PLAMENAC, Dragan (Siebenschein, Karl), muzikolog i skladatelj (Zagreb, 8. II. 1895 – Ede, Nizozemska, 15. III. 1983). Sin Roberta Siebenscheina i Eme rođ. Munk. Diplomirao je pravo te u Zagrebu učio klavir i violinu, harmoniju i kontrapunkt. U Beču je 1912. studirao kompoziciju (Franz Schreker), a u Pragu 1919. kompoziciju (Vítězslav Novák) i glasovir (Karel Hoffmeister). U tom se razdoblju intenzivno bavio komponiranjem, koje je napustio kad je otkrio glazb. znanost kao pravo područje svojega interesa. Muzikologiju je studirao u Parizu (André Pirro) i Beču (Hugo Adler), gdje je 1925. doktorirao. Bio je korepetitor Gradske opere u Berlinu 1925–26. U to je vrijeme Njemačko muzikološko društvo uvrstilo u plan svojih publikacija sabrana djela Johannesa Ockeghema i Plamencu povjerilo redakciju. Prvi je svezak objavljen 1927. u Leipzigu. Nakon povratka bio je privatni docent za muzikologiju na Sveučilištu u Zagrebu (1928–39). U tom je razdoblju uspješno organizirao više glazb. večeri na kojima su uz njegova uvodna predavanja izvođena djela suvremenih eur. skladatelja, što je znatno obogatilo zagrebački glazb. život. Na njegov je poticaj vrijedna glazb. zbirka Nikole Udine Algarottija prenesena 1935. iz Krka u Zagreb, gdje se čuva u HGZ. God. 1939. otišao je na poziv Američkoga muzikološkog društva na Međunarodni muzikološki kongres u New York i ondje održao predavanje o staroj glazbi u Dalmaciji. Zbog izbijanja II. svj. rata ostao je u SAD te je predavao na Glazbenom institutu u St. Louisu i vodio Ured za ratno informiranje u New Yorku. Američko je državljanstvo dobio 1946. Bio je profesor muzikologije na Sveučilištu u Illinoisu 1954–63. Za svoj je znanstveni rad dobio brojne nagrade te je 1970. postao počasnim članom Američkoga muzikološkog društva. Njemu u čast Sveučilište u Pittsburghu izdalo je 1969. zbornik znanstvenih radova Essays in Musicology in Honor of Dragan Plamenac. Žarište je njegova znanstvenog interesa dvojako. Na jednoj je strani glazb. prošlost Dalmacije, a na drugoj zapadnoeur. glazba XIV–XVI. st. Istražujući staru glazbu u Dalmaciji otkrio je djela Šibenčanina Ivana Lukačića, koji je uz Vinka Jelića među najistaknutijim hrvatskim glazb. stvarateljima iz razdoblja ranoga baroka. God. 1935. objavio je njegovih 11 moteta iz zbirke Sacrae cantiones (1620) s iscrpnim povijesno-kritičkim uvodom. Opsežna je i dokumentirana biobibliografska studija o životu i radu tal. kompozitora Tomosa Cecchinija, koji je svoj život proveo u Dalmaciji. Rad spomenutih umjetnika, ali i drugih ranobaroknih muzičara iz Dalmacije, osvijetlio je u većem broju članaka i predavanja, a potkraj 1935. organizirao je u Zagrebu i koncert na kojem su prvi put nakon nekoliko stoljeća ponovo javno izvedena djela tih skladatelja. U studiji An Unknown Violin Tablature of the Early 17th Century (The papers of the American musicological society, annual meeting, 1941) upozorio je na ranu pojavu violine u našim primorskim krajevima, te na violinsku tabulaturu iz arhiva JAZU (danas HAZU), kojom je neki hrv. amater violinist poč. XVII. st. zabilježio nekoliko tada popularnih napjeva. Od radova koji se bave hrvatskom glazb. baštinom valja istaknuti esej o Vatroslavu Lisinskom objavljen 1919. U njemu je na temelju objektivne kritičke analize opere Porin pripremio realniju osnovu za daljnje proučavanje kompozitorske djelatnosti V. Lisinskog. Zanimanje za proučavanje zapadnoeuropske glazb. prošlosti otkrio je za vrijeme studija u Parizu. Baveći se ponajprije likom Johannesa Ockeghema, odnosno starom nizozemskom glazb. kulturom, u jednom je glazb. kodeksu Nacionalne knjižnice u Napulju pronašao tekst i izvorni oblik nekad vrlo popularnoga napjeva L’homme armé, koji je brojnim polifonim kompozicijama u razdoblju XV–XVII. st. služio kao cantus firmus. U Nacionalnoj knjižnici u Parizu u dijelovima je drugoga kodeksa iz XV. st. prepoznao odlomke iz jednoga glazb. rukopisa iz Seville, što mu je omogućilo potpunu rekonstrukciju toga važnoga glazb. spomenika. Od ostalih radova osobito se ističu studije o kodeksu 117 u Faenzi, jedinstvenoj zbirci instrumentalne glazbe kasnoga XIV. i ranoga XV. st., pa je u tom smislu i jedan od najvažnijih izvora za njezino proučavanje. God. 1972. objavio je i potpuno kritičko izdanje spomenutoga kodeksa u seriji Corpus mensurabilis musicae Američkoga muzikološkog instituta. Iako se kompozicijom bavio samo u mladosti, pažnju privlače njegove Tri poeme Ch. Baudelairea (1914) na francuskom jeziku, prvi primjerci impresionističke glazbe u Hrvatskoj. Stoga se P. može s pravom nazvati »prvim revolucionarom hrvatske vokalne muzike XX. stoljeća« (Josip Andreis). Njegova se smjelost ogledala najviše u harmonijskim slobodama i horizontalnoj polimetriji, koje zbog brojnih disonanca, paralelnih septima, kvartnih akorda i drugih tekovina vode gotovo u atonalnost. U njegov spomen Hrvatsko muzikološko društvo dodjeljuje Nagradu »Dragan Plamenac« najboljem znanstvenom dostignuću, ponajprije vezanom uz hrv. glazbenu kulturu, hrvatskoga ili inozemnoga znanstvenika na području muzikologije.
Djela: Ivan Lukačić. Odabrani moteti (duhovni koncerti). Zagreb 1935. – Julije Skjavetić. Četiri moteta (1564). Zagreb 1974. – Glazba 16. i 17. stoljeća u Dalmaciji: osam studija (prir. E. Stipčević). Zagreb 1998.
LIT.: Plamenac, Dragan. Znameniti i zaslužni Hrvati i pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925–1925. Zagreb 1925. – Jevrejski pregled, 35(1984) 3/4, br. 5/6. – Plamenac, Dragan. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – E. Stipčević: Dragutin Plamenac. Novi Omanut, 3(1995) 12. – Isti: Arhiviranje tišine. Kolo, 16(2006) 4.