SCHLENGER, Mavro, veletrgovac i industrijalac (Schleining, Austrija, 8. VI. 1862 – Varaždin, 30. IX. 1922). U braku s Ivanom (Johanna) rođ. Moses otac je Stjepana i Levina. U Varaždinu je posjedovao veletrgovinu kožom te parne ciglane u Turčinu i Podrutama. U svibnju 1897. osnovao je u Varaždinu Pučku štedionicu, kojoj je bio dugogodišnji ravnatelj. Uz bavljenje gospodarstvom, bavio se i politikom te je više od dvadeset godina bio član varaždinskoga Gradskoga poglavarstva. Kao aktivan član ŽO, bio je već od 1896. biran u njezina vijećâ. God. 1887. kupio je jednokatnu kuću Zagrebačke nadbiskupije na početku Gajeve ul, nadomak Glavnoga trga, koju je srušio i na njezinu mjestu u svibnju 1888. počeo graditi dvokatnu historicističku palaču po nacrtima graditelja Leona Buchera, doseljenika iz Bukovine u Varaždin. Pročelje palače radio je zagrebački kipar Bestebner, a sve druge radove izvodili su varaždinski obrtnici. Zgrada je bila završena poč. 1889. i u to doba smatrana je najljepšom i najmodernijom građevinom u Varaždinu; prva je imala vodovod i dizalo za drva. U spomen na sina Stjepana, poginuloga na srp. bojišnici 10. IX. 1914, ustrojio je Zakladu »Stjepan Schlenger«. Zaklada je imala glavnicu od 1000 kruna, a bila je namijenjena siromasima grada Varaždina. Prema odredbama Zakladom je upravljalo Gradsko poglavarstvo, a iz njezina prihoda gradonačelnik je svake god. trebao »nadijeliti« tri siromaha, po mogućnosti pripadnika rimokatoličke, evangeličke i žid. vjeroispovijedi. – Sin Levin, poduzetnik (Varaždin, 24. VII. 1887 – logor Jasenovac, X. 1942). Sa suprugom Marijom rođ. Schwarz (Varaždin, 1897 – logor Stara Gradiška) otac je Petra (?, 1922 – Jadovno, 1941) i Miroslava (?, 1923 – Jadovno, 1941). U međuratnom razdoblju bio je upravitelj Zagorske industrije glinenih proizvoda d. d., vlasnik trgovine kožom »Schlenger« u Varaždinu te poduzeća »Podravina« sa sjedištem u Donjem Miholjcu, koje se bavilo parcelacijom i kolonizacijom. God. 1933. sagradio je šesterokatnicu u Bogovićevoj ul. u Zagrebu, gdje je i stanovao. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu te naveo da je Odboru za podavanja Židova predao dragocjenosti vrijedne 222 650 din. Zajedno s obitelji te punicom Idom Schwarz preuzeo je žid. znak. Premda je cijela obitelj 1941. prešla na katoličanstvo, već u kolovozu bio je uhićen te zatočen na Zavrtnici u Zagrebu. Čini se da je na intervenciju bio pušten, navodno zbog teške bolesti. No, već 18. VI. 1942. po nalogu UNS bio je sa suprugom deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Nešto prije uhićeni su mu i sinovi, koji su 30. V. 1941. deportirani u logor Danica kraj Koprivnice, a odande na Jadovno, gdje su stradali. Supruga Marija internirana je u logoru Stara Gradiška, gdje je također stradala.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 697. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28678, 29647. – JUSP Jasenovac. – KŽZ. – Popis žrtava.
LIT.: R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – V. Pavliček: Varaždinske gradske zaklade krajem 19. i početkom 20. st. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 6/7(1994). – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Popis građana Samobora, učesnika NOP-a i žrtava ustaškog terora. Novi Omanut, 11(2003) 58.