GRLIĆ, Eva, novinarka i publicistkinja (Budimpešta, 29. VII. 1920 – Zagreb, 31. VII. 2008). Kći Ješue Oskara (Osiasa) Izraela (Israela) i Katalin rođ. Klingenberg (nestala 1943). Rođena u braku sarajevskoga Sefarda i aškenaske Mađarice djetinjstvo je provela između Sarajeva i Budimpešte. U kući bake Sare (ubijena u logoru Stara Gradiška) na sarajevskim Bjelavama učila je ladino jezik i žid. običaje, a s majkom je govorila mađarski. Najranije djetinjstvo provela je u Splitu, gdje je otac 1922. otvorio trgovinu tekstilom, no zbog optužbe da je bio tajnik Bele Kuna, obitelj je već iduće godine bila prisiljena iseliti se u Sarajevo, gdje je otac radio kao trg. putnik. Pohađala je gimnaziju u Sarajevu, iz koje je isključena u VII. razredu (1936/37) bez prava polaganja privatnih ispita u Kraljevini Jugoslaviji, zbog primanja pisama iz Španjolske zahvaćene građanskim ratom. U Zagreb se s obitelji preselila 1938 (ugao Lopašićeve i Bauerove ul.), gdje je završila trg. tečaj i zaposlila se u uredu tekstilne tvornice »Karla Tietza« i »Regeneraciji sijalica«. Uključila se u SBOTIČ, a 1940. udala se za → Rudolfa Domanyja. Za II. svj. rata u njihovu stanu bila je ilegalna tiskara te je sudjelovala u tiskanju i raspačavanju letaka i ilegalnih listova, surađivala s Radom Končarom i → P. Pappom. Po uspostavi NDH uhićen je njezin otac i odveden u Kerestinec te nakon neuspjela pokušaja bijega smaknut na Dotrščini, a suprug Rudolf bio je strijeljan poč. rujna 1941. u Rakovu Potoku. S kćeri Vesnom Domany Hardy prešla je na katoličanstvo, dobivši dozvolu nadbiskupa Stepinca, no obitelj je morala preuzeti žid. znak. U ožujku 1942. s majkom se priključila partizanskomu pokretu, a kćer je ostavila na čuvanje prijateljici Ruži Fuchs rođ. Grgurević (proglašenoj Pravednicom među narodima), koja ju je čuvala do kraja rata. U NOVJ je bila urednica lista Udarnica (glasilo AFŽ za Slavoniju i Srijem, od 1943) i Crvena zvijezda. Nakon oslobođenja Beograda, ondje je radila u dječjoj štampi s Brankom Ćopićem. God. 1944–45. bila je suradnica i urednica Pionira, koji je izdavao CK SKOJ. Isključena je iz KPJ 1945. Od 1945. do 1949. radila je kao urednica privredne rubrike Naprijeda i Vjesnika te u Uredu za informacije Predsjedništva Vlade, objavljivala prozne radove u različitim dječjim i omladinskim listovima i časopisima. Bila je urednica bibliografskoga časopisa Naša knjiga. God. 1946. udala se za filozofa Danka Grlića, s kojim je imala sina → Rajka. Nakon njegova odvođenja na Goli otok, kratko je radila kao daktilograf u poduzeću »Voće–export«. Prvi put bila je uhićena 1949. i provela je tri mjeseca u zatvoru na Savskoj cesti pod optužbom da je njihov stan postao »azil za informbiroovce«. Potom je radila u tvornici »Karbon« i »Zagrastok«, a ponovno je uhićena 1950. te tri godine bila internirana na Goli otok i otok Grgur. Od 1955. bila je referentica u »Katranu«, gdje je izdavala tvornički bilten i surađivala u listu Kemijske industrijske zajednice, a 1957. upisala se na Ekonomski fakultet, koji nije završila. Nakon 1964. bila je urednica lista Kemijskoga kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. Prevodila je s njemačkoga i mađ. jezika i objavljivala dječje priče u Modroj lasti.

