FRANCETIĆ, Igor, internist i žid. aktivist (Zagreb, 3. IV. 1947). Sin Nikole i Ruže rođ. Blau. Diplomirao je 1971. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je specijalizirao kliničku farmakologiju 1979, a internu medicinu 1981. Zaposlen je na Medicinskom fakultetu i na Klinici za unutrašnje bolesti KBC Zagreb (Rebro). Izabran je za docenta 1989, 1990. za izvanrednoga profesora, a od 2003. redoviti je profesor interne medicine te kliničke farmakologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. God. 1987. jedan je od predsjednika Savezne komisije za lijekove. Također je bio predsj. potkomisije za dopinšku kontrolu Hrvatskog olimpijskog odbora, a od 2000. predsj. Komisije za lijekove Ministarstva zdravstva RH i voditelj Nacionalnoga centra za praćenje nuspojava lijekova u Programu Svjetske zdravstvene organizacije. God. 1997–2011. predsjednik je Društva za kliničku farmakologiju i terapiju Hrvatskoga liječničkog zbora. Gost je predavač na nekoliko Medicinskih fakulteta u zemlji i inozemstvu. Dugogodišnji je član Vijeća ŽOZ, čiji je potpredsjednik od 1993. Objavio više od 200 stručnih i znanstvenih radova. S Dinkom Vitezićem supisac je udžbenika Osnove kliničke farmakologije (Zagreb 2007) te jedan od urednika udžbenika Interna medicina (Zagreb 1991). Glavni je urednik 6. i 7. izdanja Farmakoterapijskog priručnika (Zagreb 2010. i 2015). – U braku s Divnom rođ. Kern, otac je inženjera fizike Nikole (Zagreb, 1972) i sociologinje i plesne pedagoginje Hane Francetić Brčić (Zagreb, 1975). Ima unuke Vanju (2003), Grgura (2003), Mašu (2004), Natana (2005), Oskara (2010) i Huga (2011). – Majka Ruža, liječnica (Bačka Topola, Srbija, 31. X. 1914 – Zagreb, 20. II. 2003). Kći Aleksandra Blaua i Barbare rođ. Zucker. U braku s inženjerom Nikolom majka je Aleksandra, Igora i Ivana. Studirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te diplomirala uoči II. svj. rata. Stažirala je u Općoj bolnici u Novom Sadu i surađivala s KPJ, čijom je članicom postala kao studentica. Prenoseći arhiv gradskoga komiteta KP 13. IV. 1941. bila je uhićena, ali kako je bila u visokom stupnju trudnoće umjesto u zatvor odvedena je u bolnicu. Iako ju je mađ. okupacijski vojni sud osudio na smrt, nakon poroda je, prema tadašnjem mađ. zakonu, bila pomilovana jer je rodila muško dijete i potencijalnoga vojnika. Ostavivši sina na skrbi svojoj obitelji u Bačkoj Topoli, odlazi u Budimpeštu, gdje polulegalno radi kao liječnica u bolnici socijalnoga osiguranja na građanskoj periferiji. Nakon ulaska njem. snaga u Mađarsku u ožujku 1944. uspjela je prebaciti dijete kod roditelja svoga kolege, koji su ga skrivali do kraja rata, a ona je preko Međimurja u svibnju 1944. stigla do partizanskih jedinica u sjev. Hrvatskoj djelujući kao referent saniteta Zagorskoga odreda, kalničkoga i moslavačkoga voj. područja, a od svibnja 1945. upraviteljica ambulante Komande grada Zagreba. Nakon II. svj. rata radila je kao liječnica u ambulanti Sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske, a 1950-ih bila je liječnica u Vojnoj bolnici u Zagrebu. God. 1950–57. bila je članica Vijeća Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. U mirovini je djelovala kao liječnica u Domu »Lavoslav Schwarz«. Bila je aktivna članica različitih sekcija ŽOZ (Ženska sekcija, Socijalna sekcija). Cijela je njezina obitelj iz Bačke Topole otpremljena 1944. u Auschwitz, odakle se vratila samo sestra Bora ud. Kalebić.
IZV.: Osobni podaci ulaznika.
LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Ha-kol, 1998, 55/56. – http://lmhs.snz.hr/hr/voditelji/view/3/, pristupljeno 26. III. 2012.http://phd.mef.hr/profesori.asp?jezik=hr&id=96, pristupljeno 26. III. 2012.