Kategorija: R

REICH, Jakov (Jakob), knjižar, tiskar i nakladnik (Karlovac, 1863 – Vinkovci, 3. II. 1922). Sin rabina Arona, brat Lisandera i Adolfe, supruge Aarona Goldsteina. Sa suprugom Charlottom (Dragicom) rođ. Kastan (?, 1863 – Vinkovci, 12. VIII. 1937) imao je četvero djece: Adolf (Vinkovci, 1896 – Vinkovci, 27. III. 1907), Ervin (Vinkovci, 1898 – Vinkovci, 30. VII. 1919), Ljubica (Ljuba) ud. Svoboda (Vinkovci, 1899 – Vinkovci, 28. VI. 1982) i Mirko. S bratom je kod → L. Hartmana izučio knjižarski zanat te su 1885. u Karlovcu otvorili knjižaru »Reich«, koju se smatralo jednom od najbolje opremljenih u gradu. Knjižara je postala jedno od središta karlovačke kulture, a u njoj su se knjižarskim materijalom opskrbljivale škole i učenici. Prepustio je knjižaru bratu te se, najkasnije 1894, preselio u Vinkovce, gdje je u središtu grada 14. VIII. 1894. otvorio knjižaru u prizemlju barokne katnice uz gimnaziju u današnjoj Ul. kralja Zvonimira. Knjigama i pisaćim priborom opskrbljivao je cijelu ist. Slavoniju i Srijem. Uz to je 24. XII. 1896. otvorio i knjigovežnicu. Kad je 1899. tiskaru preuzeo Stjepan L. Gerba, počeo je izdavati novine Vinkovački tjednik, no zbog slaba odaziva kupaca i oglašivača bio ih je prisiljen već iste god. ugasiti. Osim novina, knjiga i tiskanica, tiskao je i velik broj razglednica s motivima Vinkovaca. God. 1921. prodao je tiskaru Antunu Jegelu iz Županje, a svoju knjižaru i dom preselio u poslovno-stambenu katnicu Brodske imovne općine na suprotnoj strani te ulice. Bio je član različitih društava, među ostalim Matice hrvatske i Hrvatske čitaonice. – Sin Mirko, politolog (Vinkovci, 7. VI. 1902 – logor Jasenovac, 1941). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a političke znanosti na Lehrum Politicarum u Beču. Po završetku studija, radio je u poduzećima za uvoz i izvoz u Mariboru i Beogradu. Uoči II. svj. rata služio je vojsku u Kumanovu u Makedoniji, a po izbijanju Travanjskoga rata 1941. vratio se u Vinkovce, potom otišao rodbini u Karlovac, gdje je bio uhićen i odveden u sabiralište u Gospiću. Po raspuštanju ličkih i paških logora u kolovozu 1941, prebačen je u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Jakovljev brat Lisander, knjižar (Karlovac, 11. XII. 1859 – Karlovac, 7. IV. 1931). Nakon školovanja kod L. Hartmana, s bratom je otvorio knjižaru »Reich«. Nakon što se Jakov odselio u Vinkovce, samostalno je držao knjižaru do 1928, kad ju je preuzeo njegov nećak → Ivo Goldstein. Sa suprugom Anom imao je kćeri Danicu i Zlatu koje su bile udane za braću Gabora i Alberta Ofnera u Karlovcu. Ana se u vrijeme Holokausta spasila dospjevši na Rab, potom u Italiju te u izbjeglički logor El Shatt, dok su mnogi članovi obitelji Ofner stradali, osim Danice, Zlate i najmlađeg sina Zdenka (?, 1929). – Otac Aron (Aaron), rabin (?, Gradišće, Austrija, o. 1825 – Karlovac, 1876). U Karlovac se doselio 1853. i postao prvi rabin ŽO, osn. 1852. Za razliku od ortodoksnih vjernika, pripadao je reformistima (tzv. neolozima), što je pozitivno utjecalo na integriranje žid. zajednice u Karlovcu. Za njegova mandata 1870. sagrađena je sinagoga. Uživao je veliki ugled u cijeloj Hrvatskoj. Prilikom otvaranja Sveučilišta u Zagrebu (1874) održao je govor kao predstavnik žid. zajednice u Hrvatskoj.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Goldstein i B. Polić.