DJELA: Sjećanja Zagreb 1997, 2001². – Putnik za Krakow. Zagreb 2002.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: Eva Grlić. Sjećanja. Salon, 1998, 9. – S. Ivandić: Svjedočanstvo koje plijeni. Novi list, 51(1997) 15979. – E. Zebić: Više od sjećanja. Vijenac, 6(1998) 106. – I. Lasić: Osvrtanje bez gnjeva. Slobodna Dalmacija, 55(1998) 16900. – Z. Zima: Balkanski Rašom. Novi list, 52(1998) 16067. – M. Jergović: Prljava priča o čistoj rasi. Feral Tribune, 8(2000) 785. – P. Požar: Grlić, Eva. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – L. Žigo: Doživljaji koji nemaju veze sa socijalizmom. Večernji list, 46(2002) 13952. – Predstavljena knjiga Eve Grlić »Putnik za Krakow«. Novi list, 56(2002) 17719. – A. Zlatar: Tko nasljeđuje žensko pismo? Zarez, 4(2002) 94. – (Nekrolozi): Novi list, 62(2008) 19698; Novinar, 62(2008) 8/9. – V. Domany Hardy, Ha-kol, 2008, 11.

GRLIĆ, Rajko, filmski redatelj (Zagreb, 2. IX. 1947). Sin Danka i → Eve Grlić rođ. Izrael. Nakon mature, studirao je godinu dana filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a filmsku režiju diplomirao 1971. na FAMU (Filmová a televizní fakulta akademie múzických umění) u Pragu. Prvi amaterski film režirao je 1962, a prvi profesionalni kratki igrani tri godine poslije. Kao režiser i suscenarist radio je dugometražne filmove Kud puklo da puklo (1974), Bravo Maestro (1978), Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984), Za sreću je potrebno troje (1986), That Summer of White Roses (1989), Čaruga (1991), Novo novo vrijeme (dokumentarni – korežiser s Igorom Mirkovićem, 2001), Josephine (2002), Karaka (2006) i Neka ostane među nama (2010). Ovi su filmovi igrali na redovnom kino repertoaru na svih pet kontinenata, bili prikazivani u natjecateljskim programima najvećih svjetskih festivala uključujući i Cannes, te dobili više od pedeset međunarodnih nagrada uključujući i »Grand Prix« i »Best Director« u Tokiju 1989, kad je to bio jedan od pet A-festivala u svijetu. Kao redatelj i scenarist snimio je i dvadesetak kratkometražnih filmova te petnaestak dokumentarnih filmova za televiziju koji su većinom, tada kad su napravljeni – kasnih 1970-ih, bili i zabranjeni. Kao scenarist i suscenarist radio je na 11 dugometražnih igranih filmova, producirao sedam kratkih i četiri dugometražna filma, napisao, režirao i producirao interaktivnu filmsku školu »How to Make Your Movie; An Interactive Film School« za koju je dobio nekoliko nagrada, uključujući i Grand Prix New Yorka za najbolju svjetsku multimediju 1998. Držao je predavanja i radionice na više od 30 sveučilišta Europe i Amerike, bio dugogodišnji direktor Imaginarne Akademije u Grožnjanu i nositelj je najviše amer. akademske titule na području filma Eminent Scholar in Film. Umjetnički je direktor Motovun Film Festivala, član Europske filmske akademije, Društva hrvatskih filmskih redatelja i Američke scenarističke akademije. Za svoj rad nagrađen je Nazorovom nagradom, nagradom za životno djelo grada Denvera i titulom počasnoga građanina Montpelliera.

IZV.: Podaci o ulazniku I. Goldstein.

LIT.: Grlić Rajko. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GROSS-VELJKOVIĆ, Željko → GIVON, Uri

GROSS, Bernard (Pero), trgovac (Kukujevci, Srbija, 1912 – Beograd, 1942). Sin Jakovljev. Bio je trg. pomoćnik i član KPJ te su prije II. svj. rata u njegovom zagrebačkom stanu bili održavani ilegalni partijski sastanci. Po uspostavi NDH priključio se partizanima na Kordunu. Po zadatku je upućen u Beograd, gdje ga je u svibnju 1942. uhitio Gestapo i zatvorio u beogradski zatvor Glavnjaču, u kojem je stradao.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

GROSS, David, rabin (? – ?). Od 1894. djelovao je kao rabin u Kutini.

