KARPATSKÝ, Dušan, knjiž. povjesničar, bohemist i kroatist (Trebišov, Slovačka, 28. II. 1935 – Prag, 1. II. 2017). Prvi od dvojice sinova češ. Židova Maximiliana Rosenzweiga i Slovakinje Ružene rođ. Maťašovske. Otac, sudionik borbi čehoslovačkih legija protiv Nijemaca i boljševika na rus. bojišnici 1915–21, postao je po povratku poštanski činovnik u ist. Slovačkoj, no nakon raspada I. čehoslovačke republike 1939, zbog židovsko-češkoga podrijetla u »nezavisnoj« je Slovačkoj ostao bez zaposlenja i prisilno se preselio u Sepekov u Češko-moravskom protektoratu, gdje je ubrzo umro (16. VIII. 1940). Majka je, nakon II. svj. rata, da bi zaštitila djecu od biljega njem. prezimena, uzela novo prezime, koje ju je podsjećalo na zavičajnu Potkarpatsku Rusiju. – Gimnaziju je polazio u Rakovníku i završio u Pragu, gdje je 1953. upisao bohemistiku i srpsko-hrvatski na Filozofskom fakultetu. Diplomiravši 1958, radio je kao odgojitelj u đačkom domu Strojarske industrijske škole za mehanizaciju građevinarstva u Táboru, a potom učiteljevao u osnovnoj školi u Líbeznicama, a potom postao urednik – najprije u kulturnoj rubrici Zrcadlo kultury Čehoslovačkog radija, a onda u književnim časopisima Saveza čehoslovačkih književnika Plamen (1962–67) i Sešity pro literaturu a diskusi (1968–69). Pisao je prikaze, a kao urednik poezije nastojao je u književni život vratiti pisce, koji su godinama bili na ledu, među ostalim je tiskao poemu Noć s Hamletom Vladimíra Holana (Plamen 1964), koju je potom sa Slavkom Mihalićem prepjevao na hrvatski. God. 1966–67. i 1969–70. bio je lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog djelovanja za Praškoga proljeća 1968, dobio je otkaz u Pragu, isključen iz Partije bez mogućnosti objavljivanja i javnoga djelovanja. U svibnju 1972. po »kriterijima Ministarstva kulture« dospio je na listu nepoćudnih, vraćeno mu je sedam gotovih prijevoda i svi su ugovori raskinuti. Radio je različite poslove, bio pomoćni radnik u praškoj Nacionalnoj knjižnici, a 1974. sudjelovao je u pripremama i snimanju filma Veljka Bulajića Sarajevski atentat u koprodukciji »Jadran-filma« i Studija »Barrandov« iz Praga. Kao vrstan poznavatelj hrv. jezika radio je kao stručni prevoditelj u Konferencijskom servisu Međunarodne organizacije novinara, a 1978–89. honorarno je predavao srpsko-hrvatski jezik u praškoj državnoj Jezičnoj školi. – Prevoditeljstvom se počeo baviti još za studentskih dana. Njegov prijevod Krležina eseja Književnost danas iz 1945. za reviju Světová literatura (1958) oduševio je mnoge češ. pisce i kritičare i postao temeljni kamen njegova cjeloživotnoga bavljenja Krležinim djelom. Napisao je predgovore novomu izdanju Povratka Filipa Latinovicza (1959), Baladama Petrice Kerempuha (u češ. prepjevu Josefa Hiršala i Irene Wenigove; 1963) te prijevodu Gospode Glembajevih I. Wenigove (više od stotinu izvedbi u praškom Komornom i Narodnom kazalištu). Njegov je prijevod Areteja 1964. izveden u Brnu, 1965. u Pragu, a 1964. je objavljen i njegov prvi knjiž. prijevod Krležina djela Na rubu pameti, koji je kao i prijevod desetak novela, dramskih Legendi i triju knjiga eseja ušao u Spisy Miroslava Krleži, čijih je 9 knjiga izlazilo od 1965. do 2000. Do 1969. uz spomenuta Krležina djela i dr. (Davičeva Pesma i Selimovićev Derviš i smrt) objavio je prijevode Ahilove baštine i Ranjene ptice Marijana Matkovića, Glorije Ranka Marinkovića, izbor iz poezije Tina Ujevića, izbor iz kratkih priča i radiodrama Vojislava Kuzmanovića, a s Irenom Wenigovom Snímky krajiny poezie – mali izbor iz jugoslavenskoga pjesništva XX. stoljeća, za koji je obradio