WIESNER, Mavro, liječnik i žid. aktivist (Bezdan, Srbija, 2. VII. 1904 – Osijek, 21. XII. 1989). Sin Heinricha, doktora filozofije i rabina u Bezdan, i Josefine rođ. Goldschein, podrijetlom iz Košica. S Jelenom rođ. Lazibat otac je Nikole i Irene. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1927/28. te je u međuratnom razdoblju kao liječnik službovao u Banatu (Vršac, Veliki Gaj). Po uspostavi NDH bio je proganjan, interniran u logore te na prisilnom radu u Mađarskoj. God. 1944. priključio se partizanima djelujući kao voj. liječnik u Nuštru i u Vojnoj bolnici u Zagrebu, Sisku i Osijeku. Demobiliziran je 1955. u činu potpukovnika. Poslije demobilizacije živio je u Osijeku, gdje je djelovao kao liječnik Doma željezničara i Doma narodnoga zdravlja te član liječničke komisije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Nakon umirovljenja imao je privatnu internističku ordinaciju. Kao predsj. ŽO u Osijeku prenio je posmrtne ostatke stradalih Židova iz zapuštenih grobljâ u Dalju i Podravskoj Slatini te ih sahranio u zajedničkoj grobnici na Židovskom groblju u Osijeku. – Sin Nikola Vizner, povjesničar umjetnosti (Bezdan, Srbija, 9. XI. 1945). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Osijeku, a diplomirao i magistrirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao kustos Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu 1970–74. i na Trećemu programu Radio Beograda. Krajem 1974. iselio se u SAD, gdje je profesor povijesti umjetnosti na Touro College u New Yorku. – Kći Irena Vizner-Lovrić, liječnica (Beograd, 7. IV. 1941). Rat je preživjela s majkom u Novom Sadu i Bezdanu. Gimnaziju je završila u Osijeku i diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1965. Specijalizirala je anesteziologiju i poslije internu medicinu s kardiologijom. Radila je u osječkoj općoj bolnici 1966–97, a potom u Zagrebu kao viši vještak u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

IZV.: Podaci o ulazniku N. Vizner i I. Vizner-Lovrić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – D. Fischer: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 40(1989) 9/12.

WILCZEK, Albert, poduzetnik (Varaždin, 1860 – Zagreb, 19. X. 1938). Podrijetlom je iz varaždinske starosjedilačke obitelji. Sin Bernardov. Bio je u braku s Elizabetom (?, 1869 – Zagreb, 23. IX. 1934), kćeri Filipa Deutscha i Amalije rođ. Schwarz, sestre → Lavoslava Schwarza. Supruga je bila suosnivačica Hrvatskoga planinarskoga društva. Imali su troje djece: Doru (Varaždin, 5. XI. 1890 – Zagreb, 29. XII. 1971), suprugu → A. Ehrmanna, Hansa i Fridu (Miru). A. je zavičajnost stekao 1919. u Zagrebu, gdje je bio vlasnik kinematografa (poslije kino »Zagreb«). – Sin Hans, službenik (Varaždin, 1894 – Zagreb, 28. X. 1946). Po uspostavi NDH, u lipnju 1941. nalazio se u tal. zarobljeništvu. Njegova supruga Zora, kći → K. Bijelića, 30. VI. 1941. tražila je za sebe i sina Miroslava, gimnazijskog abiturijenta u Zagrebu, oslobođenje od nošenja žid. znaka. Obitelj je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27563.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WILF, Irena, prevoditeljica (Tuzla ili Mostar, BiH, 1901 – Beograd ili Drvar, BiH, 1944 ili 1945). Kći Filipa Neufelda i Antonije rođ. Kugel, sestra → E. Neufelda. Po uspostavi NDH pridružila se sa suprugom stomatologom Leom partizanima i djelovala pri Glavnom štabu 5. korpusa NOV kao prevoditeljica brit. časnicima. Po njima je slala pisma i poruke roditeljima i sestri Stelli u Bari, zbog toga su oboje, pod sumnjom da su brit. špijuni, uhićeni i prema jednim izvorima, odvedeni u Beograd te pred sam kraj rata strijeljani u Glavnjači. Prema drugima strijeljani su još u Drvaru. – Suprug Leo (Leon), stomatolog (Drohobič, Ukrajina, 1898 – Beograd ili Drvar, BiH, 1944 ili 1945). Sin Marcusov. 1930-ih imao je stomatološku ordinaciju u Zagrebu, a poč. II. svj. rata radio je u ambulanti ŽOZ. Prikupljao je lijekove iz privatnih ordinacija žid. liječnika i slao ih u logore. Potom je pobjegao u Split, gdje je također radio u ambulanti ŽO. Poslije napada nacista na Split, izbjegao je iz grada i priključio se partizanskim odredima na Mosoru. Potom je stigao u Drvar i bio stomatolog Josipa Broza Tita i Vrhovnoga štaba. Zbog suprugine pismene komunikacije s obitelji putem brit. časnika, oboje su strijeljani.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulaznici L. Prašek.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Bilten ŽOZ, 1989, 11. – Z. Levental: Sećanje na medicinski rad u Jevrejskoj opštini u Zagrebu. Bilten ŽOZ, 1991, 19/20. – V. Prašek i B. Prašek-Całczyńska: Memoari jedne liječnice i drugi spisi. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – V. Sidney: Genealogija obitelji Neufeld. Sydney 2005.

