RAIĆ, Fedor, pedijatar (Novi Sad, Srbija, 13. I. 1925 – Zagreb, 23. I. 2010). Sin Gjure pl. Raića i Marte rođ. Sauerbrun. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, gdje se školovao i 1943. upisao na Medicinski fakultet, na kojem je diplomirao 1953, a 1969. doktorirao tezom Prilog izučavanju utjecaja tuberkulostatske terapije na način sanacije endotorakalne tuberkulozne primoinfekcije u dječjoj dobi. Medicinsku karijeru započeo je kao student u Zavodu za anatomiju, gdje je radio kao pomoćni asistent, a nakon završetka studija kao asistent. Od 1971. bio je docent, od 1976. izvanredni profesor, a od 1979. redoviti profesor. Nakon umirovljenja 1990. bio je do 2003. honorarni predavač na poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu. Od 1957. radio je u Klinici za pedijatriju. Specijalizaciju iz pedijatrije obavio je na KBC Zagreb (Rebro i Šalata) te kao pedijatar radio 6 godina na Odjelu za tuberkulozu Klinike na Šalati, a 1966. preuzeo je vođenje novoga Dojenačkoga odjela na Šalati. Unutar odjela bavio se problematikom probavnih bolesti te je odjel 1971. postao Odjel za gastroenterologiju, a 1986. prerastao u Zavod za gastroenterologiju i prehranu. Primarijus je postao 1973, a 1980. subspecijalizirao je pedijatrijsku gastroenterologiju. Prvi je u nas uveo peroralnu aspiracijsku biopsiju sluznice tankoga crijeva, dok je u novorođenčadi i dojenčadi tu pretragu provodio prvi u tadašnjoj Jugoslaviji. U dojenčadi je uveo i dijagnostičku suprapubičnu punkciju mokraćnoga mjehura, kao i ranu dijagnostiku i ranu habilitaciju cerebralno oštećene novorođenčadi i dojenčadi po metodi Bobath, što se dotad nije primjenjivalo. Više je puta bio na usavršavanjima i kao gost profesor na Cornell University u SAD i u Njemačkoj, gdje je u Münchenu i Kölnu dvije godine bio Humboldtov stipendist te u dva navrata gostujući profesor. Aktivno je (i kao pozvani predavač) sudjelovao na mnogim domaćim i inozemnim skupovima. Bio je predsj. zagrebačkoga ogranka Pedijatrijskoga društva. Utemeljio je Društvo za pedijatrijsku gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu, kojem je bio predsj. deset godina (1994–2004). Bio je suutemeljitelj i član Društva hrvatskih Humboldtovaca (1992) i u dva mandata član njegova Upravnoga odbora. Bio je predsj. i član više povjerenstava Medicinskoga fakulteta. Primio je više priznanja i odlikovanja (Orden rada sa zlatnim vijencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, dvije diplome Medicinskoga fakulteta, diploma Pedijatrijskoga društva). Bio je počasni član Hrvatskoga liječničkog društva i član Njemačkoga pedijatrijskog društva te član Društva za TBC i plućne bolesti te redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i njezina Senata. Objavio je više od 200 stručnih i znanstvenih radova, obuhvativši gotovo sva područja pedijatrije, a posebice pedijatrijske gastroenterologije. Napisao je i više poglavlja stručnih monografija (Klinička pedijatrija. Beograd–Zagreb 1987; Bolesti probavnog sustava. U: Pedijatrija. Zagreb 1994). Bio je u braku s pedijatricom Anom Votava-Raić, a iz prvoga je braka imao sina Aleksandra.

DJELA: Tuberkuloza dječjeg uzrasta. Zagreb 1974. – Pedijatrijska gastroenterologija (ur. s A. Votava-Raić). Zagreb 2002. – Isječci iz života jednog pedijatra. Zagreb 2009.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Podaci o ulazniku A. Votava-Raić.