hrvatski dio od Krleže do Mihalića. U tom su razdoblju izašla i prva tri sveska Krležinih izabranih djela: Hrvatski bog Mars, Hiljadu i jedna smrt i Glembajevi. Uz to je napisao ili preradio natuknice o češkim i slovačkim piscima za 2. izdanje leksikona Strani pisci, Davoru Kapetaniću napravio je izbor i prijevod češkoga dijela Velike Epohine antologije aforizama, Tomislavu Sabljaku je za njegov Teatar XX. stoljeća izabrao i preveo trojicu Rusa (Vsevolda Emiljeviča Mejerholda, Nikolaja Pavloviča Ohlopkova, Aleksandra Jakovljeviča Tairova) i trojicu Čeha (Jana Císařa, Václava Havela, Jana Patočku) te surađivao na antologiji 100 pjesnika svijeta. Njegov prijevod poglavlja Ljubav na odru iz Zastava izišao je 1969. u 17. broju tjednika Listy u kojem je tadašnji urednik Karol Sidon (današnji vrhovni češki i praški rabin) cijelu duplericu posvetio »Miroslavu Krleži – neprijatelju ljudske gluposti«, a u časopisu Orientace objavio je Krležin govor Kako stoje stvari iz 1952. Surađivao je u Slovníku spisovatelů Jugoslávie (Prag 1979) i Slovníku dramatiků – Jugoslávští autoři (Prag 1984). Pronašao je, preveo i objavio Praške zapise Stjepana Radića (Zagreb 1985) i također je pronašao češ. prijevode Bartola Đurđevića. Među zaboravljenim svescima našao je i sedmojezični rječnik češkoga benediktinca Petra Lodereckera iz 1605, koji se temelji na poznatom Vrančićevu petojezičnom rječniku iz 1595, i potaknuo njegov pretisak (Zagreb 2005). U Zagrebu je objavio Zlatnu knjigu češkoga pjesništva (2003), a u Pragu Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků (2007). Dosad je na češki preveo više od 100 djela hrvatskih i drugih južnoslavenskih pisaca, među kojima se nalaze Ivo Andrić, Ivan Aralica, Branko Belan, Ivan Bodrožić, Ivo Brešan, Ivana Brlić Mažuranić, Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Slavko Grum, Fadil Hadžić, Jovan Hristić, Miroslav Jančić, Vuk Stefanović Karadžić, Danilo Kiš, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanović, Ranko Marinković, Milivoj Matković, Predrag Matvejević, Ivan Mažuranić (Smrt Smail-age Čengića), Slavko Mihalić, Slobodan Novak, Neven Orhel, Josip Osti, Luko Paljetak, Pavao Pavličić, Isak Samokovlija, Meša Selimović, Andriana Škunca, Slobodan Šnajder, Antun Šoljan, Igor Štiks, Dragutin Tadijanović, Tin Ujević, Marija Jurić Zagorka. O njegovu 50-godišnjem druženju s piscima bivše Čehoslovačke i bivše Jugoslavije svjedoči Epistolar, izbor pisama 140-ak književnika upućenih mu kao prevoditelju, uredniku i prijatelju, čije je prošireno izdanje (176 pisaca) izašlo na češkom kao Listář. O njegovu uvjerenju da je i gastronomija sastavni dio svake kulture svjedoči njegova Jugoslávská kuchyně, koja je, prerađena i dopunjena, izišla još dva puta pod naslovima Nostalgická kuchařka i Lahůdky od Jadranu. Organizirao je izložbe 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj u NSK u Zagrebu (2000) i Půl tisíciletí česko-charvátských literárních vztahů ve vzájemných překladech u praškoj Nacionalnoj knjižnici (2002). Od 1990. dopisni je član HAZU. Te godine dobio je Nagradu »Julije Benešić«, 2001. je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2002. je dobio Nagradu INA za promicanje hrvatske kulture u svijetu, 2008. Nagradu Matice hrvatske »Ljudevit Jonke« i 2015. plaketu »Marija i Stjepan Radić« Hrvatsko-češkoga društva. U Češkoj je dobio Državnu nagradu za prevoditeljstvo (2003) i nagradu ministra vanjskih poslova »Gratias agit« (2008). Za vrijeme zabrane objavljivanja služio se pseudonimima (zapravo alonimima) Milada Nedvědová, Irena Wenigová, Viktor Kudělka i Ema Dohnalová.