WILHEIM, Robert, veletrgovac (Osijek, 1890 – logor Jasenovac, XI. 1941). Sin Josepha i Justine rođ. Selinger, unuk → Viktora Selingera. Od 1904. bio je suvlasnik poduzeća »Wilheim i Boskovitz« (s → H. Boskovitzem), vodeće osječke trgovine mješovitom i kolonijalnom robom na malo i veliko u Županijskoj ul., osn. 1880, koje je naslijedio od roditelja. God. 1939. poduzeće je ostvarilo promet od 4 318 092 din., ali i velike gubitke te je istupio iz posla, dok je Boskovitz bio primoran smanjiti opseg posla i likvidirati veletrgovinu. Od 1929. bio je predsj. osječke Komore za trgovinu, obrt i industriju, a nakon njezine podjele 1932. predsj. Trgovinsko industrijske komore. Kao predstavnik osječke podružnice bio je član Upravnoga i Nadzornoga odbora Općega osiguravajućeg društva Jugoslavije iz Beograda. Od 1930. član je osječke masonske lože »Budnost«. Po uspostavi NDH deportiran je 1941. iz Osijeka u logor Jasenovac, gdje je stradao. U braku s Heddy (Hätty) rođ. Weingruber (? – Auschwitz, VIII. 1942) imao je kćer Slavu ud. Berger (Osijek, 1917 – Auschwitz, VIII. 1942). Supruga i kći bile su uhićene u svibnju 1942. zajedno s drugim osječkim Židovima te zatočene u logoru Tenji, a u kolovozu 1942. deportirane u Auschwitz, gdje su stradale.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, 633, 628.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Razvoj Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Ha-kol, 1999, 61/62. – Sjećanja logoraša Langfeldera. Ha-kol, 2001, 69/70. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost (katalog izložbe). Osijek 2003.

