Kategorija: M

MARKUS, Oskar, inženjer (Budimpešta, 4. IX. 1878 – ?). Sin Samuelov. Doselio se 1905. iz Budimpešte te je djelovao kao građevinski poduzetnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Violettom rođ. Sachs pl. Grič (Rijeka, 1890 – Zagreb, 6. XII. 1941) preuzeo je žid. znak. Daljnja sudbina nepoznata. Supruga je umrla u Zagrebu, čini se prirodnom smrću.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – KŽZ.

LIT.: Novi Omanut, 4(1996) 11.

MARKUS, Rudolf, bankar (Bozsok, Mađarska, 7. VIII. 1889 – Zagreb, 12. VI. 1979). Sin Anin (Rechnitz, Austrija, 1863 – ?). Doselio se s roditeljima 1891. iz Mađarske te djelovao kao zamjenik ravnatelja Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva (Bankverein) u Zagrebu. Uspostavu NDH dočekao je u mirovini. Izbjegao je iz Zagreba, u koji se vratio nakon rata, dok je majka stradala na nepoznatom mjestu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARTON, Eduard, infektolog (Mali Iđoš, Srbija, 12. VII. 1937). Nakon završenoga Medicinskoga fakulteta u Zagrebu 1964, specijalizirao je kliničku infektologiju 1972. te se stručno usavršavao u Budimpešti 1982. Primarijus je od 1983. Radio je u Medicinskom centru Zadar, od 1967. u Stanici za hitnu medicinsku pomoć u Zagrebu, od 1969. u Klinici za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«, od 1972. u Centru za intenzivnu skrb i umjetnu respiraciju infektoloških bolesnika, a od 1980. bio je zamjenik voditelja Centra i voditelj elektrokardiografskog laboratorija Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«. Bio je pročelnik Zavoda za neuroinfektologiju i Centra za intenzivnu medicinu. Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora i Društva infektologa Hrvatske, čiji je bio tajnik i rizničar. Posebice se bavio infekcijama kardiovaskularnoga sustava i intenzivnom medicinom u infektologiji, objavljujući radove u Infektološkome glasniku.