DJELA: Snímky krajiny poezie. Malý výbor z jugoslávských básníků XX. století. Praha 1966. – Malý labyrint literatury. Praha 1982. – Croatica na češkom jeziku. Zagreb 1983. – Nostalgická kuchařka. Praha 1994. – Má duše je moře. Poezie charvátského jadranu. Praha 2001. – Lahůdky od Jadranu. Praha 2002. – Zlatna knjiga češkoga pjesništva. Zagreb 2003. – Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků. Praha 2007. – Epistolar. Zagreb–Pula–Sarajevo 2010. – Jugoslávská kuchyně. Praha 1988. – Listář. Praha 2014.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 15. – D. Dorotić Sesar: Dušan Karpatsky ili Sve što sam bio, volio sam biti. Kolo, 18(2008) 3/4.

KÄSTENBAUM, Samuel, gospodarstvenik i žid. aktivist (Nagygéres, Mađarska, 1841 – Osijek, 15. X. 1934). U Osijek se doselio 1867. Kao predsj. ŽO u Osijeku (1883–97) bio je iznimno aktivan i uspješan: stabilizirao je općinske financijske prilike, znatno proširio djelatnost humanitarnih institucija općine te bio osnivač osječkoga žid. hrama (1869). Poslije je bio predsj. osječke Hevre Kadiše (1905–21). Njegovim zauzimanjem provedena je uspjela akcija pomaganja protjeranim rus. Židovima. U braku s Terezijom rođ. Straus imao je sinove → Roberta Korskog, Alfreda (1873 – ?), odvjetnika, i Huga (1875 – ? ). Njegovi su unuci → Ivan, Vladimir i Nada te → Ivo i → Vera Korsky.

IZV.: Podaci o ulazniku N. Korsky.

LIT.: N. Schwarz: Nešto iz povijesti Židovske bogoštovne općine u Osijeku. Jevrejski almanah, 1927–1928. – M. Hardy: Jewish Family Registers for Southern Hungary and Northern Croatia. London 2001. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

KASTL, Dragan (Drago), pravnik i sportaš (Zagreb, 11. III. 1893 – Zagreb, 4. X. 1975). Sin Bernardov. God. 1905. stekao je zavičajnost u Zagrebu, prije toga u Koprivnici. Doktorirao je temeljem rigoroza 1920. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Također je bio svestrani sportaš. Bavio se sportskom gimnastikom, mačevanjem, tenisom, planinarenjem, konjičkim sportom i bilijarom. God. 1934. nastupio za reprezentaciju Zagreba na SP u bridgeu. Bio je član SK Slaven (1906–07), HAŠK (1907–14, 1919–25) te Građanskoga sportskog kluba »Marsonija« (1921). Od 1923. imao je odvjetnički ured u Boškovićevoj ul., a 1930-ih bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit. Odmah po uspostavi NDH odveden je u skupini istaknutih zagrebačkih odvjetnika u Graz, ubrzo je pušten, no 19. VI. 1941. morao se odreći odvjetništva. Preuzeo je žid. znak, ali je ubrzo prebjegao u Italiju. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb te radio kao istražitelj u Zemaljskoj komisiji za istraživanje ratnih zločina. Ubrzo potom zbog bolesti je napustio pravnički posao i do kraja života bavio se prevođenjem, ponajviše s engl. jezika.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, ZKRZ GUZ, kut. 3, br. 1096/45 i 1382/45, 3. V. 1945. – HDA, ZKRZ CGK, kut. 715, br. 1339/46, 17. V. i br. 1700/46, 31. VIII. 1946. – KŽZ.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Kastl, Dragan. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Grahek Ravančić: Djelovanje Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2010.

