Kategorija: L

LUMBROSO, Juda, liječnik (? – ?). Sred. XVII. st. djelovao je kao gradski fizik u Splitu. Istaknuo se za Kandijskoga rata (1645–69) liječeći ranjenike, za što je dobio pohvale generalnog providura Dalmacije Leonarda Foscola. Dekretom mletačkoga generalnoga providura Antonija Bernarda imenovan je ravnateljem vojne bolnice u Splitu, osn. 1657. U tom se dokumentu također hvale njegove sposobnosti i duga liječnička praksa.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

LUNCER, Vilko, novinar i publicist (Zagreb, 6. VI. 1933 – Zagreb, 9. VII. 2014). Sin Vilima, baruna Lunzera od Lumnitza i Elizabeth (Lili) Kraus rođ. Hermann. Preživio je II. svj. rat kod djeda Julija Hermanna u Zagrebu, gdje je nakon završene gimnazije studirao na Pravnom fakultetu. Od 1949. do 1974. aktivno se bavio atletikom kao član zagrebačkoga »Dinama«. Od 1961. do 1974. bio je atletski trener u akademskom atletskom klubu »Mladost«. U novinarskoj se karijeri najviše bavio sportskim novinarstvom, a u svojim se komentarima specijalizirao za atletiku i skijanje. Od 1954. pisao je u Narodnom sportu, Vjesniku i Sportskim novostima. Bio je direktor izdavačke djelatnosti Novinsko-izdavačke, štamparske i prodajne radne organizacije »Vjesnik«. Od 1984. do 1991. bio je glavni i odgovorni urednik Sportskih novosti. Izvještavao je s dviju ljetnih i pet zimskih OI 1968–88. Nakon umirovljenja pisao je u Vjesniku, Novom listu i različitim slovenskim listovima o aktualnim političkim i društvenim temama. Bio je i suradnik je Ha-kola, glasila žid. zajednice u Hrvatskoj.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Luncer, Vilko. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Ž. Susić: Luncer, Vilima, Vilko. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990.

LUNZER, Fritz (Miroslav), glazb. pedagog (Beč, 26. X. 1896 – Zagreb, 23. III. 1970). Sin Wilhelma i Eugenije rođ. Aufrichtig. Povijest umjetnosti studirao je u Beču, a vokalnu izobrazbu specijalizirao je u Berlinu i Münchenu. Za I. svj. rata borio se na tal. bojišnici. Na opernoj pozornici debitirao je 1921. u Beču. Bio je koncertni pjevač (bas) na turnejama po Austriji i Njemačkoj. Autor je brojnih muzičko-govornih emisija na bečkom radiju. Od 1935. do 1938. bio je profesor na Novom bečkom konzervatoriju, a 1931–37. na ljetnim tečajevima u Salzburgu. Nakon Anschlussa 1938. izbjegao je u Kraljevinu Jugoslaviju i stalno se nastanio u Zagrebu, gdje je privatno nastavio djelatnost. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te je bio interniran u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući u Centralnoj kazališnoj družini ZAVNOH. U oslobođenom Topuskom vjenčao se s Danom (Danicom) rođ. Frelić (Fröhlich). Nakon rata, 1945–66. bio je vokalni pedagog u Zagrebu, a 1966–68. na Glazbenoj akademiji u Beču. Predavao je i na ljetnoj Akademiji »Mozarteum« u Salzburgu (1955–67). – Poznat je kao pedagog svjetskoga glasa. Odgojio je niz istaknutih i cijenjenih domaćih i stranih pjevača, od kojih su se mnogi proslavili na svjetskim opernim pozornicama (Branka Beretovac, Marijan Bujanić, Krunoslav Cigoj, Zlatko Foglar, Štefica Milina-Petrušić). Među njima je bilo i nekoliko Židova (poput Rose Ader-Trigone, koja je nastupala u Beču i u milanskoj Scali, Desze Ernstera i Herthe Glaz u Metropolitan Operi). Dobitnik je Ordena zasluga za narod sa srebrnim kracima i profesorske titule Republike Austrije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: S. Čolaković: Fritz (Miroslav) Lunzer, uz sedamdeseti rođendan. Muzika i škola, 11(1966) 3. – K. Kovačević: Lunzer, Miroslav. Muzička enciklopedija, 2. Zagreb 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Lunzer, Fritz. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984.