WINKLER, Mavro, poduzetnik (Sombor, Srbija, 8. III. 1893 – logor Jasenovac, 1941). Sin Josipa, podrijetlom iz Užgoroda, i Sofije rođ. Singer iz Sombora. U Hrvatsku se doselio iz Sombora 1930. Suprug Rose rođ. Stern (Vinkovci, 15. I. 1895 – Vukovar, 1938). Bio je vlasnik »Grand hotela« u Vukovaru, u kojem su bili i kavana i restauracija. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Osim brata Oskara i Mavrova sina Josipa, cijela šira obitelj stradala je u Holokaustu. – Brat Oskar, poduzetnik (Sombor, Srbija, 25. I. 1896 – Zagreb, 4. I. 1981). Suprug Vilme rođ. Stein. U nepoznato doba doselio se u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju bio vlasnik tvornice »Cutrilin« na Selskoj cesti. Preživio je rat zajedno sa suprugom, čini se kao tehnički poslovođa i neophodan stručnjak u svojoj bivšoj tvornici, koja se bavila proizvodnjom kemikalija za kožarsku i tekstilnu industriju, te je bila uvrštena u ratnu industriju. Istodobno je od 1941. pomagao partizanima preko kurirske veze u Moslavini, koju je organizirao njegov nećak Josip. – Mavrov sin Josip, revolucionar (Vukovar, 29. III. 1920 – Tiberias, Izrael, 18. VI. 1976). Nakon mladosti provedene u Vukovaru, upisao je Ekonomsku visoku školu u Zagrebu. Prije rata oženio se Zlatom rođ. Samardžija (Senj, 13. VIII. 1919 – Zagreb, 26. IV. 1981). 1930-ih priključio se SKOJ, potom i KP. Nakon uspostave NDH KP ga je ubacila u rad na zagrebačkom aerodromu na Borongaju, kao navodnoga folksdojčera, odakle je davao informacije. Ujesen 1941. bio je otkriven i morao je izravno s posla pobjeći u partizane (supruzi, koja je bila trudna sa sinom Markom, uspio se javiti preko kurira, tek tjednima poslije). Bio je pripadnik Moslavačkoga partizanskog odreda, komesar podoficirske škole Glavnoga štaba Hrvatske i komesar čete 1. divizije Korpusa narodne vojske Jugoslavije. Nakon rata zamjenik je javnoga tužitelja. S prvom alijom 1948. iselio se u Izrael, gdje je isprva živio u u kibucu, u kojem je susreo svoju drugu ženu Ritu rođ. Popper s kojom je imao dvoje djece: Dana (?, 1951 – ?, 2011) te Lioru ud. Manu (?, 1954), liječnicu i znanstvenicu, koja poč. XXI. st. živi u Haifi sa suprugom Oreom, raketnim inženjerom, s kojim ima troje djece. J. je sa suprugom 1951. otišao u Beer Ševu, gdje je radio kao financijski direktor u tada najvećem izr. prehrambenom poduzeću »Tnuwa«. Petnaestak godina poslije otišao je u Tiberias i vodio mošav Šadmot Dvora do kratko prije smrti. – Josipova prva supruga Zlata rođ. Samardžija poslije se udala za Veniera Zanea s kojim je imala kći Astrid Hof-Zane, liječnicu (Zagreb, 25. VI. 1950). Diplomirala je 1975. medicinu u Zagrebu, a u Njemačkoj specijalizirala internu medicinu. Radi kao internistica u Frankfurtu, gdje živi sa suprugom Wernerom Hofom i sinom Robertom. – Josipov sin Marko, ekonomist (Zagreb, 25. IV. 1942), dočekao je kraj II. svj. rata kod bake u Senju, gdje ga je ostavila majka, koja se, kao i J., priključila partizanima. U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju te diplomirao na Ekonomskom fakultetu. God. 1965. iselio se u Njemačku, gdje je radio u koncernima »Farbwerke Hoechst« te »Bayer«. U međuvremenu je često na prekide boravio u Izraelu. Od 1970. predstavnik je tvrtke »Hoechst« u Grčkoj, a 1971–74. njezin je zastupnik za ist. Europu i Jugoslaviju. Od 1974. direktor je tvrtke »H&R« u SAD, a od 1980. njezin voditelj u Italiji. God. 1984. preuzima vodstvo njem. poduzeća »Drom« u Italiji i SAD, a 1993. franc. tvrtke »Charabot« također u Italiji i SAD. God. 2002. povlači se iz posla. U braku je sa Silvijom rođ. Žagar (Zagreb, 12. XI. 1943), magistricom farmacije, koja je za boravka obitelji u Njemačkoj vodila ljekarnu. Poč. XXI. st. obitelj živi dio godine u SAD, a dio u Hrvatskoj. – Markova kći Aila ud. Main, pravnica, dizajnerica i tenisačica (Zagreb, 29. VII. 1969). Nakon završene škole u Frankfurtu, gimnaziju je pohađala u Milanu i Sankt Peterburgu, diplomirala na Princetonu, doktorirala na Hastings Law School u San Franciscu te diplomirala i na Parsons School za interni dizajn u New Yorku. Bila je teniska juniorska prvakinja Italije, SAD i Jugoslavije te 1985. članica jugoslav. Federation cup reprezentacije. Poč. XXI. st. vodi vlastito poduzeće za interni dizajn u New Yorku. Ima kćer Sophie (New York, 8. IV. 2003).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29237. – Telefonski imenik 1941. – Podaci o ulazniku M. Winkler.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WINTER, Filip, trgovac i žid. aktivist (Budimpešta, 15. XII. 1890 – ?). Sin Hermanna i Malvine rođ. Löffler. Od 1890-ih nastanjen je u Zagrebu. Radio je u Našičkoj tvornici tanina i paropila d. d. do 1941, kao prokurist, potom voditelj odjela za raspodjelu, organizaciju i nadzor rada nad pilanama i u šumama. Bio je među 48 optuženih u korupcijskoj aferi 1935. Uoči II. svj. rata zauzimao se za osnivanje poljoprivredne izobrazbene stanice za žid. omladinu u Feričancima. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, drž. povjerenik tražio je da ga se kao neophodno potrebna stručnjaka ostavi na poslu te da mu se omogući sloboda kretanja jer je iz poduzeća otpušteno preko 90 Židova te su svi direktori i prokuristi kao i upravitelji tvorničkih pogona »zamijenjeni sa rasno čistim Hrvatima arijevcima koji još nisu sasvim upućeni u poslovanje«. Zahtjev je bio odbijen jer je u rujnu 1941. Kotarsko predstojništvo u Bosanskoj Gradiški dostavilo policiji u Zagrebu korespondenciju koja je dokazala da je F. bio među gl. organizatorima cionističkoga pokreta. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27667, 28213. – Osobni arhiv V. Kovač, Presuda Okružnog suda u Osijeku od 18. XI. 1935. u krivičnom predmetu protiv Grgin dr Svetozara i drugova radi različitih krivičnih djela, posl. br. kzp. 81/32, Štamparija Antun Rot ml., Osijek.