KASTL, Đuro (Juraj), arhitekt (Zagreb, 6. XII. 1890 – Zagreb, 9. XII. 1971). Sin Bernarda i Ljube rođ. Hirschl. U braku s Čehinjom Josefom (Josipom) Vavrinkovom otac je → Sonjin. Imao je zavičajnu pripadnost u Koprivnici, a od 1905. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju radio je kao arhitekt i građevinski poduzetnik, vlasnik poduzeća »Špiller & Kastl« te bio član Zagrebačke inženjerske komore. Iako je na katoličanstvo prešao 1923. prilikom stupanja u brak, po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak (supruga i kći bile su pošteđene), a potom privremeno oslobođen od nošenja do rješenja molbe za dobivanje arijskih prava. U srpnju 1941. bio je zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. U prijavi imovine naveo je da posjeduje 105 dionica Zanatske banke, dok je osobni automobil »Škoda« 6. IV. 1941. predao Štabu Savske divizije. Rat je preživio zahvaljujući mješovitomu braku i skrivajući se po Zagrebu. Radio je za ŽOZ, nakon svibnja 1943. Poslije rata SJOJ odao mu je priznanje, baš kao i → R. Glücksthalu i Oskaru Kišickom što je od svih žid. općina u međuratnoj Jugoslaviji jedino ŽOZ uspješno opstala. – Brat Milan, ekonomist (Banja Luka, BiH, 1888 – Zagreb, 6. II. 1963). U međuratnom razdoblju radio je kao bankarski stručnjak u Zagrebu i Beogradu. Za Travanjskoga rata 1941. zatekao se u Beogradu. Preživio je bombardiranje grada 6. IV. 1941, vratio se u Zagreb te prebjegao u Italiju. Po završetku II. svj. rata iselio se u SAD. U Zagreb se vratio kasnih 1950-ih.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 67. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28004. – KŽZ. – Podaci o ulazniku S. Kastl.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KASTL, Ignjat (Ignac, Vatroslav), trgovac (Kašina, o. 1850 – Zagreb, 30. III. 1928). Sa suprugom Terezijom otac je Milana i Dragutina. Osnovao je 1880. u Kašini vinariju »Vatroslav Kastl«, 1919. protokoliranu u Gajevoj ul. u Zagrebu, u kojoj je, navodno, obitelj Starčević »bila uvijek naš dragi gost svakom prilikom kad je posjetila našu općinu u svrhu širenja hrvatske svijesti«, a poznavao je i Slavka Kvaternika. Izabran je za člana predsjedništva ŽOZ 1912. – Sin Milan, trgovac (Kašina, 7. V. 1883 – Zagreb, 14. IX. 1948). S bratom je proširio obiteljski posao vodeći veletrgovinu vina »Braća Kastl« u kojoj su se mogla kupiti i palestinska košer vina. U I. svj. ratu kao austroug. vojnik bio je zarobljen u Sibiru. Nakon što je brat 1939. istupio iz posla, sam je vodio tvrtku, koja je 1940. unatoč dobro razvijenomu poslu (1939/1940. promet je bio o. 600 000 din.) i velikomu krugu stalnih kupaca zapala u dugove. U međuratnom razdoblju djelovao je u ŽOZ, a 1930-ih bio član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH sa suprugom Zorom rođ. Rechnitzer preuzeo je žid. znak i bio izvrgnut različitim oblicima progona, no pošteđen deportacije. Moguće je da ga je neko vrijeme štitio S. Kvaternik. Rat je preživio u Zagrebu. Imao je sina Ota, trgovca (Zagreb, 25. I. 1913 – ?logor, 1941–1945). Do uspostave NDH bio je zaposlen u očevoj vinariji. Kao dobavljač njem. vojske u lipnju 1941. privremeno je bio oslobođen od nošenja žid. znaka. U molbi za priznavanje arijskih prava pozivao se na prijateljstvo svojega djeda s obitelji Starčević i majčine obitelji sa S. Kvaternikom. Stradao je u nepoznatom logoru. – Sin Dragutin, trgovac (Velika Dolina kraj Samobora, 23. XI. 