Kategorija: H

HENDEL, Isak (Händel), kantor (Lipna, Poljska, 12. VIII. 1883 – Roveredo, Švicarska, 1944). Sin Salamonov. Bio je kantor u Barcsu, 1911–26. obavljao je dužnost kantora u Slavonskom Brodu, a potom do 1943. u ŽOZ. U Zagrebu je bio dirigent sinagogalnoga zbora u kojem je sudjelovalo i nekoliko budućih prvaka zagrebačke opere. Osnivač je i zbora »Ahdut« kojim je besplatno ravnao. God. 1940. izdao je svezak nota T’ filat Arvit, večernje molitve za subotu, obične dane i hodočasne blagdane (šaloš regalim) za kantora uz pratnju orgulja. To je prvo djelo takve vrste na hrv. jeziku, opremljeno je bilješkama na hebrejskom i engleskome. Cijela je naklada uništena tijekom II. svj. rata te su ostala sačuvana samo dva primjerka (u knjižnici ŽOZ i u obiteljskom vlasništvu). Poč. 1943. bježi u Orehovicu kraj Sušaka. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, bježi na Cres, u Veneciju i napokon u Švicarsku. Umro je u staračkom domu u Roveredu i pokopan je u Luganu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – KŽZ. – Podaci o ulazniku H. Kapuano.

LIT.: Jevrejski glas, 13(1940) 29. – Novi Omanut, 3(1995) 12. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

HERCOG, Ernst Izrael, posebnik (? – ?). Po osnutku NDH bio je uhićen i deportiran u Karlobag. Na zahtjev njem. poslanstva u Zagrebu od 3. VII. 1941. upućen Ustaškom stožeru, bio je 7. VIII. 1941. pušten na slobodu kako bi se mogao oženiti pripadnicom Trećega Reicha Rosom Sarom Kalisch.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27676.

HERCOG, Mila, komunistička aktivistica (Budimpešta, 1915 – logor Metajna, VII–VIII. 1941). Kći Arnoldova. Kao srednjoškolka u Zagrebu djelovala je u Hašomer Hacairu, a za studija se uključila u revolucionarni pokret. Bila je članica KPJ od 1933. i radila u tehnici CK KPJ, a od 1935. članica je Mjesnoga komiteta KPJ u Zagrebu. Obavljala je kurirsku službu između partijskih organizacija u zemlji i CK KPJ u Beču. Uhićena je 1936. i osuđena na godinu dana zatvora u Požarevcu. Po puštanju na slobodu, u Zagrebu je bila službenica, među ostalim i u poduzeću »Meinl«, te se uključila u rad radničkih sindikata. Bila je članica Odbora ženske sekcije SBOTIČ i Inicijativnoga odbora Stranke radnoga naroda. Ponovno je bila uhićena 8. XI. 1940. i internirana u Lepoglavu. Vlasti NDH 16. VII. 1941. prebacuju je u Zagreb, zatim u Gospić i konačno u logor Metajna na Pagu, gdje je stradala najkasnije do sred. kolovoza, kad je logor bio raspušten.

LIT.: V. Rajčević: Studentski pokret na Zagrebačkom sveučilištu 1918–1941. Zagreb 1959. – I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