LIT.: Marton, Eduard. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

MARTON, Geza, gospodarstvenik i trgovac (Balatonboglár, Mađarska, 20. XI. 1893 – logor Jasenovac, 1941–1942). Sin Vilimov. Doselio se 1921. iz Mađarske. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća »Bondy Marton i drugovi« d. d. u Zagrebu. U doba masovnoga istupanja zagrebačkih Židova iz žid. vjere 1938. prešao je na pravoslavlje, a po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U jesen 1941. bio je uhićen i deportiran u jasenovački logor Bročice. U studenom je bio na popisu ŽOZ za slanje paketa, a istodobno je RUR od ravnateljstva Velike župe Prigorje tražio izvještaj »u pogledu njegovog političkog i moralnog vladanja« radi mogućega puštanja iz logora u kojem je stradao krajem 1941. ili poč. 1942. Njegova supruga Olga rođ. Milić također je, kao »arijevka i rimokatolkinja«, 27. X. 1941. podnijela molbu da joj supruga puste iz logora, ustvrdivši kako će on potom otići svom bratu Josipu, koji je veletrgovac u Budimpešti, no spis je vraćen 22. I. 1942. s napomenom da se njezinoj molbi ne može udovoljiti.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28303, 28305, 28509. – JIM, ŽOZ, reg. br. 4866. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Jevrejska tribuna, 1938, 45. – E. Berger: 44 mjeseca u Jasenovcu. Zagreb 1966. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARTON, Herman, trgovac i gospodarstvenik (Medicşu Aurit, Rumunjska, 14. IX. 1867 – logor Stara Gradiška, 31. V. 1942). Sin Samuela i Jite rođ. Heilbraun. Doselivši se u Vinkovce u ožujku 1893, radio je u kožarskoj radionici Alberta Becka. God. 1906. otvorio je trgovinu raznovrsnom kožnatom robom te ubrzo proširio poslovanje u koje su se uključili sinovi Aleksandar i Samuel. Suvlasnik nove tvornice i kožare Tvornica kože »Braća Marton« postao je 1930. Kao istaknuti i pobožni građanin Vinkovaca imao je počasno mjesto u mjesnom žid. hramu. Po uspostavi NDH do kraja travnja 1941. tvornica mu je bila oduzeta. Uhićen je 1942. i odveden u logor Jasenovac odakle je, vjerojatno, prebačen u Staru Gradišku, gdje je i stradao. – Sin Samuel, trgovac i gospodarstvenik (Vinkovci, 1893 – Vinkovci, 30. III. 1931). Otac ga je s bratom uključio u rad trgovine kožnatom robom te 1930. otvaraju tvornicu i kožaru s vlastitom klaonicom »Braća Marton«, koja je opskrbljivala postolarsku struku u velikom dijelu Bačke i Srijema te je nastojao da se djelatnici usavršavaju u njemačkim, češkim i mađarskim tvornicama. Također je bio gradski zastupnik Vinkovaca. Zbog velike gospodarske krize tvornica je zapala u financijske teškoće, a on je, iscrpljen bolešću, počinio samoubojstvo. Udovica Erna rođ. Hirschl (Križevci, 1904 – ?) i sin Ruben, fotograf (Vinkovci, 5. XII. 1929 – Kokhav Ya’ir, Izrael 12. III. 2013) preživjeli su II. svj. rat. Ruben je od očeve smrti živio s majkom u Zagrebu. Po uspostavi NDH s njom je pol. 1941. prebjegao u Split, odakle je potkraj godine deportiran kao civilni ratni zarobljenik u Asolo u Italiji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, boravio je u izbjegličkom logoru na jugu Italije do ožujka 1945, kad je otišao u Palestinu. Sedam godina služio je u zrakoplovstvu kao tehničar za bežičnu vezu. Po izlasku iz vojske, posvetio se fotografiji, koju je 1958. studirao u Londonu. Od 1962. bio je nastavnik i upravitelj Odjela za fotografiju na WIZO školi u Haifi, a potom je otvorio vlastiti studio u Tel Avivu, a 1980-ih se bavio fotomikrografijom. Do 1992. predavao je fotografiju na različitim seminarima i sudjelovao na mnogobrojnim izložbama. Bio je inicijator osnivanja Izraelskoga udruženja fotografa za reklamu i industriju i Udruženja profesionalnih fotografa Izraela. God. 1983. dobio je nagradu Izraelskoga muzeja u Jeruzalemu, a 1996. diplomu počasnoga člana Udruženja profesionalnih fotografa Izraela. – H. sin Aleksandar (Aleksa), trgovac i gospodarstvenik (Vinkovci, 7. VII. 1894 – logor Jasenovac, 23. IV. 1945). Otac je Miroslava i Zlatka. God. 1930. s bratom i ocem otvorio je Tvornicu kože »Braća Marton«. Istodobno je bio vlasnik samostalne trgovine kožnatim proizvodima. Nakon bratova samoubojstva, nastavio je voditi veliku trgovinu kožom i priborom te tvornicu izvući iz financijskih poteškoća i razgranati poslovanje. Sudjelovao je u političkom, društvenom i strukovnom životu Vinkovaca. Bio je djelatan član Udruženja trgovaca i industrijalaca. Po uspostavi NDH oduzeta mu je imovina, a 31. V. 1942. s obitelji i nekim tvorničkim radnicima odveden je u logor Jasenovac, gdje je radio u kožarskoj proizvodnji. Bio je ubijen pri likvidaciji logora. – Aleksandrov stariji sin Miroslav (Fredi), kemičar (Vinkovci, 4. I. 1927 – Beit-Nekofa, Izrael, 10. VII. 1996). Srednju školu započeo je u Vinkovcima, no 1942. deportiran je u Osijek odakle se prebacio rođacima u Sombor. U veljači 1944. odveden je na rad u Austriju, a u ožujku 1945. prebačen u logor u Theresienstadt iz kojeg je oslobođen 8. V. 1945. i u srpnju te god. vratio se u Vinkovce, gdje je nastavio školovanje. God. 1948. započeo je studij kemije u Zagrebu, a već iduće god. iselio se u Izrael, gdje je bio među osnivačima kolektivnoga naselja Mošav ovdim Beit-Nekofa. Nakon odsluženog voj. roka, 1954. nastavio je studij. Od 1959. radio je u laboratorijima Medicinskoga fakulteta u Jeruzalemu. – Aleksandrov mlađi sin Zlatko (Zohar), kemičar (Vinkovci, 1. IX. 1930). U srednju školu krenuo je u Vinkovcima, ali je 1942. deportiran u Osijek, odakle se s bratom prebacio rođacima u Sombor. U veljači 1944. odveden je na rad u Austriju, a u ožujku 1945. s bratom je prebačen u logor u Theresienstadt iz kojeg je oslobođen 8. V. 1945. te se vratio u Vinkovce. U lipnju 1949. iselio se u Izrael. Nakon odsluženog voj. roka završio je studij kemije. Radio je na istraživanjima eksploatacije Mrtvoga mora, proizvodnje metanola u zaljevu Haifa te u industrijskim poduzećima za proizvodnju sredstava za zaštitu bilja i kemikalija za tekstilnu i kožarsku industriju. Bio je osnivač kemijske tvornice u Bet-Šemešu, koju je vodio do umirovljenja 1991, nakon čega je djelovao kao savjetnik u Ministarstvu rada na pravilnicima o opasnim tvarima u industriji.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARTON, Marija, javna djelatnica (?, o. 1843 – Zagreb, 25. I. 1917). God. 1913–14. spominje se kao članica uglednoga Društva za potporu siromašnih učenika I. klasične gimnazije u Zagrebu.

