BLIVAJS, Aleksandar (Blühweis, Saša), ginekolog (Zagreb, 6. IV. 1922 – Zagreb, 17. XII. 1993). Sin → O. Blühweissa i → Klementine Švarc-Požgaj. Završio je gimnaziju u Zagrebu, gdje se 1940. upisao na Medicinski fakultet. Po uspostavi NDH izbačen je s fakulteta i bio primoran preuzeti žid. znak. Iako je upisan u Kartoteku Židovskoga znaka, čini se da znak nije preuzeo. U svibnju 1941. uhićen je u skupini žid. omladinaca (akcija »Stadion«) i pušten, no u lipnju je deportiran u Gospić i Jadovno, iz kojega ga je izvukao ustaški poručnik Janko (Ivica) Mihalović, njegov školski kolega, te s deset žid. zatočenika prebacio u Gospić na poslove oko čišćenja ulica. Dok je radio kao čistač, sreo ga je ustaški pukovnik Juraj (Juco) Rukavina, poznanik njegova oca, te ga prebacio u Zagreb s → Božom Švarcom. Prijavio se financijskoj policiji i bio uhićen zbog krijumčarenja te je do 1943. služio zatvorsku kaznu, čime je izbjegao daljnje deportacije. Zatraživši po ocu tal. državljanstvo, bio je odveden u Hrvatsko primorje i interniran u logor u Kraljevici i potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskoga bataljona i referent saniteta bataljuna 13, 35. i 43. divizije. Kraj II. svj. rata je dočekao u činu poručnika JNA; iste god. odlikovan je Ordenom zasluga za narod III. reda. U zimu 1945. bio je zajedno s dvjestotinjak ostalih studenata upućen na studij medicine na vojnomedicinsku akademiju u Sankt Peterburg, koju je završio o. 1950. te ostao u sovjetskoj vojsci. God. 1955. bio je nazočan pri eksploziji prve sovjetske termonuklearne bombe. U Zagreb se vratio kao major Crvene armije tek 1957. nakon normalizacije odnosa između FNRJ i SSSR. Radio je u Klinici za ženske bolesti i porode (Petrova bolnica), gdje je od 1960. specijalizirao ginekologiju i od 1964. kao liječnik specijalist i asistent na Medicinskom fakultetu radio do umirovljenja 1977. Bio je dugogodišnji član Vijeća Židovske općine te konzilijarni ginekolog u Domu »Lavoslav Schwarz«. Kao član Makabija bio je rekorder Kraljevine Jugoslavije u svom uzrastu na 100 metara i skoku u dalj. Svake godine okupljao je preživjele članove Makabija iz cijeloga svijeta na susretima u Zagrebu ili negdje na obali. Sin mu je → Vladimir.
LIT.: Borba, 10(1945), 21. XII. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – (Nekrolog). Bilten ŽOZ, 1994, 33/34. – M. Peršen: Ustaški logori. Zagreb 1966. – E. Freundlich: Tragedija na Jadovnu ljeta 1941. Novi Omanut, 7(1999) 34/35. – B. Švarc: Kako sam preživio. Ha-kol, 2001, 69/70. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.