HERING, Salamon (Häring), fotograf (? – ?Rijeka, 1866 ili 1869). Potkraj 1839. došao je u Rijeku, gdje se bavio trgovinom i fotografijom. Dozvolu za otvaranje trgovine sitničarijom dobio je 1846, potom je vodio trgovinu staklenom robom 1850. i drvenim igračkama 1854. te s bratom Nathanom trg. tvrtku »Braća Hering« do 1866, kad je započeo proizvodnju laštila. Vjerojatno je stekao fotografsko znanje od Parižanina Anriota koji je radio u Rijeci, a po njegovu odlasku oglašava fotografske usluge i više godina ostaje jedini fotografski obrtnik u gradu. God. 1858. najavio je prvi riječki fotografski atelijer, oglasivši u dnevniku Eco di Fiume da »izrađuje portrete po pariškoj metodi«. Pratio je razvoj fotografije i 1865. otvorio novu fotografsku radnju, u kojoj je nudio i fotografsku opremu za amatere i stereoskope te razvijao široku trg. djelatnost, ali ustrajao je i na fotografskom radu i unapređenju ponude, ubrzavanju i pojeftinjenju proizvodnje. Već 1861. počeo je raditi omiljene jeftine fotografije formata posjetnice. Najstariji sačuvani rad je obojena ambrotipija Crkveni dostojanstvenik (o. 1860). Portretne fotografije izrađivao je na Disdérijev način (Gospođa Mohovich, Luigi Volani, Luigi de Peretti). Radio je i skupne portrete (Nadvirivanje, Učenici riječke gimnazije Ivan Zmajić) te među prvima riječke prizore (Korzo, o. 1865). Fotografije mu se čuvaju u riječkom Povijesnom i pomorskom muzeju, a na njihovoj poleđini donosio je tekst »Studio fotografico Fiumano di S. Hering«, nakon kolovoza 1864. i reprodukciju medalje kojom je Nathan, također fotograf, nagrađen za svoje »svietlopisne radnje« na zagrebačkoj gospodarskoj izložbi 1864. Tu je medalju na poleđini fotografija donosila i Sofija, vjerojatno članica obitelji, koja je 1880-ih vodila fotografski atelijer u Zagrebu. Od njezinih snimka sačuvani su portreti disdérijevskoga formata (Magnat Matijević Bošnjak, o. 1880; Stjepan Miletić, o. 1889). Nedvojbeno je veliko značenje njegove pionirske uloge u povijesti fotografije u Hrvatskoj.

LIT.: Lo studio fotografico del. sig. S. Hering. Gazzetta di Fiume, 1(1861) 168. – Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska 1864 (katalog izložbe). Zagreb 1864. – Nuovo salone fotografico. Giornale di Fiume, 1(1865) 52. – N. Grčević: Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Zagreb 1981. – E. Dubrović: Fotografija u Rijeci 1884–1940. U: V. Maleković, M. Tonković i dr.: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951 (katalog izložbe). Zagreb 1994. – Isti: Arte Miracolosa. Fotografija u Rijeci. Rijeka 1995. – V. Flego: Hering, Salamon. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HERLINGER, Albert, obrtnik (?, 1854 – Zagreb, 16. XII. 1916). U zagrebačkoj Ilici je 1880-ih imao stolarski obrt, upisan u Obrtovno kazalo grada 1882. Obrt je ugašen 26. VI. 1923.

IZV.: DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo 1882–1899.

