BERGMANN, Hinko, liječnik (? – ?). Pridružio se partizanima u lipnju 1942. djelujući kao liječnik u štabu 3. operativne zone Hrvatske.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

BERKEŠ, Ivan (Ivica), kemičar i farmaceut (Bjelovar, 13. XI. 1910 – Beograd, 1997). Sin Albertov. Farmaciju je diplomirao 1933. u Zagrebu, a biokemiju 1936. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, na kojem je 1939. i doktorirao disertacijom o kiselinama Elemi smole. Prešao je na katoličanstvo 1938. Poč. II. svj. rata bio je asistent na Medicinsko-kemijskom institutu Sveučilišta u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te se ispisao iz članstva ŽOZ. Prebjegao je u Hrvatsko primorje, te bio interniran u logor u Kraljevici, potom u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu te referent za ljekarnu 12. divizije, a 1944. god. osnovao je kemijski laboratorij pri zapovjedništvu daruvarskog voj. područja. Nakon rata do 1953. radio na Zavodu za kemiju i biokemiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, potom je bio izvanredni profesor biokemije na Medicinskom fakultetu u Skoplju, a od 1960. do umirovljenja 1978. profesor na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu. Utemeljio je kliničku enzimologiju kao posebnu znanstvenu disciplinu. Društvo medicinskih biokemičara Jugoslavije i Farmaceutski fakultet u Beogradu 1997. utemeljili su Znanstvenu zakladu »Ivan Berkeš« i pokrenuli godišnji znanstveni skup posvećen njegovom životu i djelu. – Njegov otac Albert, posebnik (Csákány, Mađarska, 30. VI. 1866 – ?logor, ?1941). Sin Aleksandrov. U Hrvatsku se doselio 1880. te stekao zavičajnost u Bjelovaru 1899. S bratom Jašom bio je suvlasnik kuće u Bjelovaru u Starčevićevoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Uzdržavao ga je sin. Ubrzo je uhićen i deportiran u nepoznati logor, gdje je stradao.

DJELA: Opšta i medicinska enzimologija (suautor P. Tomašević-Berkeš). Beograd–Zagreb 1975.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – KŽZ.

LIT.: Farmaceutski vjesnik, 29(1939). – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984.

