Kategorija: A

ALTARAC, Kalmi, pedagog i javni djelatnik (Travnik, BiH, 15. I. 1905 – ?). Sin Isakov. Doktorirao je filozofiju. Doselio se u Osijek 1935. te djelovao kao profesor hebrejskoga jezika i vjeronauka. Istaknuti cionist, član osječkoga Židovskog nacionalnog društva i gornjogradske općine. Po proglašenju NDH u listopadu 1941, još je vodio srednjoškolski tečaj ŽO u Osijeku, potom je prebjegao u Dubrovnik odakle je poč. studenoga 1941. interniran u logor u Kuparima, a poč. lipnja 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac 18. slavonske brigade. U Osijek se vratio 10. IV. 1945. Ostavši bez stana otišao je u Požegu, gdje je do umirovljenja radio u kotarskom Narodnom odboru.

IZV.: AŽOO. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28546.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ALTARAC, Leon, obrtnik (Sarajevo, 25. V. 1909 – logor Jasenovac, 1944). Sin Avramov. U međuratnom razdoblju suvlasnik je radionice za trikotažu u Vlaškoj ul. u Zagrebu. Ostali vlasnici bili su »Dunav«, tkaonica svile iz Sombora, Mirko Lederer i Bukica Bararon iz Zagreba. Po osnutku NDH Ministarstvu narodnoga gospodarstva NDH, Uredu za obnovu privrede, prijavio je strojeve obrtničke radionice u vrijednost od 200 000 din. Deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ALTARAC, Leon, molitelj i kantor (Sarajevo, 1903 – Zagreb, 2. III. 1972). Suprug Roze rođ. Atijas (?, 1907 – Zagreb, 28. XI. 1968). U mladosti je radio u obiteljskoj obrtničkoj radionici, a 1930-ih se preselio u Split, gdje je 1938. preuzeo dužnost šamaša u ŽO. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, bježi iz Splita i pridružuje se partizanskomu zbjegu u splitskom zaleđu s kojim je odveden u Italiju, a poč. 1944. u izbjegličko naselje El Shatt u Egiptu. Ondje je prvi put i službeno obavljao duhovnu dužnost. U srpnju 1945. vratio se u Split, gdje je radio kao službenik ŽO, 1950. u Zagrebu je preuzeo dužnost šamaša, a od 1955. molitelja i vršitelja dužnosti kantora ŽOZ, koju obavlja sve do 1971.

LIT.: Vjesnik, 29(1968), 1. XII. – Ha-kol, 1999, 61/62.

ALTARAC, Silvio, urolog (Zagreb, 30. XII. 1958). Sin Hermanov. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je 1983. diplomirao na Medicinskom fakultetu te bio nagrađen Rektorovom nagradom i Nagradom Zaklade akademika Drage Perovića. Pripravnički staž obavio je 1984/85. u Klinikama i Zavodima KBC Zagreb (Šalata). Poslijediplomske ispite položio je 1984. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer Biomedicina. God. 1985–89. zaposlen je kao asistent u Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu te držao nastavu iz predmeta Fiziologija, Imunologija te Organizacija i funkcija središnjeg živčanog sustava. Doktorirao je tezom Poliakrilamid gel elektroforeza serumskih i tkivnih proteina u bolesnica s tumorom maternice i jajnika te 1989. promaknut u doktora medicinskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Specijalizirao je urologiju 1989–93. u KBC Zagreb (Rebro). Usavršavao se u Centru za transplantaciju organa Klinike za kirurgiju Sveučilišta u Pittsburghu (1990), Klinici za urologiju u Royal Hallamshire Hospital u Sheffieldu (1993–94). Tijekom 1995. radio je na Klinici za urologiju Sveučilišta u Innsbrucku, a 1995–96. na Klinici za urologiju Brigham and Women’s Hospital Harvardskog sveučilišta u Bostonu. God. 1997–2000. radio je u Općoj bolnici Pula, a od 2001. u Općoj bolnici Zabok. God. 1993. promaknut je u zvanje znanstvenog suradnika, a 2007. postaje znanstveni savjetnik i primarijus. Od 1998. član je Europskoga urološkog društva, od 2001. Američkoga urološkog društva, a 2010. postaje redoviti član Kolegija kirurških znanosti Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Pohađao je Salzburg-Cornell seminar iz urologije (2000, 2003. i 2004) te boravio na klinikama za urologiju u Austriji (Beč 2003, Linz 2004, Graz 2006, Salzburg 2011). Stručnim i znanstvenim radovima surađivao je u The International Journal of Developmental Biology, Journal of Immunology, International Journal of Cancer, The Journal of Urology, Urology, European Urology, Scandinavian Journal of Urology and Nephrology, Pain Medicine, Journal of Laparoendoscopic Surgery, Hernia: The Journal of Hernias and Abdominal Wall Surgery i dr. Radovi su mu citirani u amer. udžbenicima Campbell’s Urology i Smith’s General Urology, kao i u European Association of Urology Guidelines. Recenzent je više časopisa, među ostalim Croatian Medical Journal i Liječnički vjesnik. Kao aktivan član ŽOZ sudjelovao je u reaktivizaciji sportskoga društva Makabi 1980-ih, posebice nogometne sekcije te sudjelovao na nekoliko europskih i svjetskih Makabijada. Od 2005. član je Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Altarac, Silvio. Who’s Who in Medicine and Healthcare. New Providence 1998.

