SPITZER, Hugo, pravnik i žid. aktivist (Osijek, 19. XII. 1858 – Zagreb, 14. VIII. 1936). Sin Samuela, osječkog nadrabina, i Amalije rođ. Porges. Sa suprugom Martom, kćeri zagrebačkog nadrabina → H. H. Jacobija, otac je Slave (Mausi). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku i Vinkovcima, a studij prava u Beču, gdje je doktorirao 1881. Nakon studija vratio se u Osijek, gdje je 1884–1933. vodio odvjetnički ured. Bio je višegodišnji predsj. Odvjetničke komore u Osijeku, urednik stručnoga glasila Pravnik (do 1914) te član Disciplinskoga vijeća Advokatske komore u Zagrebu (1929–36). Uz to bio je u nekoliko mandata zastupnik u osječkom Gradskom poglavarstvu (1901, 1907, 1919), gdje se najviše angažirao u području socijalne skrbi (otvaranje zaklada za studentske stipendije). Kao odvjetnik Željezničkoga odbora željeznice Belišće–Osijek zauzimao se za što bržu izgradnju toga prometnoga smjera. Uz to bio je predsj. parne ciglane »J. N. Schulhof«. – Istaknuo se kao jedan od gl. ideologa cionizma na hrvatskom i jugoslav. prostoru. Kao predsj. ŽO Osijek (od 1897) potaknuo je osnivanje Saveza židovskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji, što je 1898. odbijeno, u prvom redu zahvaljujući vođama zagrebačke općine. Vrlo brzo je pristao uz cionističku ideologiju, pa je ŽOO bila jedina općina u čijem su općinskom odboru cionisti već prije I. svj. rata imali većinu. Uveo je hrv. jezik u žid. školu te u bogoslužje, a s → Emilom Krausom organizirao je prvi kongres abiturijenata cionista iz južnoslav. zemalja (1904). Bio je jedan od utemeljitelja prvoga građanskoga cionističkoga društva u Osijeku (1904), predsj. Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslav. zemalja Austro-Ugarske (1906) te izaslanik na 9. cionističkom kongresu u Hamburgu (1909). Zahvaljujući njegovu upornomu radu, Osijek je 1900-ih i 1910-ih postao najjači cionistički centar u Hrvatskoj i Slavoniji, a na njegov poticaj i uz njegovu pomoć u Osijek se 1909. preselilo uredništvo Židovske smotre. Nakon I. svj. rata bio je suosnivač i prvi predsj. Saveza jevrejskih općina Jugoslavije (1919), a od 1920. član Akcionoga komiteta Svjetske cionističke organizacije. Potkraj života izabran je za počasnoga predsjednika Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, Saveza cionista Jugoslavije te ŽO Osijek. Za društv. rad odlikovan je Ordenom viteškog križa reda Franje Josipa (1909), a potkraj života i Ordenom sv. Save II. i III. reda i Ordenom bijelog orla V. reda. Autor je monografije o uređenju socijalne skrbi u Osijeku (1902) i mnogih stručnih i polit. članaka za novine. God. 1906. pokrenuo je i uređivao Osječki Tjednik. – Kći Slava Spitzer-Levi (Mausi), prevoditeljica i socijalna radnica (Osijek, 1919 – New York, 1987). Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Osijeku, upisala Pravni fakultet u Zagrebu, ali je nakon uspostave NDH 1941. morala prekinuti studij. II. svj. rat preživjela je u Italiji, do 1943. bila je u internaciji u Asolu, gdje je upoznala Jakova Levija iz Sarajeva, za kojega se udala u lipnju 1944. u Rimu. To je bilo prvo vjenčanje u sinagogi u rimskom Trastevereu nakon oslobođenja grada. U srpnju 1944. u Bariju je pristupila partizanima, a zatim je iz juž. Italije prebačena sa suprugom na partizanski teritorij u Jugoslaviju te je radila u komandi grada Splita i Komandi pozadine 8. korpusa kao prevoditeljica vijesti stranih radijskih postaja. Nakon rata radila je u novinskoj agenciji Tanjug i kao direktorica Književnih novina. Kad joj je 1953. suprug postao njujorški dopisnik Tanjuga i Borbe, s njim i kćeri Tamarom (?, 1947) odselila se u New York. Kao volonterka radila je u organizacijama za socijalnu skrb UN, a kad je tri godine poslije, u vezi sa zbivanjima u Mađarskoj 1956, suprug došao u ideološki sukob sa svojim poslodavcima te ostao bez posla i prihoda, pomogla mu je pri osnutku vlastitoga poduzeća »Snimanje za