LÖWY, Vatroslav, trgovac (Krčedin, Srbija, ? – Zagreb, 10. XII. 1930). Doselio se u Zagreb o. 1900, gdje je 1905. otvorio drogeriju »Nobilior«, prvu na južnoslavenskim prostorima. Drogerija je prerasla u veliko poduzeće, registrirano za proizvodnju i prodaju parfumerijskih i kozmetičkih proizvoda i galanterijske robe, sa skladištem u Ljubljanskoj ul. i prodavaonicom na Jelačićevu trgu. Nakon njegove smrti nastavila ga je voditi kći Adolfina (Dolly) (?Zagreb, 1921 – Zagreb, 31. III. 2004), koju je imao sa suprugom Melanijom rođ. Hirschl, podrijetlom iz Križevaca. Po uspostavi NDH za poduzeće je 26. V. 1941. određen povjerenik, koji je u skladištu zatekao robe i inventara u vrijednosti od 2 338 118 din. Prema prijavi imovine, na popisu dužnika poduzeća bili su kupci iz cijele bivše Kraljevine Jugoslavije, a među vjerovnicima, osim domaćih, i poduzeća iz Beča, Milana, Nürnberga, Solingena i Budimpešte. Supruga je 1942. odvedena u logor Stara Gradiška, a kći je na nepoznat način preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: Židov, 14(1930) 52. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LUBYNSKI, Rudolf (Löwy, Lubinski), arhitekt (Zagreb, 31. X. 1873 – Zagreb, 27. III. 1935). Sin Samuela i Julie rođ. Hartman. Prvotno prezime Löwy 1900. promijenio je u Lubinsky. Nakon završene osnovne škole i Klasične gimnazije u Zagrebu, od 1896. do 1899. studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu u klasi Josefa Durma, u čijem se atelijeru zaposlio kao suradnik nakon završenih pet semestara studija i sudjelovao u projektiranju Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, Zavoda za patologiju i zoologiju klinike u Freiburgu te stambenih zgrada u Offenburgu, Kölnu i Karlsruheu. Za boravka u Njemačkoj oženio je Hildu rođ. Münzer (?, 1885 – Zagreb, 18. XII. 1958), s kojom je imao sina Tankreda (Dragutina) (Zagreb, 1907 – ?), profesora i inženjera arhitekture. U studenom 1905. u potrazi za poslom napušta Karlsruhe i odlazi u Zürich, gdje boravi do 1907, kad se s obitelji vraća u Zagreb i ondje djeluje do smrti. Po povratku u rodni grad uspostavio je suradnju s građevinskim poduzetnikom → Adolfom Müllerom, s kojim je osnovao građevno poduzeće »Müller i Lubynski« sa sjedištem u Gajevoj ul. i u kojemu je djelovao kao glavni projektant. Premda je već 1907. predložen za primanje u redovitoga člana Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata, primljen je tek 1909. Zahvaljujući poznanstvu s bankarom Desiderijem Rozsayem, u čijoj je kući u Kurelčevoj ul. živio od 1910, stekao je brojna poznanstva u zagrebačkim poduzetničko-bankarskim krugovima. Ona su mu omogućila pokretanje vlastitog arhitektonskoga atelijera, koji je otvorio 1908. u obiteljskoj kući u Smičiklasovoj ul. U razdoblju 1909–14. jedan je od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata. Vrhunac je toga djelovanja izgradnja palače Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu (1911–13, danas Hrvatski državni arhiv) u Zagrebu, koja je izvanredan primjer Gesamtkunstwerka – potpunog jedinstva arhitekture, dekora i unutrašnje opreme, te se može smatrati najvrsnijim primjerom kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Projektantsku djelatnost prekinuo je za vrijeme I. svj. rata, kad je bio mobiliziran. Borio se na srp. bojišnici na Drini (1914–15), na rus. bojišnici na Karpatima (1915–17) te na tal. bojišnici, gdje je obolio od španj. gripe. Nakon ozdravljenja bio je u činu pričuvnoga poručnika otpušten iz vojne službe. Poč. 1920-ih obnovio je projektantsku djelatnost. Njegov je atelijer u međuratnom razdoblju prerastao u veliki projektni biro te imao presudnu ulogu u afirmaciji modernizma, ali i u odgoju potonjih protagonista moderne arhitekture, koji su kao mladi suradnici djelovali u njemu (Stjepan Planić, → S. Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, → Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bogdan Petrović). Sudjelovao je na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912, izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913. i posmrtno na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. – Uz važan doprinos u pročišćivanju tipologije zagrebačke najamne stambene izgradnje 1909–10 (zgrade za Zemaljsku hipotekarnu banku u Prilazu Gjure Deželića te Ilici), vrijedne su njegove realizacije iz potonjega djelovanja: velika poslovna zgrada Socijalnoga osiguranja u Mihanovićevoj (1925–28) i osobito zgrada tvrtke »Shell« (braća Marić) u Gajevoj ul. (1931–32) kao prva funkcionalistički koncipirana poslovna zgrada u Zagrebu, te Sefardski hram u Sarajevu (1925–30). God. 1920-ih projektirao je i izveo i nekoliko obiteljskih vila u Zagrebu, od kojih se ističu vila Wasserthal na Gvozdu (1922–23), oličenje secesijskoga Gesamtkunstwerka, i njoj slična vila Brahm u ul. Medveščak (1925), te vila Rein na Gvozdu (1929, danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže u sastavu Muzeja grada Zagreba).

