Kategorija: L

LEITNER, Marko, pravnik i žid. aktivist (Zaprešić, 20. I. 1882 – Auschwitz, 1943). Sin → Jakoba i Olge rođ. Naschitz. Kao mladić sudjelovao je u protumađ. demonstracijama 1903–04. u Zaprešiću. Bio je uhićen i suđen, a odvjetnik mu je bio → H. Hinković. Pravo je doktorirao rigorozom 1907. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je odvjetnički pripravnik u odvjetničkom uredu → H. Spitzera u Osijeku, gdje je nakon polaganja odvjetničke zakletve 1912. otvorio vlastiti odvjetnički ured. Bio je gradski zastupnik, a od 1920. i potpredsjednik ŽO u Osijeku. Od 1920-ih objavljivao je pravničke tekstove u Odvjetniku, glasniku Advokatske komore u Zagrebu, ali i psihološke portrete i prikaze knjiga na njemačkom u Morgenblattu, Die Drau, Mjesečniku i Hrvatskom dnevniku. Tijekom 1930-ih bio je odbornik Advokatske komore u Zagrebu. Premda se specijalizirao za obiteljsko i građansko pravo (pisao, među ostalim, i o nadležnosti za rastavu žid. braka), zastupao je besplatno komuniste na Sudu za zaštitu države. U aferi Našička d. d. 1935. bio je branitelj bivšega ministra pravde i poslanika HSS Nikole Nikića te je zbog navodne uvrede suda isključen iz postupka, čime ga se htjelo spriječiti da u postupak uvuče i kompromitira niz polit. ličnosti na visokim položajima. Po uspostavi NDH izgubio je pravo na samostalan rad te je bio izbrisan iz Odvjetničkoga imenika 1942. Zahvaljujući mješovitomu braku s »arijevkom«, nastavio je raditi, iako ne pod svojim imenom, već obrađujući predmete za druge osječke odvjetnike koji su ih pod svojim imenom predavali sudovima. Također je pisao različite predstavke i molbe Židovima te je navodno uspijevao mnogima priskrbiti propusnice za bijeg iz NDH. Neko je vrijeme tijekom rata, a svakako poč. 1943. vodio ŽO u Osijeku. Kao socijaldemokrat još iz studentskih dana uspio je uspostaviti vezu sa slavonskim partizanima, za što su doznali gestapovci i 3. V. 1943. odveli ga iz stana i deportirali u Auschwitz. Njegov lik poslužio je kao predložak austr. književniku Alexanderu von Sacher-Masochu, suprugu Leitnerove kćeri Milice, za lik u romanu Maslinici u plamenu, o životu izbjeglica na Korčuli 1943.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5 (1931) 1; 9(1935) 9/10; 11(1937) 9/10. – Z. Kulundžić: Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji. Zagreb 1968. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776 –1996. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Ha-kol, 2002, 73. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

LEITNER, Marko, trgovac i žid. aktivist (Čakovec, 1897 – Auschwitz, 1944). Bio je veletrgovac kolonijalnom robom i živežnim namirnicama u Čakovcu te je držao skladište benzina, petroleja, strojnog i cilindarskog ulja i zastupstvo Jugoslavenske nafte d. d. Bio je tajnik Čakovečkoga sportskog kluba 1920–25, a od 1931. tajnik ŽO u Čakovcu. S drugim međimurskim Židovima uhićen je 26. IV. 1944, otpremljen u Nagykanizsu te deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. Stradali su i njegova supruga Margita rođ. Benedikt i kći Vera.

LIT.: Međimurje 1919.–1959. Čakovec 1959.

LEITNER, Milan, trgovac (Varaždin, 22. V. 1913 – logor Jasenovac, 1945). Sin Vjekoslava (Aloisa) i Berte rođ. Kohn. Kao trgovac radio je do II. svj. rata s majkom u obiteljskoj trgovini u Varaždinu. Bio je član varaždinskoga sportskoga, pjevačkoga i planinarskoga društva. Po uspostavi NDH, 13. VII. 1941, uhićen je i deportiran u Jasenovac te je sudjelovao u podizanju logora. Poslije je radio u logorskoj pisarni. Stradao je u proljeće 1945.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28874. – Podaci o ulazniku G. Žiger.

