LEITNER, Vatroslav, farmaceut (Varaždin, o. 1890 – ?). Nakon završenoga studija farmacije, sa suprugom Annom i sinom Zlatkom (?, 21. VIII. 1923), živio je u Zagrebu. U lipnju 1941. bio je u njem. zarobljeništvu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LENDLER, Dragutin, liječnik (? – ?). Tijekom I. svj. rata bio je voj. liječnik, a od 1919. u službi radničkoga osiguranja u Bjelovaru. Po uspostavi NDH, u kolovozu 1941, bio je uhićen, no zbog manjka liječnika u Bjelovaru pušten je iz internacije te vraćen u svoj stan i ordinaciju kod Podružnice osiguranja radnika u Bjelovaru. U listopadu 1941. otpušten je iz službe. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28311.

LENGSFELDER, Salamon, rabin (?, 1811 – ?, 1894). Bio je rabin u Varaždinu od 1849. (nadrabin od 1853) te rabin u Zagrebu od 1858. Izradio je statut varaždinske ŽO, a prigodom posvećenja nove sinagoge u Varaždinu 1861. objavio je knjižicu pod naslovom Predigten, gehalten bei der Einweihung der neuerbauten Synagoge in Warasdin am 16. August 1861. (Gr. Kanisza 1861) u tiskari J. Markbreitera.

LIT.: Warasdiner Schreibkalender, 1861. – Židov, 11(1927) 49. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

LENZ, Otto, liječnik (Beč, 29. X. 1872 – Opatija, 24. XII. 1959). Studirao je medicinu u Beču, gdje je promoviran 24. III. 1897. Nakon odsluženog voj. roka (1897–98) i staža (unutarnje bolesti i bolesti grla 1898. kod prof. Schröttera, na kirurgiji kod prof. Hofmerla 1898–99. i psihijatriji kod prof. Obersteinera 1899–1901), počeo je raditi kao drugi asistent na kirurgiji u školi za bolničare »Rudolfinerhaus« u Beču (1901–02). Prihvatio je poziv Paula Kupelwiesera i preselio se na Brijune, gdje je, nakon izobrazbe u Kochovu Institutu za zarazne bolesti u Berlinu (1902–03), radio kao liječnik za namještenike, radnike i njihove obitelji (1903–38). Oženjen Marijom rođ. Guttenberg (?, 1885 – ?, 1981) živio je i radio u zgradi u luci Velog Brijuna, gdje je imao privatnu ordinaciju i ljekarnu. Za I. svj. rata djelovao je kao liječnik austroug. vojske na Brijunima i vodio bolničku ambulantu smještenu u hotelskoj depandansi, a djelovanje je nastavio i nakon što je otočje potpalo pod tal. vlast. Nastavljajući rad Kocha i njegovih suradnika, zaslužan je za iskorjenjivanje malarije na Velom Brijunu i dijelovima Istre kao i na Cresu, Rabu i Lošinju. Sudjelovao je i u društvenom životu otoka objavljujući u lokalnim novinama Brioni svoj Ljetni dnevnik iz kojega se vidi kako elitni brijunski gosti 1930-ih provode vrijeme na otoku. Osmislio je zdravstveni program kao dopunu sportskoj orijentaciji ljetovališta, planirao uvođenje različitih oblika zdravstvenoga turizma, kao blatne kupke, inhalacije, hidroterapiju, elektrokure, dijetetsku kuhinju i dr. U drugoj pol. 1930-ih doživio je neugodnosti zbog svojega žid. podrijetla, bio prisiljen napustiti Brijune te je od 1. I. 1939. živio u Opatiji. Pod fašističkom i nacističkom vlašću (1943–45) onemogućeno mu je daljnje liječničko djelovanje. Zahvaljujući mješovitomu braku, preživio je II. svj. rat, a potom je djelovao kao honorarni liječnik na psihijatrijskom odjelu (1945–47) i kroničnom odjelu (1947–49) riječke bolnice u Ičićima te do umirovljenja kao gl. liječnik lječilišta Lakatóš u Opatiji (1949–50). Obiteljski arhiv, među ostalim, strojopis memoara Marije Lenz, supruzi su 1956. predali arhivu brijunske otočne uprave.