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 542.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – S. Szavits-Nosan: Lubinski, Rudolf. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Zagreb 1925. – I. Esih: Rudolf Lubynski. Obzor, 76(1935) 74. – B. Jakac: Sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Peristil, 1962. – M. Dabac: Rudolf Lubynski i njegovo doba. Arhitektura, 37/38(1984–1985) 189/195. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, prilog definiciji stambenog tipa. Ibid. – A. Levi: Stil Mudejar drugi put u Sarajevu. Ibid. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, realizacije u Zagrebu – vodič. Ibid. – Isti: Rudolf Lubynski. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1987. – Isti: Croquis za arhitekturu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Isti: Lubynski, Rudolf. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Lubynski, Rudolf. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1995. – K. Galović: Secesijsko remek-djelo. Vijenac, 8(2000) 171. – S. Knežević: Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918. Ibid. – Rudolf Lubynski. Hrvatska enciklopedija, 6. Zagreb 2004. – A. Novina: Vila Wasserthal u Zagrebu, prilog istraživanju arhitekta Rudolfa Lubynskog. Peristil, 49(2006). – N. Fabijanić: Između secesije, neoklasicizma i moderne. Prilog interpretaciji zgrade Sveučilišne knjižnice Rudolfa Lubynskoga u Zagrebu. Prostor, 18(2010) 1.

LUČIĆ, Ada (Adolfina), psihologinja (Zagreb, 17. XII. 1925 – Zagreb, 5. IX. 2008). Kći → H. Wachtela i Malvine rođ. Kugel (?, o. 1893 – Zagreb, 21. IV. 1987). Židovsku osnovnu školu te gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak i s majkom prebjegla u Tuzlu bratiću liječniku Fredu Neufeldu, čija je obitelj bila zaštićena. God. 1942. pobjegle su u Split, a potom su internirane u Milnu i Postire na Braču te u logor u Kamporu na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. kao bolničarka se priključuje partizanima, ali se zbog bolesti vraća na Rab. Kako je imala krivotvorene dokumente, jedna je od rijetkih Židova, koja u veljači 1944. nije bila deportirana s Raba u Auschwitz. Odlazi u Rijeku pa u Trst, a nakon II. svj. rata vraća se u Zagreb, gdje je maturirala i diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu. Do umirovljenja je radila kao školski psiholog u Zavodu za odgoj i obrazovanje s djecom sa smetnjama u ponašanju. Bila je aktivna u ŽOZ kao članica Socijalnoga odbora i voditeljica »Geri-kluba.« Sa suprugom Brankom imala je sinove Mladena i Radovana.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznice. – Podaci o ulaznici B. Polić.

LIT.: (Nekrolog). Ha-kol, 2008, 106.

LUKACS, Bela, trgovac (Pečuh, Mađarska, 30. IV. 1890 – ?logor, 1941–1945). Sin Mavrov. Doselio se 1916. iz češ. Libereca u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju bio suvlasnik poduzeća »Petronafta, Lukacs i Schächter« d. d. U braku s Verom imao je sina Ljudevita (? Zagreb, 1932). Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LUMBROSO, Juda, liječnik (? – ?). Sred. XVII. st. djelovao je kao gradski fizik u Splitu. Istaknuo se za Kandijskoga rata (1645–69) liječeći ranjenike, za što je dobio pohvale generalnog providura Dalmacije Leonarda Foscola. Dekretom mletačkoga generalnoga providura Antonija Bernarda imenovan je ravnateljem vojne bolnice u Splitu, osn. 1657. U tom se dokumentu također hvale njegove sposobnosti i duga liječnička praksa.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

