokret na Zagrebačkom sveučilištu između dva rata (1918–1941). Zagreb 1959. – I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset i prve. Zagreb 1967. – J. Starc-Jančić: Kako je nastala borbena ženska pjesma. Večernji list, 13(11!)(1969) 83. – M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1941, 1–2. Zagreb 1970. – J. Broz Tito: Sabrana djela, 5. Beograd 1978. – J. Kecman: Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918–1941. Beograd 1978. – J. Starc-Jančić: Ženski svijet (uvod). Zagreb 1979. – S. Ugarković i L. Očak: Zagreb grad heroj. Spomen obilježja revoluciji. Zagreb 1979. – V. Rajčević: Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj 1929–1941, 2. Zagreb 1980. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Matković: Stope na stazi. Forum, 21(1982) 7/9. – Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941–1945, 1. Zagreb 1984. – Bošković, Magda. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – V. K. (V. Kovač): Obruč Magde Bošković. Ha-kol, 1997, 49/50. – S. Delić: Židovski identitet i profesionalna karijera. Ha-kol, 2000, 67/68. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

BOUREK, Zlatko, slikar, scenograf, kostimograf i autor crtanih filmova (Požega, 4. IX. 1929). Sin Francija i Ane rođ. Vlastelić. Po baki je potomak sefardske obitelji Abelcani. Srednju školu završio 1950. u Osijeku, u Zagrebu diplomirao 1955. kiparstvo i posebnu obradbu metala na Akademiji za primijenjenu umjetnost (Kosta Angeli Radovani). Njegovo se stvaralaštvo od početka odlikuje neobičnom raznolikošću likovnih interesa. Osnovna mu je estetska težnja multimedijalna, a središnje nadahnuće »Brabant« Miroslava Krleže, groteskni, karikaturalni svijet, šarolika veza folklora, kerempuhovske satire i reprezentacijske kulture s elementima nadrealizma. Započevši djelovanje 1951. polit. karikaturama u listu Kerempuh, od 1964. ilustrira izdanja »Školske knjige«, »Mladosti« i »Znanja« te slikovnice i dječje knjige (Petrica Kerempuh Slavka Mihalića, 1975). Kao slikar pozadina i scenograf (od 1956), napose kao redatelj i gl. crtač studija za crtani film »Zagreb-filma« (od 1961) te kao samostalni autor svrstao se među vodeće pripadnike Zagrebačke škole crtanoga filma (Kovačev šegrt, 1961; I videl sem daljine meglene i kalne, 1964; Kapetan Arbanas Marko, 1967; Mačka, 1972. i dr.). Vjeran svom hiperboličnom stilu maštovite groteske, u eur. se razmjerima istaknuo i kao kazališni scenograf, kostimograf te redatelj; osobito su mu bili zapaženi inscenacija Krležina Kraljeva (1970) te njegovi osebujni lutkarski komadi, pretežno nadahnuti renesansnim teatrom (farsa Orlando maleroso Saliha Isaaca, 1977; Hamlet Toma Stopparda, 1982; Skup Marina Držića, 1983), a i posljednjih godina potvrdio se stvaralačkim pristupom scenografiji klasičnoga dramskog repertoara (Molièreov Umišljeni bolesnik; Dibuk Šlome Anskoga, oba 2001). Izvan neposrednoga multimedijalnoga rada stvarao je i slike, grafike te skulpture. Višestruko nagrađivan u domovini i u inozemstvu; među ostalim dobitnik Nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (2005). Od 2002. je član suradnik Razreda za likovne umjetnosti, a od 2010. redoviti član HAZU.

DJELA: Razgovori u Hrvatskoj: identitet i(li) kaos. Zagreb 2001. – Teka. Zagreb 2005.

LIT.: N. Pata: Zagrebačka škola crtanog filma (mali leksikon). Filmska kultura, 16(1972) 81/82. – B. Hlevnjak: Zlatko Bourek – ilustracije (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1979. – I. Hetrich: Intervju. Zlatko Bourek, Vrag mi nije dao mira! Oko, 9(1981), 2–16. IV. – M. Grgičević: Bourek među Atenjanima. Vjesnik, 47(1987), 4. III. – V. Tartaglia-Kelemen i I. Škrabalo: Bourek, Zlatko. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – I. Zidić: Bourek, Zlatko. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002. – I. Zidić: ’Rvat, bećar, Vječni Žid – prizori iz života Zlatka Boureka, akad. kipara, slikara, dipl. Slavonca, letača i filmaša, zavičajca i Putnika. Republika, 60(2004) 4.

BOXER, Yelena, pravnica (Zagreb, 10. VI. 1971). Kći Vladimira Bonačića i Vlaste Molak. Provela je djetinjstvo u Rehovotu u Izraelu, nakon čega odlazi živjeti s majkom u New York. Srednju školu pohađala je u saveznoj državi Ohio, a studij završila 1993. na Sveučilištu Miami. Odvjetničku diplomu stekla je 1999. na Case Western Reserve University. Specijalizirala je poslovno i zaposleničko pravo. Radi kao odvjetnica u Clevelandu. Djeluje u sudskom odboru, koji procjenjuje kandidate za državna sudska namještenja. Za i nakon studija radila je kao savjetnica u skloništu za zlostavljane žene i djecu, sudjeluje u različitim odborima Židovske federacije općina u Clevelandu, Savezu pobornika protiv klevete, lokalnom Izvršnom odboru Demokratske stranke. Također radi na projektu svoje lokalne zajednice za rasnu jednakost, a u udruzi »Legal Aid Society« daje zakonsku pomoć siromašnom stanovništvu Clevelanda.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

BOYAN, Mirko → BERNSTEIN, Mirko

BRAJKOVIĆ-BREYER, Vladimir, kemijski inženjer (Požega, 20. VII. 1897 – ?). Sin Žigin. U međuratnom razdoblju kao inženjer tehničke kemije bio je prokurist u farmaceutskom poduzeću »Kaštel« d. d. te član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, sa suprugom Margaretom i sinom Tomislavom, preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Sa suprugom i sinom interniran je u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu, a u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent za apotekarstvo 4. korpusa, Apotekarskoga odsjeka Glavnoga štaba Hrvatske, Apotekarskoga odsjeka Sanitetskoga odjela pri Vrhovnom štabu te voditelj farmaceutskoga laboratorija u Traniju u Italiji. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb, a 1948. iselio se u Izrael. – Supruga Margareta (Greta), farmaceutkinja (Ogulin, 24. XI. 1907 – Auschwitz, 1944). Kći Jacquesa Pollaka. Diplomirala na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu 1927. Po osnutku NDH sa suprugom i sinom internirana u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. bila je upraviteljica partizanske ljekarne u Novom Vinodolskom. S majkom i sinom zarobile su je njem. trupe u Novom Vinodolskom u kolovozu 1944. te deportirale u Auschwitz, gdje su stradali.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.