DJELA: Die Hygiene nach den Flitterwochen. Ein Handbuch für das körperliche und geisliche Wohlbefinden in der Ehe. Berlin 1902. – Die Malaria-Assanierung der Aussenwerke der Seefestung Pola. Wien 1904. – Spaziergänge auf Brioni. Brioni 1926.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Pavletić.

LIT.: (Nekrolozi). Novi list, 13(1959) 303(3253). – V. Finderle: Dr. Otto Lenz (1872–1959). Medicina, 1(1964) 1. – A. Muzur: Kako se stvarala Opatija. Prilozi povijesti naseljavanja grada i zdravstvenog turizma. Opatija 1998. – M. Pavletić: Svijet Marije Lenz. U: M. Lenz-Guttenberg: Izgubljeni raj. Brijuni 2007. – I. Vučak: Dr. Otto Lenz i oslobađanje Brijunskog otočja od malarije. Liječničke novine, 2010. – Isti: Lenz, Otto. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LERER, Samuel (Todorović; Šmule, Vojo), komunistički aktivist (Mostar, BiH, 12. III. 1914 – Beograd, 5. X. 1990). Sin Zeliga (Zaharije) i Rahele rođ. Atijas. U nepoznato doba promijenio je ime u Vojo Todorović. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, istodobno je radio kao sedlar. God. 1933. u Zagrebu je počeo studirati veterinu, zatim agronomiju. Za studija je radio kao ekonom u zagrebačkoj žid. menzi. God. 1933. postao je član SKOJ, a 1934. KPJ. Uhićen je 1936. zbog komunističkih aktivnosti te od veljače do prosinca bio u zatvoru u Sarajevu i Adi Ciganliji u Beogradu, bio je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Od 1937. sudionik je Španjolskoga građanskog rata kao mitraljezac u četi »Đuro Đaković«. S ostalim španj. borcima iz Jugoslavije prošao je logore u Francuskoj te preko Njemačke krajem srpnja 1941. stigao u Zagreb, odakle je upućen u Bosansku krajinu. Bio je komandant partizanskoga bataljuna »Gavrilo Princip« na području Bosanskoga Grahova, zatim komandant Glamočkoga bataljuna, u prosincu 1941. postavljen je za zamjenika komandanta 1. krajiškog odreda, a od veljače 1942. za komandanta Grupa udarnih bataljuna. U svibnju 1942. imenovan je za zamjenika komandanta 1. krajiške udarne brigade, a nešto poslije za njezina komandanta. Od kolovoza 1943. bio je zamjenik komandanta 4. krajiške udarne divizije, a u siječnju 1944. postavljen je na dužnost komandanta 39. divizije. Kraj rata dočekao je kao komandant 10. krajiške udarne divizije. Istaknuo se 1942. u borbama kraj Bosanskoga Novog i Budimilić Japre. Pod njegovim je vodstvom 1. krajiška brigada postala jedna od najprodornijih brigada u borbama za naseljena mjesta. U kolovozu 1943. organizirao je napad na aerodrom Rajlovac kraj Sarajeva, gdje je bio jak njemački i ustaški garnizon, u kojem su uništena 34 neprijateljska aviona. Nakon rata bio je pomoćnik gl. inspektora JNA, zamjenik načelnika Prve uprave Generalštaba, pomoćnik predsjednika Planske komisije FNRJ za vojno područje, načelnik 3. i 4. uprave Generalštaba i Uprave pješadije JNA, od 1965. član je Kontrolne komisije SKJ, a od 1967. član Savjeta Federacije. Bio je gl. urednik Vojne enciklopedije (1958–67). Stekao je čin general-pukovnika JNA. Nositelj je Partizanske spomenice 1941, a narodnim herojem proglašen je 20. XII. 1951.

