BECK, Ljudevit, gospodarstvenik (Virovitica, 1879 – ?, nakon 1945). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj Assicurazioni Generali sa stanom u Preradovićevoj ul. u Zagrebu. Po osnutku NDH prebjegao je u tal. okupacijsku zonu te je interniran u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu i zatim u Topusko. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.

BECK, Pavao, pravnik (Zagreb, 11. X. 1893 – ?, nakon 1945). Sin Jakovljev. Najkasnije od 1931. odvjetnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH, sa suprugom Margitom, preuzeo je žid. znak te ostao bez posla. Preživio je II. svj. rat, no daljnja je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 660. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BEDENIĆ-LANGER, Marijana, pedijatrica (Beč, 15. IX. 1901 – Osijek, 15. I. 1988). Kći Alfreda i Rozine. Jedna od začetnica osječke pedijatrije. Medicinski fakultet završila je u Beču 1926, a potom je godinu dana radila na Internom odjelu bolnice Sophienspital u Beču kod prof. Jagića i pet godina u Gradskoj dječjoj bolnici u Beču. Od 1928. usavršavala se na Alergološkom odjelu Dermatološke klinike te na Odjelu za dječju ortopediju i na Odjelu za novorođenčad pri Ginekološko-porođajnoj klinici u Beču. U Osijek je došla 1933. kao supruga liječnika Milana Bedenića. God. 1935. u Zagrebu je položila specijalistički ispit te radila privatno kao jedini pedijatar u Osijeku i Slavoniji. Po uspostavi NDH, iako je 1931. prešla na katoličanstvo, zajedno sa suprugom morala je prijaviti imovinu. Od 1943. bila je voditeljica novoosnovanoga Doma za majke i dojenčad. Nakon II. svj. rata organizirala je rad Dječjega dispanzera, vodila savjetovalište, a posebno se istaknula pri uvođenju pedijatrijske patronažne službe. U Osijeku je organizirala tečajeve i Školu za njegovateljice te bila prva voditeljica Dječjega bolničkoga stacionara. Od 1951. do umirovljenja 1971. radila je u osječkom Domu narodnoga zdravlja. Za svoj rad primila je mnogobrojna odlikovanja, među ostalim, diplomu Saveza liječničkih društava Jugoslavije (1971).

IZV.: DAOS, Gradsko poglavarstvo Osijek, Zdravstvena služba, knj. 1232. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

BEDENIĆ, Hinko (Buchbinder), gospodarstvenik (Klinča Sela, 22. IV. 1887 – ?, nakon 1953). Sin Hermanna i Emilije rođ. Schwartz. U braku s Jozefom, otac liječnika Milana (?, 1921) i Branka (?, 1925 – Zagreb, 4. VI. 1987). Stekao zavičajnost u Belišću. Bio je ravnatelj pogona Našičke industrije tanina i parapila d. d. u Zavidovićima te se našao među optuženima na procesu u korupcijskoj aferi 1935. u Osijeku. II. svj. rat preživio zahvaljujući mješovitom braku. Surađivao je 1950-ih u Šumarskom listu.

DJELA: Mehanička prerada drveta (suautor M. Broš). Zagreb 1953.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 664. − Osobni arhiv V. Kovač, Presuda Okružnog suda u Osijeku od 18. XI. 1935. u krivičnom predmetu protiv Grgin dr Svetozara i drugova radi raznih krivičnih djela, posl. br. kzp. 81/32, Štamparija Antun Rot ml., Osijek.