BERKEŠ, Ljudevit, gospodarstvenik (Csákány, Mađarska, 22. V. 1864 – ?Auschwitz, ?VIII. 1942). U Velike Zdence doselio se iz Mađarske 1890. te stekao zavičajnost 1918. u Križevcima, gdje je bio suvlasnik poduzeća »Berkeš i Pollak«. Nakon uspostave NDH poduzeće je 5. VI. 1941. dobilo povjerenika. Bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzeo. Potom je nestao, vjerojatno deportiran u kolovozu 1942. u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BERKEŠ, Milan, farmaceut (Nagykanizsa, Mađarska, 2. III. 1899 – Zagreb, 28. XI. 1980). Sin Jaše i Sabine rođ. Pollak. Studij farmacije završio je u Zagrebu 1921. U međuratnom razdoblju bio je urednik Farmaceutskoga vjesnika i predsj. Saveza apotekarskih suradnika Jugoslavije te vlasnik veletrgovine farmaceutskim kemikalijama u ulici Medveščak u Zagrebu. Zastupao je inozemne tvrtke »Dansk Chemo A/S« iz Kopenhagena, »Industrie Chemique« iz Lugana, »Noris Zahn & Cie« iz Praga, »Dr. Leo & I. Egger« iz Budimpešte. Bio je također vlasnik veletrgovine Lijekovi i kemikalije »Mr. Ph. Milan Berkeš«, koju je osnovao 1934. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je aktivan u strukovnom udruženju, uredio dva izdanja Farmaceutskoga godišnjaka (1933. i 1934), koja sadržavaju, uz važnije farmaceutske uredbe, i popis ljekarni, kemijsko-farmaceutskih tvornica i ljekarničkih organizacija te različite praktične upute za farmaceute. Prešao je na katoličanstvo 1938. Nakon osnutka NDH, sa suprugom Marijanom rođ. Müller i sinom Brankom (Zagreb, 1928), preuzeo je žid. znak te morao podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj među ostalim navodi da je na poticaj i uz pomoć velikih njem. tvornica sudjelovao poč. 1941. kod vojnih i drugih državnih dražbi te da mu je promet u prvom tromjesečju 1941. višestruko narastao zbog velikih vojnih i državnih nabavaka. Na zahtjev državnoga povjerenika u veledrogeriji Božidara Kavrana bio je zadržan kao neophodan stručnjak, što mu je omogućilo da preživi rat u Zagrebu. Od 1945. radio je u Ministarstvu zdravlja NRH, a od 1949. vodio je ljekarničku službu zagrebačke oblasti do umirovljenja 1953. Radio je u socijalno-humanitarnim organizacijama te bio dugogodišnji predsj. Saveza slijepih Hrvatske, kao i jedan od osnivača i prvi predsj. republičkoga Društva za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim osobama te tajnik sličnih društava u Jugoslaviji. Od 1964. bio je gl. urednik časopisa Pregled problema mentalno retardiranih osoba. Sudjelovao je u organiziranju borbe protiv alkoholizma i drugih ovisnosti te je objavio mnogobrojne članke, prikaze i prijevode u časopisima Farmaceutski vjesnik, Farmaceutski glasnik, Socijalna misao i dr. – Brat Pavle, javni djelatnik (?, o. 1900 – ?) bio je upravni ravnatelj Hrvatske banke d. d. u Zagrebu i generalni konzul Republike Finske. U međuratnom razdoblju prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH podnio je molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka za sebe, suprugu Lily i kćeri Evu Mariju i Daisy, no molba je bila odbijena. U svibnju 1941. još je stanovao u Gregorijančevoj ul. u Zagrebu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27170, 28097. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: H. Tartalja: Život i rad mr. ph. Milana Berkeša. Farmaceutski glasnik, 37(1981) 2. – Lj. Grlić: Berkeš, Milan. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984.

BERKOVITZ, Leopold, liječnik (?, 2. III. 1857 – Zagreb, 31. I. 1925). Djelovao je kao sanitetski pukovnik austroug. vojske.

BERKOVITZ, Rebecca (Pancer-Tuksar, Ranka), glazb. pedagoginja (Zagreb, 19. II. 1947). Kći Ile i → O. Pancera, sestra → Vlatke Bjegović. S obitelji je 1949–63. živjela u Sarajevu. Nakon diplome klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi I. Mačeka 1971, studirala je čembalo u Bruxelessu i Parizu. Djelovala je kao članica ansambla za staru glazbu »Universitas studiorum zagrabiensis«, nastavnica klavira u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu te prevoditeljica knjiž. tekstova za Treći program HRT. God. 1996 iselila se u Izrael. U Jeruzalemu je klavirska pedagoginja i profesorica hrv. jezika pri Ministarstvu vanjskih poslova. U drugom braku s Elchananom Berkovitzem. Majka je Hane Levy i → D. Tuksara.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

BERNER, Josip, fotograf (Jarosław, Poljska, 1888 – logor Jasenovac, 1941). Sin Moritzov. U braku s Annom (Anka) rođ. Frei, imao je sina Medarda (Darija). Nastanivši se 1911. u Dubrovniku, otvorio je atelijer i prodavaonicu fotografskoga pribora u Gružu, a potom na Pilama i Stradunu. Bio začetnik fotoreportaže, koje je objavljivao u časopisima Svijet i Kulisa (1928–33). Skupno je izlagao na I. jugoslavenskoj izložbi fotografa u Splitu 1926, kad je nagrađen počasnom diplomom sa zlatnom kolajnom. Od 1931. imao je fotografske ogranke u Hvaru, Korčuli, Lapadu, Pločama, Kuparima i Srebrenu. Snimao je vedute grada i prodavao razglednice, te bilježio gradska događanja i njegove stanovnike. Bio je i član planinarskoga društva »Orijen«. Po uspostavi NDH uhićen je i odveden u jasenovački logor, gdje je stradao. Supruga i sin Medard internirani su s ostalim dubrovačkim Židovima u logor Kampor na Rabu. Medard se priključio partizanima te se poslije spominje kao član Fotosekcije 4. armije u činu potporučnika. S majkom se 1948. iselio u Izrael.

