LEITNER, Filip, trgovac i žid. aktivist (? – Varaždin, 24. II. 1868). Bio je predstojnik Javne izraelitsko-njemačke škole u Varaždinu i član Komiteta svih Židova Mađarske i pripojenih joj zemalja sa sjedištem u Pešti. Predvodio je izaslanstvo varaždinskih Židova u Beč, koje je 6. X. 1846. zahvalilo caru na ukidanju tolerancijske pristojbe. Bio je predsj. ŽO u Varaždinu za revolucije 1848–49. te je s drugim istaknutim članovima ŽO pismeno molio Gradsko poglavarstvo i bana Jelačića da spriječe protjerivanje Židova iz Varaždina. Potaknuo je 1852. pitanje gradnje nove sinagoge, što je odlučeno 1853, no zbog problema oko dobivanja lokacijske dozvole za gradnju, na zahtjev rabina sazvao je 27. II. 1855. opću sjednicu svih članova ŽO. Iako je dogovoren način prikupljanja novca, židovska je zajednica zbog otpora lokalnih vlasti gradnju morala odgoditi. Sahranjen je na Židovskom groblju u Varaždinu.

LIT.: H. Rosenmark: Israelitische Religions- und Sittenlehre… Warasdin 1847. – Warasdiner Schreib Kalender, 1855–1859. – Predigten… von S. Lengsfelder. Kanizsa 1861. – Židov, 11(1927) 47. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

LEITNER, Jakob, trgovac (?, o. 1853 – Zagreb, 19. III. 1920). Bio je vlasnik trgovine u Zaprešiću na prijelazu XIX/XX. stoljeće.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LEITNER, Josefina, dobrotvorka (? – ?). Bila je predsjednica Dobrotvornoga društva izraelitičkih gospodjah u Varaždinu 1880-ih. Za njezina mandata izrađena su nova pravila Društva, a odobrio ih je i potvrdio Odjel za unutrašnje poslove Zemaljske vlade Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 5. II. 1880.

LIT.: Pravila dobrotvornog društva izraelitičkih gospodjah u Varaždinu. Varaždin 1880.

LEITNER, Marija (Maria), novinarka i spisateljica (Varaždin, 19. I. 1892 – ?, Francuska, ?1941). Kći trgovca Leopolda i Olge rođ. Kaiser. Od 1896. nastanjena je u Budimpešti, gdje je polazila Višu djevojačku školu (1902–10) te najvjerojatnije u Švicarskoj studirala povijest umjetnosti i sanskrt. Od 1913. radila je u uredništvu novina Az Est u Budimpešti, a za I. svj. rata kao dopisnica iz Stockholma pisala za lijevo orijentirane mađ. novine. Zbog antimilitarističke aktivnosti u udruzi »Galilei« 1920. s braćom Mikšom (Max, Maximilian) (?, 1892 – ?, ?1940) i Janošom (Johann Lassen) (?, 1895 – ?, 1925) morala je napustiti Mađarsku. God. 1921–24. u Berlinu radila je kao prevoditeljica; prevela je na njemački Tibetansku bajku (Tibetanische Märchen, Berlin 1923), a od 1925. kao dopisnica njem. radničkih listova (Uhu) u SAD pisala je kritičke reportaže o Americi (Unbekanntes aus Amerika). Od 1929. ponovo je u Berlinu, gdje je objavila društveno-kritički roman Hotel Amerika (Berlin 1930; zabranjen 1933) i zbirku reportaža Eine Frau reist durch die Welt (Berlin 1932) te pisala za lijevo-orijentirane časopise i novine Welt am Abend i Arbeiter Illustrierte Zeitung. Bila je članica Udruge za zaštitu njem. pisaca 1930, no nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast, u svibnju 1933. izbjegla je u Prag, potom u Beč, a 1934–39. boravila u Parizu, odakle je s krivotvorenom putovnicom i pod tuđim imenom povremeno putovala u Njemačku te o tamošnjoj socijalnoj i polit. situaciji objavljivala reportaže (1936–39) u njem. iseljeničkim časopisima Das Wort, Die Neue Weltbuehne i u L’Quotidien de Paris, u kojem je u nastavcima izdavala roman Elizabeth, ein Hitlermädchen (1937). Nakon ulaska njem. postrojbi u Francusku, s ostalim je njem. egzilantima 1940. internirana u logor u franc. Pirenejima, iz kojeg je pobjegla u Marseille. O tragičnosti situacije u kojoj se nalazila svjedoče njezina pisma Američkomu društvu za njemačku kulturnu slobodu, preko kojega je tražila vizu za SAD. Posljednji je put viđena u Marseilleu u proljeće 1941. nakon čega se smatra nestalom.