BEGOVIĆ, Miško (Beck), službenik i žid. aktivist (Koprivnica, 5. XII. 1905 – Zagreb, 16. XII. 1988). Sin Hinka i Gizele. U međuratnom razdoblju djelovao je kao službenik, zamjenik poslovođe i predstojnik ureda poduzeća »Papieros« u Zagrebu. Još kao srednjoškolac bio je aktivan u žid. omladinskom društvu »Herut«, a kao student u Makabiju. Bio je u braku s Rifkom rođ. Kabiljo (Gradačac, BiH, 22. XII. 1906 – Zagreb, 13. X. 1990), kćeri Jakoba (Sarajevo, 1886 – logor Jasenovac, 1943), trgovca u Gradačcu i Matilde rođ. Salom (?, 1891 – logor Stara Gradiška, ?), kćeri Daniela i Rifke iz Bijeljine. Sa suprugom i kćeri Nadom (Zagreb, 27. IX. 1936) preživio II. svj. rat u Italiji i Švicarskoj, a nakon rata bio je tajnik ŽOZ.

IZV.: HDA, Prijava imetka, kut. 660. – Podaci o ulazniku N. Nazirović.

LIT.: J. Domaš: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – Bilten ŽOZ, 1988, 9/10.

BEHLIĆ, Helena Sofie (Černovci, Ukrajina, 8. III. 1903 – ?London, ?). Kći Salamona pl. Weisselbergera, gradonačelnika Černovaca. Udavši se za Derviša Behlića, muslimanske vjeroispovijesti, doselila se 1933. iz Černovaca u Čarakovo kraj Prijedora. Iako je 1938. prešla na katoličanstvo, po osnutku NDH morala je podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi kako je iz Ureda vojskovođe Slavka Kvaternika u Zagrebu nabavila preporuku kojom se redarstvenom ravnateljstvu predlaže izuzeće od mjera protiv Židova i oslobođenje od nošenja žid. znaka. Upisana je u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzela. Simulirajući bolest smještena je u sanatorij dr. Horeckoga u Zagrebu te u nepoznato doba prebjegla u Hrvatsko primorje. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – KŽZ. – Podaci o ulaznici B. Polić.

BEHRMANN, Manojlo (Manko, Emanuel), gospodarstvenik (Zagreb, 9. IV, 1903 – ?, Izrael, ?). Sin Bernharda i Julijane rođ. Glück. Bio je ovlašteni graditelj, građevinski poduzetnik i upravitelj Hrvatske enciklopedije (bez plaće). U međuratnom razdoblju suvlasnik je poduzeća »Monjac–Krušlin–Behrmann«. U braku s Nevenkom rođ. Schulhof, katolkinjom, otac je Vesne (Zagreb, 1936). Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te u prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, navodi da je vlasnik kuće u Filipovićevu prilazu u Zagrebu, vrijedne 1 400 000 din., suvlasnik kuće u Vlaškoj ul., koju je naslijedio od oca, te gradilišta u Derenčinovoj ul. Ministarstvu unutrašnjih poslova, a potom i Ustaškom redarstvenom povjerenstvu podnio je molbu za priznanje arijskih prava, koja je najprije odbijena, ali u lipnju 1941. odobrena. Prešao je na katoličanstvo 1941. Deportiran u logor Jasenovac iz kojeg je pušten u proljeće 1942. te se naselio na Tuškancu, gdje stanuje »potajno bez dozvole i propusnice«. Naime, leksikograf Mate Ujević (proglašen Pravednikom među narodima 1994) često je kontaktirao s nadležnim ministarstvima, pa i sa samim poglavnikom Antom Pavelićem, koje je uvjerio da su mu za nastavak rada na Hrvatskoj enciklopediji prijeko potrebne usluge M. Behrmanna. Ubrzo mu je pribavio propusnice za cijelu obitelj, s pomoću kojih su prebjegli u Dalmaciju, a 1948. se iselili u Izrael. – Brat Hinko, obrtnik (Zagreb, 28. IV. 1896 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju sa suprugom Laurom rođ. Glück bio je suvlasnik »Zlatarke«, radionice za izradu zlatne, srebrne i platinske robe u Deželićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak, uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje, potom prebačen u jasenovački logor Ciglanu, gdje je stradao iduće godine.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27163. – HDA, UNS, kut. 2, 1-4-1, Ured II, Komunistička djelatnost, Obavještajci, izvješća, GX-29. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jutarnji.hr/pravednici-i-njihove-zivotne-price/206688/, pristupljeno 29. XII. 2011.

