NEUMANN, Zlatko, arhitekt (Pakrac, 4. III. 1900 – Zagreb, 9. I. 1969). Studij arhitekture završio je 1925. na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Radio je u atelijeru Adolfa Loosa u Beču (1920–22) i Parizu (1926–27), isprva kao crtač, potom kao suradnik na projektima za stambena naselja i vile te voditelj njegova ureda u Beču, afirmiravši se na gradnji kuće Tristana Tzare. U Zagrebu je vodio samostalni atelijer od 1930. do 1941, kad je mobiliziran u jugoslav. vojsku kao rezervni oficir. Zarobljen je u Travanjskom ratu i poslan u logore u Njemačkoj i potom u Nizozemskoj. Vodio je tečaj iz građevinskih konstrukcija i projektiranja pri kulturnoj sekciji logora, a 1943. bio je izabran za člana odbora Antifašističkoga vijeća. Nakon rata kratko je radio u Ministarstvu građevina NRH, a od 1946. u Zagrebu je bio voditelj atelijera u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu (poslije APZ). God. 1954–63. vodio je vlastiti projektni biro »Neumann«. Prije II. svj. rata projektirao je i izveo u Zagrebu protomodernu najamnu stambenu zgradu u Vukotinovićevoj ul. (Deutsch, 1928–31), obiteljske vile u Hercegovačkoj ul. (Klaić, 1931–32), Torbarovoj ul. (Schwarz-Gavrin, 1933–34) i u Petrovoj ul. (Margetić, 1934–35), radikalno modernu, potom poslovno-stambene zgrade u Vlaškoj ul. (Rosinger, 1936–37) i u Martićevoj ul. (Varaždinska industrija svile, 1936–37) te nekoliko pogonskih zgrada u krugu tvornice papira na Zavrtnici (1930–32). U Varaždinu je izveo obiteljske vile strogih bijelih kubusa u Slavenskoj ul. (Oblath, devastirana) i u Masarykovoj ul. (Friedländer, 1934–35). U svojim projektima zastupao je radikalno purističko oblikovanje, volumetrijsko strukturiranje zgrade prostornim planom i kontrolirani dizajn interijerskih rješenja. Inovirao je standarde urbanoga stanovanja i postavio osnove za kritičku interpretaciju internacionalnoga stila. Nakon rata realizirao je u Zagrebu tuberkulozni paviljon Vinogradske bolnice (1954), više školskih zgrada (u Cvjetnom naselju, na Ferenčici, u Laginjinoj ul. na Borongaju, u Folnegovićevoj ul.) i predškolskih objekata (1956–63) te industrijske zgrade (električna centrala u Perušiću, tvornica sardina u Prvić Luci, zgrade za nekadašnji kombinat »Boris Kidrič« u Šibeniku). Programatskim tekstovima u časopisima Novosti (1930) i Arhitektura (1933) promicao je Loosove reformatorske ideje i arhitekturu tzv. novoga građenja. Sudjelovao je na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938).
LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – D. Venturini: Arhitektonski projektni zavod-APZ. Zagreb 1982. – 200 godina Židova u Zagrebu. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – A. Laslo: Die Loos-Schule in Kroatien (katalog izložbe). Beč 1989. – Isti: Slučaj Zlatka Neumanna. Vjesnik, 42(1989), 21. I. – Isti: Arhitektura modernog građanskog Zagreba. Život umjetnosti, 30(1995) 56/57. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.