LIT.: M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

LEITNER, Samuel, veletrgovac, posjednik i žid. aktivist (?, 1797 – Varaždin, 15. IV. 1872). Začetnik ugledne varaždinske žid. obitelji, koja je sred. XIX. st. bila među najbogatijima i najutjecajnijima u gradu. Sa suprugom Julijom otac je Alberta, Ignaca, Vjekoslava, Mihaela i Moritza. U popisu varaždinskih Židova iz 1826. navodi se kako s pet članova obitelji stanuje na području Tvrđe. God. 1830. utemeljio je veletrgovinu vinom »S. Leitner und Sohn«. Kao istaknuti dobrotvor od 1843. bio je član društva Varaždinska dobročinstva složnost. Prije donošenja zakona o pravu posjedovanja nekretnina, 1851. sagradio je veliku kuću na Sjevernom grabištu (danas Trg bana Jelačića) te posjedovao i druge nekretnine. U varaždinskoj ŽO obnašao je važne dužnosti, među ostalim kao njezin predsj. zaslužan je za izgradnju nove sinagoge 1861. Među građanima je uživao ugled »čestitog trgovca«, a zbog društvenoga djelovanja bio je odlikovan Križem za zasluge (Verdienstkreutz). Slikar Albert Moses izradio je 1854. njegov portret (danas u Gradskom muzeju u Varaždinu). Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Albert, trgovac i glazbenik (Varaždin, 17. VII. 1823 – Varaždin Breg, 30. V. 1897). Započeo je raditi u očevoj veletrgovini vinom, koju je preuzeo nakon njegove smrti 1872. Trgovao je po cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, a posebice u Češkoj. Glazb. izobrazbu stekao je u ranoj mladosti, svirao je nekoliko instrumenata, posebno čelo. Izvodio je djela komorne glazbe. Bio je član Glazbenoga društva u Varaždinu, a muzicirao je i u Glazbenom zavodu u Zagrebu. Na njegovu su posjedu na Varaždin Bregu, koji je sa suprugom Terezijom rođ. Mosinger kupio 1861. te ondje 1869–70. podigao ljetnikovac s pozornicom i glazb. dvoranom i uredio engl. park, nastupali mnogobrojni glazbenici, među ostalima i Vjekoslav Rosenberg-Ružić, a održavane su i amaterske kazališne predstave. Glazb. priredbe, poglavito u dobrotvorne svrhe, često je organizirao i u svojoj kući u Varaždinu. Više od 160 pisanih skladbi komorne glazbe iz njegove ostavštine supruga je nakon njegove smrti poklonila Društvu za poljepšanje Plitvičkih jezera. Imao je tri sina i četiri kćeri: časnika Luja (Julije) (?, 1850 – ?, 1875), gospodarstvenika Dragutina (Carl) (?, 1852 – ?, 1887), trgovca Gustava (?, 1855 – ?, 1929), Bertu, Olgu, Sofiju i pijanisticu Dragicu ud. Marković. Kćeri su se školovale u Dresdenu kod pijanista Friedricha Wiecka. Bavio se i politikom, od 1873. više je puta biran za gradskoga zastupnika te bio i član izaslanstva grada Varaždina na dočeku cara Franje Josipa I. u Rijeci 1875. Bio je član Odbora za gradnju nove sinagoge u Varaždinu. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Ignac, trgovac (Varaždin, 17. X. 1831 – Varaždin, 28. X. 1919). Bavio se trgovinom i vinogradarstvom te posjedovao vinograd na Varaždin Bregu. Na gradskim izborima 1887. izabran je u Gradsko zastupstvo, u kojem je bio zadužen za različite komunalne poslove. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Mihael, arhitekt (Varaždin, o. 1830 – ?). Započeo je raditi u očevoj trgovini vinom. Nakon završena studija arhitekture u Beču ostao je ondje djelovati kao službenik različitih austrijskih i njem. poduzeća te sudjelovao u gradnji tzv. južne željeznice i golemih željezničkih vijadukata i monumentalnih željezničkih građevina po Europi. – Sin Vjekoslav, veletrgovac i dobrotvor (Varaždin, 28. II. 1836 – Varaždin, 19. IV. 1906). S Emom rođ. Tuszkan otac je → Stjepana i Martina. God. 1853. u Varaždinu je s D. Pustom utemeljio veletrgovinu željeznom robom, a potom se osamostalio. Njegova je trgovina bila među najvećima na ovim prostorima te je poslovala, osim u Hrvatskoj i Slavoniji, u BiH, Crnoj Gori, juž. Ugarskoj, Štajerskoj i Srbiji. Bio je i gradski zastupnik (1880). U spomen na svojega preminuloga sina utemeljio je »Zakladu Martin Leitner« (s glavnicom od 550 forinti) za stipendiranje učenika glazb. škole, bez obzira na vjeru, a oporučno je ostavio zapise za isplatu novca mnogim gradskim društvima, od kojih pet židovskih, te 1000 kruna JAZU (danas HAZU) u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Židovskom groblju u Varaždinu, a nadgrobni spomenik, koji je izradio Robert Frangeš Mihanović (1908) preseljen je 1951. sa Židovskoga na Gradsko groblje, gdje se i danas nalazi.