LIT.: Raić, Fedor. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Raić, Fedor. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

RAIĆ, Ivan (Reich), inženjer (Osijek, o. 1920 – Zagreb, 15. IX. 1978). Sin Ignjatov. Maturirao je u Osijeku, a 1939. upisao se na Građevinski odsjek Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Prije II. svj. rata bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Iako je po uspostavi NDH bio izbačen sa studija, u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943, priključio se tal. partizanima, a 1944. jugoslav. partizanima. Nakon rata proveo je još gotovo dvije godine u vojnim jedinicama u BiH, zatim se u Zagrebu upisao na Elektrotehnički odsjek Tehničkoga fakulteta. Po završetku studija 1954, zaposlio se u Brodarskom institutu Jugoslavenske ratne mornarice u Zagrebu, gdje je radio na električnim brodskim postrojenjima. Projektirao je električne uređaje za podmornice i druge bojne brodove. Od 1967. imao je čin pukovnika. Surađivao je u Vojnoj enciklopediji (među ostalim autor je prikaza Električna oprema broda). Za svoj je rad primio mnoga priznanja i ordene. Bio je poliglot te je po umirovljenju 1971, kao predsj. Terminološkoga odbora Hrvatskoga društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja u Zagrebu, publicirao tri opsežna glosara: njemačko-hrvatski, hrvatsko-njemački i englesko-hrvatski za područja strojarstva i elektrotehnike.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – Podaci o ulazniku Z. Šternberg.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Šternberg: Doprinos Židova u prirodoslovno-matematičkim znanostima i tehničkoj kulturi u Hrvatskoj. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

RAJAKOVIĆ, Margita (Gita) (Nagykanizsa, Mađarska, 29. VIII. 1893 – Zagreb, 26. II. 1982), bila je supruga Dragana Rajakovića, odjelnoga savjetnika Predsjedničkoga ureda Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Iako je 18. VI. 1914. prešla na katoličanstvo, po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu.

IZV.: HDA, Osobni arhivski fond Budak Mile 1920–1945, kut. 3. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

RAJNER, Ernest, kemičar (Sarajevo, 23. III. 1911 – Pariz, 10. VI. 1998). Po ocu je zavičajnost stekao u Velikim Bastajima 1934. Iste je god. diplomirao na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Od 1936. do 1965. radio u poduzeću »Kaštel« d. d. (danas »Pliva), isprva u Karlovcu, zatim u Zagrebu. Po uspostavi NDH morao je prijaviti imovinu. Zahvaljujući braku s »arijevkom« Gertrudom rođ. Hernheiser, ali i kao neophodno potreban stručnjak, bio je oslobođen nošenja žid. znaka te isprva zaštićen od progona. U srpnju 1942. uhićen je i odveden u sabiralište u Križanićevoj ul., odakle je pušten na intervenciju matičnoga poduzeća. U »Kaštelu« se najprije kao suradnik Vladimira Preloga istaknuo razvivši tehnološki postupak za proizvodnju streptazola, prvoga sulfonamidnog bakteriostatika (1938) te postupke proizvodnje dietilamida nikotinske kiseline i poluindustrijske proizvodnje L-askorbinske kiseline (1939), a potom je stalno projektirao postrojenja iz kojih su proizašli tržišno važni kemijsko-farmaceutski proizvodi. Tijekom posljednjih pet godina bio je direktor izgradnje te jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju antibiotika (oksitetraciklin) i vitamina C. Od 1965. do umirovljenja 1975. radio je u tvrtki »Rhône Poulenc« u Parizu. Također je predavao na Višoj kemijskoj školi u Zagrebu. Za uspješno stručno djelovanje i prinos gospodarskomu razvoju primio je mnogobrojna javna priznanja.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28615, 29783.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Rajner, Ernest. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

