Kategorija: T

TAUBER, Charles Haim David, liječnik i žid. aktivist (New York, 28. XII. 1952). Sin Paulov. Osnovnu i srednju školu završio je u New Yorku, dodiplomski studij fizike na Sveučilištu u Portlandu, a medicinu 1988. na Sveučilištu u Groningenu. Potom je radio kao liječnik u Nizozemskoj. Bio je voditelj misije Društva za liječenje psihotrauma i za mir u Vukovaru te je bio uključen u različite mirovne inicijative u Vukovaru i u ist. Slavoniji. Član je vodstva ŽO u Osijeku.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

TAUBER, Eduard, časnik i žid. aktivist (Sarajevo, 12. X. 1926). Sin Rudolfa i Bončike rođ. Danon. Osnovnu i srednju građansku školu pohađao je u Sarajevu, iz koje je, kao Židov, izbačen prije kraja školske godine u lipnju 1941. Obitelj je preuzela žid. znak, koji je odbio nositi te je iz Sarajeva prebjegao u Mostar, gdje se ponovo našao s ocem, majkom i bratom. U veljači 1942. Talijani su ih internirali na Hvar, a u lipnju 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona, a potom 7. banijske divizije. Nakon ranjavanja kraj Bihaća liječio se u partizanskim bolnicama, Italiji i Beogradu. Pošto se oporavio, vratio se u aktivnu vojnu službu u JNA najprije u Sarajevu, a zatim od 1960. u Splitu, gdje je 1966. umirovljen u činu kapetana I. klase. – Nakon II. svj. rata bio je aktivan u sarajevskoj i splitskoj ŽO, a potom i u SJOJ. Za Domovinskoga rata (1991–95) kao predsjednik ŽO Split preuzeo je glavninu brige oko prihvata i zbrinjavanja konvoja izbjeglica iz BiH, posebno Sarajeva i Mostara, te njihova dugoročnog smještaja. Supruga Matilda rođ. Altarac (Višegrad, BiH, 5. IV. 1932) preživjela je njem. logor. Sin Leon (Sarajevo, 28. II. 1955) je pravnik, zaposlen u Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

TAUBER, Oskar, sportaš, novinar i fotograf (Križevci, 1909 – Haifa, Izrael, 2000). Sin Siegfrieda i Side. Otac mu je bio ugledni antikvar i draguljar te vlasnik draguljarnice u Zagrebu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Zagrebu, gdje je odgajan u žid. religioznom duhu. Bavio se sportom, novinarstvom i scenografijom. Najveće sportske uspjehe dostignuo je u atletici te je prema postignutim rezultatima bio najuspješniji natjecatelj Makabija. Na prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1932. u Zagrebu osvojio je 2. mjesto u balkanskoj štafeti i 3. mjesto u štafeti 4×400 m; 1933. u Zagrebu osvojio je 2. mjesto u štafeti 4×400 m, 3. mjesto u utrci na 100 m i u skoku u dalj i 4. mjesto na 200 m i u balkanskoj štafeti; 1934. u Zagrebu 4. mjesto u balkanskoj štafeti i 6. mjesto na 100 m; 1935. u Ljubljani 4. mjesto na 100 m, 200 m i u štafeti 4×100 m; 1936. u Varaždinu 2. mjesto u štafeti 4×400 m i u balkanskoj štafeti; 1937. u Zagrebu 4. mjesto u štafeti 4×100 m i u balkanskoj štafeti i 1938. u Ljubljani 4. mjesto na 100 m i 200 m. Na prvenstvu Banovine Hrvatske 1940. u Zagrebu osvojio je 4 prva mjesta na 100 m i u štafetama 4×100 m, 4×200 m i 4×400 m. U lipnju 1940. sudjelovao je u jednom od najvećih uspjeha atletske sekcije Makabija, kad su ostvarili pobjedu u utrci teklića 10×200 m kroz grad Zagreb u konkurenciji 9 momčadi. Poč. rujna 1940. u Zagrebu nastupio je na dvoboju reprezentacija Banovine Hrvatske i Srbije za pehar bana Ivana Šubašića, na kojem je Hrvatska pobijedila, a on je nastupio na 100 m, 200 m i u pobjedničkoj štafeti 4×100 m. Nastupio je za reprezentaciju Banovine Hrvatske potkraj rujna 1940. u Zagrebu protiv Slovačke te pobijedio na 100 m i u štafeti 4×100 m, a Hrvatska je ostvarila ukupnu pobjedu. Na godišnjim hrv. atletskim tablicama za 1940. na 100 m je dijelio 1. mjesto, a na 200 m je bio na 2. mjestu. Osim atletike uspješno se bavio i skijanjem. Na jednoj od Makabijada upoznao je svoju buduću suprugu gimnastičarku Lenku rođ. Finci, rodom iz Sarajeva. S Lenkom se 1940. preselio u Ljubljanu, gdje su se vjenčali 1941. Nakon što su ih tal. okupacijske snage uhitile i potom oslobodile, prebjegao je u Italiju te se priključio partizanima. God. 1945. iselio se u Palestinu, gdje je od 1950. bio dopisnik, profesionalni fotograf i stalni suradnik mnogih izraelskih novinskih kuća te dopisnik Associated Pressa, New York Tribunea i Herald Tribunea. U njegovoj ostavštini nalazi se fundus koji broji 15 000 fotografskih zapisa. Sin Josef, koji živi u Izraelu, ustupio je dio materijala za izložbu očevih dokumentarnih i umjetničkih fotografija, koja je postavljena 2009. u Sarajevu.

