Kategorija: B

BETTELHEIM-BOGAD, Izolda, liječnica (?, 1891. ili 1911 – logor Jasenovac ili Loborgrad, 1941). U međuratnom razdoblju djelovala je kao liječnica u Koprivnici. Uhićena je i deportirana 1941. prema nekim izvorima u logor Jasenovac, a prema drugima u Loborgrad, gdje je stradala.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BETTELHEIM-FRIEDMAN, Paula (rođ. Kolb), kitničarka (Beč, 29. VI. 1892 – ?). U Zagreb se doselila 1912. iz Beča. U međuratnom razdoblju u Praškoj ul. u Zagrebu imala je salon ženskih i muških modnih šešira (nabavljala ih je među ostalim od poduzeća: »Max Kaufmann« iz Pariza, »Giuseppe Borsalino« iz Alessandrie, »Nino Donati & Co« iz Firenze, »P. Schmich« iz Berlina, »Ladstatter & Co« iz Beča), a među kupcima bili su članovi najuglednijih zagrebačkih obitelji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – Telefonski imenik 1941.

BETTELHEIM, Jakob (Betlheim), obrtnik (Nagykanizsa, Mađarska, 1810 – Zagreb, 26. II. 1883). U Zagreb se doselio 1845, a 1884. upisan je u Kazalo II za slobodne obrte i trgovine grada Zagreba na adresi u Vlaškoj ul., a uredovnu dozvolu za fijakerski obrt dobio je 14. VII. 1864. Od 1876. na Jelačićevu trgu imao je trgovinu gotovom odjećom i manufakturnom robom. U braku s Rozalijom rođ. Kaufmann (Güssing, Austrija, 1830 – Zagreb, 13. X. 1896) imao je kćer Josefinu i sinove → Adolfa, odvjetnika, Gjuru i Milana trgovca. – Sin Adolf, pravnik (1851 – Zagreb, 20. XII. 1904). Doktorirao je temeljem rigoroza 1882. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je djelovao kao odvjetnik. Od 1885. u braku je s Florom (?Zagreb, 1867 – ?), kćeri → Dragutina (Karla) Spitzera i Sine, koja je po uspostavi NDH morala podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva. – Sin Milan (Emil), trgovac (? Zagreb, o. 1853 – Zagreb, 20. XI. 1915), preuzeo je očevu obrtnicu 21. II. 1883, a prestao voziti 1887. Trgovinu odjećom preselio je 1888. u Ilicu, a nakon njegove smrti poduzeće je brisano iz Obrtovnoga kazala. U braku s Melanijom rođ. Naschitz imao je sinove Pavla, trgovca i → Stjepana, liječnika.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga vjenčanih 1868–1885, 224. – DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo 1. VI. 1860. do 21. IX. 1872. – DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo 1882–1899. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut 662.

LIT.: G. Schwarz: Povijest Zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-ih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

BETTELHEIM, Milan → BETTELHEIM, Jakob

BETTELHEIM, Samuel, veleposjednik i žid. aktivist (? – ?). Postavši 1883. sa → Samuelom Steinerom vlasnik zemljišta kutinskog vlastelinstva, imanja grofova Erdődyja, dobio je i patronatska prava prema kutinskoj župi i crkvi, time i pravo imenovanja kutinskoga župnika. U skladu s tim je 1894. dao formalni pristanak na imenovanje novoga župnika. God. 1899. spominje se kao »poglavar« kutinske Izraelitske bogoštovne općine te na popisu članova općine, koji uživaju pravo glasa na gl. skupštinama u smislu općinskih prava. Bio je i županijski skupštinar. God. 1902. bio je najjači porezovnik u Kutini. Budući da je bio pristaša Čiste stranke prava kod njega je odsjedao → Josip Frank.