HERLINGER, Ivo, otorinolaringolog (Karlovac, 30. V. 1896 – Sarajevo, 24. V. 1963). Sina → Maksa i Karoline rođ. Schwartz, brat Dragutina, Đure, Miroslava i Jelene. Gimnaziju je završio u Karlovcu 1915, medicinu je studirao u Innsbrucku, Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao 1922. i do 1925. specijalizirao otorinolaringologiju kod prof. Hajeka i na otorinolaringološkoj klinici kod prof. Neumanna na kojoj se pretežno bavio otologijom. U Beču se 1922. oženio Zagrepčankom Zlatom rođ. Schwartz (Zagreb, 17. IX. 1900 – Šekovići, BiH, V. 1944). U braku su rođene kćeri Jordana i Mira (Osijek, 27. XII. 1930). U domovinu se vratio 1. I. 1925. God. 1926. asistent je kirurško-ginekološkog odjela Zakladne bolnice u Osijeku, u kojoj je 1928. osnovao Odjel za uho, nos i grlo. Na tom odjelu ostao je sve do svibnja 1941. kad je zbog rasnopolitičkih razloga umirovljen. Oko 1935. otvorio je u Osijeku svoj privatni sanatorij, tzv. Herlingerov sanatorij, u kojem su se, zahvaljujući njegovoj opremljenosti i uvođenju novih metoda, izvodili ne samo otorinolaringološki već i drugi kirurški zahvati, pa i porodi. Po osnutku NDH sa skupinom žid. liječnika bio je upućen na suzbijanje endemskoga sifilisa u BiH (Doboj, Tešanj, Teslić), a 13. I. 1943. priključio se partizanima djelujući kao liječnik u 1. proleterskoj diviziji, upravitelj bolnice 3. korpusa i šef kirurške ekipe 16. divizije. Preživio je 4. neprijateljsku ofenzivu (Bitku na Neretvi). God. 1944. postavljen je za načelnika Zavoda za transfuziju krvi JNA u Beogradu, a nakon demobilizacije 1945 (u činu sanitetskoga potpukovnika) upravitelj je Gradske bolnice u Beogradu. God. 1947. izabran je za izvanrednoga profesora otorinolaringologije Medicinskoga fakulteta u Sarajevu. Habilitirao se 1957. radom o histološkim ispitivanjima akutne korozije jednjaka, 1960. postao redoviti profesor i 1963. bio izabran za predstojnika Otorinolaringološke klinike u Sarajevu. Zaslužan je za razvoj otorinolaringološke dijagnostike i operativnih tehnika, i to ezofagoskopije i traheobronhoskopije. Ponajviše se bavio korozivnim ozljedama jednjaka i njihovim posljedicama (stenoze i strikture), ekstrakcijom stranih tijela iz jednjaka i dišnih puteva, otogenim intrakranijalnim komplikacijama, poremećajima sluha, dijagnostičkim i terapijskim metodama u bronhologiji. Angažirao se u organizaciji i izgradnji sarajevskoga Medicinskog fakulteta. Radove je objavljivao u časopisima Monatsschrift für Ohrenheilkunde und Laryngo-Rhinologie (1923, 1932), Liječnički vjesnik (1930, 1932), Medicinski arhiv (1948–49, 1951–52, 1954–55, 1964), Medicinski glasnik (1954–55). – Kći Jordana ud. Baum, liječnica (Osijek, 11. II. 1928 – Baltimore, SAD, 29. IX. 2011). Završila je osnovnu i dio srednje škole u Osijeku. God. 1941. otišla je s ocem i majkom u BiH, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima, pomagala ocu kao medicinska sestra i asistentica pri 1. proleterskoj diviziji. U partizanskoj voj. bolnici u Šekovićima radila je 1944. kao asistentica kanadskomu kirurgu majoru Defoeu, članu Britanske vojne misije. Te godine za trajanja desanta na Drvar u svibnju 1944. zarobili su je četnici, no ubrzo je pobjegla iz zatočeništva. Nakon završene partizanske gimnazije studirala je medicinu u Beogradu, gdje je specijalizirala fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Radila je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. God. 1969. umirovljena je u činu potpukovnice. Te godine otišla je u New York, gdje je nostrificirala diplomu, ponovno prošla trogodišnju specijalizaciju u Ruskovu institutu te položila ispit za diplomu liječnika na klinici Mayo. U Ruskovu instititu još je godinu dana superspecijalizirala elektrodijagnostiku. Zatim je radila u Kesslerovu institutu za rehabilitaciju u New Jerseyu. God. 2008. sa suprugom Dragutinom Baumom, bratom → Vladimira, preselila se u Baltimore, gdje živi i radi njihova jedinica Zlata. – Nada, njegova kći iz drugoga braka, također otorinolaringologinja, krajem 1980-ih iz Sarajeva se sa sinom iselila u Izrael, gdje je u bolnici Rotschild u Haifi ostvarila uspješnu karijeru.

IZV.: Podaci o ulazniku N. Herlinger.

