Kategorija: S

SPITZER, Bertold, službenik (Szentes, Mađarska, 1855 – Osijek, 14. III. 1921). Sa suprugom Sali (?, 1859 – Karlovy Vary, Češka, 1905) otac je Blanke (Osijek, 1879 – ?) i Hermine (Osijek, 1882 – ?). Po nalogu vlade bio je prije 1906. prebačen na rad u Sarajevo, gdje se 16. X. 1906. oženio Kamilom rođ. Meitner (Majetín, Češka, 1871 – ?) te tri godine poslije dobio kćer Gretu (Sarajevo, 1909 – ?). Bio je član osječke ŽO Donji grad.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

SPITZER, David, trgovac i žid. aktivist (Drnje kraj Koprivnice, 1881 – logor Jasenovac, 1941). Sin Filipov. God. 1912. izabran je za člana predsjedništva ŽOZ. U međuratnom razdoblju javljao se u žid. tisku raspravama o različitim žid. temama (Židov, 1923). Potaknuo je osnivanje društva za umjetnost »Omanut« 1932, a 1933–36. bio je predsj. zagrebačke organizacije cionista revizionista. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, ubrzo je bio uhićen i deportiran u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao.

IZV.: KŽZ. – JUSP Jasenovac.

LIT.: Židovska smotra, 7(1912) 6. – Bilten ŽOZ, 1991, 18. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

SPITZER, David, rabin (? – ?). God. 1904–06. obnašao je dužnost sisačkoga rabina.

SPITZER, Dragutin (Karlo), poduzetnik (?, 1840 – Zagreb, 18. VIII. 1923). Sa suprugom Sinom otac je Flore (?Zagreb, 1867 – ?), supruge Adolfa Bettelheima (?, o. 1852 – Zagreb, 20. XII. 1904). God. 1894. u Zagrebu je vodio sudski spor protiv Julija Jelačića zbog nepodmirenoga duga. Kako Jelačić nije želio podmiriti dug, D. je zatražio ovrhu nad njegovim posjedima s nekretninama u Jankomiru. Zastupao ga je Bettelheim, a svjedoci su mu bili Nikola Cvarak i Dragutin Taborski. Nakon više obraćanja i molbi Kraljevskomu kotarskomu sudu u Zagrebu 15. X. 1896. sklopljena je nagodba prema kojoj mu je Jelačić isplatio dug s kamatama te podmirio troškove parnice.

IZV.: A. Šimunaci: Spor Dragutina Spitzera i Julija plemenitog Jelačića (seminarski rad). Zagreb 2009. – Gradska groblja Zagreb.

SPITZER, Eduard (Edo), stomatolog (Mursko Središće, 1868 – Varaždin, 5. V. 1926). S Olgom rođ. Baar otac je Vere i Anke, supruge → E. Steiner-Filipovića. Bio je prvi liječnik u Varaždinu, koji se bavio isključivo stomatološkom djelatnošću vodeći ordinaciju 1892–1925, koju potom preuzima Martin Konrad. Poč. XX. st. u Frankopanskoj ul. (danas Ul. Alojzija Stepinca) sagradio je secesijsku jednokatnicu prema projektu Valenta Morandinija. Sudjelovao je na mnogim domaćim i inozemnim stručnim skupovima, držao stručna predavanja u okviru Varaždinske gimnazijske ekstenze te bio suosnivač Zadruge hrvatskih stomatologa. Članke je objavljivao u Liječničkom vjesniku i lokalnom tisku. Bio je član Gradskoga poglavarstva 1910–26. Za I. svj. rata radio je u Varaždinskoj pričuvnoj bolnici za što je 1915. odlikovan počasnim znakom II. razreda s ratnom dekoracijom. Obnašao je različite dužnosti u varaždinskoj ŽO, 1911. izabran je u Općinski odbor, a od 1919. bio je potpredsjednik Vijeća. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Kći Vera, pedagoginja (Varaždin, 22. I. 1899 – logor Lepoglava, 1941. ili 1943). Predavala je franc. jezik u Varaždinskoj gimnaziji 1923/24–1927/28. odakle je odlukom Ministarstva prosvjete od 29. VIII. 1928. premještena u Državnu žensku realnu gimnaziju na Sušaku. Sa Sušaka prelazi na Realnu gimnaziju u Glini, a odatle je Ukazom Ministarstva prosvjete od 11. IX. 1936. vraćena u Varaždinsku gimnaziju, gdje je predavala franc. i njem. jezik. Od 1925. bila je tajnica Francuskoga kluba u Varaždinu i organizatorica tečajeva. Odlukom Ministarstva nastave NDH od 20. VI. 1941. bila je umirovljena. Uhićena je s većinom varaždinskih Židova u srpnju 1941. i deportirana u logor Loborgrad, a potom u Lepoglavu. U listopadu 1941. za nju je intervenirao varaždinski veliki župan, a moguće je da je bila živa još poč. 1943. jer je u ožujku iste godine bila odbijena molba njezine sestre Anke za njezino puštanje.