IZV.: ŽO Varaždin, Matica rođenih 1892.

LIT.: W. Emmerich: Neue Deutsche Biographie, 14. Berlin 1985. – Welt der Frau. Die österreichische Frauenzeitschrift, 2000, 7/9. – M. Lončarić: Marija Leitner. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – http://de.wikipedia.org/wiki/Maria_Leitner, pristupljeno 18. IV. 2011.

LEITNER, Marko, pravnik i žid. aktivist (Zaprešić, 20. I. 1882 – Auschwitz, 1943). Sin → Jakoba i Olge rođ. Naschitz. Kao mladić sudjelovao je u protumađ. demonstracijama 1903–04. u Zaprešiću. Bio je uhićen i suđen, a odvjetnik mu je bio → H. Hinković. Pravo je doktorirao rigorozom 1907. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je odvjetnički pripravnik u odvjetničkom uredu → H. Spitzera u Osijeku, gdje je nakon polaganja odvjetničke zakletve 1912. otvorio vlastiti odvjetnički ured. Bio je gradski zastupnik, a od 1920. i potpredsjednik ŽO u Osijeku. Od 1920-ih objavljivao je pravničke tekstove u Odvjetniku, glasniku Advokatske komore u Zagrebu, ali i psihološke portrete i prikaze knjiga na njemačkom u Morgenblattu, Die Drau, Mjesečniku i Hrvatskom dnevniku. Tijekom 1930-ih bio je odbornik Advokatske komore u Zagrebu. Premda se specijalizirao za obiteljsko i građansko pravo (pisao, među ostalim, i o nadležnosti za rastavu žid. braka), zastupao je besplatno komuniste na Sudu za zaštitu države. U aferi Našička d. d. 1935. bio je branitelj bivšega ministra pravde i poslanika HSS Nikole Nikića te je zbog navodne uvrede suda isključen iz postupka, čime ga se htjelo spriječiti da u postupak uvuče i kompromitira niz polit. ličnosti na visokim položajima. Po uspostavi NDH izgubio je pravo na samostalan rad te je bio izbrisan iz Odvjetničkoga imenika 1942. Zahvaljujući mješovitomu braku s »arijevkom«, nastavio je raditi, iako ne pod svojim imenom, već obrađujući predmete za druge osječke odvjetnike koji su ih pod svojim imenom predavali sudovima. Također je pisao različite predstavke i molbe Židovima te je navodno uspijevao mnogima priskrbiti propusnice za bijeg iz NDH. Neko je vrijeme tijekom rata, a svakako poč. 1943. vodio ŽO u Osijeku. Kao socijaldemokrat još iz studentskih dana uspio je uspostaviti vezu sa slavonskim partizanima, za što su doznali gestapovci i 3. V. 1943. odveli ga iz stana i deportirali u Auschwitz. Njegov lik poslužio je kao predložak austr. književniku Alexanderu von Sacher-Masochu, suprugu Leitnerove kćeri Milice, za lik u romanu Maslinici u plamenu, o životu izbjeglica na Korčuli 1943.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5 (1931) 1; 9(1935) 9/10; 11(1937) 9/10. – Z. Kulundžić: Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji. Zagreb 1968. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776 –1996. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Ha-kol, 2002, 73. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

LEITNER, Marko, trgovac i žid. aktivist (Čakovec, 1897 – Auschwitz, 1944). Bio je veletrgovac kolonijalnom robom i živežnim namirnicama u Čakovcu te je držao skladište benzina, petroleja, strojnog i cilindarskog ulja i zastupstvo Jugoslavenske nafte d. d. Bio je tajnik Čakovečkoga sportskog kluba 1920–25, a od 1931. tajnik ŽO u Čakovcu. S drugim međimurskim Židovima uhićen je 26. IV. 1944, otpremljen u Nagykanizsu te deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. Stradali su i njegova supruga Margita rođ. Benedikt i kći Vera.