LIT.: B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – V. Delić: Fotografija u Dubrovniku. U: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951 (katalog izložbe). Zagreb 1994. – M. Tonković: Dubrovački svjetlopis. Fotografija u Dubrovniku 1848–2001 (katalog izložbe). Dubrovnik 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – V. Delić Gozze: Josip Berner i Dubrovnik (katalog izložbe). Dubrovnik 2005.

BERNFEST, Miljenko, arhitekt (Zagreb, 16. II. 1956). Sin → Stjepana i Jagode rođ. Mujdrica, unuk → Viktorov. Završio je VII. gimnaziju (1974) u Zagrebu, gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu (1980) u klasi Miroslava Begovića. Radio je kao tehnički i grafički urednik pri Savezu arhitekata Hrvatske (1986−90), direktor i projektant »MTM Elipsa« d. o. o. u Zagrebu (1991−93), projektant u projektnom birou »Andrews−Scott−Cotton Architects« (1994−96) i »ASA − Crone Architects« (1996−97) u Aucklandu, »Matrix – D – Inženjering« d. o. o. (1997−99) i »APZ Inženjering« (1999−2001) u Zagrebu, pri kojem je bio koordinator na izgradnji Istraživačkoga instituta »Pliva«. Od 2002. vodi »BXL Studio« s Lovorkom Prpić, a od 2009. samostalni projektantski ured. Član je Udruženja hrvatskih arhitekata (od 1984), Društva arhitekata grada Zagreba (od 1984), Hrvatske komore arhitekata i inženjera u građevinarstvu (od 1999), Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske (od 2005). Prvi je potpredsjednik i voditelj savjeta Izdavačkoga savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata (2005–07). Među važnije arhitektonske realizacije ubrajaju se Vila Fehrling u uvali Garma na Korčuli (2012), Vila D. u Petrčanima kraj Zadra (2011), Centar za socijalnu skrb u Sisku (s L. Prpić, 2006), knjižara AGM u Zagrebu (s L. Prpić, 2005), Vila Ribica na Zlarinu (s L. Prpić, 2004), salon La Coulisse i Sandwich bar Manhattan u Zagrebu (s L. Prpić, 2001), hala za korozijsku zaštitu brodogradilišta »3. maj« u Rijeci (2001), poslovno-stambeni kompleks »Jadroinvesting« u Zadru (s M. Dragomanović i B. Rac, 1998), benzinske postaje »Caltex« na Novom Zelandu (1997) i dr. Sudjelovao je na više samostalnih (Nagrađena hrvatska arhitektura 1961–1989, Osijek–Zadar–Split–Beli Manastir 2014; Nagrađena hrvatska arhitektura 1990–2009, Zadar–Split–Banja Luka–Šibenik–Zagreb 2014) i grupnih izložbi (Continuity of modernity, Pečuh 2010; Međunarodna izložba za nagradu Piranesi 2008, Piran 2008; Suvremena hrvatska arhitektura VII, Beograd 2008; 41. zagrebački salon, Zagreb 2006. i dr.). Nominiran je za više strukovnih nagrada. Uz arhitekturu aktivno se bavi i arhitektonskom fotografijom. Potpredsjednik je Bnei Brit lože »Gavro Schwarz« u Zagrebu.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