LIT.: Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Moslavački zbornik, 7/8(2004–2005).

GROSS, Dina → MERHAV, Dina

GROSS, Friedrich, elektrotehnički inženjer (? – ?). U međuratnom razdoblju djelovao je kao elektrotehnički inženjer u Zagrebu te bio član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941, 41, 57.

GROSS, Gustav, inženjer (Daruvar, 1893 – ?Auschwitz, 1941–1943). Sin Salamona i Roze rođ. Schreiber. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj gradske štedionice »Daruvar«, a potom djelatnik Građanske dioničke štedionice u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH sa suprugom Hedvigom rođ. Oppenheimer i djecom Erikom i Borisom preuzeo je žid. znak te su bili izbačeni iz stana u Gundulićevoj ul. i preseljeni u Vrandučku ul. na Trešnjevci. Iako je u srpnju 1941. bio zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka, već u rujnu 1941. deportiran je u logor. Ostali članovi obitelji stradali su u nepoznatim logorima, moguće također u Auschwitzu za velikih deportacija u kolovozu 1942. ili svibnju 1943. – Brat Leon, poduzetnik (Daruvar, 1896 – logor Jasenovac ili Auschwitz, 1942–1943). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj »Industrije« d. d. u Daruvaru i suvlasnik ljevaonice željeza. Po uspostavi NDH sa suprugom Šarikom, kćeri Mirjam (Daruvar, 1923 – Banija, 1944) i sinom Vlatkom (? – ?, Izrael, o. 2000) preuzeo je žid. znak te bio deportiran u nepoznati logor, čini se Jasenovac ili Auschwitz. Supruga je također iz Loborgrada bila deportirana u nepoznati logor, gdje je stradala. Kći je isto bila deportirana u Loborgrad, odakle je prebjegla na Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima te djelovala kao bolničarka u jedinicama 7. banijske divizije. God. 1944. nakon teškog ranjavanja u borbi, izvršila je samoubojstvo. Sin je jedini preživio II. svj. rat i poslije se iselio u Izrael. – Brat Oto (Teodor), farmaceut (Daruvar, 1908 – logor Jasenovac, IV. 1945). U međuratnom razdoblju radio je kao farmaceut u Daruvaru i surađivao u žid. tisku. Po uspostavi NDH, 11. VI. 1941, iz Daruvara je sa suprugom Brankom rođ. Lipšić i sinom Mihajlom (Tomom) došao k ocu i braći u Zagreb. Bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je radio u logorskoj ljekarni. Stradao je netom prije proboja zatočenika. Stradao je i sin, dok je supruga preživjela II. svj. rat i iselila u Izrael, gdje se udala za Alda Penera. – Otac Salamon, gospodarstvenik (Daruvar, 1872 – logor Stara Gradiška, 1942). Sin Izaka, daruvarskoga rabina i tamošnjega povjerenika Židovskoga narodnog fonda (? – Daruvar, 1910). U međuratnom razdoblju bio je direktor Ljevaonice željeza i tvornice strojeva u Daruvaru. Po uspostavi NDH sa suprugom Rozom rođ. Schreiber preuzeo je žid. znak te su oboje stradali u logoru Stara Gradiška.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27250, 27259, 28155. – KŽZ. – Podaci o ulazniku D. Baram. – Popis žrtava.

LIT.: Židovska smotra, 6(1911) 1. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GROSS, Hugo, gospodarstvenik (Daruvar, o. 1905 – Živinice, BiH, 1941). Sin Josefa i Rize. Bio je ravnatelj pilane »Croatia« d. d. u Živinicama kraj Tuzle. Po uspostavi NDH njegovi bivši radnici, koji su se pridružili ustašama, ubili su ga na radnom mjestu. Supruga Irma (katolkinja) i sin Zdenko preživjeli su II. svj. rat. God. 1949. iselili su se u Izrael, a 1951. uz pomoć Katoličke crkve u Brazil.

IZV.: Podaci o ulazniku D. Baram.

GROSS, Ignatz (Ignaz), žid. aktivist (? – ?). Bio je predsjednik ŽO u Ludbregu 1929.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.