LIT.: Međimurje 1919.–1959. Čakovec 1959.

LEITNER, Milan, trgovac (Varaždin, 22. V. 1913 – logor Jasenovac, 1945). Sin Vjekoslava (Aloisa) i Berte rođ. Kohn. Kao trgovac radio je do II. svj. rata s majkom u obiteljskoj trgovini u Varaždinu. Bio je član varaždinskoga sportskoga, pjevačkoga i planinarskoga društva. Po uspostavi NDH, 13. VII. 1941, uhićen je i deportiran u Jasenovac te je sudjelovao u podizanju logora. Poslije je radio u logorskoj pisarni. Stradao je u proljeće 1945.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28874. – Podaci o ulazniku G. Žiger.

LIT.: M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

LEITNER, Samuel, veletrgovac, posjednik i žid. aktivist (?, 1797 – Varaždin, 15. IV. 1872). Začetnik ugledne varaždinske žid. obitelji, koja je sred. XIX. st. bila među najbogatijima i najutjecajnijima u gradu. Sa suprugom Julijom otac je Alberta, Ignaca, Vjekoslava, Mihaela i Moritza. U popisu varaždinskih Židova iz 1826. navodi se kako s pet članova obitelji stanuje na području Tvrđe. God. 1830. utemeljio je veletrgovinu vinom »S. Leitner und Sohn«. Kao istaknuti dobrotvor od 1843. bio je član društva Varaždinska dobročinstva složnost. Prije donošenja zakona o pravu posjedovanja nekretnina, 1851. sagradio je veliku kuću na Sjevernom grabištu (danas Trg bana Jelačića) te posjedovao i druge nekretnine. U varaždinskoj ŽO obnašao je važne dužnosti, među ostalim kao njezin predsj. zaslužan je za izgradnju nove sinagoge 1861. Među građanima je uživao ugled »čestitog trgovca«, a zbog društvenoga djelovanja bio je odlikovan Križem za zasluge (Verdienstkreutz). Slikar Albert Moses izradio je 1854. njegov portret (danas u Gradskom muzeju u Varaždinu). Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Albert, trgovac i glazbenik (Varaždin, 17. VII. 1823 – Varaždin Breg, 30. V. 1897). Započeo je raditi u očevoj veletrgovini vinom, koju je preuzeo nakon njegove smrti 1872. Trgovao je po cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, a posebice u Češkoj. Glazb. izobrazbu stekao je u ranoj mladosti, svirao je nekoliko instrumenata, posebno čelo. Izvodio je djela komorne glazbe. Bio je član Glazbenoga društva u Varaždinu, a muzicirao je i u Glazbenom zavodu u Zagrebu. Na njegovu su posjedu na Varaždin Bregu, koji je sa suprugom Terezijom rođ. Mosinger kupio 1861. te ondje 1869–70. podigao ljetnikovac s pozornicom i glazb. dvoranom i uredio engl. park, nastupali mnogobrojni glazbenici, među ostalima i Vjekoslav Rosenberg-Ružić, a održavane su i amaterske kazališne predstave. Glazb. priredbe, poglavito u dobrotvorne svrhe, često je organizirao i u svojoj kući u Varaždinu. Više od 160 pisanih skladbi komorne glazbe iz njegove ostavštine supruga je nakon njegove smrti poklonila Društvu za poljepšanje Plitvičkih jezera. Imao je tri sina i četiri kćeri: časnika Luja (Julije) (?, 1850 – ?, 1875), gospodarstvenika Dragutina (Carl) (?, 1852 – ?, 1887), trgovca Gustava (?, 1855 – ?, 1929), Bertu, Olgu, Sofiju i pijanisticu Dragicu ud. Marković. Kćeri su se školovale u Dresdenu kod pijanista Friedricha Wiecka. Bavio se i politikom, od 1873. više je puta biran za gradskoga zastupnika te bio i član izaslanstva grada Varaždina na dočeku cara Franje Josipa I. u Rijeci 1875. Bio je član Odbora za gradnju nove sinagoge u Varaždinu. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Ignac, trgovac (Varaždin, 17. X. 1831 – Varaždin, 28. X. 1919). Bavio se trgovinom i vinogradarstvom te posjedovao vinograd na Varaždin Bregu. Na gradskim izborima 1887. izabran je u Gradsko zastupstvo, u kojem je bio zadužen za različite komunalne poslove. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Mihael, arhitekt (Varaždin, o. 1830 – ?). Započeo je raditi u očevoj trgovini vinom. Nakon završena studija arhitekture u Beču ostao je ondje djelovati kao službenik različitih austrijskih i njem. poduzeća te sudjelovao u gradnji tzv. južne željeznice i golemih željezničkih vijadukata i monumentalnih željezničkih građevina po Europi. – Sin Vjekoslav, veletrgovac i dobrotvor (Varaždin, 28. II. 1836 – Varaždin, 19. IV. 1906). S Emom rođ. Tuszkan otac je → Stjepana i Martina. God. 1853. u Varaždinu je s D. Pustom utemeljio veletrgovinu željeznom robom, a potom se osamostalio. Njegova je trgovina bila među najvećima na ovim prostorima te je poslovala, osim u Hrvatskoj i Slavoniji, u BiH, Crnoj Gori, juž. Ugarskoj, Štajerskoj i Srbiji. Bio je i gradski zastupnik (1880). U spomen na svojega preminuloga sina utemeljio je »Zakladu Martin Leitner« (s glavnicom od 550 forinti) za stipendiranje učenika glazb. škole, bez obzira na vjeru, a oporučno je ostavio zapise za isplatu novca mnogim gradskim društvima, od kojih pet židovskih, te 1000 kruna JAZU (danas HAZU) u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Židovskom groblju u Varaždinu, a nadgrobni spomenik, koji je izradio Robert Frangeš Mihanović (1908) preseljen je 1951. sa Židovskoga na Gradsko groblje, gdje se i danas nalazi.