DJELA: Zubi i njihova njega. Knjižica za puk. Varaždin 1902.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29138.

LIT.: Hrvatske pravice, 5(1911) 49. – Hrvatsko pravo, 21(1915) 50. – Židov, 14(1919) 3. – Godišnji izvještaji Varaždinske gimnazije za šk. god. 1936.–37. Varaždin 1941–1942. – Varaždinske vijesti, 22(1962); 42(1982). – Varaždinski zbornik, zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obilježavanja 800. godišnjice grada. Zagreb–Varaždin 1983. – Gimnazija SC Gabriel Santo, Varaždin 1936–1986. Varaždin 1986. – Godišnjak Gradske knjižnice i čitaonice Varaždin. Varaždin 1995. – M. Lončarić: Edo Spitzer. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

SPITZER, Eugen, liječnik (Orahovica, 1897 – ?). Nakon završenoga studija medicine u Beču, radio je u Zakladnoj bolnici (danas »KB Sveti Duh«) u Zagrebu do 1931, a potom kao kotarski liječnik u Požegi, gdje je dočekao uspostavu NDH. Prema izvještaju MUP NDH, prema »hrvatskoj narodnoj stvari odnosio se ravnodušno«. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 24, Predsjednički ured, br. 10312, god. 1941.

SPITZER, Filip, gospodarstvenik i žid. aktivist (Osijek, 1868 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). U braku s Olgom rođ. Hertmann (Sisak, 1874 – Auschwitz, 31. VIII. 1942) imao je sinove Dragutina (Osijek, 1895 – na putu za Vinkovce, 31. XII. 1944), Bernharda (Osijek, 1900 – logor Jasenovac, 31. X. 1941) i Pavla (Osijek, 1908 – Osijek, 31. XII. 1944). U međuratnom razdoblju bio je upravitelj i suvlasnik Prvoga osječkog mlina s valjcima. Bio je član osječke ŽO Gornji grad. God. 1918. njegova nepokretna imovina bila je procijenjena na 875 750 kruna. Po uspostavi NDH s drugim osječkim Židovima odveden u logor Tenja, a u kolovozu 1942. deportiran je u Auschwitz. Sin Dragutin skončao je 31. XII. 1944. na putu za Vinkovce, a Bernhard je odveden u kolovozu 1941. u Gospić, a potom u logor Jasenovac, gdje je stradao. Pavao je kršten u rimokatoličkoj crkvi u Osijeku 1908, a 1933. promijenio je prezime u Filipović, no 1941. morao ga je vratiti na prezime Spitzer. Pod nepoznatim okolnostima umro je u Osijeku 31. XII. 1944.

LIT.: E. Heine: Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka. Osijek 1996. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