LUNCER, Vilko, novinar i publicist (Zagreb, 6. VI. 1933 – Zagreb, 9. VII. 2014). Sin Vilima, baruna Lunzera od Lumnitza i Elizabeth (Lili) Kraus rođ. Hermann. Preživio je II. svj. rat kod djeda Julija Hermanna u Zagrebu, gdje je nakon završene gimnazije studirao na Pravnom fakultetu. Od 1949. do 1974. aktivno se bavio atletikom kao član zagrebačkoga »Dinama«. Od 1961. do 1974. bio je atletski trener u akademskom atletskom klubu »Mladost«. U novinarskoj se karijeri najviše bavio sportskim novinarstvom, a u svojim se komentarima specijalizirao za atletiku i skijanje. Od 1954. pisao je u Narodnom sportu, Vjesniku i Sportskim novostima. Bio je direktor izdavačke djelatnosti Novinsko-izdavačke, štamparske i prodajne radne organizacije »Vjesnik«. Od 1984. do 1991. bio je glavni i odgovorni urednik Sportskih novosti. Izvještavao je s dviju ljetnih i pet zimskih OI 1968–88. Nakon umirovljenja pisao je u Vjesniku, Novom listu i različitim slovenskim listovima o aktualnim političkim i društvenim temama. Bio je i suradnik je Ha-kola, glasila žid. zajednice u Hrvatskoj.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Luncer, Vilko. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Ž. Susić: Luncer, Vilima, Vilko. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990.

LUNZER, Fritz (Miroslav), glazb. pedagog (Beč, 26. X. 1896 – Zagreb, 23. III. 1970). Sin Wilhelma i Eugenije rođ. Aufrichtig. Povijest umjetnosti studirao je u Beču, a vokalnu izobrazbu specijalizirao je u Berlinu i Münchenu. Za I. svj. rata borio se na tal. bojišnici. Na opernoj pozornici debitirao je 1921. u Beču. Bio je koncertni pjevač (bas) na turnejama po Austriji i Njemačkoj. Autor je brojnih muzičko-govornih emisija na bečkom radiju. Od 1935. do 1938. bio je profesor na Novom bečkom konzervatoriju, a 1931–37. na ljetnim tečajevima u Salzburgu. Nakon Anschlussa 1938. izbjegao je u Kraljevinu Jugoslaviju i stalno se nastanio u Zagrebu, gdje je privatno nastavio djelatnost. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te je bio interniran u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući u Centralnoj kazališnoj družini ZAVNOH. U oslobođenom Topuskom vjenčao se s Danom (Danicom) rođ. Frelić (Fröhlich). Nakon rata, 1945–66. bio je vokalni pedagog u Zagrebu, a 1966–68. na Glazbenoj akademiji u Beču. Predavao je i na ljetnoj Akademiji »Mozarteum« u Salzburgu (1955–67). – Poznat je kao pedagog svjetskoga glasa. Odgojio je niz istaknutih i cijenjenih domaćih i stranih pjevača, od kojih su se mnogi proslavili na svjetskim opernim pozornicama (Branka Beretovac, Marijan Bujanić, Krunoslav Cigoj, Zlatko Foglar, Štefica Milina-Petrušić). Među njima je bilo i nekoliko Židova (poput Rose Ader-Trigone, koja je nastupala u Beču i u milanskoj Scali, Desze Ernstera i Herthe Glaz u Metropolitan Operi). Dobitnik je Ordena zasluga za narod sa srebrnim kracima i profesorske titule Republike Austrije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: S. Čolaković: Fritz (Miroslav) Lunzer, uz sedamdeseti rođendan. Muzika i škola, 11(1966) 3. – K. Kovačević: Lunzer, Miroslav. Muzička enciklopedija, 2. Zagreb 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Lunzer, Fritz. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984.

LUSTIG, Alfred (Fredi), kemijski inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 18. VII. 1925 – Zagreb, 3. I. 2012). Sin Arnolda i Marije rođ. Berger. Završio je realnu gimnaziju u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je uhićen i zatvoren na ondašnjem prostoru Zagrebačkoga zbora na Savskoj cesti. Nakon puštanja s obitelji je prebjegao u Split, a potom interniran u Castellamonte u sjev. Italiji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. preko Alpa bježi u Švicarsku. Nakon II. svj. rata vraća se u Zagreb, gdje je diplomirao na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Radio je kao voditelj pogona u tekstilnom poduzeću »Pobjeda«, kao voditelj u »Chemcoloru« te kao direktor vanjskotrgovinskog predstavništva »Bayera«. Na Ekonomskom fakultetu i Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu predavao je apreturu tekstilnih materijala. U više je mandata bio član Vijeća ŽOZ, a 1987–95. u dva mandata predsjednik kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. – Supruga Lea, kemičarka i žid. aktivistica (Semeljci kraj Đakova, 20. VII. 1930). Kći → P. Centnera i Zlate rođ. Schwarz. Članica je Vijeća ŽOZ. – Otac Arnold, trgovac (Osijek, 20. XII. 1896 – Zagreb, 6. VI. 1959). Sin Maksov. Od 1920. u Jurišićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu pokućstvom. Po uspostavi NDH s obitelji bježi u Švicarsku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – Podaci o ulazniku L. Lustig.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1995, 41/42. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Ha-kol, 2012, 123.