WINTER, Franko, javni i sportski djelatnik (Bjelovar, 29. III. 1897 – Oborovo, 29. III. 1944). Sa suprugom Darinkom otac je Franka i Nede. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Bjelovaru. Studij prava započeo u Beču, a 1922. na zagrebačkom Pravnom fakultetu doktorirao temeljem rigoroza. Sportom se počeo baviti još u gimnaziji. Nakon I. svj. rata aktivan je u društveno-polit. životu Bjelovara kao član uprave Bjelovarskoga građanskoga športskoga društva, Vatrogasnoga društva, Društva esperantista, Kulturnoga društva »Rad«, Obrtničke štedionice, a osobito u Hrvatskom sokolu, a potom i Jugoslavenskom sokolu, u kojem je vršio dužnost tajnika, zamjenika starješine, a od 1933. i župskoga sokolskog starješine. U sokolskoj se organizaciji isticao prosvjedima zbog imenovanja prijestolonasljednika Petra II. Karađorđevića za starješinu Sokola Kraljevine Jugoslavije. Od 1934. sudjelovao je u akcijama KPJ, a iduće god. postao je njezin član. Od 1937. do 1939. bio je član Okružnoga komiteta KPH Bjelovar. Kao njihov informator priključio se HSS te kroz djelovanje njezina lijevog krila uspješno provodio direktive KPH Bjelovar na destabilizaciji te stranke u bjelovarskom kotaru. Po uspostavi NDH bio je uhićen 24. IV. 1941. u skupini komunista, a zatim pušten na slobodu. Nakon uvjetnog izlaska iz zatvora prebjegao je u Crikvenicu, gdje je nastavio djelovati u HSS. Potom se priključio partizanima. Na II. zasjedanju ZAVNOH u Plaškom 12–15. X. 1943. izabran je za njegova člana. God. 1943–44. djeluje na Bilogori i u Moslavini. Na putu na III. zasjedanje ZAVNOH upao je u neprijateljsku zasjedu kraj Oborova i poginuo. – Sin Franko, javni djelatnik (Bjelovar, 14. V. 1926 – Zagreb, 10. I. 1981). Sa suprugom Azrom otac je Franka i Mojce. U rodnom gradu završio je osnovu školu i gimnaziju. Po uspostavi NDH, pod prijetnjom uhićenja, u siječnju 1942. napustio je Bjelovar, a 1943. priključio se partizanima. U siječnju 1945. postao je član SKJ. Poslije rata bio je organizacijski sekretar SKOJ grada Bjelovara, a nakon toga otišao na studij u Zagreb, gdje je 1951. diplomirao na Pravnom fakultetu. Poslije studija radio je u diplomatskoj službi. God. 1972. preuzeo je dužnost generalnoga direktora Radio-televizije Zagreb. Uz to obnašao je niz visokih polit. dužnosti; član CK SKH, zastupnik u Društveno-političkom vijeću Sabora SRH i predsj. Komisije CK SKH za pitanja međunarodnoga radničkoga pokreta. U Jugoslavenskoj radio-televiziji (JRT) posebno je zaslužan za razvoj radiodifuzne organizacije nesvrstanih zemalja.

