MARKOVIĆ, Edo (Pick), publicist i javni djelatnik (Đakovo, 15. ili 17. VII. 1885 – Beograd, 18. XII. 1939). U braku s Marijom rođ. Vala (od 1912) imao je devetero djece (sedam kćeri i dva sina), među njima anglisticu → Vidu E. Marković. U Osijeku je završio Višu trgovačku školu, a zahvaljujući stricu Đuri Šurminu, dobio je stipendiju za studij poljoprivrede u Halleu, gdje je i diplomirao. Radio je kao zadružni revizor u Hrvatsko-slavonskom gospodarskom društvu, od 1913. bio je tajnik Saveza hrvatsko slavonskih seljačkih zadruga, a 1915–18. voditelj Zemaljske opskrbe d. d. u Zagrebu. Za I. svj. rata uspio je spasiti od gladi pasivne hrv. krajeve, posebice Liku i Zagoru, krivo izvještavajući austroug. vlasti o zalihama pšenice i kukuruza i odvajajući ih za domicilno stanovništvo. Iako je još kao srednjoškolac bio oduševljeni pravaš, 1906. pristupio je Hrvatskoj pučkoj narodnoj stranci. Poslije je bio pristaša Hrvatsko-srpske koalicije, a u međuratnom razdoblju član Samostalne demokratske stranke. Kao ministar prehrane u Narodnom vijeću Države SHS, uvjerio državnu vlast Kraljevine Srbije da austr. zaplijenjenu robu pohrani za ishranu i odijevanje civilnoga stanovništva Hrvatske i Slavonije. God. 1919–34. bio je zamjenik generalnoga direktora Jugoslavenske banke u Zagrebu, a od 1934. generalni direktor Privilegiranoga društva za izvoz poljoprivrednih proizvoda Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Također je bio predsj. ili član upravnih odbora više dioničarskih društava sa sjedištima u Zagrebu i Dugoj Resi (»Acetik«, »Alfa«, Otadžbinske pamučne predionice, Prvi jugoslavenski transport »Schenker & Co.«), član mnogih stručnih, gospodarskih i kulturnih udruženja (Sekcija za ishranu pri Društvu naroda, Rotary klub, Trezvena mladež, osnivač i predsj. jugoslavenskog distrikta Rotary pokreta), nositelj mnogih počasnih naslova i domaćih i inozemnih odlikovanja. Surađivao je u Tršćanskom Lloydu (1904), Narodnoj obrani (1905), Zvonu (1907–09),Gospodarskoj smotri, Strossmayerovu kalendaru (1912), Zadrugaru, Jugoslavenskoj njivi, Trgovinskom listu, Domovini, Tribuni, Novoj riječi, Narodnom kolu, Novom dobu (1918), Politici (1938). Također je surađivao u listu Pokret (1905–09) u čijem je bio uredništvu. Prva četiri broja bio je urednik humorističko-satiričnog lista Koprive (1906), a 1908–13. urednik poljoprivrednoga tjednika Gospodarski list. S Jurjem Demetrovićem 1917. pokrenuo je Hrvatsku njivu, a sa Stjepanom Budislavljevićem 1917. pripremao je pokretanje Glasa Slovenaca, Hrvata i Srba. Prilikom opiranja uhićenju kćeri Ranke, studentice filozofije i ljevičarke, na kućnom pragu u Brankovoj ul. ubio ga je policijski djelatnik, zbog čega je izbila velika afera. Pokopan je na beogradskom Novom groblju uz voj. počasti i po pravoslavnom obredu. U nekrologu u beogradskoj Politici posebno se ističe kako je dugo bio na vodećim položajima i upravljao velikim kapitalom i imetkom, no osobno se nije obogatio.
LIT.: (Nekrolozi): Politika, 36(1939) 11334, br. 11335; 37(1940) 11368, br. 11402, br. 11403, br. 11406; Jutarnji list, 28(1939) 10024; Vidici, 2(1939) 23/24; Vreme, 19(1939) 6435; Nova riječ, 4(1939) 158; Jugoslavenski Lloyd, 31(1939) 289. – M. Popović, Glasnik Saveza Trezvene mladeži, 20(1939–1940) 5/6. – I. Mužić: Masonstvo u Hrvata. Split 1983. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 2003.