LIT.: M. Perić i V. Drechsler: Jugoslovenski Jevreji – španski borci. Jevrejski almanah, 1963–1964. – Todorović, Vojo. Narodni heroji Jugoslavije, 2. Beograd 1975. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 41(1990) 7/12. – M. Radovanović: Todorović, Lerer, Voja. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

LEVENTAL, Zdenko (Levental, Löwenthal; Zoltan), internist, publicist i žid. aktivist (Grabovac kraj Belog Manastira, 9. V. 1914 – Bern, Švicarska, 7. XI. 1999). Sin Bele i Ruže (Rose) rođ. Schlesinger. Brat → E. Zohara. U Zagrebu je završio žid. osnovnu školu i 1932. maturirao. God. 1932. upisao je studij psihologije, a 1941. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te radio u Kirurškoj klinici Medicinskoga fakulteta. Po uspostavi NDH s još nekoliko liječnika Židova u ŽOZ prikupljao je lijekove i sanitetski materijal, koje je bezuspješno pokušavao poslati logorašima u Gospiću i na Pagu. Organizirao je i besplatne liječničke ambulante za djecu i odrasle. U ljeto 1941. poslan je u Zavidoviće, Kakanj i Alipašin Most u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Ondje je obolio od tifusa. Od 1942. sudjelovao je u ilegalnom prebacivanju lijekova u partizanske jedinice, kojima se priključio u travnju 1945. te djelovao kao liječnik u 3. crnogorskoj diviziji, a potom kao šef saniteta komande Foče i Goražda. Demobiliziran je 1947. u činu kapetana. Nakon II. svj. rata živio je u Beogradu, gdje je specijalizirao internu medicinu 1957. te se bavio bolestima štitnjače. Na beogradskom Medicinskom fakultetu predavao je uvod u medicinu i povijest medicine. Od 1970-ih djelovao u Bernu. Bio je član Izvršnoga odbora i voditelj Istorijsko-muzejskoga odjeljenja u Savezu jevrejskih općina Jugoslavije. Pod pseudonimom Leon Bornik pisao je u ljevičarskom časopisu Književnik (1934). Autor je knjige o preživljavanju Židova u Jugoslaviji, za koju je dobio knjiž. nagradu grada Berna 1994. U djelu Britanski putnici u našim krajevima obradio je 30 autora, koji su boravili u Hrvatskoj te BiH, Srbiji i Sloveniji, čime je dao vrijedan doprinos hrv. putopisnoj literaturi i obilje podataka o našoj kulturnoj prošlosti od XV. do XIX. st. – Otac Bela Löwenthal, posebnik (Gara, Mađarska, 28. IV. 1869 – Zagreb, 3. IV. 1946). U braku s Ružom rođ. Schlesinger otac je Zdenka, Pavla (Grabovac kraj Belog Manastira, 1900 – ?) i E. Zohara. U Zagreb se doselio 1918. iz Grabovca. Za uspostave NDH stanovao na Trgu N. Sa suprugom je izbjegavši iz Zagreba preživio II. svj. rat, nakon kojega su se vratili u grad, ali je ubrzo umro. Sin Pavao iselio se u Izrael.

DJELA: Švajcarac na Kajmakčalanu. Knjiga o dr Rajsu Britanski. Beograd 1984. – Britanski putnici u našim krajevima. Od sredine XV do početka XIX veka. Gornji Milanovac 1989. – Auf gluehenden Boden. Ein juedisches Ueberlebensschicksal in Jugoslawien 1941–1947. Konstanz 1994.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Levental, Zdenko: Ko je ko u Jugoslaviji, Beograd 1970. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13; 1991, 19/20. – B. Polić: Zdenko Levental »Na užarenom tlu«. Novi Omanut, 2(1994) 5. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Šarenac: Levental, Zdenko. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011. – I. Šiprak: Levental, Zdenko. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LEVI MANDOLFO, Josef Leon (Giuseppe), trgovac (Dubrovnik, o. 1770 – ?Dubrovnik, nakon 1814). Najvjerojatnije brat → Sabatov. U braku s Allegrom rođ. Pardo imao je sina Solomona Rafaela i kćer Rosinu, koja se 1838. udala za Josipa Arona Randeggera, sina tadašnjega riječkog rabina → M. Randeggera. Kao jedan od najutjecajnijih dubrovačkih trgovaca u doba franc. uprave s još četvoricom žid. trgovaca i 25 kršćanskih trgovaca 1812. bio je zadužen za osnivanje trgovačke komore i trgovačkog suda u Dubrovniku. Njegovim je brodom 1812. dopremljen u Dubrovnik tovar žita iz Puglie u juž. Italiji, kojim je ublažio oskudicu u opskrbi hranom. Iste je god. imao u Brindiziju svog opskrbljivača maslinovim uljem. Spominje se i kao bankar. Nakon što je 1814. trgovačka kuća »Moise Vita e fratelli Levi Mandolfo« pala pod stečaj, bio je prisiljen prodati 9 kg srebra pohranjena u dubrovačkoj sinagogi.