IZV.: DAZ, Izvještaj Kraljevske gornjogradske velike gimnazije za 1913–1914. – Gradska groblja Zagreb.

MASCARELLI, Bruno, slikar (Sarajevo, 12. VII. 1926). Studirao je na akademijama u Beogradu i Zagrebu, gdje je diplomirao. God. 1949. nastanio se u Rovinju. Suosnivač je Zavičajnoga muzeja grada Rovinja i tzv. rovinjske škole i grupe »Valdibora«, iz koje je niknula Likovna kolonija Rovinj. Poč. 1960-ih preselio se u Milano, potom u Pariz. Slika kompozicije simboličnih sadržaja i intenzivne kromatske ljestvice te izvodi radove u javnim prostorima (murali). Samostalno je izlagao u Rovinju, Beogradu, Opatiji, Milanu, Zagrebu i Rijeci. God. 2006. dobio je Nagradu za životno djelo.

LIT.: Mascarelli, Bruno. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995.

MATAČIĆ-LÖWENSOHN, Elizabetha (Lili, Lily), posebnica (Beograd, 26. VI. 1910 – Zagreb, 25. V. 1985). Kći Ignjata i Helene (Jelene), druga supruga dirigenta Lovre Matačića. Cijela se obitelj 1932. preobratila na pravoslavlje te su se supružnici vjenčali u grkokatoličkoj crkvi. Po uspostavi NDH predala je molbu za prijelaz na katoličanstvo i priznanje arijskih prava što joj je odobreno ujesen te godine. E. je za NDH bila zaštićena jer je suprug L. Matačić bio nadzornik domobranskih glazbi. Iako je Matačić koncertirao diljem Europe (među ostalim, i u Beču i Berlinu), ona po svemu sudeći, nije putovala s njim. Supružnici su se 6. V. 1945. u strahu od partizanske odmazde sklonili kod Cate i Dubravka Dujšina, za koje se Matačić zauzimao u doba NDH. Suprug je bio uhićen i odveden u logor Stara Gradiška 1945, a E. je u lipnju 1946. molila ministra prosvjete NRH da ga puste što je bilo uvaženo. Nakon što se Matačić zaposlio u Skoplju, ostala je živjeti u Zagrebu, no poslije ga je pratila na većini gostovanja. U Zagrebu je 1987. osnovan Fond »Lovro i Lilly Matačić« sukladno oporukama svojih nositelja, za usavršavanje osobito darovitih mladih dirigenata u zemlji i u inozemstvu.