ALTARAC, Silvio (Salamon), inženjer kemije (Sarajevo, 1. I. 1894 – logor Jasenovac, 1941). Sin Leonov. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Toplina otapanja i toplina stvaranja nekih organskih binarnih sistema 1930. te radio u poduzeću »Kemika« d. d. u Zagrebu kao znanstveni suradnik. Po uspostavi NDH Ministarstvu narodnoga gospodarstva NDH, Uredu za obnovu privrede, prijavio je mjesečnu bruto plaću od 3500 din, preuzeo žid. znak. Ujesen 1941. deportiran je u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 659. – KŽZ.

LIT.: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ALTARAS-PENDA, Silvija, defektologinja (Zagreb, 28. V. 1946). Kći → Jakobova, sestra → Adriane Altaras. Diplomirala je defektologiju u Zagrebu, 1988. magistrirala tezom Dermatoglif i digito-palmarnog kompleksa u bolesnika s esencijalnom arterijskom hipertenzijom, a 1993. doktorirala na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu tezom Edukativna samoprocjena bolesnika s esencijalnom arterijskom hipertenzijom. Počasna je članica Udruge »Nikola Tesla – Genij za budućnost«. U braku s Vladimirom majka je Ivora, sociologa (Zagreb, 20. VI. 1978). Nakon završene X. gimnazije u Zagrebu 1997, diplomirao je 2003. sociologiju i filozofiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a 2005. magistrirao na Fakultetu političkih znanosti. God. 2006. na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija pohađao je jednogodišnji specijalistički studij Gospodarske diplomacije, a 2010. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Europski integracijski procesi i socijalna država. Integracijski potencijali socijalne države. Od 2005. direktor je poduzeća ESSA d. o. o. za intelektualne usluge i poslovno savjetovanje.

LIT.: http://ivor-altaras.from.hr/Dokumenti/ivor_altaras_penda_zivotopis.doc, pristupljeno 20. XII. 2011.

ALTARAS, Adriana, glumica i redateljica (Zagreb, 1. I. 1960). Kći → Jakoba i → Thee (rođ. Fuhrmann), polusestra → Silvije Altaras-Penda. Od 1967. živi u Njemačkoj. Studirala je na berlinskoj Umjetničkoj akademiji (od 2001. Umjetnički fakultet), diplomirala na Njujorškom sveučilištu te u Berlinu kao docentica predaje mjuzikl. God. 1982. u Berlinu je suosnovala neovisni Theater zum Westlichen Stadthirschen; osim u njemu, kao glumica i redateljica nastupala je, među ostalim, u berlinskim kazalištima Berliner Ensemble, Freie Volksbühne, Maxim Gorki i Neuköllner Oper te onima u Baselu, Konstanzu i Stuttgartu (2001. postavila njem. praizvedbu Vagininih monologa Eve Ensler). Autorica je monodrame Jonteff, s kojom je gostovala u Austriji, Mađarskoj i Brazilu te drame o žid. naslijeđu Jud Sauer; umjetnička je ravnateljica dana žid. kulture Berlin Open (2002). Od poč. 1980-ih ostvarila je mnoštvo filmskih uloga, poglavito u djelima Rudolfa Thomea: Sieben Frauen, 1989; Das Geheimnis, 1995; Paradiso – Sieben Tage mit sieben Frauen, 2000; Rauchzeichen, 2006; Martina Walza: Kondom des Grauens, 1996; Liebe Lügen, 1997; Apokalypso, 1999. i Dania Levya: Alles auf Zucker, 2004; Mein Führer, 2007. te u nizu televizijskih ostvarenja. Izdala je roman Titos Brille. Die Geschichte meiner strapaziösen Familie (Köln 2011). Dobitnica je Njemačke filmske nagrade (1988), Kazališne nagrade Sjeverne Rajne–Vestfalije (1993) i Srebrnoga medvjeda Berlinskoga filmskog festivala (2000). Sudjeluje u prikupljanju svjedočanstava za Zakladu »Survivors of the Shoah«.

LIT.: Adrijana Altaras u TV filmu. Jevrejski pregled, 34(1983) 8. – »Zlatna filmska traka« dodeljena Adriani Altaras. Ibid, 39(1988) 5/8. – http://www.imdb.com/name/nm0022672/, pristupljeno 12. XI. 2012.