LIT.: Predigten … von S. Lengsfelder. Gr. Kanizsa 1861. – Pučki prijatelj, 6(1872) 12. – Hrvatska straža, 3(1887) 37. – Varaždinski viestnik, 8(1897) 23, 40. – Zavičaj, 1(1906) 11. – Slobodni građanin 1(1919) 32. – Varaždinske novosti 12(1940–1941) 530. – B. Svoboda: Stare vinogradarske kurije i klijeti, 2. Zagreb 1967. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – V. Pavliček: Varaždinske gradske zaklade krajem 19. i početkom 20. st. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 6/7(1994). – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Ista: Leitner. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LEITNER, Slavko, tiskar (Osijek, ? – ?logor, 1942). Sin Lavoslavov. Sa Slavkom Henčom, vođom Socijaldemokratske stranke, u Osijeku je 1918. kupio bivšu mađ. tiskaru Polyani Zoltana, koja je od 1919. kao Radnička štamparija d. d. s naznakom »tjeranje svih vrsti štamparskog i knjigovezačkog posla« najvjerojatnije bila uvrštena u popis protokoliranih poduzeća Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Tiskara, u kojoj su radili grafičari iz komunističkih i lijevih radničkih krugova, djelovala je do 1926. U njoj su među ostalim bile tiskane Radničke novine, glasilo Socijalističke partije Jugoslavije, Poreklo porodice Friedricha Engelsa, Ekonomska teorija Karla Marxa Karla Krausa i Najamni rad i kapital Karla Marxa.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978.

