Kategorija: P

PLACHTE, Aleksander, poduzetnik i žid. aktivist (Varaždin, 17. III. 1855 – Varaždin, 3. VII. 1926). Bio je dugogodišnji ravnatelj Varaždinske štedionice. Zbog potpomaganja siromašnih građana dugoročnim i jeftinim zajmovima, uživao je opći ugled. God. 1916. kralj i car Franjo Josip I. odlikovao ga je dodijelivši mu naslov kraljevskoga savjetnika, jer je kao ravnatelj Varaždinske štedionice bio zaslužan za emisije dotadašnjih ratnih zajmova. Bio je aktivan u varaždinskoj ŽO, a 1911. izabran je za odbornika Općinskoga vijeća. Više god. obnašao je i dužnost predsjednika Trgovačke zadruge u Varaždinu. Kad je štedionica pala pod stečaj, financijski je propao. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu.

LIT.: Hrvatske pravice, 5(1911) 49. – Hrvatsko pravo, 3(1916) 38; br. 39. – Narodno jedinstvo, 6(1926) 26.

PLACHTE, Hinko, posebnik (?, 1878 – Osijek, 1941). Sin Helene Plachte rođ. Sorger, pripadao je obitelji Jacoba Sorgera (?, 1830 – Osijek 30. X. 1896). Po uspostavi NDH 1941. počinio je samoubojstvo.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PLAČIK, Oton (Platschik), trgovac (Hodonín, Češka, 30. VI. 1896 – logor Jasenovac, 1941). Sin Simonov. U Hrvatsku se doselio 1920. te je bio vlasnik trgovine »M. Weiss« u Sisku i trgovine manufakture i konfekcijske robe u Petrinjskoj ul. u Zagrebu. Uspostavom NDH u prijavi imovine priložio je popis više stotina dužnika koji su mu ukupno dugovali 2 828 001 din. Dužnici su najvećim dijelom bili radnici na željeznici iz Hrvatske i Srbije. Na popisu inventara imao je uz ostalo i veći broj željezničkih košulja i uniformi. Čini se da je odjeću i obuću najvećim dijelom prodavao na kredit djelatnicima jugoslav. željeznica. Uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Trgovina je podržavljena i 25. X. 1941. prodana M. P.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28349.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PLAMENAC, Dragan (Siebenschein, Karl), muzikolog i skladatelj (Zagreb, 8. II. 1895 – Ede, Nizozemska, 15. III. 1983). Sin Roberta Siebenscheina i Eme rođ. Munk. Diplomirao je pravo te u Zagrebu učio klavir i violinu, harmoniju i kontrapunkt. U Beču je 1912. studirao kompoziciju (Franz Schreker), a u Pragu 1919. kompoziciju (Vítězslav Novák) i glasovir (Karel Hoffmeister). U tom se razdoblju intenzivno bavio komponiranjem, koje je napustio kad je otkrio glazb. znanost kao pravo područje svojega interesa. Muzikologiju je studirao u Parizu (André Pirro) i Beču (Hugo Adler), gdje je 1925. doktorirao. Bio je korepetitor Gradske opere u Berlinu 1925–26. U to je vrijeme Njemačko muzikološko društvo uvrstilo u plan svojih publikacija sabrana djela Johannesa Ockeghema i Plamencu povjerilo redakciju. Prvi je svezak objavljen 1927. u Leipzigu. Nakon povratka bio je privatni docent za muzikologiju na Sveučilištu u Zagrebu (1928–39). U tom je razdoblju uspješno organizirao više glazb. večeri na kojima su uz njegova uvodna predavanja izvođena djela suvremenih eur. skladatelja, što je znatno obogatilo zagrebački glazb. život. Na njegov je poticaj vrijedna glazb. zbirka Nikole Udine Algarottija prenesena 1935. iz Krka u Zagreb, gdje se čuva u HGZ. God. 1939. otišao je na poziv Američkoga muzikološkog društva na Međunarodni muzikološki kongres u New York i ondje održao predavanje o staroj glazbi u Dalmaciji. Zbog izbijanja II. svj. rata ostao je u SAD te je predavao na Glazbenom institutu u St. Louisu i vodio Ured za ratno informiranje u New Yorku. Američko je državljanstvo dobio 1946. Bio je profesor muzikologije na Sveučilištu u Illinoisu 1954–63. Za svoj