SPITZER, Hugo, pravnik i žid. aktivist (Osijek, 19. XII. 1858 – Zagreb, 14. VIII. 1936). Sin Samuela, osječkog nadrabina, i Amalije rođ. Porges. Sa suprugom Martom, kćeri zagrebačkog nadrabina → H. H. Jacobija, otac je Slave (Mausi). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku i Vinkovcima, a studij prava u Beču, gdje je doktorirao 1881. Nakon studija vratio se u Osijek, gdje je 1884–1933. vodio odvjetnički ured. Bio je višegodišnji predsj. Odvjetničke komore u Osijeku, urednik stručnoga glasila Pravnik (do 1914) te član Disciplinskoga vijeća Advokatske komore u Zagrebu (1929–36). Uz to bio je u nekoliko mandata zastupnik u osječkom Gradskom poglavarstvu (1901, 1907, 1919), gdje se najviše angažirao u području socijalne skrbi (otvaranje zaklada za studentske stipendije). Kao odvjetnik Željezničkoga odbora željeznice Belišće–Osijek zauzimao se za što bržu izgradnju toga prometnoga smjera. Uz to bio je predsj. parne ciglane »J. N. Schulhof«. – Istaknuo se kao jedan od gl. ideologa cionizma na hrvatskom i jugoslav. prostoru. Kao predsj. ŽO Osijek (od 1897) potaknuo je osnivanje Saveza židovskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji, što je 1898. odbijeno, u prvom redu zahvaljujući vođama zagrebačke općine. Vrlo brzo je pristao uz cionističku ideologiju, pa je ŽOO bila jedina općina u čijem su općinskom odboru cionisti već prije I. svj. rata imali većinu. Uveo je hrv. jezik u žid. školu te u bogoslužje, a s → Emilom Krausom organizirao je prvi kongres abiturijenata cionista iz južnoslav. zemalja (1904). Bio je jedan od utemeljitelja prvoga građanskoga cionističkoga društva u Osijeku (1904), predsj. Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslav. zemalja Austro-Ugarske (1906) te izaslanik na 9. cionističkom kongresu u Hamburgu (1909). Zahvaljujući njegovu upornomu radu, Osijek je 1900-ih i 1910-ih postao najjači cionistički centar u Hrvatskoj i Slavoniji, a na njegov poticaj i uz njegovu pomoć u Osijek se 1909. preselilo uredništvo Židovske smotre. Nakon I. svj. rata bio je suosnivač i prvi predsj. Saveza jevrejskih općina Jugoslavije (1919), a od 1920. član Akcionoga komiteta Svjetske cionističke organizacije. Potkraj života izabran je za počasnoga predsjednika Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, Saveza cionista Jugoslavije te ŽO Osijek. Za društv. rad odlikovan je Ordenom viteškog križa reda Franje Josipa (1909), a potkraj života i Ordenom sv. Save II. i III. reda i Ordenom bijelog orla V. reda. Autor je monografije o uređenju socijalne skrbi u Osijeku (1902) i mnogih stručnih i polit. članaka za novine. God. 1906. pokrenuo je i uređivao Osječki Tjednik. – Kći Slava Spitzer-Levi (Mausi), prevoditeljica i socijalna radnica (Osijek, 1919 – New York, 1987). Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Osijeku, upisala Pravni fakultet u Zagrebu, ali je nakon uspostave NDH 1941. morala prekinuti studij. II. svj. rat preživjela je u Italiji, do 1943. bila je u internaciji u Asolu, gdje je upoznala Jakova Levija iz Sarajeva, za kojega se udala u lipnju 1944. u Rimu. To je bilo prvo vjenčanje u sinagogi u rimskom Trastevereu nakon oslobođenja grada. U srpnju 1944. u Bariju je pristupila partizanima, a zatim je iz juž. Italije prebačena sa suprugom na partizanski teritorij u Jugoslaviju te je radila u komandi grada Splita i Komandi pozadine 8. korpusa kao prevoditeljica vijesti stranih radijskih postaja. Nakon rata radila je u novinskoj agenciji Tanjug i kao direktorica Književnih novina. Kad joj je 1953. suprug postao njujorški dopisnik Tanjuga i Borbe, s njim i kćeri Tamarom (?, 1947) odselila se u New York. Kao volonterka radila je u organizacijama za socijalnu skrb UN, a kad je tri godine poslije, u vezi sa zbivanjima u Mađarskoj 1956, suprug došao u ideološki sukob sa svojim poslodavcima te ostao bez posla i prihoda, pomogla mu je pri osnutku vlastitoga poduzeća »Snimanje za slijepe«. Potom je kao volonterka radila za neprofitnu radio postaju »Touch« namijenjenu slijepim osobama. – Najmlađi Hugin brat Sigismund (Žiga), pravnik (Osijek, 1868 – ?Auschwitz, 1942). U braku s Paulom imao je sina Milana i kćer Milenu (?Osijek, 1902 – Auschwitz, 1942). Nakon završenoga studija prava, 1896. otvorio je odvjetnički ured u Đakovu. Također je posjedovao kuću i odvjetnički ured u Osječkom sokaku. Zavičajnost grada Osijeka imao je do 1907, a potom u Đakovu. Nakon uspostave NDH Odlukom Odvjetničke komore od 30. VI. 1942. u akciji »čišćenja« Židova iz pravosuđa NDH brisan je iz Odvjetničkoga imenika. Stradao je u Holokaustu, vjerojatno u Auschwitzu sa suprugom Paulom i kćeri Milenom. – Sigismundov sin Milan, ginekolog (Osijek, 1898 – Derventa ili Gradačac, BiH, IV. 1943). Po uspostavi NDH upućen je u sjev. BiH (Derventa, Gradačac) djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, kamo je poveo suprugu Annie i sina Petra. Poč. 1943. teško je obolio i umro. Milanov sin Petar (Pero) (Đakovo, 1929 – Jasenovac, 22. IV. 1945) nakon očeve smrti početkom 1943. s majkom je deportiran u logor Jasenovac. Kao šesnaestogodišnji dobrovoljac s eksplozivom oko tijela krenuo je u proboj iz logora 22. IV. 1945, no stradao je u preranoj eksploziji. – Otac Samuel, rabin (Keszthely, Mađarska, 1828 – Osijek, 14. XII. 1895). Sin rabina iz Keszthelya. Oženio se 1855. Amalijom rođ. Porges s kojom je imao sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Završio je rabinski seminar u Pragu, gdje je doktorirao filozofiju na Karlovu sveučilištu. God. 1853. prihvatio je poziv ŽO u Osijeku, koja je tada imala 578 članova, da preuzme mjesto rabina i na tom je mjestu ostao do smrti. Virovitička županija sa sjedištem u Osijeku predložila ga je 1863. za županijskoga nadrabina te je tada postao osječki nadrabin. Za njegova službovanja započela je i dovršena 1869. izgradnja velika sinagoge u Županijskoj ul. te sagrađena zgrada žid. škole u Kolodvorskoj (danas Radićeva) ul. u kojoj su školovani naraštaji žid. djece, a danas su ondje prostorije osječke ŽO i Pravni fakultet. Autor je više studija iz žid. teologije i povijesti te mnogih prigodnih publikacija (O pismu u različitih naroda, Red službe za pomen mrtvih u bogomolji izraelitičke bogoštovne općine u gor. Osijeku, Die Uhr). U povodu proslave 40-obljetnice vladavine kralja i cara Franje Josipa I. napisao je knjigu Jubilej u kojoj objašnjava podrijetlo te riječi od hebrejskoga Jovel. Primjerci se čuvaju u izraelskoj Nacionalnoj knjižnici u Jeruzalemu. Mnogo je putovao pomažući u osnivanju židovskih općina u BiH. U Izraelu živi četvero njegovih praunuka i devetero prapraunuka, dok jedna praunuka živi u SAD. – Samuelov brat Jakob, knjižar i tiskar (?, Mađarska, o. 1840 – ?). Vlasnik je tiskare u Slavonskom Brodu 1879–82. Poslovođa tiskare bio je → H. Schulmann, koji je 1883. prekupio tiskaru.