BEISSMANN, Željko, pedagog i žid. aktivist (Osijek, 14. IV. 1964). Sin Branka i Edite rođ. Stern. Završio je osnovnu i srednju školu u Osijeku, gdje je 1988. diplomirao tjelesnu i zdravstvenu kulturu na Pedagoškom fakultetu. Osposobljen je i za program kineziterapije. Radio je kao nastavnik tjelesnoga odgoja na osnovnim i srednjim školama (1987, 2005–08), voditelj fitnessa (1988–2005), 2008. izabran je u nastavno zvanje predavača za znanstveno polje Kineziologija za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a 2013. u zvanje višega predavača. Također je bio vanjski suradnik pri Učiteljskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Sudjelovao je u radu ljetnih škola pedagoga kineziologije u Rovinju i Poreču. Predsjednik je Sveučilišnoga sportskog saveza Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Autor je stručnih kinezioloških radova. Potpredsjednik je, a od 2012. predsjednik ŽO Osijek.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

BELIN, Boris (Blühweiss), inženjer (Zagreb, 12. V. 1913 – Zagreb, 8. III. 1974). Sin → Alberta Blühweissa. Tijekom II. svj. rata promijenio je prezime u Belin. Nakon završena Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1937, radio je kao projektant u poduzeću »Noris«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te ubrzo sa suprugom izbjegao u Italiju, gdje se 1943. priključio partizanima. Nakon II. svj. rata u Zagrebu je vodio obnovu električnih postrojenja u Tvornici aluminija Lozovac, djelovao kao planer za elektroindustriju u Saveznom ministarstvu industrije u Beogradu, vodio odjel za konstrukciju električnih aparata u tvornici »Rade Končar« u Zagrebu, a potom je bio upravitelj Zavoda za aparate Elektrotehničkog instituta »Rade Končar«. Od 1956. predavao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu te je ujedno bio profesor na Višoj tehničkoj školi »Rade Končar«. Za izvanrednoga profesora na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu bio je izabran 1973, a ujedno je bio savjetnik u Institutu »Rade Končar«. Surađivao je s međunarodnim stručnim udruženjima IEC i CIGRE. Uz značajan rad na konstrukciji visokonaponskih prekidača, objavio je niz radova o prenaponima zbog povratnog vala na dalekovodima i o malouljnim srednjonaponskim sklopkama. Njegova predavanja objavljena su posmrtno u monografiji Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata (Zagreb 1978). Zaslužan je za prerastanje tvornice »Rade Končar« u suvremeno poduzeće. Za rad na području visokonaponskih prekidača dobio je 1968. nagradu »Nikola Tesla«.

IZV.: KŽZ.

BEN-HANNAN, Šimon (Reichsmann, Zoltan), žid. aktivist (Darda, 7. II. 1910 – ?, Izrael, nakon 1995). Jedan je od osnivača pokreta Hašomer Hacair u Jugoslaviji i član njegove zemaljske uprave. Po dolasku u Palestinu, krajem 1934. sa suprugom Šošanom rođ. Bosković, promijenio je ime i prezime te se priključio kibucu Hašaron, a iduće god. bio je suosnivač jugoslav. kibuca Šaar Haamakim u Magdielu. God. 1938. boravio je u Jugoslaviji kao izaslanik svoga pokreta. Bio je izabran za muhtara (predstojnik) i deset godina predstavljao kibuc kod brit. mandatnih vlasti. Od 1946. do 1948. bio je izaslanik pokreta i Židovske agencije u Italiji, gdje je pomagao dovođenju ilegalne alije. Od 1948. radio u kibucu kao učitelj arap. jezika i ručnoga rada, poslije u ribarstvu i u radionicama, a 1963–95. u tvornici sunčanih kotlova »Hromagen«.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – C. Loker: Kako je došlo do Hašomer hacaira. Ibid., 12(2004) 65.