je znanstveni rad dobio brojne nagrade te je 1970. postao počasnim članom Američkoga muzikološkog društva. Njemu u čast Sveučilište u Pittsburghu izdalo je 1969. zbornik znanstvenih radova Essays in Musicology in Honor of Dragan Plamenac. Žarište je njegova znanstvenog interesa dvojako. Na jednoj je strani glazb. prošlost Dalmacije, a na drugoj zapadnoeur. glazba XIV–XVI. st. Istražujući staru glazbu u Dalmaciji otkrio je djela Šibenčanina Ivana Lukačića, koji je uz Vinka Jelića među najistaknutijim hrvatskim glazb. stvarateljima iz razdoblja ranoga baroka. God. 1935. objavio je njegovih 11 moteta iz zbirke Sacrae cantiones (1620) s iscrpnim povijesno-kritičkim uvodom. Opsežna je i dokumentirana biobibliografska studija o životu i radu tal. kompozitora Tomosa Cecchinija, koji je svoj život proveo u Dalmaciji. Rad spomenutih umjetnika, ali i drugih ranobaroknih muzičara iz Dalmacije, osvijetlio je u većem broju članaka i predavanja, a potkraj 1935. organizirao je u Zagrebu i koncert na kojem su prvi put nakon nekoliko stoljeća ponovo javno izvedena djela tih skladatelja. U studiji An Unknown Violin Tablature of the Early 17th Century (The papers of the American musicological society, annual meeting, 1941) upozorio je na ranu pojavu violine u našim primorskim krajevima, te na violinsku tabulaturu iz arhiva JAZU (danas HAZU), kojom je neki hrv. amater violinist poč. XVII. st. zabilježio nekoliko tada popularnih napjeva. Od radova koji se bave hrvatskom glazb. baštinom valja istaknuti esej o Vatroslavu Lisinskom objavljen 1919. U njemu je na temelju objektivne kritičke analize opere Porin pripremio realniju osnovu za daljnje proučavanje kompozitorske djelatnosti V. Lisinskog. Zanimanje za proučavanje zapadnoeuropske glazb. prošlosti otkrio je za vrijeme studija u Parizu. Baveći se ponajprije likom Johannesa Ockeghema, odnosno starom nizozemskom glazb. kulturom, u jednom je glazb. kodeksu Nacionalne knjižnice u Napulju pronašao tekst i izvorni oblik nekad vrlo popularnoga napjeva L’homme armé, koji je brojnim polifonim kompozicijama u razdoblju XV–XVII. st. služio kao cantus firmus. U Nacionalnoj knjižnici u Parizu u dijelovima je drugoga kodeksa iz XV. st. prepoznao odlomke iz jednoga glazb. rukopisa iz Seville, što mu je omogućilo potpunu rekonstrukciju toga važnoga glazb. spomenika. Od ostalih radova osobito se ističu studije o kodeksu 117 u Faenzi, jedinstvenoj zbirci instrumentalne glazbe kasnoga XIV. i ranoga XV. st., pa je u tom smislu i jedan od najvažnijih izvora za njezino proučavanje. God. 1972. objavio je i potpuno kritičko izdanje spomenutoga kodeksa u seriji Corpus mensurabilis musicae Američkoga muzikološkog instituta. Iako se kompozicijom bavio samo u mladosti, pažnju privlače njegove Tri poeme Ch. Baudelairea (1914) na francuskom jeziku, prvi primjerci impresionističke glazbe u Hrvatskoj. Stoga se P. može s pravom nazvati »prvim revolucionarom hrvatske vokalne muzike XX. stoljeća« (Josip Andreis). Njegova se smjelost ogledala najviše u harmonijskim slobodama i horizontalnoj polimetriji, koje zbog brojnih disonanca, paralelnih septima, kvartnih akorda i drugih tekovina vode gotovo u atonalnost. U njegov spomen Hrvatsko muzikološko društvo dodjeljuje Nagradu »Dragan Plamenac« najboljem znanstvenom dostignuću, ponajprije vezanom uz hrv. glazbenu kulturu, hrvatskoga ili inozemnoga znanstvenika na području muzikologije.

Djela: Ivan Lukačić. Odabrani moteti (duhovni koncerti). Zagreb 1935. – Julije Skjavetić. Četiri moteta (1564). Zagreb 1974. – Glazba 16. i 17. stoljeća u Dalmaciji: osam studija (prir. E. Stipčević). Zagreb 1998.