LIT.: J. Gerc: (Nekrolog). Medicinski arhiv, 17(1963) 5. – Z. Levental: Lekari na suzbijanju endemskog sifilisa u Bosni i Hercegovini i njihovo učešće u NOB-i. Zbornik radova sa jedanaestog naučnog sastanka Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije. Beograd 1963. – J. Gerc: Professor Ivo Herlinger. Folia medica Facultatis medicinae Universitatis Saraeviensis, 6(1971) 6. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog Istorijskog muzeja, 1973, 2. – V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974, 2. Osijek 1974. – J. Gerc: Prof. dr Ivo Herlinger. 30 godina Medicinskog fakulteta UMC-a. Sarajevo 1976. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Stota obljetnica hrvatske otorinolaringologije 1894–1994. Zagreb 1996. – V. Dugački: Herlinger, Ivo. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – (Nekrolog). Ha-kol, 2011.

HERLINGER, Josef, rabin (? – ?). Do 1887. obavljao je dužnost rabina u ŽO Koprivnica. Na rabinskoj dužnosti naslijedio ga je Simon Hessel.

HERLINGER, Ljudevit, trgovac (Kaniža kraj Slavonskoga Broda, 6. VII. 1896 – logor Jasenovac, 1941). Sin Hermanov. U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik trgovine pomodne, kratke i pletene robe »Herlinger i Štern« u Jurišićevoj ul. u Zagrebu. Ubrzo po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – JUSP Jasenovac.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HERLINGER, Makso, trgovac (?Koprivnica, 1860 – ?Karlovac, 1920). Sin koprivničkoga rabina Josefa. Iz Koprivnice se oko 1880. doselio u Karlovac, gdje je u Riječkoj ul. pokrenuo veletrgovinu drvom i građevnim materijalom. Zbog dobra poslovanja pokraj njegova se skladišta zaustavljao teretni vlak radi istovara robe. Bio je bibliofil i pretplatnik različitih izdanja Matice hrvatske. U braku s Karolinom rođ. Schwartz imao je četiri sina i kćer Jelenu (Jelku). Sinovi → Ivo i Dragutin postali su liječnici, a Đuro i Miroslav pravnici. – Sin Dragutin (Drago), liječnik i žid. aktivist (Karlovac, 9. VII. 1887 – Sutjeska, VI. 1943). Medicinski fakultet završio je u Beču i specijalizirao kirurgiju. Radio je kao liječnik u Zagrebu te do ljeta 1921. u Glini, kad je imenovan kirurgom u gradskoj bolnici u Sisku, gdje je 20 godina vodio kirurški odjel sisačke bolnice i stekao naslov primarijusa. Bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH u početku je njega i sina Branka (?, 1915 – Sutjeska, VI. 1943) skrivao njegov učenik Ivo Pedišić, a potom je u ekipi žid. liječnika bio upućen u Bihać djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Priključio se partizanima u studenom 1942. djelujući kao voditelj kirurškog odjela bolnice u Podgrmeču. Za 4. i 5. ofenzive bio je liječnik u Centralnoj bolnici Vrhovnoga štaba. Prema nekim izvorima za Bitke na Sutjesci preminuo je od posljedica ranjavanja, a prema drugima opkoljen od Nijemaca sa sinom i suprugom Gizom popio je smrtonosnu dozu morfija. – Sin Đuro, pravnik (Karlovac, 20. V. 1890 – Zagreb, 4. I. 1977). Školu je završio u Karlovcu, Pravni fakultet u Beču i Zagrebu. Oženio se u Zagrebu 24. V. 1917. Marijom rođ. Neimann (Zagreb, 8. XII. 1892 – ?), s kojom je imao kćer Lyane (Zagreb, 18. II. 1923). Radio je kao sudac u Ivancu, Zagrebu i Đakovu. Posjedovao je odvjetnički ured u Zagrebu 1930-ih. Ukazom kralja Aleksandra od 4. III. 1933. postavljen je za suca Okružnoga suda u Osijeku i tu je djelovao do II. svj. rata, koji je proveo u njem. zarobljeništvu. Nakon rata živio je kao umirovljenik u Zagrebu.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27809. – Podaci o ulazniku S. Steiner.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48, 6(1933) 26; 7(1934) 8. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1992, 12. – R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

HERMAN, Dezider, liječnik (?, 1865 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju bio je liječnik u Lipiku. Po osnutku NDH bio je uhićen i 1942. deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1.