LIT.: M. Vrbetić: Karlovačke knjižare. U: Karlovac 1579–1979. Karlovac 1979. – S. Goldstein: Obitelj i knjiga. U: Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – T. Šalić: Vinkovački knjižar i tiskar Jakob Reich. Ha-kol, 2001, 72. – Isti: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – T. Šalić: Reich, Jakob. Vinkovački leksikon. Vinkovci 2007. – Reich, Aaron. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008. – Reich, Lisander. Ibid.

REICH, Julio, žid. aktivist (? – ?). Bio je predsj. ŽO u Virovitici 1918.

LIT.: Ž. Weiss: Židovi Virovitice i okolice 1790–2011. Virovitica 2011.

REICH, Milan, gospodarstvenik i žid. aktivist (Koprivnica, 1896 – logor Stara Gradiška, 1941). Sin Ferdinanda i Berte, koji su se u Koprivnicu doselili 1890. iz Rechnitza u Austriji. U međuratnom razdoblju vodio je prijevozničko poduzeće »Slavija«. Bio je dugogodišnji predsj. ŽO u Koprivnici, a njegova supruga Anny rođ. Münzer predsjednica WIZO te su oboje sudjelovali u društvenom i kult. životu grada. Na VII. kongresu SJVOJ u travnju 1939. u Beogradu ustvrdio je da i žid. općine u manjim mjestima pomažu Savezu za izbjeglice i neposredno samim izbjeglicama. Po uspostavi NDH, kao ugledan član žid. zajednice, bio je među prvima uhićen i odveden u logor u svibnju ili poč. lipnja 1941. Vjerojatno je ubrzo pušten jer je poč. lipnja uz → S. Hirschlera i Žakija Rosenbergera, kao predstavnik ŽO Koprivnica, dobio propusnicu za ulaz u logor Danica, kamo su iz Zagreba bili dopremljeni žid. omladinci. Potom je ponovo uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. U srpnju 1941. odvedeni su i njegova supruga i tri sina: Marcel (Koprivnica, 1922. ili 1923 – logor Jasenovac, 1941), Zdenko (Koprivnica, 1924. ili 1925 – logor Jasenovac, 1941) i Srećko (Koprivnica, 1930). Marcel i Zdenko stradali su u logoru Jasenovac, dok je Anny s najmlađim sinom Srećkom bila internirana u logor Loborgrad, odakle se uz sestrinu pomoć uspjela spasiti i pobjeći u Italiju. Po završetku II. svj. rata, sa Srećkom se iselila u Palestinu, a 1958. u New York, gdje joj je živjela sestra. Ondje je umrla 1971, a Srećko i danas ondje živi s obitelji.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27315.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Zdenko (Rajh), pravnik i publicist (Slavonski Brod, 1904 – Beograd, 23. III. 1990). Sin Žige i Friderike rođ. Herzog, brat Vladimirov. Sudjelovao je u revolucionarnom radničkom pokretu od 1935. Po uspostavi NDH prebjegao je u Split, odakle je po nalogu KP otišao u Švicarsku radi organiziranja antifašističkoga pokreta među jugoslav. izbjeglicama i zarobljenicima. U Švicarskoj je izabran za člana polit. aktiva izbjeglica s područja tadašnje Jugoslavije i za člana Komiteta narodnoga oslobođenja Jugoslavije u inozemstvu te bio član Biroa tamošnje partijske organizacije. Bio je zadužen za organizaciju propagande, uređivanje lista Glas slobodne Jugoslavije, pisanje članaka u švic. listovima o zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji. Ujesen 1944. vratio se u Jugoslaviju, gdje je bio jedan od osnivača Radio Beograda. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1959. tezom Problemi ujedinjenja Evrope, utopije i ostvarenja (objavljena iste godine), što je ujedno bio i predmet njegova znanstvenoga i publicističkoga rada u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu u kojem je radio do umirovljenja krajem 1970-ih. – Brat Vladimir, pijanist (Slavonski Brod, 2. III. 1908 – logor Slana, 1941). Zavičajnost je stekao u Osijeku. U međuratnom razdoblju bio je privatni učitelj glasovira. Stanovao je s roditeljima na Krešimirovu trgu u Zagrebu. Po uspostavi NDH u prijavi imovine je naveo da je radioaparat »Phillips«, vrijedan 3000 din., založio u kolovozu 1940. kod Gradske štedionice u Zagrebu za 1000 din., što je vjerojatno bila lažna prijava kako bi ga mogao prodati. Krajem lipnja 1941. uhićen je i deportiran u Gospić, otamo u paški logor Slana, gdje je stradao. – Otac Žiga, trgovac (Vukovar, 18. IX. 1876 – ?Auschwitz, 1943). Sin Morica. Zavičajnost je stekao u Sotinu kraj Vukovara, zatim u Osijeku. U međuratnom razdoblju sa suprugom i sinom Vladimirom živio na Krešimirovu trgu u Zagrebu. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo da je već dvije godine bez posla. Najvjerojatnije je sa suprugom uhićen u svibnju 1943. u posljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova te deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Podaci o ulazniku D. Rajh.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICHENTHAL, Vlado (Osijek, 30. VI. 1919 – Jadovno, 1941). Sin Ljudevita Reichenthala (Livadić, Lujo), službenika Našičke tvornice tanina i paropila d. d. (Osijek, 1891 – logor Jasenovac, 1941), i Renée rođ. Rotter. Do uspostave NDH završio je šest semestara na studiju elektrostrojarstva. Sa 165 zagrebačkih žid. omladinaca uhićen je krajem svibnja 1941. i otpremljen u logor Danica kraj Koprivnice što je njegov otac naveo u prijavi svoje imovine vlastima NDH 24. VI. 1941. Ubrzo je otpremljen iz Danice preko Gospića u Jadovno, gdje je stradao. Otac je 1941. stradao u logoru Jasenovac, dok je majka preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICHERT, Sigismund (Žiga), trgovac, poduzetnik i javni djelatnik (?, 1873 ili 1879 – logor Jasenovac, 1942). Sin trgovca Franje (? – Nova Gradiška, o. 1907) koji je 14. X. 1876. u Cerniku utemeljio poduzeće »Franjo Reichert i sin«, koje je trgovalo mješovitom i manufakturnom robom i žestokim pićima. Nakon očeve smrti, S. je preuzeo poduzeće, sjedište je preselio u Novu Gradišku i znatno proširio poslovanje. Za haranja zelenoga kadra 28–29. X. 1918. trgovina je spaljena i opljačkana. Iako je ukupna šteta iznosila 2 000 000 kruna, trgovina je nastavila rad. Bio je član predsjedništva Gospodarske zadruge za pečenje rakije i iskorištavanje voća (osn. 1917), član ravnateljstva Pučke dioničke štedione (osn. 26. VI. 1918), od 1924. član ravnateljstva Sveobćega trgovačkog d. d., koje se brinulo o trgovini živežnim namirnicama, žitaricama i drugim artiklima. Dana 20. X. 1932. s Josipom i → Emilom Neumannom osnovao je trg. javno društvo »Posavina Neumann i dr.« koje je trgovalo poljoprivrednim proizvodima na novogradiškom području, te izvozom stoke i živežnih namirnica. Bio je suosnivač Hrvatskoga planinarskog društva »Tomislav« 1905. Po uspostavi NDH, u prosincu 1941, deportiran je u logor Jasenovac, gdje je sljedeće godine stradao, dok je njegova tvrtka »Posavina Neumann i dr.« konfiscirana, a potom i izbrisana iz registra.

