SCHLESINGER, Miroslav, liječnik i žid. aktivist (Našice, 20. I. 1895 – Sutjeska, VI. 1943). Sin Bernarda i Šarlote rođ. Pollak (Šaptinovci kraj Našica, 1866 – Zagreb, 1943). Sa suprugom Marijom rođ. Brandler otac je Milene (Zagreb, 1925 – Sutjeska, VI. 1943). Studij medicine završio je u Beču (1920) te specijalizirao epidemiologiju. Doktorirao je 1932. Jedan od organizatora službe zdravstvenog osiguranja radnika u Središnjem uredu u Zagrebu te osnivač ambulante za profesionalne bolesti. Po uspostavi NDH bio je otpušten te s obitelji upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nisu preuzeli. Bio je jedan je od 11 članova novoosnovanog Vijeća ŽOZ te je s Antom Vuletićem pokrenuo akciju slanja žid. liječnika u BiH radi djelovanja na suzbijanju endemskoga sifilisa, kako bi ih spasili progona i deportacija. Sa suprugom i kćeri bio je u ekipi žid. liječnika upućen u kolovozu 1941. u Pećigrad u Cazinsku krajinu, gdje su mu se u siječnju 1942. priključile majka Šarlota, punica Chaji i sestra Evelin. U studenom 1942. priključio se NOVJ kao gl. epidemiolog pri Sanitetskom odjeljenju Vrhovnoga štaba. Tijekom Bitke na Sutjesci (5. neprijateljska ofenziva) vodio je evakuaciju ranjenika i bolesnika, no uhvatile su ga krajem svibnja njem. postrojbe i s kćeri Milenom strijeljale poč. lipnja. – Bavio se pretežito problemima medicine rada objavljujući radove u časopisima Liječnički vjesnik (1921, 1923–31, 1935, 1939–40), Praktični liječnik (1927), Vjesnik ljekarnika za Kraljevinu Jugoslaviju (1930), Farmaceutski vjesnik (1933), Lekar (1933–34), Sestrinska riječ (1935. i 1940), Morgenblatt (1933–35), Radnička zaštita (1933–34, 1936–37, 1939–41), Hrvatski planinar (1933) i Židov (1939). Među prvima se stručno osvrnuo na učenje Sigmunda Freuda. – Supruga Marija, stomatologinja (Sanok, Poljska, 23. I. 1895 – Petrova Gora, I. 1943). Kći Josefa Pereca Brandlera i Chaje (? – Zagreb, nakon 1943). Studij medicine završila je u Beču (1920), a zatim specijalizirala stomatologiju. Nakon što joj je Liječnička komora u Zagrebu dala 1924. ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja vodila je stomatološku ordinaciju u bolnici »Merkurov sanatorij« u Zajčevoj ul. (danas KB »Merkur«). Po uspostavi NDH bila je otpuštena te zajedno s obitelji upisana u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nisu preuzeli. Sa suprugom je upućena u kolovozu 1941. u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Djelovala je u Pećigradu u Cazinskoj krajini, gdje su joj se u siječnju 1942. priključile majka, punica te šurjakinja. Sa suprugom je pristupila partizanima u studenom 1942. te djelovala pri Centralnoj bolnici Glavnoga štaba NOV Hrvatske na Petrovoj gori na Kordunu. Poč. 4. neprijateljske ofenzive preminula je od posljedica bolesti. Pred smrt je zahtijevala da je pokopaju na ulazu u zemunicu u kojoj su bili nepokretni ranjenici, čime je zavarala neprijatelja koji je, otkrivši njezin grob, odustao od daljnjega traganja za zemunicom. Na taj način je spašeno 70-ak ranjenika. Nakon rata na tom je mjestu podignuta spomen-ploča. Njezino je ime nosila nagrada Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, koja se dodjeljivala zdravstvenim djelatnicima.
DJELA: Ekonomska medikamentozna terapija. Zagreb 1931. – Racionalna ekonomska terapija. Zagreb 1933. – Socijalno osiguranje naroda na selu. Zagreb 1940.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 697. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27942. – KŽZ. – Popis žrtava.
LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.