PARDO, Jakov (Jakob Abrahamov), trgovac (Dubrovnik, druga pol. XVII. st. – Venecija, druga pol. XVIII. st.). Potomak je jedne od najstarijih dubrovačkih žid. obitelji, koja se u Dubrovniku nalazila gotovo od osnutka geta 1546. Sin je Abrahama (spominje se 1608. i 1612), suprug Justine te otac Josipa (Josefa, Joze, Giuseppea), Solomona (Salamona), Izaka, Abrama (Abrahama), Davida i kćerke nepoznata imena. Između 1755. i 1782. sa suprugom i sinovima Izakom i Davidom preselio se u Veneciju. – Sin Josip (Josef, Jozo, Giuseppe), brodovlasnik (Dubrovnik, o. 1730 – Dubrovnik, 1783. ili 1784). Nakon odlaska roditelja i braće Davida i Izaka u Veneciju s preostalom braćom ostao je živjeti i poslovati u Dubrovniku. God. 1769. stanovao je izvan geta, u današnjoj ul. Petilovrijenci, a 1782. živio je u domaćinstvu sa suprugom, dvama sinovima, četirima kćerima i sestrom. S braćom se bavio kupovanjem suvlasničkih udjela u brodovima i pozajmljivanjem novca uz kamatu za potrebe pomorstva. God. 1763. posjedovao je s braćom 20 karata jedne tarantele, a 1779. imao je 18 karata pinke »La Giuditta«. Spominje se da je 1782–83. platio tzv. arboratik, pristojbu koja se plaćala za brodove veće nosivosti, međutim već 1784. prilikom diobe jednoga broda njegove su malodobne sinove zastupali skrbnici. Također se spominje da je 1773. s preostalom braćom odbio blagosloviti brak između nećakinje Lidije (?, 1748 – ?) i Izraela Maestra te isplatiti miraz od 1000 cekina, već je u zamjenu nudio polovinu iznosa, no na intervenciju Lidijinih skrbnika morao je isplatiti puni iznos. Njegov sin Abram, trgovac (Dubrovnik, o. 1773 – Dubrovnik, nakon 1815). Bio je trgovac u doba franc. okupacije i početkom austr. vladavine u Dubrovniku te se bavio uvozom soli. Dana 22. VI. 1808. zajedno s još trojicom deputata dubrovačke ŽO potpisao je molbu upućenu franc. generalu Augustu de Marmontu zahtijevajući da se ukinu svi zakoni Dubrovačke Republike koji su ograničavali građanska prava Židova. – Jakovljev sin David, rabin i talmudist (Venecija, Italija, 1719 – Jeruzalem, 1792). Školovao se u ješivi Jakova Beliliusa u Veneciji, odakle je u potrazi za zaposlenjem najprije otišao u Dubrovnik, potom u Sarajevo i zatim kratko u Beograd. Naposljetku u Splitu je 1739. ili 1740. postao učitelj u žid. školi, a poslije i rabin. U Splitu je boravio do 1760. ili 1768. te potom otišao u Sarajevo, gdje je prihvatio mjesto velikoga nadrabina. Na dužnosti nadrabina sarajevske ŽO ostao je do 1781, kad je zatražio mirovinu kako bi mogao otići u Svetu Zemlju. Nakon Sarajeva neko vrijeme boravio je u Dubrovniku, gdje je 1788. podigao na sudu tužbu protiv svoje braće i rođaka zbog uznemiravanja. U nepoznato doba odlazi u Palestinu, gdje umire. Svoje prvo djelo Šošanim le-David, komentar Mišne, napisao je u vrijeme dok je bio učitelj u Splitu. Objavio je brojne komentare talmudske i rabinske literature tiskane dijelom tek dva stoljeća nakon njegove smrti, te zbirku vlastitih rabinskih responsa Mihtam le-David, tiskanu 1761. ili 1762. u Solunu te djelo Magen Geborim (Livorno 1781). Njegov sin Jakov, rabin (Split, 1740 – Dubrovnik, I. 1819). God. 1760. doselio se u Dubrovnik, gdje