IZV.: HDA, MINORS, Matični list L. Matačića. – HDA, MNPRO RH, kut 56, 13.3.4., VIII 46a, 592146. – HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe.

LIT.: E. Sedak: Matačić. Zagreb 1996.

MATES, Herman (Mattes), inženjer elektrotehnike (Osijek, 1909 – Zagreb, 2. II. 1976). Elektrotehniku je studirao u Darmstadtu. Po uspostavi NDH 1941. priključio se partizanima. Nakon II. svj. rata bio je direktor Gradske električne centrale u Zagrebu, voditelj gradnje Instituta »Ruđer Bošković«, direktor Instituta za elektroprivredu 1953–66, predsj. Saveza elektroinženjera i tehničara Hrvatske te generalni sekretar Jugoslavenskoga nacionalnoga komiteta Međunarodne organizacije za velike električne mreže.

LIT.: (Nekrolog). Vjesnik, 37(1976), 5. II.

MATES, Leo, diplomat i publicist (Osijek, 24. XII. 1911 – Beograd, 9. IX. 1991). U međuratnom razdoblju kao polit. aktivist na Tehničkom fakultetu u Zagrebu više je puta uhićivan. Od 1932. kao aktivan član SKOJ zauzeo se za obnovu sindikalne organizacije u Zagrebačkom tramvaju te bio predstavnik KPJ u uredništvu lista Student. God. 1933. izabran je za člana sveučilišnog vodstva komunističke studentske organizacije i za člana Sekretarijata Centralnoga vijeća, čija je dužnost bila objedinjavanje rada partijskih organizacija svih fakulteta na Sveučilištu. Iduće je god. izabran za člana Mjesnoga komiteta KPH Zagreb, no prilikom partijske provale bio je uhićen, a Sud za zaštitu države osudio ga je na robiju. Po izlasku s robije, radio je u tehnici CK KPJ u Pragu, a 1937. u Zagrebu je sudjelovao u obnovi partijske organizacije na Sveučilištu, koja je nakon provale bila rasformirana. U NOVJ je bio od samih početaka, sudjelujući u pripremama za organizaciju ustanka. Tijekom II. svj. rata obnašao je različite vojne i polit dužnosti, a nakon 1945. bio je gl. urednik Tanjuga, pomoćnik ministra vanjskih poslova, jugoslav. veleposlanik u SAD, generalni sekretar predsjednika Jugoslavije te direktor Instituta za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. – Sin Neven, ekonomist (Zagreb, 21. I. 1951). Diplomirao je 1975. na Fakultetu političkih znanosti i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je i gl. urednik časopisa Pitanja (1975–78). Bio je asistent, znanstveni suradnik i viši znanstveni suradnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu (1978–92), konzultant Svjetske banke (1988) i OECD (1989) te savjetnik u Narodnoj banci Hrvatske (1991–92). Od 1992. ekonomist je u Međunarodnom monetarnom fondu. Objavio je više studija i analiza s područja makroekonomske politike i financija.

DJELA: Neangažovanost. Začeci, razvoj, perspektive. Beograd 1964. – Svet u 1962. godini. Beograd 1963. – Svet 1966. Beograd 1967. – Nesvrstanost. Teorija i savremena praksa. Beograd 1970. – Koegzistencija. Zagreb 1974. – Beogradska konferencija. Beograd 1975. – Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije. Beograd 1976. – Počelo je u Beogradu… 20 godina nesvrstanosti. Zagreb 1982. – Politika supersila i oružje. O granicama moći. Zagreb 1988.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Mates, Leo. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.