LEITNER, Stjepan, veletrgovac, posjednik i dobrotvor (Varaždin, 17. XII. 1869 – Varaždin, 24. I. 1957). Sin Vjekoslava i Eme rođ. Tuszkan (Tuskan), unuk → Samuela. Od oca je naslijedio veletrgovinu željeznom robom u Varaždinu »Vjekoslav Leitner«, a kao vojni časnik 5. ulanske pukovnije službovao je 22 godine, sve do umirovljenja na vlastiti zahtjev, u činu poručnika. Sa suprugom Marijom Betti Augustom prešao je na katoličanstvo 1900. u župi sv. Nikole u Varaždinu. Sudjelovao je i u gradskoj upravi. Na izborima 1907. izabran je kao izvanstranački kandidat u Gradsko zastupstvo, a 1908. bio je gradski podnačelnik. Kao istaknuti varaždinski dobrotvor od šk. god. 1902/3. opskrbljivao je toplim obrokom 25 učenika Dječačke pučke škole, čime je potaknuo osnivanje Društva za prehranjivanje siromašne mladeži pučkih škola u Varaždinu (1902), čiji je poslije bio i potpredsjednik. Darivao je mnogobrojna dobrotvorna, kulturna i sportska društva u gradu, tako i židovska, a kao član varaždinskoga Muzealnoga društva, često je Gradskom muzeju darivao vrijedne umjetnine. Dobitnik je više vojnih odlikovanja, a zbog zasluga u gospodarstvu i dobrotvorstvu, car Franjo Josip I. dodijelio mu je 1909. ugarsko plemstvo s pridjevkom »de Varaždinbrieg«. Od obitelji Josipović kupio je 1911. posjed Jalkovec kraj Varaždina, na kojem je podigao novi dvorac, a ostatak zemljišta prodao seljacima. Po osnutku NDH imenovani su povjerenici u njegovoj trgovini i na posjedu, dvorac je pretvoren u dječji dom za siromašnu djecu iz BiH i Dalmacije, a velik dio pokretne imovine razdijeljen je vojnim i civilnim službama u gradu. Nakon II. svj. rata podržavljen je i preostali dio njegove pokretne i nepokretne imovine. Kulturno i umjetničko blago najvećim je dijelom pohranjeno u zbirkama Gradskoga muzeja. Pokopan je na Gradskom groblju u Varaždinu. – Supruga Marija Betti Augusta, dobrotvorka (Frankfurt na Majni, Njemačka, 30. VI. 1877 – Graz, Austrija, 27. I. 1937). Kći njem. veleposjednika Filipa Bonna i Auguste rođ. Oppenheim. Za S. Leitnera udala se 1898. Isticala se dobrotvornim radom, posebice za I. svj. rata. God. 1914. završila je tečaj za bolničarku i radila kao dobrovoljna bolničarka u Carsko-kraljevskoj pričuvnoj bolnici u Varaždinu, a 1916. bila je izabrana za odbornicu podružnice društva Crvenoga križa. Za svoj rad i za požrtvovnost u skrbi za ranjenike, odlikovana je Počasnim znakom II. razreda s ratnom dekoracijom. Sudjelovala je u radu mnogih dobrotvornih društava u Varaždinu i često je bila njihova donatorica. Pokopana je na Gradskom groblju u Varaždinu. – Sin Alfred, trgovac (Varaždin, 21. IV. 1898 – okolica Varaždina, 1945). Pohađao je Theresianum, studirao na Sveučilištu u Zagrebu, Cambridgeu te na Bečkom sveučilištu. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 30. XI. 1923. S ocem Stjepanom bio je vlasnik tvrtke »Vjekoslav Leitner«. Za I. svj. rata služio pri Savskom konjičkom puku u Varaždinu (1916–18) te dobio brončanu medalju (1917). Bio je član mnogih društava u Varaždinu i Jalkovcu. Od 1937. tajnik je i mecena varaždinskoga Muzealnoga društva te predsj. Trgovačke zadruge u Varaždinu. Također je bio varaždinski gradski zastupnik. Iako je bio kršten u Katoličkoj crkvi (u krsnom listu imena Louis, Filip, Ivan, Marija, Josip), ipak je 1941. s većinom varaždinskih Židova uhićen i odveden u logor. Njegov je otac u rujnu 1941. podnio molbu da ga se pusti iz logora s priloženom liječničkom svjedodžbom da mu sin boluje od tuberkuloze te je krajem iste god. pušten iz logora. Prema svjedočenju suvremenika, ustaše su ga ubile 1945. u okolici Varaždina.

IZV.: DAV, Obiteljski fond Leitner. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28217. – Matica krštenih župe sv. Nikole. – Podaci o ulazniku M. Blass.

LIT.: Varaždinac, 1(1906) 25. – Hrvatsko pravo, 2(1915) 11. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – M. Lončarić: Varaždinska dobrotvorna društva 1828.–1945. (katalog izložbe). Varaždin 2001. – Ista: Stjepan Leitner. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Ista: Leitner. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.

LEITNER, Vatroslav, farmaceut (Varaždin, o. 1890 – ?). Nakon završenoga studija farmacije, sa suprugom Annom i sinom Zlatkom (?, 21. VIII. 1923), živio je u Zagrebu. U lipnju 1941. bio je u njem. zarobljeništvu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LENDLER, Dragutin, liječnik (? – ?). Tijekom I. svj. rata bio je voj. liječnik, a od 1919. u službi radničkoga osiguranja u Bjelovaru. Po uspostavi NDH, u kolovozu 1941, bio je uhićen, no zbog manjka liječnika u Bjelovaru pušten je iz internacije te vraćen u svoj stan i ordinaciju kod Podružnice osiguranja radnika u Bjelovaru. U listopadu 1941. otpušten je iz službe. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28311.