LIT.: Predigten … von S. Lengsfelder. Gr. Kanizsa 1861. – Pučki prijatelj, 6(1872) 12. – Hrvatska straža, 3(1887) 37. – Varaždinski viestnik, 8(1897) 23, 40. – Zavičaj, 1(1906) 11. – Slobodni građanin 1(1919) 32. – Varaždinske novosti 12(1940–1941) 530. – B. Svoboda: Stare vinogradarske kurije i klijeti, 2. Zagreb 1967. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – V. Pavliček: Varaždinske gradske zaklade krajem 19. i početkom 20. st. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 6/7(1994). – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Ista: Leitner. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LEITNER, Slavko, tiskar (Osijek, ? – ?logor, 1942). Sin Lavoslavov. Sa Slavkom Henčom, vođom Socijaldemokratske stranke, u Osijeku je 1918. kupio bivšu mađ. tiskaru Polyani Zoltana, koja je od 1919. kao Radnička štamparija d. d. s naznakom »tjeranje svih vrsti štamparskog i knjigovezačkog posla« najvjerojatnije bila uvrštena u popis protokoliranih poduzeća Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Tiskara, u kojoj su radili grafičari iz komunističkih i lijevih radničkih krugova, djelovala je do 1926. U njoj su među ostalim bile tiskane Radničke novine, glasilo Socijalističke partije Jugoslavije, Poreklo porodice Friedricha Engelsa, Ekonomska teorija Karla Marxa Karla Krausa i Najamni rad i kapital Karla Marxa.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978.