LIT.: Plamenac, Dragan. Znameniti i zaslužni Hrvati i pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925–1925. Zagreb 1925. – Jevrejski pregled, 35(1984) 3/4, br. 5/6. – Plamenac, Dragan. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – E. Stipčević: Dragutin Plamenac. Novi Omanut, 3(1995) 12. – Isti: Arhiviranje tišine. Kolo, 16(2006) 4.

PLAN, Alfred, veletrgovac (Beč, 5. II. 1892 – ?). Suprug Luci (Lucije), otac Ericha te brat Karla i Johanne, supruge → L. Rothsteina. Doselio se 1924. iz Beča u Zagreb, gdje je do 1941. s bratom Karlom bio vlasnik veletrgovine manufakturom i tekstilnom robom »Braća Plan« sa sjedištem u Ul. Franje Račkog i prometom većim od 17 milijuna din. 1940. Također su bili suvlasnici Samoborske tekstilne industrije »Lavoslav Rothstein«. Nakon uspostave NDH predao je sve dragocjenosti na ime žid. kontribucije, bio prisiljen iseliti se iz stana u Domagojevoj ul. te prijavio imovinu u kojoj je ustvrdio da je »poluarijevac«. Kao neophodan stručnjak potreban za rad u svojoj bivšoj, u međuvremenu podržavljenoj tvornici, zajedno s bratom dobio je dopuštenje da se preseli u Samobor. Ondje se nije prijavio, a lokalno je Ustaško redarstvo ustvrdilo da s bratom ne nosi žid. znak te da se slobodno kreće po Samoboru. Daljnja sudbina nepoznata. – Brat Karlo, veletrgovac (Beč, 1. VII. 1882 – ?). Sa suprugom Šteficom, otac je Kurta (Beč, 1920 – ?) i Ive (Hansa) (Zagreb, 1922 – ?). Za I. svj. rata borio se kao austroug. vojnik na bojišnici u Rumunjskoj. Doselio se 1924. iz Beča u Zagreb, gdje je do 1941. s bratom bio vlasnik veletrgovine »Braća Plan« i suvlasnik Samoborske tekstilne industrije »Lavoslav Rothstein«. God. 1927. »istupio je iz mojsijeve vjere«, a 1938. s obitelji prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH predao je sve dragocjenosti na ime žid. kontribucije, bio prisiljen iseliti se iz stana u Karadžićevoj ul., prijavio imovinu te, kao i brat, ustvrdio da je »poluarijevac«, odnosno Židov samo po ocu. Unatoč preporuci zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca da ga se oslobodi nošenja žid. znaka, molba je bila odbijena jer mu je supruga bila Židovka. Kao neophodan stručnjak potreban u tvornici, kao i brat dobio je dopuštenje da se preseli u Samobor. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – HDA, RUR, Židovski odsjek, kut. 16, 8165, 27475, 27708, 27825, 28083, 28170, 28957.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

PLANER, Albert, arhitekt (Sisak, 18. VIII. 1895 – Zagreb, 27. IV. 1947). U međuratnom razdoblju djelovao je kao arhitekt. Bio je u mješovitom braku. Nakon uspostave NDH, u travnju 1941, odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova oslobođen je nošenja žid. znaka.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27411.

PODVINEC ALTARAC, Frida, glazb. pedagoginja (Zagreb, 1897 – New York, SAD, ?). Sestra Ivanova. U New Yorku je od 1919. do približno 1926. imala privatnu glasovirsku školu.

LIT.: Novosti, 20(1926) 189.

PODVINEC, Aleksa (Aleks), gospodarstvenik (Sonta, Srbija, 19. II. 1888 – Karlovac, 17. IV. 1936). God. 1904–14. izučavao je kožarsku proizvodnju u Osijeku i Tuzli, a 1914. u Zemunu otvara malu tvornicu kože. God. 1919–26. u Radeču kraj Zidanoga mosta izgrađuje više tvorničkih pogona, a 1927. u Karlovcu gradi jednu od tada najmodernijih tvornica kože (poslije KIK). Tvornica s 200 radnika bila je moderno uređena, a Josip Broz Tito uključio se 1928. u akciju za povišenje radničkih zarada.