LENGSFELDER, Salamon, rabin (?, 1811 – ?, 1894). Bio je rabin u Varaždinu od 1849. (nadrabin od 1853) te rabin u Zagrebu od 1858. Izradio je statut varaždinske ŽO, a prigodom posvećenja nove sinagoge u Varaždinu 1861. objavio je knjižicu pod naslovom Predigten, gehalten bei der Einweihung der neuerbauten Synagoge in Warasdin am 16. August 1861. (Gr. Kanisza 1861) u tiskari J. Markbreitera.

LIT.: Warasdiner Schreibkalender, 1861. – Židov, 11(1927) 49. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

LENZ, Otto, liječnik (Beč, 29. X. 1872 – Opatija, 24. XII. 1959). Studirao je medicinu u Beču, gdje je promoviran 24. III. 1897. Nakon odsluženog voj. roka (1897–98) i staža (unutarnje bolesti i bolesti grla 1898. kod prof. Schröttera, na kirurgiji kod prof. Hofmerla 1898–99. i psihijatriji kod prof. Obersteinera 1899–1901), počeo je raditi kao drugi asistent na kirurgiji u školi za bolničare »Rudolfinerhaus« u Beču (1901–02). Prihvatio je poziv Paula Kupelwiesera i preselio se na Brijune, gdje je, nakon izobrazbe u Kochovu Institutu za zarazne bolesti u Berlinu (1902–03), radio kao liječnik za namještenike, radnike i njihove obitelji (1903–38). Oženjen Marijom rođ. Guttenberg (?, 1885 – ?, 1981) živio je i radio u zgradi u luci Velog Brijuna, gdje je imao privatnu ordinaciju i ljekarnu. Za I. svj. rata djelovao je kao liječnik austroug. vojske na Brijunima i vodio bolničku ambulantu smještenu u hotelskoj depandansi, a djelovanje je nastavio i nakon što je otočje potpalo pod tal. vlast. Nastavljajući rad Kocha i njegovih suradnika, zaslužan je za iskorjenjivanje malarije na Velom Brijunu i dijelovima Istre kao i na Cresu, Rabu i Lošinju. Sudjelovao je i u društvenom životu otoka objavljujući u lokalnim novinama Brioni svoj Ljetni dnevnik iz kojega se vidi kako elitni brijunski gosti 1930-ih provode vrijeme na otoku. Osmislio je zdravstveni program kao dopunu sportskoj orijentaciji ljetovališta, planirao uvođenje različitih oblika zdravstvenoga turizma, kao blatne kupke, inhalacije, hidroterapiju, elektrokure, dijetetsku kuhinju i dr. U drugoj pol. 1930-ih doživio je neugodnosti zbog svojega žid. podrijetla, bio prisiljen napustiti Brijune te je od 1. I. 1939. živio u Opatiji. Pod fašističkom i nacističkom vlašću (1943–45) onemogućeno mu je daljnje liječničko djelovanje. Zahvaljujući mješovitomu braku, preživio je II. svj. rat, a potom je djelovao kao honorarni liječnik na psihijatrijskom odjelu (1945–47) i kroničnom odjelu (1947–49) riječke bolnice u Ičićima te do umirovljenja kao gl. liječnik lječilišta Lakatóš u Opatiji (1949–50). Obiteljski arhiv, među ostalim, strojopis memoara Marije Lenz, supruzi su 1956. predali arhivu brijunske otočne uprave.

DJELA: Die Hygiene nach den Flitterwochen. Ein Handbuch für das körperliche und geisliche Wohlbefinden in der Ehe. Berlin 1902. – Die Malaria-Assanierung der Aussenwerke der Seefestung Pola. Wien 1904. – Spaziergänge auf Brioni. Brioni 1926.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Pavletić.

LIT.: (Nekrolozi). Novi list, 13(1959) 303(3253). – V. Finderle: Dr. Otto Lenz (1872–1959). Medicina, 1(1964) 1. – A. Muzur: Kako se stvarala Opatija. Prilozi povijesti naseljavanja grada i zdravstvenog turizma. Opatija 1998. – M. Pavletić: Svijet Marije Lenz. U: M. Lenz-Guttenberg: Izgubljeni raj. Brijuni 2007. – I. Vučak: Dr. Otto Lenz i oslobađanje Brijunskog otočja od malarije. Liječničke novine, 2010. – Isti: Lenz, Otto. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.