LIT.: Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

BETTELHEIM, Slavko (Belin), bankar (Kutina, 1868 – ?, 1941–1945). Sin Josipov. Bio je 20 godina ravnatelj Pučke štedionice d. d., prve novčarske kuće osnovane u Kutini 1895. U promet je uveo i kutije za štednju, koje su se mogle nabaviti za pet kruna. Ne zna se kad se doselio u Zagreb, gdje je pred II. svj. rat bio ravnatelj Trgovačke banke d. d. u Gajevoj ul. Stradao je na nepoznatu mjestu.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BEZINOVIĆ, Agneza, žid. aktivistica (Budimpešta, 14. IV. 1923 – Rijeka, 24. XI. 2014). Kći Petra Goldbergera i Serene rođ. Friedman. S roditeljima se doselila u Zagreb 1932. iz Beograda. Za uspostave NDH bila je učenica u Zagrebu. Nakon zatočenja u Zagrebu i bijega iz transporta za logor 1942, ilegalno se prebacila u Dalmaciju, gdje je pristupila Biokovskomu partizanskomu odredu. Djelovala je u Agitpropu Oblasnoga komiteta KPH za Dalmaciju i u bolnici 4. operativne zone. Nakon II. svj. rata živjela je u Splitu, a krajem XX. st. preselila se k sinu Petru u Rijeku. Djelovala u različitim žid. ženskim udrugama, bila članica predsjedništva Unije židovskih žena Hrvatske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

BIENENFELD, Rudolf, stomatolog (Našice, 28. IX. 1907 – ?). Sin Šimuna, trgovca u Virovitici. Na Medicinski fakultet upisao se u Zagrebu 1926, gdje je diplomirao 1931/32. Specijalizirao je stomatologiju i djelovao kao liječnik u Vukovaru. Sa suprugom Olgom rođ. Rechnitzer (Karlovac, 18. VIII. 1908 – ?), kćeri Žige, imao je kćeri Ružu (Vukovar, 20. II. 1935) i Slavicu (Vukovar, 29. III. 1938). S obitelji je 29. XI. 1941. prešao na katoličanstvo. Na Popisu židovskih kućanstava na području grada Vukovara (najvjerojatnije iz 1942) nalazi se Olgino ime, bez upisane djece, ali s naznakom da je suprug mobiliziran u Hrvatsko domobranstvo kao liječnik u Sanskom Mostu, kamo je supruga došla za njim. S njom je u listopadu 1943. pristupio partizanima te su oboje djelovali u sanitetu. Kraj II. svj. rata dočekao je kao upravitelj kirurške poljske bolnice 2. armije. Daljnja sudbina nepoznata.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. –V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