BERNFEST, Stjepan (Mišo), strojarski inženjer i aviomodelar (Prag, 1. II. 1920 – Zagreb, 27. V. 2010). Sin → Viktora i kiparice Mile rođ. Wodsedalek (Wod). Srednju školu pohađao je u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1949. završio studij strojarstva na Tehničkom fakultetu i bio asistent na Katedri za lake motore (1949–50). Djelovao je kao inženjer u Željezari »Sisak« (1950–54), a od 1973. profesor za avionske motore na Višoj zrakoplovnoj školi u Zagrebu te tehnički voditelj poduzeća »Pan-Adria«, a do umirovljenja (1985) voditelj rashladne tehnike u Institutu »Rade Končar« u Zagrebu. – Aviomodelarstvom se počeo baviti 1934. u Karlovcu te kao član Aerokluba »Karlovac« pohađao tečaj aviokonstruktora Stanka Obada pri Aeroklubu »Zagreb«. Na prvenstvu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1936. osvojio je prvo mjesto u natjecanju zrakoplovnih modela klase B slobodne konstrukcije na gumeni pogon. Sudjelovao je na državnom prvenstvu u Beogradu 1937. te bio član državne reprezentacije u Ljubljani 1938. i u Londonu 1939, gdje je u pojedinačnom plasmanu zauzeo drugo mjesto. Od 1945. bio je član reprezentacije Hrvatske na državnim natjecanjima. Na Prvenstvu svijeta 1950. u Trollhättenu bio je svjetski prvak u konkurenciji modela jedrilica A-2, a 1951. osvojio je kup NR Hrvatske. Prestao se aktivno baviti aviomodelarstvom 1951. God. 1974. dobio je zvanje zrakoplovnoga kontrolora I. klase. Proglašen je zaslužnim sportašem Jugoslavije. Otac je Darka, elektrotehničkoga inženjera (Zagreb, 28. III. 1951), i → Miljenka.

LIT.: Izvještaj Državne učiteljske škole u Petrinji za šk. god. 1929./30. Petrinja 1930. – Izvještaj Državne niže realne gimnazije u Petrinji za šk. god. 1930./31. Petrinja 1931. – Z. Jureša: Bernfest, Stjepan. Enciklopedija fizičke kulture, 1. Zagreb 1975. – Isti: Bernfest, Stjepan. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1980. – L. Kirić: Bernfest, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Bernfest, Stjepan. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Bernfest, Stjepan. Petrinjski biografski leksikon. Petrinja 1999. – Bernfest, Stjepan. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