LIT.: M. Radović: Židovsko gombalačko i sportsko društvo Makabi u Zagrebu. Povijest sporta, 3(1972) 13. – Lj. Gajić: Prvenstva Jugoslavije u atletici. Jagodina 2003. – Isti: Seniorska prvenstva Jugoslavije. Jagodina 2007.

TAUBER, Samuel David, rabin (Bratislava, 1839 – Bjelovar, 24. IV. 1927). Od 1890. bio je kotarski rabin i nadrabin u Bjelovaru. Predavao je vjeronauk za učenike Židove na bjelovarskoj gimnaziji. God. 1917. posvetio je novosagrađenu sinagogu u Bjelovaru, a 15. VIII. 1920. tadašnje Predsjedništvo bjelovarske Izraelitske bogoštovne općine na čelu s predsj. → H. Gottliebom proslavilo je njegovu osamdesetu godišnjicu života i tridesetu obljetnicu njegova službovanja. Pokopan na žid. dijelu bjelovarskoga groblja uz suprugu Johannu, koja je umrla tri godine nakon njega.

LIT.: Demokratski glas, 31(1920) 37. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Medar: Prilog istraživanju povijesti Židova u Bjelovaru. Radovi Zavoda za znanstveno istraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, 1(2007).

TAUSK, Ernest (Tausig), posebnik (? – ?). Otac Brune (Waltera) (Beč, 1922 – logor Jasenovac, 1941). U međuratnom razdoblju preselio se iz Beča u Zagreb. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, bio je uz → D. Abrahama član Odsjeka za Skrb za logore ŽOZ, zbog čega je dobio zaštitnu legitimaciju. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27954. – JUSP Jasenovac.

TAUSSIG, Josip, trgovac (? – ?, 1941–1945). U međuratnom razdoblju posjedovao je u Draškovićevoj ul. u Zagrebu specijalnu trgovinu sukna. Po uspostavi NDH najkasnije do kolovoza 1941. njegova je tvrtka zatvorena ili iseljena. Daljnja sudbina nepoznata; najvjerojatnije je stradao u Holokaustu.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 460, 6170/1941. – Telefonski imenik 1941.

