Kategorija: R

RODRIGA, Danijel (Rodriguez), trgovac i diplomat (?Portugal, prva pol. XVI. st. – ?, kraj XVI. st.). Prvi pismeni trag o njemu datira iz Ancone 1549, a drugi je pismo osmanskoga Mustafe-bega iz 1563. upućeno mletačkom duždu, koje svjedoči da R. trguje na relaciji Bosna–Venecija te da ima veze u najuglednijim krugovima. Prvi projekt o izgradnji splitske skele podnio je mletačkom duždu 1566. Pošto je odbijen, neko je vrijeme bio žid. konzul na osmanskoj skeli na Neretvi, prevozeći robu lađama iz Venecije na Neretvu i predajući je osmanskim trgovcima, i obrnuto. Potkraj 1580. vlastitim je novcem počeo u Splitu graditi carinarnicu i lazaret, ali je zbog nepredviđenih neprilika prekinuo gradnju i ostao bez novca. Gradnja se nastavila 1589, a za svoje je usluge tražio i dobio od Mlečana dopuštenje da se u Veneciji i Splitu naseli veći broj žid. trgovaca s obiteljima te da im se zajamče prava vjeroispovijesti, slobodnoga kretanja i plovidbe te neometanog poslovanja i bavljenja bilo kojom profesijom kao i ostalim građanima. Njegovom je zaslugom Židovima u Splitu bila zajamčena sloboda trgovanja i građanska sigurnost što je uvelike pridonijelo trgovačkom prometu splitske skele, do koje su trgovci dolazili čak iz Indije i Perzije. Skela, sagrađena u ist. dijelu stare splitske luke, bila je golemi kompleks skladišta s uređajima za dezinfekciju robe, lazaretom, konačištima za trgovce i goniče stoke i stajama. Otvorena 1592, ubrzo se razvila u jednu od najvećih i najbolje opremljenih institucija te vrste u tadašnjoj Europi. Svojim je vezama prenio trgovinu velikoga dijela Levanta u Split te na taj način znatno pridonio napretku grada, a posebno njegove žid. zajednice. Za ŽO u Splitu dobio je 1589. od mletačke vlasti dopuštenje da legalno pokapaju mrtve na Marjanu (što su oni već i prije radili, ali bez odobrenja). Kao zaslužan građanin, 1932. u Splitu je ulica nazvana njegovim imenom.

LIT.: G. Novak: Židovi u Splitu. Split 1920. – Jevrejski glas, 5(1932) 48. – C. Fisković: Splitski lazaret. Četiri priloga historiji grada Splita u 17. i 18. stoljeću. Split 1953. – G. Novak: Povijest Splita. Split 1957. – V. Morpurgo: Danijel Rodrigo i osnivanje splitske skele u 16. stoljeću. Starine, 1962, 52/53. – D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – Z. Efron i D. Kečkemet: Židovsko groblje u Splitu. Split 1973. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

RODRIGUEZ, João → AMATUS LUSITANUS

RODZINSKI, Artur (Rodziński), dirigent (Split, 1. I. 1892 – Boston, SAD, 27. XI. 1958). Studirao je pravo u Beču, potom glazbu na bečkoj Muzičkoj akademiji: glasovir u klasi Emila Sauera, kompoziciju kod Franza Schrekera i dirigiranje kod Franza Schalka. Za I. svj. rata mobiliziran je u austroug. vojsku. Kao dirigent debitirao je 1920. u Lavovu, a potom je do 1925. bio operni i orkestralni dirigent u Varšavi. God. 1926. bio je asistent u simfonijskom orkestru Leopolda Stokowskoga u Philadelphiji. Od 1929. stalni je dirigent filharmonije u Los Angelesu, od 1933. u Clevelandu, gdje je 1935. dirigirao premijerom Šostakovičeve opere »Lady Macbeth«. God. 1943–47. vodio je filharmoniju u New Yorku, a potom je bio dirigent simfonijskoga orkestra u Chicagu. Nakon velikih umjetničkih uspjeha u Južnoj Americi i Europi nastanio se u Rimu. Bio je jedan od prvaka suvremene umjetnosti dirigiranja.

LIT.: Rodzinski, Artur. Muzička enciklopedija, 3. Zagreb 1977. – http://en.wikipedia.org/wiki/Artur_Rodziński, pristupljeno, 2. XII. 2011.