slijepe«. Potom je kao volonterka radila za neprofitnu radio postaju »Touch« namijenjenu slijepim osobama. – Najmlađi Hugin brat Sigismund (Žiga), pravnik (Osijek, 1868 – ?Auschwitz, 1942). U braku s Paulom imao je sina Milana i kćer Milenu (?Osijek, 1902 – Auschwitz, 1942). Nakon završenoga studija prava, 1896. otvorio je odvjetnički ured u Đakovu. Također je posjedovao kuću i odvjetnički ured u Osječkom sokaku. Zavičajnost grada Osijeka imao je do 1907, a potom u Đakovu. Nakon uspostave NDH Odlukom Odvjetničke komore od 30. VI. 1942. u akciji »čišćenja« Židova iz pravosuđa NDH brisan je iz Odvjetničkoga imenika. Stradao je u Holokaustu, vjerojatno u Auschwitzu sa suprugom Paulom i kćeri Milenom. – Sigismundov sin Milan, ginekolog (Osijek, 1898 – Derventa ili Gradačac, BiH, IV. 1943). Po uspostavi NDH upućen je u sjev. BiH (Derventa, Gradačac) djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, kamo je poveo suprugu Annie i sina Petra. Poč. 1943. teško je obolio i umro. Milanov sin Petar (Pero) (Đakovo, 1929 – Jasenovac, 22. IV. 1945) nakon očeve smrti početkom 1943. s majkom je deportiran u logor Jasenovac. Kao šesnaestogodišnji dobrovoljac s eksplozivom oko tijela krenuo je u proboj iz logora 22. IV. 1945, no stradao je u preranoj eksploziji. – Otac Samuel, rabin (Keszthely, Mađarska, 1828 – Osijek, 14. XII. 1895). Sin rabina iz Keszthelya. Oženio se 1855. Amalijom rođ. Porges s kojom je imao sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Završio je rabinski seminar u Pragu, gdje je doktorirao filozofiju na Karlovu sveučilištu. God. 1853. prihvatio je poziv ŽO u Osijeku, koja je tada imala 578 članova, da preuzme mjesto rabina i na tom je mjestu ostao do smrti. Virovitička županija sa sjedištem u Osijeku predložila ga je 1863. za županijskoga nadrabina te je tada postao osječki nadrabin. Za njegova službovanja započela je i dovršena 1869. izgradnja velika sinagoge u Županijskoj ul. te sagrađena zgrada žid. škole u Kolodvorskoj (danas Radićeva) ul. u kojoj su školovani naraštaji žid. djece, a danas su ondje prostorije osječke ŽO i Pravni fakultet. Autor je više studija iz žid. teologije i povijesti te mnogih prigodnih publikacija (O pismu u različitih naroda, Red službe za pomen mrtvih u bogomolji izraelitičke bogoštovne općine u gor. Osijeku, Die Uhr). U povodu proslave 40-obljetnice vladavine kralja i cara Franje Josipa I. napisao je knjigu Jubilej u kojoj objašnjava podrijetlo te riječi od hebrejskoga Jovel. Primjerci se čuvaju u izraelskoj Nacionalnoj knjižnici u Jeruzalemu. Mnogo je putovao pomažući u osnivanju židovskih općina u BiH. U Izraelu živi četvero njegovih praunuka i devetero prapraunuka, dok jedna praunuka živi u SAD. – Samuelov brat Jakob, knjižar i tiskar (?, Mađarska, o. 1840 – ?). Vlasnik je tiskare u Slavonskom Brodu 1879–82. Poslovođa tiskare bio je → H. Schulmann, koji je 1883. prekupio tiskaru.
IZV.: DAOS, Zbirka matičnih knjiga, Matične knjige Židova, Osijek, Matična knjiga umrlih 1882.–1896. – Podaci o ulazniku R. Eldar i M. Ajzenštajn-Stojić. – Telefonski imenik 1941.
LIT.: Die Drau, 20(1887) 100. – Sriemske novine, 8(1895) 102. – Narodne novine, 61(1895) 289. – Židov, 15(1920) 4/5. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 3(1929) 3; 8(1934) 1. – (Nekrolog). Židov, 15(1931) 1/2. – N. Tolnauer: Dr. Spitzer i osnivanje saveza općine. Židov, 15(1931) 2. – Lj. Freundlich: Život i rad dra Huge Spitzera. Ibid., 15(1931) 3/4. – Hugo Spitzer. Jevrejski pregled, 25(1974) 9/10; 35(1984) 55/56. – M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Malbaša: Osječka bibliografija. Tiskarsko-izdavačka djelatnost u Osijeku od 1742–1978. godine. Osijek 1981. – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1990, 13; 1996, 43. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Cionistički kongres 1904. u Osijeku. Ha-kol, 2004, 84. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.