TAUSSIG, Mavro, gospodarstvenik (?, o. 1883 – Zagreb, 26. IV. 1932). U međuratnom razdoblju posjedovao je u zagrebačkoj Ilici mehaničku tkaonicu gumenih vrpca »Elastique«.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

TAUSSIG, Vilim, liječnik (Varaždin, 20. X. 1873 – Varaždin, 18. IV. 1929). Nakon položene mature u Varaždinu, studirao je medicinu u Beču, gdje je 1897. promoviran u doktora opće medicine. Najprije je službovao kao općinski liječnik u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca. Potom je premješten kao kraljevski kotarski liječnik u Novi Marof, a zatim u Varaždin kao kraljevski županijski fizik. Bio je dugogodišnji odbornik u ŽO, a obnašao je i dužnost njezina potpredsjednika. Uz to je bio i zastupnik u varaždinskom Gradskom vijeću. Uživao je velike simpatije građana, jer je mnogobrojne siromahe besplatno liječio i novčano pomagao. Za vrijeme I. svj. rata bio je pučko-ustaški nadliječnik 27. sisačke pješadijske pukovnije. Stekao je čin sanitetskoga kapetana I. klase te je dvaput odlikovan zlatnim križem za vojne zasluge (1915. i 1916). U Liječničkom vjesniku objavio je više od 20 stručnih medicinskih članaka. – Sin Ivan, inženjer (Gornja Rijeka kraj Križevaca, 1903 – ?). U međuratnom razdoblju radio je kao kožarski kemičar u tvornici cipela »Astra« te bio član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskog znaka. Povjerenik Zagrebačke tvornice cipela zatražio je 28. V. 1941. od Ustaškoga redarstva da ga se kao nezamjenjivoga stručnjaka za proizvodnju i promet strojnoga remenja oslobodi nošenja znaka. Zahtjev je 28. V. odbijen, no čini se da je naknadno uvažen jer T. znak nije preuzeo. U međuvremenu je prešao na katoličanstvo. U srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja sudbina nepoznata, čini se da je preživio II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27403. – KŽZ.

LIT.: (Nekrolozi): Liječnički vjesnik, 51(1929) 1; Židov, 13(1929) 17. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

TEDESCHI, Moise, rabin (? – Split, druga pol. XIX. st.). Na dužnosti rabina naslijedio je 1863. ili 1864. → V. Levija.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

TEODOROVIĆ, Borka, defektologinja (Zagreb, 7. VI. 1945). Kći Bogdana i Adele rođ. Polak, sestra → Ivanova. Diplomirala je na Visokoj defektološkoj školi u Zagrebu 1968. Magistrirala je 1972. na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, gdje je 1976. doktorirala. Redovita je profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Radi na Odsjeku za mentalnu retardaciju na kolegiju Programiranje u rehabilitaciji osoba s mentalnom retardacijom. U nekoliko je navrata bila pročelnica Odsjeka za mentalnu retardaciju, predstojnica Zavoda za defektologiju (1982–85) te dekanica Fakulteta za defektologiju (1986–88). Članica je Ekspertnoga vijeća Mental Disability Advocacy Program (MDAP, Budimpešta) i gl. urednica časopisa Naš prijatelj, časopis za pitanja mentalne retardacije. Predsjednica je Udruge za promicanje inkluzije. Bavi se razvojem stručnih službi potpore u lokalnoj zajednici i deinstitucionalizacijom osoba s intelektualnim poteškoćama. Autorica je više desetaka tekstova u stručnim i znanstvenim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu.

DJELA: Odnos roditelja prema djetetu s mentalnom retardacijom (suautor D. Levandovski). Zagreb 1986. – Modifikacija ponašanja u radu s osobama s većim teškoćama u učenju (suautor J. Škrinjar). Zagreb 1997. – Program bazične perceptivno-motoričke stimulacije (suautori L. Kiš-Glavaš i D. Levandovski). Zagreb 1997.

LIT.: Teodorović, Borka. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.