SCHREINER, Armin, poduzetnik i žid. aktivist (Koprivnica, 25. III. 1874 – logor Jasenovac, 1941). Sin Julija, brat Marije Valerije ud. Reich, suprug Ruže s kojom je imao šestero djece (Ferdinanda, Vladimira, Otta, Lea, Eleonor (Ellu) ud. Lederer i Miru). Isprva je radio kao namještenik građevinske industrije »Zagorka« u Bedekovčini i Zagrebu. Najkasnije do 1908–09. postao je njezinim upraviteljem te na uglu Mesničke ul. i Ilice u Zagrebu otvorio »uzorno skladište« (izložbeni prostor). Nakon što je tvornica 1918. prešla iz vlasništva austr. poduzeća u samostalno hrv. dioničko društvo, postao je jednim od njezinih najvećih dioničara te jedinim zastupnikom u prodaji proizvoda tvornice. U današnjem Deželićevu prilazu naslijedio je od oca zemljište, koje je prodao »Zagorki« te za dobiveni novac kupio većinski paket dionica čime je konačno postao njezinim vlasnikom. Uz to bio je potpredsj. Gradske štedionice u Zagrebu, ravnatelj Zagrebačke gradnje i Bosansko-hercegovačke gradnje, ravnatelj i suvlasnik Bukovačke proizvodnje cigle, Južnoslavenske industrije motora, poduzeća Ugljenokopno d. d. »Mirna«, Jugozapadne granične lokalne željeznice. Tijekom 1930-ih član je »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te bio izbačen iz svojega zagrebačkog stana te krajem lipnja 1941. uhićen. Bio je zatočen na Zagrebačkom zboru na Savskoj cesti te deportiran u gospićki sustav logora, a potom u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao prije kraja godine. Nakon što je uhićen, njegova sestra uputila je 31. X. 1941. Ustaškom redarstvu molbu da ga se zbog starosti i narušena zdravlja oslobodi prisilnoga rada. Tvornica »Zagorka« zaplijenjena je 1942, a 1946. nacionalizirana. – U Zagrebu je ostao upamćen kao proizvođač keramičkih pločica mnogih reprezentativnih zgrada, među ostalim Hrvatskoga državnog arhiva i Hrvatskoga društva književnika. – Sin Ferdinand (Škrinjarić, Ferdo), inženjer i poduzetnik (Zagreb, 24. III. 1901 – Auschwitz, 1942. ili 1943). S Gretom (Hodonín, Češka, 1899 – logor Stara Gradiška, 1942) otac je Paula (Pavla), Helge (?, 1931 – logor Stara Gradiška, 1942) i Huga (? – ?). Od 1935. bio je u drugom braku sa Štefom (Štefica) rođ. Rac (Ratz). Studij keramičke tehnologije završio je 1926. u Češkoj. Nakon povratka u domovinu postao je direktor građevinske industrije »Zagorka« i jedan od dioničara. Svoja nova tehnološka saznanja uspješno je primjenjivao (npr. prirodno sušenje proizvoda, svakidašnja kontrola istovjetne temperature peći i druga) i znatno pridonio povećanju proizvodnje. Uz to bio je aktivan i u društvenom životu Bedekovčine. Na katoličanstvo je prešao 1938. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, na zahtjev ustaškoga povjerenika bivšega poduzeća privremeno je zadržan na poslu kao neophodno potreban stručnjak. No već 23. XII. 1941. je uhićen sa sinom Paulom po nalogu Karla Hegera, zapovjednika logora Loborgrad i Gornja Rijeka, pod optužbom za slušanje zabranjene radiopostaje (kod svojega bivšeg namještenika Dragutina Benčića) i zlostavljanje »arijevki«. Deportiran je u Auschwitz, odakle se nije vratio. S njim su uhićene i njegova supruga i punica Malvina Rac, zapečaćen im je stan, a sve živežne namirnice zaplijenjene i prevezene u logor. Svi članovi obitelji, osim sinova Paula i Huga, stradali su u Holokaustu. – Ferdinandov sin Paul (Pavle), poduzetnik (Zagreb, 4. XI. 1928). Djetinjstvo je proveo u Bedekovčini, gdje je djed Armin bio vlasnik »Zagorke«. Nakon razvoda roditelja 1935, ostao je živjeti s ocem u Bedekovčini, gdje je završio osnovnu školu. Realnu gimnaziju pohađao je u Varaždinu do 1941, kad mu je onemogućeno daljnje školovanje zbog žid. podrijetla. Bio je 1941. uhićen s ocem, no pušten, nakon čega je živio kod očevih prijatelja Emerika i Ženke Glojnarić u Maču. Ponovo je bio uhićen i zatočen u zgradi Realne gimnazije u Križanićevoj ul. u Zagrebu, no od deportacije ga je spasila rođakinja Marija Valerija Reich. Nakon što su 1943. ustaše ubile obitelj Glojnarić, ostao je živjeti u njihovoj kući s Jurekom Pavlekom, zaduženim za poljoprivredne radove na imanju u Maču. God. 1944, kako bi izbjegao progone, prijavio se za služenje voj. roka u oružanim snagama NDH u Samoboru, otkud je krajem veljače 1945. pobjegao i kraj II. svj. rata dočekao u Maču. Nakon rata živio je kod obitelji ekonomista → Ive Reicha u Zagrebu, gdje je 1960. završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer umjetničke i tehnološke keramike. Radio je kao asistent Miroslava Karšulina na JAZU (danas HAZU) pri Fakultetu za fizičku kemiju Sveučilišta u Zagrebu. Iselio se 1951. u Izrael, gdje je završio studij te bio tehnički voditelj tvornice »Fayence Trust«, koja se bavila proizvodnjom keramičkih pločica. God. 1960. sa suprugom Ilanom preselio se u Italiju, gdje je radio u poduzeću SITI u Novari, gdje je 1976. osnovao vlastito poduzeće »Keraconsul«, za pomoć i savjetovanje na području keramičke tehnologije. Otac je Danijela i Dalije. Sjećanja na Holokaust objavio je u knjizi Spašeni iz Zagreba (Zagreb 2014).
IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 26, Predsjednički ured, br. 25691, god. 1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28285. – JUSP Jasenovac. – KŽZ – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.
LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – Bilten ŽOZ, 1990, 14. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – P. Schreiner: Spašeni iz Zagreba. Zagreb 2014.