Kategorija: R

REINER, Vatroslav (Ignjat), odvjetnik, javni djelatnik i žid. aktivist (Karlovac, 15. X. 1868 – Karlovac, 17. VII. 1940). Sin → Filipa i Terezije rođ. Beck. Brat Sigismundov i Vilimov. Sa suprugom Jelkom rođ. Farkaš imao je sinove Filipa i Miroslava. Maturirao je u Karlovcu, a doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu temeljem rigoroza 1887. Od 1895. vodio je odvjetnički ured u Karlovcu. God. 1929. na skupštini Advokatske komore u Zagrebu izabran je za suca pri Stolu sedmorice. Od 1895. bio je karlovački gradski vijećnik, od 1912. dogradonačelnik te banski vijećnik Savske banovine. Radi urbanističkoga sređivanja i izgradnje Karlovca, u svrhu očuvanja njegove zelene zone, zauzimao se za donošenje »Regulatorne osnove« (1922) i bio predsj. Porotne komisije koja je ocjenjivala rezultate natječaja. Bio je predsj. ŽO u Karlovcu od 1908. do smrti. Zastupao je tezu da Židovi u Hrvatskoj moraju biti »Hrvati Mojsijeve vjere« te bio jedan od vodećih asimilanata unutar žid. zajednice. Potpomogao je hrv. nacionalni pokret: u doba Austro-Ugarske pravaše, a u međuratnom razdoblju HSS. Bio i predsj. karlovačkoga Crvenog križa. – Po uspostavi NDH njegova je supruga u svibnju 1941. podnijela molbu za priznavanje arijskih prava te je privremeno bila izuzeta od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv nje ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. Preživjela je II. svj. rat, neko vrijeme boravila u Švicarskoj. Nakon Vatroslavove smrti njegov odvjetnički ured (pisarnu) preuzeo je sin Filip, odvjetnik i žid. aktivist (Karlovac, 1904 – logor Banjica ili Jajinci, 1943. ili 1944). Još kao student prava bio je predsj. procionističke Karlovačke židovske omladine te uvjereni cionist. God. 1931. djelovao je kao odvjetnički vježbenik na praksi u očevom uredu, a od 1932. pri kotarskom sudu u Karlovcu. Po uspostavi NDH, u travnju 1941, prebjegao je sa suprugom u Split. Potkraj 1943. bježeći iz grada pred nadolazećim Nijemcima, ukrcao je suprugu u kamion, a sam se u psihički lošem stanju vratio u Split i predao. Zajedno s ostalim splitskim Židovima deportiran je u logor Banjica, a po svoj prilici odatle na stratište Jajinci, gdje je stradao. – Sin Miroslav (Mirko), građevinski inženjer, šahist i karikaturist (Karlovac, 2. V. 1908 – ?Jajce, BiH, XI. 1943). Maturirao je u karlovačkoj gimnaziji 1926, a diplomirao na građevnom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu 1932. Potom se zaposlio u zagrebačkoj direkciji Jugoslavenskih državnih željeznica, a 1937. sa suprugom Zdenkom rođ. pl. Šiprak, zbog službe je otišao u Novu Gradišku, potom u Split, odakle se 1943. priključio partizanima. Prema jednim izvorima ubili su ga četnici u studenom 1943. kraj Jajca, a prema drugima (obiteljska sjećanja) ubili su ga u partizanima zbog kontakata s navodnim brit. obavještajcima. Od gimnazijskih dana bavio se šahom u šahovskoj udruzi »Aljehin«. Kao gimnazijalac 1924–25. uz gimnazijskoga kolegu i potonjeg jezikoslovca Ljudevita Jonkea remizirao je u simultanki održanoj u Zagrebu s, tada već bivšim svjetskim prvakom, Emanuelom Laskerom. U Šahovskom glasniku je 1927. objavio karikature sudionika jednog šahovskoga turnira, 1930. situacijsku karikaturu s humorističkim opisom zagrebačke simultanke Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, a 1931. karikature svih sudionika Velemajstorskoga šahovskoga turnira na Bledu, kao i tekst u kojem reporterski živo opisuje natjecatelje i ozračje turnira. U njima je šahiste prikazao s predimenzioniranim glavama, koje pripadaju nebitnim, malenim tijelima koja sjede na šahovskim garniturama. Osim najboljih svjetskih šahista sačuvane su i njegove karikature pijanista Arthura Rubinsteina i tada popularnoga glumca Conrada Veidta s autogramom u povodu glumčeva gostovanja u Zagrebu. U veljači 1934. na izložbi Karlovac u karikaturi u maloj dvorani karlovačke gradske vijećnice s velikim je uspjehom izložio 73 karikature istaknutih Karlovčana, pa i kolportera i skitnica, od toga se u obitelji sačuvalo 30, a sudbina ostalih zasad je nepoznata. Karlovački glasnik objavio je i njegov osvrt na tu izložbu u kojemu sugrađanima tumači pojam karikature.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 5203, god. 1941.