1884 – Jadovno, 1941). S bratom Milanom vodio je posao u veletrgovini vinom »Braća Kastl« do 1939, kad je istupio iz posla. U međuratnom razdoblju bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH sa suprugom Dragom rođ. Salzer iz Pušče i njezinom majkom Terezijom rođ. Hochstädter preuzeo je žid. znak. Prešao je i na katoličanstvo. Krajem lipnja 1941. bio je uhićen i preko Zagrebačkoga zbora deportiran u Gospić i Jadovno, gdje je stradao. Supruga je stradala na nepoznatom mjestu, možda je deportirana s Raba 1944. u Auschwitz. Njegov sin Oskar, trgovac (Zagreb, 1. I. 1913 – Jadovno, 1941), od 1939. vodio je poduzeće »Vinara Kastl« sa sjedištem u Gundulićevoj ul. u Zagrebu te trgovao vinom, rakijom i vinskim octom. U god. 1939/40. ostvario je promet od 1 105 000 din. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a potkraj lipnja 1941. bio je uhićen i deportiran u Jadovno, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, Ponova, Odluke o podržavljenju, kut. 1539. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27463, 27552. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Židovska smotra, 7(1912) 6. – Loža »Zagreb.« Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KASTL, Ljudevit, trgovac (Gyékényes, Mađarska, 27. IV. 1867 – ?logor, 1941). Sin Adamov. Doselio se 1892. u Garešnicu, gdje je 1894. stekao zavičajnost. U nepoznato doba s obitelji se preselio u Zagreb. Do 1941. prestao je raditi te su ga tada uzdržavala djeca koja su se u međuvremenu poženila. Po uspostavi NDH sa suprugom Sidom rođ. Lederer, podrijetlom iz Đakova, preuzeo je žid. znak i prijavio imovinu. U kolovozu 1941. bilo mu je dopušteno otputovati u Novi Sad, vjerojatno zato što su ga vlasti proglasile mađ. državljaninom, ali bez prava na povratak. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28010. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KASTL, Sonja, balerina, koreografkinja i baletna pedagoginja (Zagreb, 14. VII. 1929). Kći → Đure i Čehinje Josefe Vavrinkove. U Zagrebu je polazila Klasičnu gimnaziju 1940–47. Balet je učila u Mercedes Goritz-Pavelić 1936–37. i Margarite Froman 1938–45. te Ane Roje isprva u »Dječjem carstvu«, potom u Umjetničkoj školi. Kao dijete iz mješovitoga braka II. svj. rat preživjela je u Zagrebu. Usavršivala se od 1952. u Milorada Jovanovića i Đurđe Đurđan u zagrebačkom HNK i 1955/56. u Mary Skeaping u školi Enrica Cecchettija u Londonu te Olge Preobraženske i Nore Kiss u Parizu. Polazila je i Glumačku školu pri HNK 1944. Iako je ostvarila gl. ulogu u filmu Zastava (Branko Marjanović, 1949), odlučila se za baletnu karijeru. U HNK je bila stalna članica baletnoga ansambla od 1945, solistica od 1952. te prvakinja baleta 1954–64, kad je zbog ozljede prestala plesati. God. 1965. postala je prva ravnateljica tada osamostaljenoga Baleta, u kojem je do umirovljenja 1970. bila i koreografkinja, pedagoginja i baletna majstorica. Na istim je dužnostima bila u baletnom ansamblu Gradskoga kazališta u Klagenfurtu 1970–72. Usporedno je 1957–86. djelovala kao baletna pedagoginja u Školi za balet i ritmiku. Od 1989. kao koreografkinja i baletna pedagoginja bila je stalna suradnica Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«. God. 2000–03. predavala je scenski pokret na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i u njezinu područnom odjelu u Osijeku. U HNK te na gostovanjima u nas i u inozemstvu ostvarila je vrhunske