PAPIĆ, Josip (Papo)

PAPIĆ, Josip (Papo), glumac i redatelj (Beograd, 24. IV. 1881 – Beč, 31. XII. 1927). God. 1899. priključio se kazališnoj družini »Sinđelić«, koja je djelovala u Nišu i putovala po pokrajini. Prilikom gostovanja te družine u Zaječaru 1899. nastupio je prvi put kao Ascanio Petrucci u Hugoovoj drami Lucrezia Borgia, a nakon toga u različitim ulogama tadašnjega repertoara. Iduće je god. bio angažiran u Beogradu, gdje je djelovao dvije sezone u epizodnim ulogama. Nezadovoljan time, vratio se »Sinđeliću«, s kojim je proputovao cijelu Srbiju. Prelazi zatim u družinu Đure Protića i s njom putuje po Hrvatskoj, Dalmaciji, BiH i Banatu. Kraće je vrijeme djelovao u Šapcu i Sarajevu, a 1907. angažiran je u novoosnovanom kazalištu u Osijeku. God. 1909. dolazi u Zagreb, gdje ostaje do kraja života, stekavši položaj jednoga od prvaka drame HNK; povremeno je djelovao i kao redatelj. Igrao je različite uloge: od negativaca (Franjo Moor u Razbojnicima Friedricha Schillera, Klaudije u Hamletu, Jago u Othellu i Rikard III. Williama Shakespearea, Nepoznati u Michelangelu Buonarrotiju Miroslava Krleže, Brat u Objavljenju Milana Ogrizovića) do uloga komičnih junaka (Osip u Revizoru Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, David Štrbac u Jazavcu pred sudom Petra Kočića, Čovek s nogom u Putu oko sveta Branka Nušića), ostvarivši galeriju od nekoliko stotina likova u koje je unosio sav kreativni potencijal svoje ličnosti. U Zagrebu je prvi put nastupio 2. IX. 1909. kao Corignon u Feydeauovoj komediji Gospođica iz Maximove gostione. U prvoj fazi, koja je trajala do kraja I. svj. rata, šarenilu repertoara što ga je nosio svjedoče uloge: Wurm (Friedrich Schiller, Spletka i ljubav), Kralj Klaudije (W. Shakespeare, Hamlet), Major (Hervé, Mam’zelle Nitouche), Jago (W. Shakespeare, Otelo), Lebourg (Henri Bernstein, Vihor), Divjak (Ivan Gundulić, Dubravka), Faum (Gerhart Hauptmann, Utonulo zvono), Pintorović (M. Ogrizović, Hasanaginica), Ungnad (August Šenoa, Zlatarevo zlato), Burgess (Bernard Shaw, Candida), Franjo Moor (Friedrich Schiller, Razbojnici), Svevlad (Dimitrija Demeter, Teuta), Ulfheim (Henrik Ibsen, Kad mi mrtvi ustajemo), Jean (August Strindberg, Gospođica Julija), Prišlin (August Šenoa, Kletva), Zandar (Karl Schönherr, Taljigaši), Sekulić (B. Nušić, Narodni poslanik), Engstrand (Henrik Ibsen, Sablasti), Čovek s nogom (B. Nušić, Put oko sveta), Orgon (Molière, Tartuffe), Lucifer (Imre Madách, Čovjekova tragedija), Sebastijan (Àngel Guimera, U dolini), Šumar (Petar Popović Pecija, Šuma), Kinesija (Aristofan, Ženska urota), Muž (K. Schönherr, Žena vrag), Kreon (Franz Grillparzer, Medeja), Max (Arthur Schnitzler, Anatol), Lopahin (Anton Pavlovič Čehov, Trešnjik), Kočkarev (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba), Lucifer (George Gordon Byron, Kain), Axel (A. Strindberg, Lomača), Jevrić (P. Popović Pecija, Pljusak). Osim nekih navedenih uloga u usavršenim varijantama, dao je nakon rata, još velik broj novih kreacija, koje su po umjetničkim vrednotama nadvisivale jedna drugu. Među Papićevim ostvarenjima najviše razine bili su Kočićev David Štrbac (Jazavac pred sudom), Balzacov Mercadet (1924, proslava 25-godišnjice umjetničkoga rada), Gogoljev Osip (Revizor), Cankarov Župnik (Slugani), Ogrizovićev Smail-aga (dramatizacija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića), Kosorov Vasiljević (Požar strasti), Molièreov La Flèche (Škrtac), Shakespeareov Krsto Lisac (Ukroćena goropadnica) i Richard III., Wildeov Herod (Saloma), Shawov Walpole (Liječnik u dilemi), Ogrizovićev Vučina, Krležin Kristijan (Golgota), Venger-Ugarković (Vučjak) i Papa (Michelangelo Buonarroti), Anskoga Mešulah (Dybuk), Shawov Warwick (Sveta Ivana), Saloma Aša Jankel (Bog osvete) i – možda najsavršenija kreacija naslovne uloge u Sterijinoj komediji Kir Janja, koju je ujedno i režirao. Posljednji mu je nastup bio 6. III. 1927. u ulozi Ministra u Nušićevoj Protekciji. U šarenom mozaiku njegovih uloga prevladavale su one u kojima je inkarnirao demonske i zločinu sklone karaktere kao što su Jago, Klaudije i Rikard III., ali umjetnički nisu manje vrijedne ni one kojima je, na rubu tragikomike ili burleske, znao potaknuti gledalište na nesuzdržljiv smijeh. Tu ostaju nezaboravni njegovi David Štrbac, Osip i Čovek s nogom. Sve su njegove kreacije u biti bile realističke. U njima se žario primarni glumački instinkt i temperament, ali je do izražaja dolazio i promišljen pristup izgradnji uloge, uvijek formirane u živu ljudsku umjetninu. Bio je član zagrebačke sefardske općine. U proljeće 1938. otkriveno mu je poprsje u HNK u Zagrebu.

LIT.: S. Batušić: Papić, Josip. Enciklopedija Jugoslavije, 6. Zagreb 1965. – Papić, Josip. Enciklopedija Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Zagreb 1969. – Papić, Josip. Opća enciklopedija, 6. Zagreb 1980. – A. Pinto: Sjećanje na velikog glumca Josipa Papića. Jevrejski pregled, 34(1983) 3/4. – Papić, Josip. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – Papić, Josip. Hrvatska enciklopedija, 8. Zagreb 2006.