LIT.: V. Žugaj: Židovi novogradiškoga kraja. Zagreb 2001. – F. Valentić: Reichert, Sigismund. Novogradiški leksikon. Nova Gradiška 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICHERZER, Ljudevit (Lucio), ljekarnik i slikar (Varaždin, 16. XII. 1879 – Bjelovar, 1917). U Bjelovaru je završio šest razreda gimnazije, potom se bavio ljekarništvom. U Karlovcu je 1902. kod knjižara Reicha izložio spomenicu predsjednika ŽO (modernizam u stilu Alphonsea Muche), a u prosincu 1902. u zelenoj sobi karlovačkoga Zorin-doma izložio je 24 slike i velik broj skica i razglednica snažnih boja. Iako je od gradskih vlasti dobio potporu za studij slikarstva u Münchenu, 1903. se iselio u SAD, odakle se vratio desetak godina poslije teško bolestan te ubrzo umro.

LIT.: Reicherzer, Ljudevit Lucio. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

REICHL, Artur (Raić, Rajić), stomatolog (Zagreb, 5. I. 1877 – ?logor, 1943–1945). Sin Aleksanderov. U braku s Vukovarkom Malvinom rođ. Pfefferman (?, 1887 – Zagreb, 20. II. 1975) imao je sinove Branka i Ivu. Medicinu je najvjerojatnije završio u Beču. Ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobio je 1. VIII. 1903. od Poglavarstva grada Zagreba, gdje je u međuratnom razdoblju imao stomatološku ordinaciju u Ilici, potom u svojemu stanu u Frankopanskoj ul. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu te naveo da je u ime žid. kontribucije izručio 37,7 gr zlata vrijedna 5200 din. Prezime Raić morao je vratiti u Reichl. U ekipi žid. liječnika poslan je u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa te je u kolovozu 1942. djelovao u Sanskom Mostu. Supruga je u prijavi imovine navela da je naslijedila dvokatnicu u Dežmanovu prolazu u Zagrebu s pet dućana, dva trosobna i šest jednosobnih stanova. Stradao je na nepoznatom mjestu, a u Holokaustu su nestali njegova punica Antonija i nećak Ruben Pfefferman (?, 1928 – ?logor, 1941–1945). – Sin Ivo (Raić, Rajić; Ivan) (?Zagreb, 18. VII. 1909 – ?logor Jasenovac, 1942–1945). Za uspostave NDH bio je student medicine u Zagrebu. Po uspostavi NDH morao je prezime Raić vratiti u Reichl. Sa suprugom Helenom rođ. Berger prijavljen je u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak, čini se, nije preuzeo. U prijavi imovine naveo je da radi kao kovinotokarski naučnik bez plaće. Uhićen je 10. VIII. 1942. i odveden u pritvor Zakladne bolnice (danas KB »Sveti Duh«) u Zagrebu. Iako je supruga u molbi za njegovo puštanje navela da mu otac služi kao voj. liječnik u BiH, najvjerojatnije je tada deportiran u logor Jasenovac. – Sin Branko (Raić, Rajić) (Zagreb, 16. VII. 1913 – Zagreb, 11. VI. 1991) bio je 1941. mobiliziran u jugoslav. vojsku te odveden u njem. zarobljeništvo u logor Fürstenberg.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odjek, 29810, 29781. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

REICHL, Lavoslav, elektrotehnički inženjer i redatelj (Zagreb, 15. XI. 1897 – ?Prag, 1968). Podrijetlom je iz Praga. U međuratnom razdoblju radio je za amer. filmsku kompaniju »20th Century Fox« u Zagrebu, no po uspostavi NDH dobio je otkaz. U braku s Milkom rođ. Spitzer (? – Prag, 1964) imao je sina Dragu (?Zagreb, 1927). Nakon II. svj. rata djelovao je kao redatelj u Pragu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

LIT.:. M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICHSMANN, Dane, gospodarstvenik (Đakovo, 8. II. 1876 – Auschwitz, 1944). Sin Jakobov. Bio je vlasnik trgovine mješovitom robom i žestokim pićima »D. Reichsmanna sin« u Đakovu koju je o. 1860. utemeljio, a 1878. protokolirao njegov djed Dane. U međuratnom razdoblju bavio se izvozom »Strossmayerove šljivovice«. Također je s → Aleksandrom Starkom, Pavlom i Eduardom Kaiserom bio suvlasnik Prve osječke tvornice kandita, čokolade i čokoladne robe »Kaiser i Stark« (danas »Kandit«). Uz to je bio dioničar Prve hrvatske štedionice Zagreb i Tvornice šećera Osijek. Živio je na Slavujevcu u Zagrebu. Po osnutku NDH već mu je 12. IV. 1941. oduzet automobil, a istoga je dana s ostalim suvlasnicima Prve osječke tvornici kandita pokušao spasiti imovinu fiktivnom prodajom svojeg udjela »arijevcima« – upravitelju tvornice Josipu Turiću (oženjenom Židovkom) i Josipu Oreškoviću (drugom suprugu Hilde kćeri → A. Starka). Dana 11. V. 1941. sa suprugom Fridom rođ. Schnabel izbačen je iz kuće te im je redarstvo u cijelosti zaplijenilo srebrninu i ostale dragocjenosti (osim zlatnoga sata s lancem i privjeskom), 48 300 din. te sav namještaj i živežne namirnice. U prijavi imovine je naveo kako su kuću napustili s najnužnijom odjećom. Dana 12. VI. 1941. Ustaškomu stanu i općini Đakovo prepustio je 1 800 000 din. svojih potraživanja od Časnih sestara sv. Križa u Đakovu. Oboje supružnika stradalo je u Auschwitzu. God. 1945. Josip Orešković je zbog te »kupoprodaje« bio osuđen »radi privredne kolaboracije s neprijateljem i razgrabljivanja židovske imovine«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 693. – HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 6743, god. 1941. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Gardaš: Konfiskacije osječkih privrednih poduzeća poslije Drugog svjetskog rata. Ha-kol, 2000, 63/64. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.