ALTARAS, Albert, rabin (Split, XII. 1908 – New York, 6. V. 1984). Sin → Leona i Regine rođ. Altaras, brat → Izraela, → Jakoba, Mihe, Menta i → Silvija. Rođen u sefardskoj obitelji, po završetku školovanja djelovao je kao rabin ŽO u Splitu, a poslije Židovske zajednice u Skoplju. Po osnutku NDH prebjegao je u Italiju, a odande u London, gdje se usavršavao dvije godine na rabinskom koledžu. Potom se iselio u SAD, gdje je radio u različitim žid. organizacijama, za veće blagdane pomagao je vrhovnomu rabinu Isaku Alkalaju te posljednjih devet godina života bio glavni i jedini rabin Udruženja jugoslavenskih Židova u SAD.

LIT.: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 35(1984) 5/6.

ALTARAS, Izrael (Altarac, Buki), trgovac (Sarajevo, 1901 – ?, Izrael, 1972). Sin → Leona i Regine rođ. Altaras, brat → Jakoba, Menta, → Alberta, Mihe i → Silvija. Kao najstariji od muške djece po sefardskoj tradiciji dobio je ime Buki pod kojim je bio poznat u Splitu, u koji se obitelj doselila iz Sarajeva za ujakom → Viktorom prije I. svj. rata, promijenivši obiteljsko prezime iz Altarac u Altaras. Najprije je bio proizvođač zrcala pa brodovlasnik i trgovac štofovima, no posao mu je krenuo nakon što se počeo baviti otkupom metalnog otpada i organizirao otkupnu stanicu na bedemu kraj splitskoga kazališta. Kako je prvi put u povijesti Splita netko otkupljivao »bezvrijedne« stvari, uvriježila se uzrečica »Ajde u Buka« ili »To je za Buka«, kad se za nekoga ili nešto željelo istaknuti kako ne vrijedi. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, pred Nijemcima je prebjegao u Italiju, gdje je dočekao kraj II. svj. rata. Potom se vratio u Split, a 1948. iselio u Izrael.

LIT.: I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001.

ALTARAS, Jakob (Jakica), radiolog i žid. aktivist (Split, 12. X. 1918 – Giessen, Njemačka, 7. XII. 2001). Sin → Leona i Regine rođ. Altaras, brat → Izraela, Menta, → Alberta, Mihe i → liječnika Silvija; otac → Adriane i → Silvije Altaras-Penda. Gimnaziju je polazio u Splitu, a studij medicine u Bologni, Bariju i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1946. Na istom fakultetu habilitirao je 1953. radiologiju. Za Travanjskoga rata 1941. pobjegao je uoči diplomiranja u Split, gdje je pomagao predsjedniku ŽO Split → Viktoru Morpurgu u spašavanju posvećenih predmeta iz zapaljene sinagoge i zbrinjavanju žid. izbjeglica; u travnju 1943. prebacio je četrdesetero djece u Nonantolu kraj Modene, a u kolovozu iste godine kriomice je iz logora u Kamporu na Rabu iznio potajno snimljene fotografije, koje će poslije rabiti Komisija za utvrđivanje ratnih zločina. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, priključio se partizanima te djelovao kao referent saniteta i liječnik u partizanskim bolnicama. Završetak II. svj. rata dočekao je s činom kapetana, a za ratne zasluge bio je odlikovan Ordenom zasluga za narod III. reda. Nakon rata radio je u zagrebačkoj Vojnoj bolnici (od 1956. voditelj Radiološkoga odjela) te na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. God. 1964. emigrirao je u Švicarsku, gdje je radio u Zavodu za rendgensku dijagnostiku Sveučilišta u Zürichu, a 1966. otišao je u Njemačku, u Giessen, i zaposlio se u bolnici Justus Liebig Universität. Od 1958. bio je docent, a od 1984. redoviti profesor na Justus Liebig Universität u Giessenu. Bio je član predsjedništva ŽOZ, suorganizator odlaska hrv. Židova u Izrael te od 1978. do smrti predsj. ŽO u Giessenu, koju je utemeljio. Sa suprugom → Theom (rođ. Fuhrman) zaslužan je za izgradnju sinagoge i žid. centra u tom gradu 1995. Sjećanja na II. svj. rat objavio je u zborniku Mi smo preživeli (Beograd 2001).

DJELA: Radiologischer Atlas Kolon und Rektum. München–Wien–Baltimor 1982. – Atlas der Darmerkrankungen. Dickdarm I (suautori R. Ottenjan, K. Elster, P. Hermanek). München 1983. – Atlas der Darmerkrankungen. Dickdarm 2 und Analregion (suautori R. Ottenjan, K. Elster, P. Hermanek). München 1984.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Nick.

LIT.: Borba, 10(1945), 21. XII. – Bilten HOJ, 1972, 5/7. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Prof. dr. Jakov Altaras – predsednik Jevrejske općine u Gisenu. Ibid., 29(1978) 9/10. – Priznanje dru. Jakobu Altarasu. Jevrejski pregled, 24(1984) 9/10. – A. i L. Nick: Židovski liječnici i farmaceuti u Hrvatskoj. Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Mi smo preživeli. Beograd 2001. – A. Altaras: Titos Brille: Die Geschichte meiner strapaziösen Familie. Köln 2011.