BERNFEST, Viktor (Samuel), kipar i medaljer (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 14. VIII. 1894 – Zagreb, 23. VIII. 1978). Sin Hermana i Nette rođ. Bauer, unuk → Jakoba Bauera. Završio je gimnaziju u Osijeku 1913. i započeo studij prava u Zagrebu, no uskoro je bio mobiliziran u austroug. vojsku, potom zarobljen pa je I. svj. rat proveo u rus. zarobljeništvu. Kiparstvo je započeo studirati 1918. na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavio 1919. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Pragu te u specijalnoj medaljerskoj školi Otokara Španiela, gdje je 1923. diplomirao. Isprva bio učitelj crtanja u gimnaziji u Subotici i Petrinji (1926–28), a potom samostalan kipar. Iako je nakon osnutka NDH bio zaštićen zbog braka s »arijevkom«, u svibnju 1942. bio je uhićen zbog ilegalna rada te deportiran u logor u Staroj Gradiški, odakle je pušten u prosincu 1942, kao jedan od rijetkih Židova kojemu je to uspjelo. Bio je pušten jer je, osim što su stizale mnogobrojne molbe za njegovo oslobođenje, njegov šurjak, zagrebački oftalmolog Vilko Panac, »operirao jednu ustašku ličnost« – prema usmenoj predaji Bernfestova sina → Stjepana bila je to operacija očne mrene ocu ili majci Pavelićeve supruge. Umjesto novčane naknade Panac je zauzvrat tražio Bernfestovo oslobođenje iz logora. Nakon 1945. obavljao je različite političke dužnosti u Petrinji i Sisku (kraće vrijeme bio petrinjski gradonačelnik, predsj. petrinjskoga NK »Artur Turkulin« 1946). Od 1952. do umirovljenja 1965. bio je direktor poduzeća za proizvodnju plastičnih učila »Mulaža« u Zagrebu. Njegov opus čine uglavnom djela intimnijega karaktera, skulpture komornih dimenzija (Leda s labudom, 1918; Majka i dijete, 1923; Glava djevojčice, 1939) i portretne plakete (Dr. Franje Dursta, 1935, u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ul.; Dr. Julija Budisavljevića, postavljena 1962. u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj ul.; obje u Zagrebu), uglavnom u profilu, ali i poprsja. Rjeđe je radio u drvu, a neki su aktovi izvedeni u patiniranoj sadri. Autor je grobnih plaketa i reljefa na Mirogoju (Pobjeda vječne ljubavi nad prolaznom mržnjom, 1924, na grobu Franje pl. Markovića; Oplakivanje, 1925, na grobnici Gavrilović; Uskrsnuće, 1930, za grobnicu Alfreda Daničića; Isus Krist, 1927, u mirogojskoj kapeli Krista Kralja) te memorijalnih plaketa (Marija Ružić Strozzi, 1930) i medalja (Dr. Vilko Panac, 1930; Ispitani čuvar lova i Ispitani lovac, 1937; Ramiro Marcone i Giuseppe Masucci, 1943). God. 1930. izradio je Ex libris vinjetu, koju je izdalo Zemaljsko povjereništvo Keren Kajemeta za Jugoslaviju, a prikazuje žid. radnika s djetetom u berbi naranči. Poslije se vraća velikoj formi spomen-reljefom Prvoj partizanskoj gimnaziji (Rujevac 1954) i brončanim reljefom u vestibulu bolnice u Požegi (1954). Izradio je i spomen-poprsja antifašističkih boraca Filipa Kljajića-Fiće i Artura Turkulina (1971) u petrinjskom parku (iz kojeg su nestale tijekom Domovinskoga rata) te kompoziciju Majka Banije (javlja se i pod nazivom Sjećanje na logor). Poseban interes pokazao je za žensku figuru i studiju pokreta u ženskom aktu (Dopadanje, Iščekivanje, Kod češljanja, Plesačica, Kupačica). Sudjelovao na natječaju za projekt kovanog novca Kraljevine Jugoslavije, koji nije ostvaren (prva i dvije druge nagrade). Izlagao je u Zagrebu (1924. s tadašnjom suprugom Milom Wod i 1930) i Osijeku (1935), posmrtna je izložba bila u Slavonskom Brodu (2008), a skupno na izložbi Proljetnog salona (Zagreb 1922), izložbama ULUH (od 1940) te mnogim drugim izložbama od 1946. do 1973. Posmrtno su mu bili izloženi radovi na Prvom memorijalu Ive Kerdića u Osijeku (1980) i Zagrebu (1981) te na izložbama San i krik (Zagreb 2000), Nepoznato u poznatom, iz medaljerstva prve polovine XX. st. (Zagreb 2007). Osobitu pozornost njegovim izložbenim nastupima do 1941. obratila su tadašnja žid. glasila (Hanoar, 1930; Židov, 1930).

IZV.: HDA, UNS, kut. 1, 1–3–2–1, Ured 1, Zaštitno redarstvo, Odjel javne sigurnosti, Odsjek IIb, 34340/42.

LIT.: L. Bocarić: Bernfest, Viktor. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1955. – Z. Šenoa: Bernfest, Viktor. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Bernfest, Viktor. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1984. – Bernfest, Viktor. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Bernfest, Viktor. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – I. Golec: Bernfest, Viktor. Petrinjski biografski leksikon. Petrinja 1999. – Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729–2000. Zagreb–Osijek 2001. – B. Vrga: Kipar Viktor Samuel Bernfest. Novi Omanut, 9(2001) 46. – S. Uzelac Schwendemann: Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu. Zagreb–Slavonski Brod 2005. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.