BIENENFELD, Zlatko (Binenfeld), farmaceut (Osijek, 14. XI. 1921 – Zagreb, 11. XII. 1995). Sin Jakova i Valerije rođ. Klein. Završio je 1940. gimnaziju u Virovitici, kamo se obitelj preselila 1927. Nakon osnutka NDH, sredinom 1941, s roditeljima je prebjegao u Hrvatsko primorje, gdje je bio interniran u logor u Kraljevici od studenoga 1942, a od lipnja 1943. u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i oslobođenja zatočenika, pristupio je Židovskomu rapskomu bataljonu, a poslije i drugim partizanskim jedinicama, potom je do 1971. bio u JNA s činom sanitetskoga pukovnika. Diplomirao je 1948. na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1954. specijalizirao toksikologiju bojnih otrova, a doktorirao je 1959. na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu iz područja organske sinteze. Bio je izvanredni profesor na Vojno-tehničkom fakultetu u Beogradu (od 1967) te izvanredni (od 1967) i redoviti profesor na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu (od 1972). Uz to je i predavao na Visokoj tehničkoj školi KOV u Zagrebu (od 1967). God. 1980. na Sveučilištu u Zagrebu izabran je u zvanje znanstvenoga savjetnika. U tom zvanju radio je u Kemijskom kombinatu u Zagrebu, u sarajevskom »Bosnalijeku« i Zavodu za organsku kemiju i biokemiju PMF u Zagrebu. Mnogobrojne radove o sintezama organosumpornih spojeva i heterocikličkih oksima te o vezama između kemijske konstitucije i djelovanja reaktivatora holinesteraze inhibiranih organofosfornim otrovima objavljivao je u periodici Acta Medica Iugoslavica (1961), Archives of Toxicology (1961, 1979), Glasnik hemijskog društva (1962, 1966), Vojnosanitetski pregled (1962–63, 1965), Comptes rendus des Séances de l’Académie des Sciences Paris (1966, 1968–71), Acta Pharmaceutica Jugoslavica (1967, 1971, 1973–74, 1979), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1967, 1973, 1976, 1979) i drugdje. Autor je triju patenata s područja proizvodnje kemikalija (1963, 1980. i 1981). Bio je stručnjak vlade SFRJ u Komitetu za razoružanje UN u Ženevi (1970–82), član Međunarodne Pugwash grupe za kemijsko razoružanje, voditelj Grupe za kemijsko razoružanje Vlade RH u Hagu (od 1993). God. 1993. bio je savjetnik ministra obrane RH za istraživanje, vojnotehnički razvoj i radijacijsko-biološko-kemijsku zaštitu. Bio je pričuvni general bojnik HV te nositelj više ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Aktivno je djelovao u ŽOZ, u više ciklusa član Vijeća. – Supruga Regina (Gina), revolucionarka (Sarajevo, 1924 – Zagreb, 24. I. 2000). Kći Salamona Pape i Matilde rođ. Salom. Po uspostavi NDH prebjegla je s obitelji iz Sarajeva u Mostar, potom u Kupare te je bila internirana u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu, referentica saniteta u 1. brigadi 7. banijske divizije te ljekarnica u bolnici 4. korpusa. – Njihov sin je Jakov (Binenfeld, Jaša), poduzetnik (Zagreb, 28. VII. 1948 – Zagreb, 9. II. 2016). Još kao mladić bio je aktivan u radu ŽOZ, gdje je 1990. zadužen za sigurnosna pitanja. Poč. 1990-ih bio je zadužen za pomoć pri evakuaciji bos.herc. Židova, te pripadnika drugih etničkih skupina iz ratnih područja u BiH. Bio je član Vijeća ŽOZ i vlasnik više poduzeća (Vip d. o. o., Vip Data d. o. o., Vip Sistemi d. o. o., Vip-global stanovanje d. o. o., suvlasnik turističke agencije Vip Travel i dr.), najmoprimac prostora na kojem je otvorio i iznajmljivao parkiralište na mjestu nekadašnje sinagoge u Praškoj ul. u Zagrebu. God. 1995. predsj. Republike odlikovao ga je Redom hrvatskoga pletera. Sa Sonjom otac je poduzetnika Davora. – Zlatkov otac Jakov (Binenfeld, Jaša), farmaceut (Virovitica, 1888 – Zagreb, 23. VIII. 1947). Od 1927. bio je ljekarnik u Virovitici te član Ljekarničke komore. Nakon osnutka NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis neophodnih stručnjaka, no prebjegao je u Hrvatsko primorje te s obitelji je bio interniran u logor u Kraljevici od studenoga 1942, a potom u logoru u Kamporu na Rabu od lipnja 1943. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, pristupio je partizanima kao ljekarnik bolnice 2. vojnoga područja, ljekarnik pri Glavnom štabu Hrvatske i ZAVNOH te upravitelj Sanitetskoga skladišta Vojne oblasti 4. korpusa. Nakon II. svj. rata vratio se u Viroviticu.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 198/1941.

LIT.: Binenfeld, Zlatko. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1980. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Lj. Grlić: Binenfeld, Zlatko. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Priznanje prof. dru Zlatku Binenfeldu. Jevrejski pregled, 36(1985) 1/2. – Binenfeld, Zlatko. Tko je tko u Hrvatskoj. Zagreb 1993. – J. Domaš: Razmišljanja jednog Židova u Hrvatskoj. Bilten ŽOZ 1993, 28/29. – Binenfeld, Zlatko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – (Nekrolog). Bilten ŽOZ, 1996, 43. – http://www.vecernji.hr/hrvatska/tko-je-bio-jakov-bienenfeld-1058914, pristupljeno 10. II. 2016. – http://www.jutarnji.hr/odlazak-uspjesnog-i-nekonvencionalnog-zagrebackog-poduzetnika-jakov-bienenfeld-izgubio-zivotnu-bitku/1517291/, pristupljeno 10. II. 2016.