domete baletne umjetnosti: Trnoružica, Francesca da Rimini (Petar Iljič Čajkovski, 1950, 1953), Coppélia (Léo Delibes, 1951), Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, Đavo u selu (Fran Lhotka, 1951, 1954), Licitarsko srce (Krešimir Baranović), Amazonke (Ivan Kogan Semenoff), Klasična simfonija (Sergej Prokofjev, sve tri 1953), Apollon musagète, Petruška (Igor Stravinski, 1953, 1956), Romeo i Julija, Pepeljuga (Prokofjev, 1954, 1960), Čudesni mandarin (Béla Bartók, 1958; I. nagrada na Baletnom bienalu, Ljubljanski festival 1960). Ostvarila je i uspjelije solističke uloge u baletima: Čežnja (Frédéric Chopin), Karneval (Robert Schumann), Igre Colombine (Antonin Dvořák, sve tri 1946), Ohridska legenda (Stevan Hristić, 1949, 1955), Slike s izložbe, Noć na pustoj gori (Modest Petrovič Musorgski, 1952, 1958), Danse macabre (Camille Saint Saëns, 1954), La Valse (Maurice Ravel, 1956), Ballet concerto (Antonio Vivaldi), Candelaria (Carlos M. Riesco, obje 1957), Snovi (Benjamin Britten, 1958), Plesači (Ivo Lhotka Kalinski), Fantastična simfonija (Hector Berlioz, obje 1959), Balada o mjesecu lutalici (Dušan Radić, 1960), Haydn – opus 88 (Joseph Haydn, 1961). Koreografirati je počela nakon školovanja u Parizu, gdje se upoznala s modernim zapodnoeur. plesnim izrazom, a s Nevenkom Bidjin u zagrebačkom HNK koreografirala je balete na glazbu domaćih skladatelja: Simfonija o mrtvom vojniku (Branimir Sakač, 1959), Čovjek pred zrcalom (Mirko Kelemen), Susreti (Ivo Kirigin, oba 1963), Posljednja uloga (Igor Kuljerić), Varijacije (Pavle Dešpalj, oba 1965), Učimo balet (Robert Schumann – Miro Belamarić, 1968), Othello (Boris Blacher, 1973), Tri kavalira frajle Melanije (Boris Papandopulo, 1976); u riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«: Amerikanac u Parizu (George Gershwin), Klasična simfonija (Sergej Prokofjev, oba 1961), Boléro (M. Ravel, 1962), Dubrovačke skice (Bruno Bjelinski), Igre (Pavle Dešpalj), Soba (Georges Auric, sva tri 1964); u splitskom HNK 1964: Tri ratne priče (B. Sakač), Mlle Lilly (Dragutin Savin), Simfonija in Re (Luka Sorkočević), Međuigra (Miljenko Prohaska). Samostalno je koreografirala balete u kazalištima u Klagenfurtu (3 Ka, Paul Kont i Tanz-Rondo, Gottgried von Einem, 1970–72), Ljubljani (Baletni večer, 1985) i Rijeci (Preludij i fuga u e-molu, Johann Sebastian Bach, 1986). Za televiziju je 1957. koreografirala prvu baletnu emisiju (Sinfonietta legera, D. Savin), a 1970-ih više baleta: Poema ekstaze (Aleksandar Skrjabin), Passacaglia (Anton Webern), Tamara (Aram Hačaturjan). Posebno mjesto u njezinu djelovanju zauzima više od 100 koreografija za opere (Zagreb od 1958, Split od 1964, Rijeka od 1982, Osijek od 1985; Verona, operni festival 2000), operete i mjuzikle (»Komedija« od 1959; Maribor 1995–99). Koreografirala je i spektakle na ledu (otvorenje Europskoga prvenstva u umjetničkom klizanju u Zagrebu, 1974. i 1979; zatvaranje XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984). Bila je predsjednica Društva baletnih umjetnika Hrvatske (1980–83) i Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije (1983–89). Surađivala je u Hrvatskom leksikonu i Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda te bila suurednica monografije 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj (Zagreb 2002). Dobitnica je Nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1991. i Nagrade hrvatskoga glumišta 1998.