LEITNER, Stjepan, veletrgovac, posjednik i dobrotvor (Varaždin, 17. XII. 1869 – Varaždin, 24. I. 1957). Sin Vjekoslava i Eme rođ. Tuszkan (Tuskan), unuk → Samuela. Od oca je naslijedio veletrgovinu željeznom robom u Varaždinu »Vjekoslav Leitner«, a kao vojni časnik 5. ulanske pukovnije službovao je 22 godine, sve do umirovljenja na vlastiti zahtjev, u činu poručnika. Sa suprugom Marijom Betti Augustom prešao je na katoličanstvo 1900. u župi sv. Nikole u Varaždinu. Sudjelovao je i u gradskoj upravi. Na izborima 1907. izabran je kao izvanstranački kandidat u Gradsko zastupstvo, a 1908. bio je gradski podnačelnik. Kao istaknuti varaždinski dobrotvor od šk. god. 1902/3. opskrbljivao je toplim obrokom 25 učenika Dječačke pučke škole, čime je potaknuo osnivanje Društva za prehranjivanje siromašne mladeži pučkih škola u Varaždinu (1902), čiji je poslije bio i potpredsjednik. Darivao je mnogobrojna dobrotvorna, kulturna i sportska društva u gradu, tako i židovska, a kao član varaždinskoga Muzealnoga društva, često je Gradskom muzeju darivao vrijedne umjetnine. Dobitnik je više vojnih odlikovanja, a zbog zasluga u gospodarstvu i dobrotvorstvu, car Franjo Josip I. dodijelio mu je 1909. ugarsko plemstvo s pridjevkom »de Varaždinbrieg«. Od obitelji Josipović kupio je 1911. posjed Jalkovec kraj Varaždina, na kojem je podigao novi dvorac, a ostatak zemljišta prodao seljacima. Po osnutku NDH imenovani su povjerenici u njegovoj trgovini i na posjedu, dvorac je pretvoren u dječji dom za siromašnu djecu iz BiH i Dalmacije, a velik dio pokretne imovine razdijeljen je vojnim i civilnim službama u gradu. Nakon II. svj. rata podržavljen je i preostali dio njegove pokretne i nepokretne imovine. Kulturno i umjetničko blago najvećim je dijelom pohranjeno u zbirkama Gradskoga muzeja. Pokopan je na Gradskom groblju u Varaždinu. – Supruga Marija Betti Augusta, dobrotvorka (Frankfurt na Majni, Njemačka, 30. VI. 1877 – Graz, Austrija, 27. I. 1937). Kći njem. veleposjednika Filipa Bonna i Auguste rođ. Oppenheim. Za S. Leitnera udala se 1898. Isticala se dobrotvornim radom, posebice za I. svj. rata. God. 1914. završila je tečaj za bolničarku i radila kao dobrovoljna bolničarka u Carsko-kraljevskoj pričuvnoj bolnici u Varaždinu, a 1916. bila je izabrana za odbornicu podružnice društva Crvenoga križa. Za svoj rad i za požrtvovnost u skrbi za ranjenike, odlikovana je Počasnim znakom II. razreda s ratnom dekoracijom. Sudjelovala je u radu mnogih dobrotvornih društava u Varaždinu i često je bila njihova donatorica. Pokopana je na Gradskom groblju u Varaždinu. – Sin Alfred, trgovac (Varaždin, 21. IV. 1898 – okolica Varaždina, 1945). Pohađao je Theresianum, studirao na Sveučilištu u Zagrebu, Cambridgeu te na Bečkom sveučilištu. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 30. XI. 1923. S ocem Stjepanom bio je vlasnik tvrtke »Vjekoslav Leitner«. Za I. svj. rata služio pri Savskom konjičkom puku u Varaždinu (1916–18) te dobio brončanu medalju (1917). Bio je član mnogih društava u Varaždinu i Jalkovcu. Od 1937. tajnik je i mecena varaždinskoga Muzealnoga društva te predsj. Trgovačke zadruge u Varaždinu. Također je bio varaždinski gradski zastupnik. Iako je bio kršten u Katoličkoj crkvi (u krsnom listu imena Louis, Filip, Ivan, Marija, Josip), ipak je 1941. s većinom varaždinskih Židova uhićen i odveden u logor. Njegov je otac u rujnu 1941. podnio molbu da ga se pusti iz logora s priloženom liječničkom svjedodžbom da mu sin boluje od tuberkuloze te je krajem iste god. pušten iz logora. Prema svjedočenju suvremenika, ustaše su ga ubile 1945. u okolici Varaždina.

IZV.: DAV, Obiteljski fond Leitner. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28217. – Matica krštenih župe sv. Nikole. – Podaci o ulazniku M. Blass.

LIT.: Varaždinac, 1(1906) 25. – Hrvatsko pravo, 2(1915) 11. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – M. Lončarić: Varaždinska dobrotvorna društva 1828.–1945. (katalog izložbe). Varaždin 2001. – Ista: Stjepan Leitner. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Ista: Leitner. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.