je postao učitelj i rabin. Bio je vrstan talmudist i znalac kabale. God. 1782. živio je izvan geta, u današnjoj Vetranićevoj ul., u kući Iva Guske, za godišnju najamninu od 62 dukata. God. 1799. u njegovu su domaćinstvu živjele četiri osobe, uključujući sluškinju. Povijesna mu znanost zahvaljuje, uz ostalo, za vjerodostojan opis potresa u Dubrovniku. Njegova glavna djela su Kohelet Ya’akov (Venecija 1784), komentar o prvim prorocima, te Mishkenot Ya’akov, komentar o Izaiji, tiskan nakon njegove smrti (Livorno 1823). Na dubrovačkom žid. groblju na Boninovu nalazi se njegov nadgrobni spomenik s krunom kao simbolom visokoga položaja. Epitaf mu spominje i funkcije: »Rabin, učitelj, rektor, predsjednik rabinskog suda, podučavatelj Tore.« – Jakovljev unuk Abram (Abraham), trgovac i žid. aktivist (Dubrovnik, o. 1770 – Dubrovnik, nakon 1840). Sin Solomonov (Salamonov). Bio je jedan od najjačih dubrovačkih trgovaca za franc. uprave u Dubrovniku (1808–1814); kao i njegovi preci bavio se najviše trgovinom žitom. Kad je u doba franc. uprave u Dubrovniku zavladala nestašica žita pa se pojavio i strah od gladi, uspio je dopremiti veće količine žita u grad. S još četvoricom žid. trgovaca i s 25 drugih trgovaca zadužen je 1812. za osnutak Trgovačke komore i Trgovačkoga suda u Dubrovniku; tom je prigodom imenovan četvrtim sucem Trgovačkoga suda. Kao dioničar u osiguravajućem društvu za brodove Compagnia d’assicurazioni per la navigazione e commercio nazionale, osn. u Dubrovniku 1803, s još trojicom članova obitelji Pardo i partnerom Davidom Luzzenom osigurao je da većinsko vlasništvo tog društva bude u rukama dubrovačkih Židova, a sam je vodio blagajnu. Spominje se kao bankar i opskrbljivač franc. vojske. Zajedno sa → S. Levi Mandolfom 1808. otkupio je od generala Marmonta novac bivše Dubrovačke Republike, položen u bečkoj banci Schuller et companie, no dugotrajna isplata mjenica donijela mu je velike gubitke. Biran je na funkcije u dubrovačkoj židovskoj zajednici; 1809. član je Malog kapitula Scholae Hebraeorum. Oženio je Terni Vittoriju i s njom imao pet sinova i tri kćeri. Sinove je, kad su odrasli, po starom običaju poslao u svijet da se što bolje upute u trgovinu, a i sam je mnogo putovao, pa je u poodmakloj dobi, poč. 1840. zatražio putovnicu za inozemstvo na rok od tri godine.
IZV.: G. Nahon: Jacob Pardo Rabbin à Raguse. Izlaganje na znanstvenom skupu »Socijalna i kulturna povijest Židova na istočnoj obali Jadrana«, Dubrovnik 2002. – E. Papo: The Intellectual Biography of Haham David ben Ya’akov Pardo. Ibid.
LIT.: The Standard Jewish Encyclopedia. Jerusalem–Tel Aviv 1962. – V. Ivančević: Udio Židova u pomorstvu starog Dubrovnika. Jevrejski almanah 1963–1964. – Z. Šundrica: Dubrovački Jevreji i njihova emancipacija (1808–1815). Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Ibid. – V. Kovač: Sefardi na istočnoj obali Jadrana. Prikaz znanstvenog skupa Društvena i kulturna povijest Židova na istočnoj obali Jadrana. Dubrovnik 2002. – Ha-kol, 2002, 75/76. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005. – http://www.savezscg.org/12_zanimljivosti/razno/Du brovacke_Zidovke.pdf, pristupljeno 15. VII. 2011.