LUSTIG, Andrija (Dado), obrtnik i polit. djelatnik (Kaniška Iva kraj Garešnice, 1898 – Garešnica, 30. I. 1982). Radio je kao postolar 1920-ih. Aktivirao se u komunističkom pokretu i 1932. postao član KPJ. Partizanima se priključio 1941. kao borac u Moslavačkoj partizanskoj četi. Po njemu nosi ime ulica u Garešnici.

LIT.: Lustig, Andrija. Ko je ko u Jugoslaviji. Beograd 1957. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – (Nekrolog). Vjesnik, 43(1982), 1. II.

LUSTIG, Branko, filmski producent (Osijek, 9. VI. 1932). Sin Mirka i Vilme. Po uspostavi NDH s roditeljima je izbjegao iz Osijeka rodbini u Čakovec, koji je tada bio pod mađ. okupacijom. Dolaskom tzv. njilaša (mađ. fašisti) na vlast u Mađarskoj cijela je obitelj u travnju 1944. odvedena u logor Auschwitz. Kraj rata dočekao je u logoru Bergen-Belsen, odakle se zajedno s majkom vratio u Zagreb. Studirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Potom je radio u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«) i »Jadran filmu« kao organizator snimanja, direktor filma, pomoćnik redatelja i producent u više od 100 domaćih i koprodukcijskih filmova i televizijskih serijala. Radio je na nizu produkcijski zahtjevnih filmova (Branko Bauer, Ne okreći se sine; Veljko Bulajić, Bitka na Neretvi; Vatroslav Mimica, Seljačka buna). Tijekom 1970-ih i 1980-ih radio je na mnogim međunarodnim koprodukcijama snimanima u Hrvatskoj (Norman Jewison, Guslač na krovu; Alan Pakula, Sofijin izbor), a 1990-ih preselio se u SAD, gdje je karijeru započeo kao producent (s Michaelom Mannom) televizijske serije Drug Wars: The Camarena Story (1990) redatelja Briana Gibsona, koja je dobila televizijsku nagradu »Emmy« za najbolju mini seriju. Kao koproducent dobio je Akademijinu nagradu »Oscar« za filmove Schindlerova lista redatelja Stevena Spielberga (1993) i Gladijator Ridleya Scotta (2000). Oba su filma dobila nagrade za najbolji film i od Britanske akademije filmskih i televizijskih umjetnosti (BAFTA) i Udruženja američkih producenata (PGA). Dvostruki je dobitnik nagrade »Zlatni globus« za navedene filmove. S redateljem Ridley Scottom surađivao je nakon Gladijatora i na filmovima Hannibal (2001), Pad Crnog jastreba (2002), Kraljevstvo nebesko (2005), Dobra godina (2006) i Američki gangster (2007). Uz S. Spielberga bio je jedan od pokretača fondacije USC Shoah Foundation Institute for Visual History and Education, osnovane 1994, godinu dana nakon snimanja Schindlerove liste. Uz njezinu je potporu 1994–99. širom svijeta snimljeno 52 000 videointervjua s preživjelim svjedocima Holokausta. Počasni je predsjednik Festivala židovskog filma Zagreb, koji se održava od 2007. Vanjski je suradnik na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu pri Studiju produkcije. God. 2008. zajedno s Philom Blazerom utemeljio je nezavisnu producentsku tvrtku »Six Points Films«, koja razvija filmske projekte vezane uz žid. teme te producira međunarodni filmski festival Internation Jewish Film Festival (koji je utemeljio Blazer), koji se odvija u više gradova. Los Angeles Museum of the Holocaust (LAMOH) organizirao je 2009. svoju drugu godišnju večer, na kojoj je iskazao počast Lustigovoj posvećenosti obrazovanju i očuvanju sjećanja na Holokaust. U lipnju 2009. primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za izniman doprinos filmskoj umjetnosti i promociji hrv. filma u svijetu. Dobitnik je i Vjesnikove nagrade »Krešo Golik« 2000.

LIT.: http://elmundosefarad.wikidot.com/lustig-branko, pristupljeno 22. VII. 2011. – http://www.imdb.com/name/nm0527322/, pristupljeno 22. VII. 2011.