LIT.: B. Marinković-Rakić (B.M.R.): Tri baleta. Vjesnik, 14(1953), 5. IV. – Ista: Baletna premijera. Ibid., 25. VI. – V. Fijan: Zagrebački balet. Ibid., 15(1954), 24. I. – K. Kovačević: Četiri nova jugoslavenska baleta. Borba, 28(1963), 23. V. – A. Reiching: Festspielhaus plješće zagrebačkom baletu. Večernji list, 6(1964), 25. VIII. – B. Đorđević: Ljubav prema teatru. Ibid., 19. IX. – D. Erceg: Blještava scena i instrumentacija. Vjesnik, 26(1965), 6. XI. – A. Tomašek: Široki raspon tema. Ibid., 17. XII. – B. Đorđević: Najuspješnija sezona. Večernji list, 8(1966), 18. VI. – N. Herceg: Od »starog« – novo. Večernji list, 20(1976), 22. IV. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – (Intervjui): M. Dugandžija, Novi Vjesnik, 53(1992), 1. VII. – V. Stojsavljević, Globus, 5(1994), 16. – Ž. Slunjski, Vjesnik, 56(1995), 25. VI. – M. Mordej Vučković, Ibid., 59(1998), 24. XI. – B. Perharić: Umjetnička škola 1942.–1945. u Zagrebu. Zagreb 1995. – V. Hrbud-Popović i N. Herceg: Škola za klasični balet u Zagrebu 1949–1999. Zagreb 1999. – D. Craine i J. Mackrell: The Oxford Dictionary of Dance. New York 2000. – Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002. – N. Turkalj: Samobor u glazbenoj komediji. Vjesnik, 65(2004), 21. II. – D. Schopf i M. Mordej Vučković: Sonja Kastl. Plesati znači živjeti. Zagreb 2007. – V. Hrbud: Kastl, Sonja. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KASTNER, Karl, trgovac (Beč, ? – ?). S Hermanom Öhlerom vodio je podružnice trgovine pletenom, modnom i manufakturnom robom u Mesničkoj ul. i Ilici u Zagrebu. O. 1880. upisan je u Kazalo za slobodne obrte i trgovine grada Zagreba. Dana 31. XII. 1883. poslovnicu je prenio na novu lokaciju u Ilici. God. 1905. kao član poduzeća upisan je Richard Kastner, a 1911. Franjo Öhler, Albert Kastner i → P. Kastner.

IZV.:. DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo 1882–1899.

KASTNER, Pavao (Paul), gospodarstvenik (Beč, 11. IX. 1879 – ?). S Hermanom Öhlerom bio je vlasnik poduzeća »Kastner i Öhler« (danas »Nama«) u zagrebačkoj Ilici. U Zagreb se doselio 1902. iz Austrije, a 1936. sa suprugom Njemicom Lilian rođ. Hedwig dobio jugoslav. državljanstvo. Po uspostavi NDH, 29. VI. 1941, u prijavi imovine Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede, naveo je kako to čini kako ne bi došao u sukob s odredbama, iako niti jedan član njegove obitelji nije smatran Židovom, dva pretka su mu »arijevci« kao i njegova supruga, a braća njem. državljani, koji žive i rade u Njemačkoj. Istaknuo je kako, u skladu s navedenim, u Njemačkoj iz koje potječe ne bi bio smatran »nearijevcem«, posebice jer mu se braća Rikard i Albert, suvlasnici poduzeća »Kastner i Öhler«, i u NDH vode kao »arijevci«. U prijavi je također naveo vrijednosne papire u inozemstvu, vlasništvo nad vilom na zagrebačkom Jabukovcu, kupljene 1934, u kojoj stanuje sa suprugom, kao i da je »podnio molbu preporučenu od odličnih ličnosti hrvatskog javnog života nadležnom ministarstvu – da se očisti nedvoumno pitanje mog podrijetla«. Nije bio upisan u Kartoteku židovskoga znaka. Po nalogu iz Ureda poglavnika 25. IX. 1941. bio je izuzet od mjera protiv Židova s mogućnošću dobivanja dopusnice za rad i boravak.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29643.

KATIĆ, Adolf, poduzetnik (Sisak, 1894 – ?logor, 1942–1945). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik kinematografa u Sisku. Po uspostavi NDH uveden je u popis sisačkih Židova, a poč. 1942. deportiran je u nepoznati logor. Iako je supruga Zlata u ožujku 1942. molila njegovo oslobođenje, molba je bila odbijena »s obzirom što se radi o rasnim Židovima«.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27809, 29747.