LIT.: Z. Šundrica: Dubrovački Jevreji i njihova emancipacija (1808–1815). Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – I. Lukežić: Maier Randegger. Prvi riječki rabin i vjeroučitelj. Novi Omanut, 13(2005) 71.

LEVI MANDOLFO, Mojsije Vita, brodovlasnik (Dubrovnik, o. 1735 – Dubrovnik, nakon 1815). Član je dubrovačke obitelji koja se bavila kupovanjem suvlasničkih udjela u brodovima i pozajmljivanjem novca uz kamatu za potrebe pomorstva. God. 1794. bio je osnivač i dioničar dubrovačkoga pomorskog osiguravajućeg društva »Compania Ragusea di sicurita«.

LIT.: V. Ivančević: Udio Židova u pomorstvu starog Dubrovnika. Jevrejski almanah, 1963–1964.

LEVI MANDOLFO, Sabato, trgovac i žid. aktivist (Dubrovnik, o. 1765 – Dubrovnik ili Trst, nakon 1815). Najvjerojatnije brat → Josefa Leona. God. 1782. nastanjen je u dubrovačkom getu sa suprugom Rahelom, sinovima Moisom, Salamonom i Giuseppeom, kćerima Ninom, Stelom, Reginom, Sarinom, Rosom i Giudittom te majkom Ninom. Bio je jedan od najjačih dubrovačkih trgovaca u vrijeme franc. uprave u Dubrovniku. S trojicom deputata dubrovačke ŽO 22. VI. 1808. potpisao je molbu generalu Marmontu u kojoj se traži ukidanje svih zakona dubrovačke vlade koji su ograničavali građanska prava Židova. Iako je s Abramom Pardom od Marmonta otkupio novac bivše Dubrovačke Republike položen u bečkoj banci, dugotrajna isplata mjenica donijela mu je velike gubitke. S još četvoricom žid. trgovaca i 25 kršćanskih trgovaca 1812. bio je zadužen za osnivanje trgovačke komore i trgovačkoga suda u Dubrovniku. Zahvaljujući njegovoj oporuci, odnosno priznanicama kojima je ostavio određene novčane iznose, doznalo se za postojanje triju dubrovačkih židovskih bratovština: Ješivat Šalom, Talmud Tora i Erev Roš hodeš. Prve dvije bile su prosvjetne bratovštine, dok je svrha treće bila namaknuti novac za pomoć siromašnima, koji se dijelio prilikom proslave prvog dana u mjesecu.

LIT.: Z. Šundrica: Dubrovački Jevreji i njihova emancipacija (1808–1815). Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

LEVI MANDOLFO, Sabato ml., trgovac i žid. aktivist (? – ?). Potomak je sefardske trgovačke obitelji španj. podrijetla iz Dubrovnika i Splita, koje su potkraj 1770-ih u Rijeci osnovale trgovačku koloniju. Bio je predsjednik Izraelitske općine Rijeka 1885–95. Spominje se kao član trgovačkoga odjela i komisionarskih i špedicijskih poslova u Trgovačkoj i industrijskoj komori, zamjenik predsjednika društva »La Società filarmonico – drammatica«, potpredsjednik i poslije predsjednik društva »La Società di mutuo soccorso cooperatrice degli addetti al comercio«, prokurator društva koje se bavilo veletrgovinom i prodajom ulja, žitarica, lovorova lišća i različitih prirodnih proizvoda, član Nadzornoga odbora društva »La Società degli artieri«, vlasnik poduzeća za trgovinu prirodnim i biljnim proizvodima te suvlasnik poduzeća za trgovinu agrumima.

LIT.: Z. Stefanucci: La comunità ebraica di Fiume tra Ottocento e Novecento (diplomski rad). Rim 2000–2001. – S. Simper: Židovske zajednice Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (1938–1943) (doktorska disertacija). Zagreb 2012.