LIT.: Židov, 15(1931) 3; 23(1939) 4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 6(1932) 14. – (Nekrolog). Ibid., 14(1940) 7. – S. Peleh: Životopis Miroslava Reinera. Šahovski glasnik, 41(1976) 1. – S. Goldstein: Obitelj i knjiga. U: Obitelj. Zagreb 1996. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776 –1996. Zagreb 1996. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – R. Radinović i Z. Gerber: Karlovačka groblja. Karlovac 2007. – Miroslav Reiner (1908–1944) i njegove karikature (katalog izložbe). Karlovac 2008. – Reich, Aaron. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008. – Reiner, Filip. Ibid. – Reiner, Vatroslav. Ibid.

REINFELD, Dragutin, liječnik (Osijek, o. 1865 − ?). U međuratnom razdoblju djelovao je kao liječnik. Umro je prije uspostave NDH. Njegova udovica Paula rođ. Mey (Temišvar, Rumunjska, 1872 – Zagreb, 12. VII. 1942), kći Adolfova, stanovala je 1941. kao podstanarka u Zagrebu te je, po uspostavi NDH, bila primorana prijaviti imovinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REINITZ, Samuel, gospodarstvenik (Čierna Voda, Slovačka, 20. X. 1860 – Osijek, 25. I. 1940). Sin Franje i Roze. U braku s Cecilijom rođ. Fischer otac je Melanije (Osijek, 17. VII. 1893 – ?) i Ferde (Osijek, 3. VI. 1890 – ?SAD, ?), kojeg je uveo u posao. God. 1894. na livadi istočno od osječke Tvrđe pokrenuo je obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna. Postupno je radionicu pretvorio u veće poduzeće, u koje je 1913. instalirao parni kotao i podigao tvornički dimnjak. God. 1918. njegova nepokretna imovina bila je procijenjena na 776 000 kruna, po čemu se ubrajao među vodeće osječke donjogradske poduzetnike. Hrvatska eskomptna banka 1919. je uložila kapital u Reinitzovu sapunarnicu i preimenovala je u Prvu osječku tvornicu sapuna d. d. Osijek, a glavninu dionica 1922. je otkupio Georg Schicht. Uvedeni su novi proizvodi i povećana proizvodnja, a 1929. počela je proizvodnja abrazivnoga sredstva za čišćenje pod nazivom VIM. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek, a 1953. dobila je ime »Saponia«, koje nosi i danas.

