UKRAINČIK, Vladimir, povjesničar umjetnosti i konzervator (Zagreb, 22. XII. 1934). Sin → Ezre i Ljerke rođ. Gold. Sa suprugom Leom rođ. Gostl otac je Mire i Tamare. U Zagrebu je završio osnovnu i polazio srednju školu te 1959. diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. II. svj. rat je preživio zahvaljujući mješovitomu braku roditelja. Radio je u Konzervatorskom zavodu u Rijeci 1959–60, a 1961–75. u zagrebačkom Gradskom, odnosno Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u kojem uspostavlja dokumentacijske zbirke te radi na evidenciji i dokumentaciji spomenika kulture na području djelatnosti toga zavoda. Kao direktor Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu (1984–91), osigurava osnovne uvjete za uspostavu suvremenoga informacijsko-dokumentacijskoga sustava u djelatnosti zaštite kulturnih dobara, a od 1991. do umirovljenja 2001. radi kao načelnik Odjela za istraživanje i informacijsko-dokumentacijske poslove Uprave za zaštitu kulturne baštine u Ministarstvu kulture. Kao predsj. Republičke komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture (1993–96) organizirao je i proveo popis ratnih šteta na spomenicima kulture oštećenima u Domovinskom ratu. Bio je tajnik Republičkoga fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti (od 1972), potom Republičke samoupravne interesne zajednice kulture (1975–84) te se, osim zaštitom spomenika kulture, bavi i općim pitanjima i problematikom financiranja kult. razvoja. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Spomen-medaljom Vukovara. – Supruga Lea, povjesničarka umjetnosti (Vrbovsko, 19. VI. 1934 – Zagreb, 8. XII. 2000). Kći → J. Gostla i Ruže rođ. Weinberger. Djetinjstvo je provela u Vrbovskom, Karlovcu i Ogulinu, a od 1942. bila je internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, skrivala se u Vrbovskom kod obitelji Šragalj dok su joj majka i sestra bile u partizanskom zbjegu, a otac u tal. zatvoru. S obitelji se nakon II. svj. rata doselila u Zagreb, gdje je 1959. diplomirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Isprva je radila u Konzervatorskom zavodu u Rijeci (1960), potom se u Narodnom sveučilištu Peščenica i Radničkoj kulturno-prosvjetnoj zajednici grada Zagreba bavila andragogijom, a od 1967. do smrti bila je ravnateljica Umjetničkoga paviljona, galerije kojoj je profilirala dugoročni istraživački program najznačajnijih pojava i likovnih osobnosti hrv. umjetnosti (izložbe Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost, Slikarstvo münchenske škole, Kubizam i hrvatsko slikarstvo, Grupa Zemlja, Postojanost figurativnog, Oskar Herman, Marino Tartaglia i dr. studijske retrospektivne i monografske izložbe). Dobitnica je Nagrade grada Zagreba 1999. kao članica skupine koja je pripremila izložbu Hrvatski salon u povodu 100. godišnjice Umjetničkoga paviljona, i Orden Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Objavila je monografiju Umjetnički paviljon 1898.–1998. (Zagreb 2000). Dugogodišnja je žid. aktivistica, članica Vijeća ŽOZ i nekih njezinih sekcija i jedna od osnivačica pjevačkoga zbora »Moša Pijade« (danas »Lira«). – Sin Miro, pedijatar i žid. aktivist (Zagreb, 23. IX. 1967). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1993. radnjom Obrezivanje – vjersko i/ili medicinsko pitanje. Nakon staža u Zagrebu, u SAD je specijalizirao pedijatriju u Long Island Jewish Medical Center (Schneider Children’s Hospital). Nakon završetka specijalizacije radi u Lakewoodu, New Jersey, kao pedijatar. Aktivan je član ŽOZ, angažiran u ponovom aktiviranju Makabija 1980-ih, posebice nogometne sekcije. Kao član jugoslavenske (1989) i hrvatske (1993) momčadi sudjelovao je na nekoliko europskih i svjetskih Makabijada u Izraelu. U više navrata bio je član različitih tijela ŽOZ (predsj. Omladinskoga kluba). Jedan je od osnivača i direktor Nedjeljne škole u ŽOZ te jedan od pokretača lista žid. omladine Zagreba Motek i tjednika Šma. U braku s Merri rođ. Salpeter ima tri sina (Yosef, Eli, Levi). – Kći Tamara, slikarica i restauratorica (Zagreb, 14. II. 1964). U Zagrebu je 1982. završila Školu primijenjenih umjetnosti, a 1988. diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Đure Sedera. Poslijediplomski studij iz područja restauriranja umjetnina završila je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1999. Slika apstraktne kompozicije snažne gestualnosti i naglašena kolorizma. Samostalno je izlagala u Zagrebu i Grožnjanu (1985, 1987, 1990, 1992–93, 1995 i 2005), a skupno na nekoliko desetaka izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1988. bavi se restauriranjem, a od 1999. radi na ALU u Zagrebu na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina, isprva kao mlađa asistentica, zatim od 2008. u zvanju docenta te kao izvanredna profesorica od 2012. Nositeljica je kolegija Restauriranje i konzerviranje štafelajnih slika. Kao restauratorica sudjelovala je stručnim izlaganjima na više domaćih i međunarodnih stručnih skupova i radionica. Autorica je i koautorica stručnih radova te prevodi stručnu konzervatorsko-restauratorsku literaturu. Urednica je kataloga izložbe Deset godina Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (Zagreb 2008).
IZV.: Osobni podaci ulaznika. – Podaci o ulazniku T. Ukrainčik.
LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 14. – K. Matanić-Živanović: Ukrainčik, Tamara. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – Ukrainčik, Lea. Ibid. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000.