SCHWARZ, Ljudevit, pravnik i političar (Zagreb, 1858 – Zagreb, 6. V. 1943). Sin → Vilima i Klementine rođ. Deutsch, brat Miroslava, Žige i Hinka, otac → Rikarda, Vilima, Nade i Ane Marije. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, a studij prava temeljem rigoroza u Grazu 1881. Nakon studija vratio se u Zagreb, gdje je radio kao pripravnik u odvjetničkom uredu → Maksa Steinera na Zrinjevcu. Nakon pripravničkog staža postao je braniteljem. Nakon što je 1883. branio 36 okrivljenika zbog skidanja mađ. grbova zamjerio se hrv. banu Khuenu Héderváryju, koji mu nije htio dodijeliti odvjetnički status. Stekao ga je tek 21. XII. 1887. zauzimanjem ondašnjeg austroug. ministra financija i u tom svojstvu upravitelja BiH Benjamina Kállaya. Imao je odvjetnički ured u današnjoj zagrebačkoj Đorđićevoj ul. Kao član Unionističke stranke bio je prvi zastupnik žid. podrijetla u Hrvatskom saboru (1887–1906. i 1910–13). Uz to je bio zastupnikom i u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom državnom saboru u Budimpešti (1892–1913) te gradski zastupnik u Zagrebačkoj skupštini (1892–1904). Vrlo aktivan u saborskom poslu, izradio je više zakonskih osnova i bio njihov izvjestitelj u Saboru. Posebno se istaknuo u diskusiji iz 1905. o osnovi interkonfesionalnoga zakona (Zakon o vjerskim odnosima), u kojoj je zaključio da predloženi zakon nije u duhu ravnopravnosti i tolerancije jer prijelaz iz kršćanstva u judaizam u praksi ne dolazi u obzir, te da je taj proces ionako uvijek samo obrnut. Kao gradski zastupnik inicirao je 1892. osnivanje društva »Zagrebački tramvaj«, kojega je bio višegodišnji predsjednik (1892–1914). Nakon I. svj. rata povukao se iz polit. života i bavio se odvjetništvom. Najprije je djelovao u Zagrebu (1918–34), potom u Čakovcu (1934–40) te naposljetku ponovo u Zagrebu sve do uspostave NDH. Istaknuo se u građanskopravnim i krivičnim parnicama te je ostao zapamćen kao odličan, oštrouman i u raspravama duhovit odvjetnik. Bio je član i dužnosnik zagrebačkoga Odvjetničkog odbora, a potom Advokatske komore (1929–41). U Morgenblattu (1931–33. i 1937) objavljivao je uspomene iz svoje odvjetničke prakse. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te je 27. IV. 1941. uhićen s grupom zagrebačkih odvjetnika i odveden najprije u policijski zatvor u Petrinjskoj ul., a odande u Kerestinec, iz kojega je nakon intervencije pušten. Dana 6. VII. 1941. uputio je molbu poglavniku Anti Paveliću, nazivajući se »najstarijim odvjetnikom u NDH«, da se iz logora pusti njegov sin Rikard. Ubrzo zatim morao se iz svojega stana u Đorđićevoj ul. preseliti u privatni pansion u Nikolićevoj ul., dok je rješavanje njegove molbe odloženo na tri mjeseca po nalogu UNS. Umro je prirodnom smrću u Zagrebu nakon što je 30. VI. 1942. brisan iz Odvjetničkoga imenika, na dan kad su počinjale posljednje velike deportacije iz Zagreba.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28344. – JUSP Jasenovac. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941. – Yad Vashem. – ŽOZ, Knjiga umrlih.
LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) 1. – Židov, 11(1927) 25; 23(1939) 4. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – 200 godina Židova u Zagrebu. Jevrejski pregled, 40(1989) 5/8. – G. Šik: Još o sudbini zagrebačkih advokata. Bilten ŽOZ, 1992, 17. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988.