LIT.: (Nekrolog). Industrijski pregled, 4(1936). – M. Sablić: Almanah grada Karlovca. Zagreb 1933. – M. Kruhek: Karlovac. Postanak i razvoj tvrđave i grada (1579–1979). Zagreb 1978. – Podvinec, Aleks. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

PODVINEC, Artur, geodet (?, 1879 – Zagreb, 4. X. 1955). Otac Rikarda (?, 1911 – Zagreb, 22. VII. 1988), Vladimira (?, 1915 – ?, 3. I. 1943) i Stelle Čolaković. Služio je austroug. vojsku u I. svj. ratu i dobio srebrne kolajne za hrabrost I. i II. razreda. U međuratnom razdoblju radio je kao geodet. Nakon uspostave NDH čini se da je bio zaštićen jer u pismu Židovskom odsjeku Ravnateljstva za javni red i sigurnost u srpnju 1942. navodi da mu je sin Rikard ustaški natporučnik-sudac kod Stožera u Zagrebu, sin Vladimir djelatni domobranski častnik (natporučnik), a kći Stella, profesorica srednjih škola u Osijeku i bivša stožernica za umjetnost, tajnica je Hrvatskoga crvenog križa. A. je sred. 1942. imao dozvolu Državne riznice za rad kod ovlaštenoga graditelja Otona Mundora u Zagrebu na omeđivanju Hrvatskih Moravica u Gorskom kotaru.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29752. – HDA, Dopunski mikrofilmovi, D-2190, 482.

PODVINEC, Srećko (Podvinetz, Felix), otorinolaringolog (Osijek, 23. IX. 1899 – Beograd, 1/2. ili 8/9. VI. 1985). Sin Lavoslava i Rose rođ. Eisenschütz, brat Aleksandra. Pradjed mu je bio rođen u Vukovaru, a po ocu je do 1925. imao zavičajnost u Vukovaru, poslije u Zagrebu. Diplomirao je 1925. na Medicinskom fakultetu u Beču, a potom specijalizirao otorinolaringologiju. God. 1929–54, s prekidom za II. svj. rata, radio je na Klinici za uho, nos i grlo u Zagrebu te je vodio jednu od rijetkih otorinolaringoloških ordinacija u Zagrebu. Bio je i izvanredni profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. U mješovitom braku s opernom pjevačicom Marijom rođ. Sepe, imao je sinove Radovana (Roya) (?Zagreb, 1936) i Mihajla (Mihaela) (?Zagreb, 1946). Nakon uspostave NDH, 30. VI. 1941, u prijavi imovine je najavio da prelazi na katoličanstvo. Preuzeo je žid. znak, a u ljeto 1941. zajedno s grupom žid. liječnika poslan je u Tuzlu u BiH radi suzbijanja endemskoga sifilisa. Priključio se partizanima u listopadu 1943. te djelovao kao voditelj mobilne kirurške ekipe 27. divizije. God. 1954. preuzeo je, i do umirovljenja vodio, Otorinolaringološku kliniku u Beogradu te bio redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Beogradu i voditelj Katedre za otorinolaringologiju. Bavio se problemom nosne polipoze, skleromom i patologijom mekog nepca. Izumio je originalnu operativnu metodu faringoplastike kod rinolalije. Njegov mlađi sin Mihael, također otorinolaringolog, živi u Baselu. – Brat Aleksandar, optičar (Szekszárd, Mađarska, 1. I. 1904 – logor Jasenovac, 1941). Do 1925. po ocu je imao zavičajnost u Vukovaru, poslije u Zagrebu, gdje je bio vlasnik optičarske radionice u Praškoj ul. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Njegova supruga Lela rođ. Hirschl izbjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici, Kamporu na Rabu te tal. Bariju i preživjela II. svj. rat. – Otac Lavoslav, trgovac (?Vukovar, o. 1870 – Zagreb, 20. V. 1925). Od 1909. djelovao je kao trgovački poslovođa u Zagrebu sa stanom u Ilici.

DJELA: La laryngite sublottique comme manifestation allergique dépendant des facteurs météorologiques. (s. l.) 1959. – Osnovi lečenja i vaspitanja nagluvih i gluvih. Beograd 1962. – Otorinolaringologija. Beograd–Zagreb 1965.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – KŽZ.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – (Nekrolozi): Jevrejski pregled, 36(1985) 5/6. – B. Krejović, Politika, 82(1985), 11. VI. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.