LIT.: E. Heine: Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka. Osijek 1996. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

REISS, Mirko (Rajs), građevinski inženjer (Sisak, 5. XI. 1920 – Haifa, Izrael, 24. II. 1989). Sin Waltera i Olge rođ. Spitz. U braku s Leom rođ. Ehrenfreund otac je Ronija (?, 1957 – ?, 1977) i Mihaela (?, 1960). Studij građevine započeo je na Tehničkom fakultetu u Beogradu, a diplomirao u Zagrebu. U Izrael se iselio 1950, gdje je radio u Inženjerskom uredu luke Haifa. Projektirao je i nadgledao mnoge objekte, obalna postrojenja i lučke instalacije civilne i voj. naravi. Iako se 1973. povukao zbog zdravstvenih razloga u mirovinu, nastavio je djelovati kao savjetnik.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

REISS, Moritz (Mavro), trgovac i javni djelatnik (Magendorf, Njemačka, 1814 – Sisak, 25. IV. 1887). God. 1871. sudjelovao je u izradi pravila društva »Sisačka dvorana«. Nalazio se na popisu posjednika i intelektualaca sisačkoga kotara, koji su podržavali Unionističku stranku, iako je na izborima za Hrvatski sabor te godine glasao za Vasu Kotura, kandidata Narodne stranke. Sudjelovao je 1877. u izradi pravila društva »Narodna čitaonica« te bio član Privremenoga odbora. Također je bio član Arkeologičkoga družtva Siscija 1883, a iduće je godine sudjelovao u prikupljanju novca za prijenos kostiju Zrinskog i Frankopana, doniravši tom prilikom 2 forinte. Njegova supruga Rosalie sudjelovala je u osnivanju Društva sisačkih izraelitičkih gospojah 1876.

IZV.: Matica umrlih ŽO Sisak.

LIT.: Š. Radmanović i A. Vazdar: Zbornik građe. Politički i društveni pokreti u Sisku 1869.–1918. Sisak 1992.

REISS, Robert, građevinar (Sisak, 1869 – ?Karlovac, 1927). Iz Siska se doselio u Karlovac kao suvlasnik poduzeća »Reiss & Colussi«. Sudjelovao je u gradnji više djevojačke škole, dječačke škole, domobranske vojarne i kolodvora. Oženio se u karlovačku obitelji Beck.

LIT.: R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – Isti: Karlovačka groblja. Karlovac 2007.

REISSNER, Friedrich (Reisner), gospodarstvenik (Beč, 4. VIII. 1887 – ?). Prije 1938. spominje se kao član ravnateljstva Austrougarskoga državnog željezničkog društva (Österreichisch-ungarische Staatseisenbahn Gesellschaft). U Zagreb se doselio, najvjerojatnije zbog Anschlussa, iz Beča 20. XII. 1938. sa suprugom Stellom rođ. Stern i kćerima Renee (?, 1926) i Dorrit (?, 1929). Prešao je na starokatoličku vjeru. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu te naveo da posjeduje oko pola milijuna din. na računima Wiener Bankverein Zagreb i Beograd te Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Obitelj je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

REIZNER, Ljubo (Raizner), javni djelatnik (? – ?). Kao sreski načelnik službovao je u Varaždinu (1931−32), Perušiću (1932−33) i Virovitici (1935−37). Također je bio predstojnik gradske policije. U braku s Elzom imao je pastorku Hedu Mautner.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27997.

REMENY, Zoltan, liječnik (?, o. 1875 – ?, 1937). U međuratnom razdoblju djelovao je kao liječnik. Njegova udovica Jelena stanovala je 1941. u Draškovićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

RENDELI, Josip (Josef), gospodarstvenik (?, 1865 – Karlovac, nakon 1945). Brat Adolfov. God. 1895. osnovao je tvornice parketa i sanduka te cementnih kanalica »Rendeli« u Karlovcu, gdje 1908. osniva Karlovačku cementnu industriju (radila do 1912), otvara skladište na Rakovcu i poslovnicu na Selcu. Bavio se i trgovinom drvenom građom i parketima, 1919. otvara novu Tvornicu parketa. Također se bavio izradom nadgrobnih spomenika. Ujedno je bio vlasnik hotela »Frankopan« u Ogulinu. Po uspostavi NDH prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Njegove kćeri Višnja i Vlasta iselile su se 1954. u Izrael.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27816.

LIT.: M. Sablić: Almanah grada Karlovca. Zagreb 1933. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Rendeli, Josip. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.