LIT.: F. Frntić: Winter, Franko. Enciklopedija fizičke kulture, 2. Zagreb 1977. – (Nekrolog). Večernji list, 25(1981) 6578. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

WINTER, Gabriel, ekonomist (Bijeljina, BiH, 13. VIII. 1917 – Zagreb, 26. IV. 2002). Sin Vilima i Regine rođ. Alkalaj. Odrastao je u obitelji s osmero djece. U međuratnom razdoblju doselio se u Zagreb, gdje je djelovao u poduzeću »Papiros«. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo, preuzeo žid. i znak, a potom uhićen i 22. V. 1942. deportiran u logor Jasenovac, gdje je radio kao kočijaš te je iduće god. uspio pobjeći. Potom se 1942. priključio partizanima kao borac u krajiškim partizanskim jedinicama na Kozari. Nakon rata završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu. God. 1948. odveden je na Goli otok, a kad je oslobođen radio je kao komercijalist u Zagrebu. O logoru Jasenovac je dao opširno svjedočenje za amer. zakladu »Survivors of the Shoah«. Svjedočio je na suđenju jasenovačkomu upravitelju logora Dinku Šakiću u Zagrebu 1999.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29398. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

WINTER, Miroslav, dermatovenerolog (Sarajevo, 1897 – Šator planina, BiH, III. 1943). Sin Antuna i Gizele (?, o. 1875 – Zagreb, 23. XI. 1941). Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beču 1923. te specijalizirao dermatovenerologiju. Najkasnije od 1931. vodio je ordinaciju za kožne, spolne i venerične bolesti u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u ljeto 1941, u ekipi žid. liječnika upućen je u BiH, u Gornji Vakuf, djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U rujnu 1942. priključio se partizanima te bio voditelj partizanske bolnice u Podglavici. Poginuo je za 4. neprijateljske ofenzive. Njegova majka, koja je ostala u Zagrebu, u srpnju 1941. molila je oslobođenje od nošenja žid. znaka, no bila je odbijena. Ubrzo je preminula pod nejasnim okolnostima.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, RUR, Židovski odjek, 27895. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

WINTER, Samuel, rabin (Holíč, Slovačka, 1845. ili 1846 – Našice, 13. III. 1916). Sin Vida i Bete. Najkasnije od 1873. uključio se u vjerski život našičkoga i orahovačkoga područja, a rabin u ŽO u Našicama postao je 1876; kvalifikacije za rabina potvrdio mu je đakovački rabin Sommer. Za njegova službovanja izgrađena je sinagoga u Našicama. Uz to, zbog brojnosti vjerske zajednice radio je i kao vjeroučitelj u nižoj i višoj pučkoj školi u Našicama. Odlikovan je Zlatnim križem za zasluge s krunom 1906. rješenjem cara Franje Josipa I. za tridesetogodišnje zalaganje u javnom životu.

LIT.: Vjesnik županije virovitičke, 15(1906) 19. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Našicama do Holokausta. U: Židovi u Našičkom kraju. Našice 2011.