BIENENSTOCK, Makso, trgovac (Apatin, Srbija, 25. XI. 1893 – logor Jasenovac, 1942). Sin Samuelov. Bio je vlasnik poduzeća »Samuel Bienenstock«, trgovine biciklima, dječjim kolicima i sportskim potrepštinama sa sjedištem na gl. osječkom trgu. Poduzeće je protokolirano pri osječkom sudbenom stolu 1920, a 1940. je ostvarilo 888 302 din. prometa. U braku s Vilmom rođ. Kohn (Osijek, 1902) imao kćeri Veru (Osijek, 1920) i Zdenku ud. Grünbaum (Osijek, 1930). Sa suprugom i Verom 22. VIII. 1942. iz tenjskoga je logora odveden u logor Jasenovac. Zdenka je spašena zahvaljujući časnoj sestri Amadeji Pavlović (proglašena Pravednicom među narodima).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628. – JUSP Jasenovac.

BIER, Edmund, tvorničar (Vukovar, o. 1889 – Tucson, SAD, 1992). Sin Eduarda i Johanne rođ. Schenk. Za I. svj. rata bio je dobavljač austroug. vojske. U Vukovaru je do 1941. sa Slavkom Bierom bio vlasnik tvornice špirita te trgovac rakijom i tzv. industrijskim vinima. Zatekavši se u travnju 1941. u Beogradu sa suprugom Adom (kćeri rabina → J. Diamanta) i sinom Milanom, nakon njem. napada otišao je u Makarsku, potom u Split, odakle su ih u prosincu iste god. Talijani internirali u Castelnuovo Don Bosco kraj Astija. Nakon kapitulacije Italije 1943, obitelj je pješice brdskim putevima prokrijumčarena u Švicarsku, a 1945. iselila u SAD, gdje je B. pokrenuo tvornicu maraskina, a 1960-ih se počeo baviti slikarstvom i kiparstvom. Njegov spomenik žrtvama rata Driftwood nalazi se ispred žid. doma u sklopu kampusa Sveučilišta Arizone u Tucsonu. Autor je rukopisnih memoara s prikazom žid. zajednice u Vukovaru prvih desetljeća XX. st. (Memories. Tucson 1983). – Sin Milan, kemičar (Vukovar, 7. VIII. 1920 – Tucson, SAD, 15. I. 2013). Zatekavši se s obitelji u Beogradu, nakon Travanjskoga rata 1941. s obitelji je otišao u Makarsku, Split, Italiju i Švicarsku. U Ženevi je 1946. diplomirao kemiju. Doktorirao je 1950. na Fordham University u New Yorku. Bio je profesor na University of Arizona u Tucsonu 1962–2004. te professor emeritus na istom sveučilištu. Autor je mnogobrojnih stručnih i znanstvenih radova iz područja biotehnologije i elektroforeze te monografije Electrophoresis, theory, methods, and application (1–2. New York 1959–67). Bio je suosnivač i predsj. Elektroforetičkoga društva. – Edmundov otac Eduard, trgovac (Trnovo kraj Vukovara, 1840 – Vukovar, 1908). Materinji jezik njegove majke, uz jidiš, bio je hrvatski pa se može zaključiti da je obitelj u tom dijelu Slavonije živjela već krajem XVIII. st. God. 1866. oženio se Johannom rođ. Schenk iz Vukovara, kćeri imućna trgovca, s kojom je imao jedanaestero djece. Počeo je raditi kao trg. šegrt s jedanaest godina te s vremenom stekao imetak, veliku trg. radnju i nekoliko kuća u središtu grada, zemlju i vinograd. Desetljećima je bio gradski vijećnik u Vukovaru, utjecajan u gradskim poslovima.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Bier.

LIT.: V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – V. Kovač: Židovi Vukovara. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Edmund Bier 99-godišnji slikar. Jevrejski pregled, 34(1983) 5/7. – Jubilej Edmunda Bira. Ibid., 35(1984) 1/2.