RAJNER, Ervin, anesteziolog (Sarajevo, 25. III. 1927 – Zagreb, 23. VI. 1964) Sin Gyule i Julijane rođ. Guttmann. U braku s Nadom imao je kćer Mirjam. Osnovnu školu završio je u Sarajevu, a gimnaziju je pohađao u Beogradu i Somboru. God. 1944. bio je deportiran iz Sombora u radne logore u Austriji. Nakon II. svj. rata diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953. Do 1959. bio je liječnik opće prakse, a zatim je specijalizirao anesteziologiju te radio u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Krajem 1950-ih i poč. 1960-ih u više je navrata djelovao kao liječnik u dječjoj i omladinskoj žid. koloniji »Sjaj«. Amaterski se bavio keramikom koju je izučio u atelijeru Blanke Dužanec. – Supruga Nada, liječnica i žid. aktivistica (Zagreb, 29. IX. 1930 – Zagreb, 14. IX. 2011). Kći → P. Fröhlicha i Dragice rođ. Vučić. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. Kao dijete iz mješovitoga braka preživjela je rat u Zagrebu, iako joj je otac deportiran i ubijen. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1955. te do 1960. radila kao liječnica opće prakse. Od 1963. radila je u Imunološkom zavodu u Zagrebu na Odjelu za proizvodnju cjepiva protiv influence. Specijalizirala je mikrobiologiju 1963, magistrirala iz područja mikrobiologije 1974, a primarijat stekla 1978. Ranih 1960-ih u više je navrata bila liječnica u dječjoj i omladinskoj žid. koloniji »Sjaj«. Od 1986. do umirovljenja 1996. upraviteljica je Doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. Bila je aktivna članica ŽOZ kao dugogodišnja članica Vijeća, pročelnica Socijalne sekcije i članica Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. Prevela je djelo Shamaryje Levin Djetinjstvo u progonstvu (Zagreb 2009). – Kći Mirjam (Mia), povjesničarka umjetnosti (Sombor, Srbija, 30. III. 1959). Sa suprugom Jonathanom Weinerom majka je Talie. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1982, potom je upisala poslijediplomski studij na Sveučilištu u Heidelbergu. U Izrael se iselila 1983. Doktorirala je 2004. tezom Marc Chagall, 1906–1910. na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, na kojem je 1988–93. bila voditeljica Odjela za suvremenu žid. umjetnost. Od 1996. predavačica je na Sveučilištu Bar-Ilan na Katedri za židovsku umjetnost Fakulteta za judaizam. Bila je aktivna članica ŽOZ i žid. omladinskih institucija u Jugoslaviji. Dobitnica je nagrade »Mordehaj Narkis« 1990. Objavila je više znanstvenih i stručnih radova o modernoj i žid. umjetnosti. Od 2005. urednica je Ars Judaica, časopisa za žid. umjetnost Sveučilišta Bar-Ilan.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Ha-kol, 2007, 99. – (Nekrolog). Ibid., 2011, 121.

RANDEGGER, Maier (Meir, Meier), rabin i vjerski pisac (Randegg, Njemačka, 9. II. 1780 – Trst, Italija, 12. III. 1853). Sin trgovca Mosesa Schotta i Hane rođ. Wasserman Elkanove. Podrijetlom je iz Škotske. Pohađao je rabinske teološke studije u Lengau, Fürthu i Bratislavi te djelovao kao privatni učitelj u Beču. U Trst se doselio za napoleonskih ratova te oženio kćeri tajnika ŽO iz obitelji Galligo s kojom je imao sina Josipa Arona i kćeri Floru i Tereziju. God. 1808–10. predavao je na tršćanskoj općinskoj žid. školi talijanski, hebrejski i njemački jezik, a zatim otvorio vlastitu privatnu trogodišnju školu, koju je uspješno vodio gotovo trideset godina. Njegov je učenik bio Shmuel David Luzzato (Shadai), tal. teolog, povjesničar i tumač Biblije. U dva navrata (1832, 1834) obavljao je u Trstu i rabinsku službu. Zbog nesuglasica s tadašnjom školskom upravom 1837. iz Trsta se s obitelji preselio u Rijeku dobivši od Riječkoga gubernija dopuštenje da otvori tamošnju prvu privatnu žid. školu i preuzme dužnost riječkoga rabina. U Rijeci je boravio do 1840, kad je otišao u Fiorenzuolu d’Arda kraj Parme, a 1848. se vratio u Trst. Bio je stalni suradnik mnogih žid. glasila, dopisivao se s vodećim tadašnjim rabinima, priredio tumač Knjiga Mojsijevih te s kćeri Florom objavio tal. izdanje Hagade pod naslovom Racconto degli avvenimenti occasionati la Pasqua, u kojem je Florin prijevod s hebrejskoga na talijanski popratio kritičkim komentarima. Njegov sin Josip Aron, pedagog, u Rijeci se 1838. oženio Rosinom, kćeri dubrovačkoga rabina i trgovca Giuseppea Leona Levi Mondolfa, s kojom je živio u Parmi.

LIT.: I. Lukežić: Maier Randegger – prvi riječki rabin i vjeroučitelj. Novi Omanut, 13(2005) 71.