ROJAN, Milan (Rosenberg), kemijski inženjer (Zagreb, 4. II. 1882 – Zagreb, 1. X. 1949). Sin trgovca Lavoslava. U braku s Lili rođ. Zimmer imao je sina Vladu (?Zagreb, 1922) i kćer Ingeborg (?Zagreb, 1925). U nepoznato doba promijenio je prezime u Rojan, iako je za uspostave NDH morao vratiti staro prezime. Do 1941. je imao zastupništvo za komisionarsku trgovinu kemikalijama i anilinskim bojama sa sjedištem na Jelačićevu trgu u Zagrebu, protokolirano kod Kraljevskoga sudbenog stola 1919. Zastupao »E. I. du Pont de Nemours & Co«, »Wilmington i ERINOID Co.«, »Stroud«. Preživio II. svj. rat s obitelji u Velikoj Britaniji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ROMAN, Adolf, liječnik (Terecseny, Mađarska, 5. VIII. 1868 – Zagreb, 11. II. 1942). U Hrvatsku se doselio 1895. iz Austrije. Bio je kotarski liječnik na Sušaku do umirovljenja 1918. Za uspostave NDH živio je u Zagrebu, prešao na katoličanstvo te zatražio oslobođenje od nošenja žid. znaka. Iako je u molbi naveo da je njegovim nastojanjem na Sušaku i u Crikvenici sagrađen vodovod kako bi se spriječile stalne zaraze tifusom, bila je odbijena. U prijavi imovine naveo da posjeduje samo namještaj jedne male sobice u Domjanićevoj ul. Nalazi se na popisu žid. liječnika načinjenog u ŽOZ 18. XII. 1941. na zahtjev RUR. Preminuo je pod nepoznatim okolnostima. Sa suprugom Zorom otac je Viole, inženjerke (Donja Stubica, 18. XI. 1907 – logor Jasenovac, 1945). Zavičajnost je stekla na Sušaku i u međuratnom razdoblju radila pri Gradskoj električnoj centrali u Zagrebu. Po uspostavi NDH, prešla je na katoličanstvo. Poslije je uhićena i deportirana u logor Jasenovac, gdje je stradala. Sudbina supruge Zore nije poznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27195, 28572. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ROMAN, Andrija, službenik (Budimpešta, 2. X. 1908 – logor Jasenovac, 3. XI. 1941). Sin Mavrov (?, 1875 – Zagreb, 23. V. 1930). U Hrvatsku se doselio s roditeljima iz Budimpešte 1913. Po uspostavi NDH, 22. VI. 1941, bio je uhićen i deportiran u paški logor Slana, a odande u logor Jasenovac (Krapje ili Bročice), gdje je stradao. Prijavu imovine ispunila je 25. VI. njegova supruga Elizabeta. U neki od logora odvedena su i njihova djeca Boris (?, 1935) i Saša (?, 1938), dok o supruzi nema podataka.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

LIT.: A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ROMANO, Albert, trgovac (Sarajevo, 15. VI. 1900 – ?). Sin Nisimov. God. 1941. bio je vlasnik trgovine seljačkih i građanskih manufakturnih proizvoda »Novoj modi« u ul. Pod zidom u Zagrebu. U braku s Emicom rođ. Montiljo imao je kćer Reniku (?, 1935). Na nepoznat način preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ROMANO, Albert, rabin (? − ?). Bio je rabin dubrovačke ŽO 1926.

ROMANO, Izidor, žid. aktivist (Višegrad, BiH, 5. VII. 1919 – Zagreb, 14. I. 2008). Sin Jakova i Sare rođ. Levi. U međuratnom razdoblju djelovao je kao obućar. Priključio se partizanima u studenom 1943. djelujući kao ekonom u Štabu 2. korpusa, intendant 2. sandžačke brigade i 37. divizije. Za rata u BiH 1994. izbjegao iz Sarajeva u Zagreb, gdje je djelovao kao aktivist Vjerske sekcije ŽOZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ROMANO, Jakov (Jaša), veterinar (Banja Luka, BiH, 1908 – Beograd, 16. IX. 1987). Sin Menahema i Rašele rođ. Kamhi. Studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1932. i doktorirao 1935. tezom Prilozi upoznavanju kvantitativnog i kvalitativnog sastava krvi (bez trombocita) kod krava s osobitim obzirom na pasmine (Gornji Milanovac 1935). Od rujna 1941. sudjelovao je u formiranju Lozničke partizanske čete te bio referent saniteta 4. i 13. krajiške brigade, šef saniteta 39. divizije, epidemiolog i šef veterinarskog odsjeka 5. korpusa. Kraj rata dočekao je u činu pukovnika. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. Dvadesetogodišnjim radom (1960–80), popisivanjem u svim jugoslavenskim žid.općinama i anketiranjem sudionika i obitelji poginulih prikupio je 4572 imena i prezimena žid. partizanskih boraca. Nakon objavljivanja tih podataka na osnovi pristiglih primjedbi i drugih provjera moglo se ustanoviti da je popis približno kompletan, uz vjerojatno još oko 5 do 10% nepopisanih sudionika i oko 5% netočnosti u podacima. – Otac Menahem, rabin (Sarajevo, 20. V. 1882 – Sarajevo, 31. X. 1968). Sin i učenik glasovitoga sarajevskog rabina Ham Merkada Romana. Od 1900. službovao je kao rabin u Sarajevu, potom u Banjoj Luci. Došao je u Zagreb nakon što je tamošnja sefardska općina 1. I. 1927. priznata kao autonomna. Prvi je put u Zagrebu držao službu na hrvatskom jeziku u listopadu 1927 (dotad isključivo na ladinu). Organizirao je i zaseban vjeronauk za zagrebačku sefardsku djecu. Autor niza teoloških rasprava i komentara. Nakon umirovljenja u ljeto 1939. vratio se u rodni grad, gdje je na nepoznati način preživio II. svj. rat.

DJELA: Organizacija i razvoj veterinarske službe u srpskoj vojsci (1800–1918). Beograd 1964. – Veterinarska služba u NOR-u. Beograd 1967. – Jugoslovenska bibliografija lekaruša i narodnih medicinskih rukopisa. Beograd 1973. – Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

LIT.: Židov, 15(1931) 21. – Jevrejski glas, 12(1939) 26. – Jevrejski pregled, 19(1968) 9/10. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – Otkriven spomenik dru Jaši Romano. Jevrejski pregled, 30(1988) 9/10. – S. Goldstein: Kakva sreća, otići u smrt uzdignuta čela. Jutarnji list, 13(2010), 8. V. − M. Radovanović: Romano, Jaša. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.