IZV.: DAOS, Zbirka matičnih knjiga, Matične knjige Židova, Osijek, Matična knjiga umrlih 1882.–1896. – Podaci o ulazniku R. Eldar i M. Ajzenštajn-Stojić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Die Drau, 20(1887) 100. – Sriemske novine, 8(1895) 102. – Narodne novine, 61(1895) 289. – Židov, 15(1920) 4/5. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 3(1929) 3; 8(1934) 1. – (Nekrolog). Židov, 15(1931) 1/2. – N. Tolnauer: Dr. Spitzer i osnivanje saveza općine. Židov, 15(1931) 2. – Lj. Freundlich: Život i rad dra Huge Spitzera. Ibid., 15(1931) 3/4. – Hugo Spitzer. Jevrejski pregled, 25(1974) 9/10; 35(1984) 55/56. – M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Malbaša: Osječka bibliografija. Tiskarsko-izdavačka djelatnost u Osijeku od 1742–1978. godine. Osijek 1981. – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1990, 13; 1996, 43. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Cionistički kongres 1904. u Osijeku. Ha-kol, 2004, 84. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

SPITZER, Jakov, žid. aktivist (? – Zagreb, ?). God. 1840–43. bio je predsj. ŽOZ.

SPITZER, Josef, trgovac (? – Zagreb, ?). Jedan je od prvih Židova u Zagrebu, gdje je 1857. kupio kuću u Vlaškoj ul. Dana 12. X. 1861. oženio se Rozom rođ. Stern (Zagreb, 29. VI. 1842 – Zagreb, 30. XI. 1923), pripadnicom jedne od najstarijih zagrebačkih žid. obitelji, kćeri Ignaza Sterna i Rozalije rođ. Ornstein, unuke → J. Sterna.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – G. Schwarz: Iz starina zagrebačke izraelitske općine. Vjesnik Zemaljskog arkiva, 16(1914). – Isti: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – I. Goldstein: Zagrebačka židovska općina od osnutka do 1941. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.