RANON, Timna, filmska djelatnica (Zagreb, 7. VI. 1935). Kći → Joela Rosenbergera. U Palestinu se iselila s obitelji 1941. Studirala je na Umjetničkoj akademiji u Londonu i potom stekla veliko iskustvo u pisanju scenarija i režiranju televizijskih i dugometražnih filmova u Hollywoodu. Na natječaju za »American Best« nagrađivana je dvije godine uzastopce za najbolji scenarij. Poučavala je režiju na amer. sveučilištu UCLA. U Izraelu predaje režiju na Seminaru Tel-haj, poučava pisanje scenarija u školi »Idit Šhori« i na Akademiji za film i TV u Jeruzalemu. Bavi se lektoriranjem filmova i sudjeluje u proizvodnji dugometražnih filmova i serija. Članica je Udruženja redatelja Izraela i Udruženja scenarista i režisera SAD.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – http://www.imdb.com/name/nm0710360/filmotype, pristupljeno 11. XI. 2011.

RAUSNITZ, Oskar, trgovac (? – ?logor, Mađarska, ?1942). Bio je u braku s Rosinom. Od 1924. vlasnik je poduzeća »Braća Rausnitz«, specijaliziranoga za prodaju strojeva za umnožavanje »Gestettner« i pripadajućega pribora u Varšavskoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH poduzeće je dobilo povjerenika Ministarstva za narodno gospodarstvo, koji je u lipnju 1941, umjesto odsutnoga bivšeg vlasnika, ministarstvu podnio prijavu o imovini. Vjerojatno je stradao u logoru u Mađarskoj.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

RECHNITZ, Elza, slikarica (Wrocław, Poljska, 28. V. 1876 – Osijek, 6. I. 1946). Kći Hermana Bascha, vlasnika tiskare i knjižare, i Julije rođ. Monasch. U rodnom mjestu završila je osnovno i srednje školovanje. Prvu slikarsku pouku dobila je od mađ. slikara Dominika Skutetskog u Banskoj Bystrici, gdje je dolazila u goste te upoznala i budućega supruga Milana Rechnitza. Nakon udaje preselila se 1897. u Osijek. Upisala se na umjetničku akademiju u Budimpešti u klasi Adolfa Fényesa. Poslije je otišla u München, a zatim je prešla u Pariz u klasu Luciena Simona, gdje su na nju utjecali veliki francuski, nizozemski i njemački majstori. Potkraj 1905. vratila se u Osijek, gdje je 1906. priredila svoju prvu samostalnu izložbu za koju je dobila dobre kritike u osječkom listu Die Drau. Potom je samostalne izložbe imala u Zagrebu i u Budimpešti. Često je boravila u umj. koloniji u Szolnoku u Mađarskoj. Izradila je veliki broj pejzaža, najviše iz okolice Osijeka, mnogo portreta i figurativnih kompozicija. Zajedno s drugim osječkim slikarima i kiparima prve pol. XX. st. znatno je pridonijela da se likovni život Osijeka oslobodi regionalnih okvira i podigne na visinu suvremenih likovnih ostvarenja. Po uspostavi NDH iselila se u Italiju, gdje je preživjela II. svj. rat. Nakon rata vratila se u Osijek. – Suprug Milan (Emil), liječnik i žid. aktivist (Budimpešta, 7. IV. 1873 – Osijek, 26. I. 1939). Sin Adolfa i Matilde rođ. Abeles. Školovao se u rodnom gradu, a u mjestu Banská Bystrica upoznao je suprugu Elzu s kojom je imao kćer Herminu (?Osijek, 23. II. 1898 – ?). God. 1897. s obitelji je došao u Osijek, gdje je radio kao liječnik. Posebno ga je zanimala pedijatrija, a držao je i zdravstveno-prosvjetna predavanja te objavio knjižicu na hrvatskom i njemačkom o odgoju djece (Kako da othranjujem, njegujem i odgajam svoje dijete u prvoj godini života. Pet predavanja za pouku majkama i budućim majkama. Zagreb–Osijek 1922). Bio je aktivan član Mjesne cionističke organizacije i odbornik osječke ŽO Gornji grad.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – Židov, 4(1920) 8. – S. Brlošić: Elza Rechnitz (katalog izložbe). Osijek 1969. – O. Švajcer: Likovni život Osijeka u razdoblju 1920–1930. Osječki zbornik, 1971, 13. – Medicinski vjesnik, 15(1983). – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – Rechnitz, Elza. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

RECHNITZER, Aleksandar, žid. aktivist (Slunj, 29. IV. 1878 – logor Jasenovac, ?). Sin Leopoldov. Bio je u braku s Irmom rođ. Brüll. Zavičajnost je stekao 1904. u Bihaću. U međuratnom razdoblju bio je djelatnik ŽOZ, odnosno Hevre Kadiše, s dnevnicom za smrtne slučajeve. Po uspostavi NDH deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – JUSP Jasenovac.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.