LUSTIG, Alfred (Fredi), kemijski inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 18. VII. 1925 – Zagreb, 3. I. 2012). Sin Arnolda i Marije rođ. Berger. Završio je realnu gimnaziju u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je uhićen i zatvoren na ondašnjem prostoru Zagrebačkoga zbora na Savskoj cesti. Nakon puštanja s obitelji je prebjegao u Split, a potom interniran u Castellamonte u sjev. Italiji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. preko Alpa bježi u Švicarsku. Nakon II. svj. rata vraća se u Zagreb, gdje je diplomirao na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Radio je kao voditelj pogona u tekstilnom poduzeću »Pobjeda«, kao voditelj u »Chemcoloru« te kao direktor vanjskotrgovinskog predstavništva »Bayera«. Na Ekonomskom fakultetu i Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu predavao je apreturu tekstilnih materijala. U više je mandata bio član Vijeća ŽOZ, a 1987–95. u dva mandata predsjednik kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. – Supruga Lea, kemičarka i žid. aktivistica (Semeljci kraj Đakova, 20. VII. 1930). Kći → P. Centnera i Zlate rođ. Schwarz. Članica je Vijeća ŽOZ. – Otac Arnold, trgovac (Osijek, 20. XII. 1896 – Zagreb, 6. VI. 1959). Sin Maksov. Od 1920. u Jurišićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu pokućstvom. Po uspostavi NDH s obitelji bježi u Švicarsku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – Podaci o ulazniku L. Lustig.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1995, 41/42. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Ha-kol, 2012, 123.

LUSTIG, Andrija (Dado), obrtnik i polit. djelatnik (Kaniška Iva kraj Garešnice, 1898 – Garešnica, 30. I. 1982). Radio je kao postolar 1920-ih. Aktivirao se u komunističkom pokretu i 1932. postao član KPJ. Partizanima se priključio 1941. kao borac u Moslavačkoj partizanskoj četi. Po njemu nosi ime ulica u Garešnici.

LIT.: Lustig, Andrija. Ko je ko u Jugoslaviji. Beograd 1957. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – (Nekrolog). Vjesnik, 43(1982), 1. II.

LUSTIG, Branko, filmski producent (Osijek, 9. VI. 1932). Sin Mirka i Vilme. Po uspostavi NDH s roditeljima je izbjegao iz Osijeka rodbini u Čakovec, koji je tada bio pod mađ. okupacijom. Dolaskom tzv. njilaša (mađ. fašisti) na vlast u Mađarskoj cijela je obitelj u travnju 1944. odvedena u logor Auschwitz. Kraj rata dočekao je u logoru Bergen-Belsen, odakle se zajedno s majkom vratio u Zagreb. Studirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Potom je radio u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«) i »Jadran filmu« kao organizator snimanja, direktor filma, pomoćnik redatelja i producent u više od 100 domaćih i koprodukcijskih filmova i televizijskih serijala. Radio je na nizu produkcijski zahtjevnih filmova (Branko Bauer, Ne okreći se sine; Veljko Bulajić, Bitka na Neretvi; Vatroslav Mimica, Seljačka buna). Tijekom 1970-ih i 1980-ih radio je na mnogim međunarodnim koprodukcijama snimanima u Hrvatskoj (Norman Jewison, Guslač na krovu; Alan Pakula, Sofijin izbor), a 1990-ih preselio se u SAD, gdje je karijeru započeo kao producent (s Michaelom Mannom) televizijske serije Drug Wars: The Camarena Story (1990) redatelja Briana Gibsona, koja je dobila televizijsku nagradu »Emmy« za najbolju mini seriju. Kao koproducent dobio je Akademijinu nagradu »Oscar« za filmove Schindlerova lista redatelja Stevena Spielberga (1993) i Gladijator Ridleya Scotta (2000). Oba su filma dobila nagrade za najbolji film i od Britanske akademije filmskih i televizijskih umjetnosti (BAFTA) i Udruženja američkih producenata (PGA). Dvostruki je dobitnik nagrade »Zlatni globus« za navedene filmove. S redateljem Ridley Scottom surađivao je nakon Gladijatora i na filmovima Hannibal (2001), Pad Crnog jastreba (2002), Kraljevstvo nebesko (2005), Dobra godina (2006) i Američki gangster (2007). Uz S. Spielberga bio je jedan od pokretača fondacije USC Shoah Foundation Institute for Visual History and Education, osnovane 1994, godinu dana nakon snimanja Schindlerove liste. Uz njezinu je potporu 1994–99. širom svijeta snimljeno 52 000 videointervjua s preživjelim svjedocima Holokausta. Počasni je predsjednik Festivala židovskog filma Zagreb, koji se održava od 2007. Vanjski je suradnik na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu pri Studiju produkcije. God. 2008. zajedno s Philom Blazerom utemeljio je nezavisnu producentsku tvrtku »Six Points Films«, koja razvija filmske projekte vezane uz žid. teme te producira međunarodni filmski festival Internation Jewish Film Festival (koji je utemeljio Blazer), koji se odvija u više gradova. Los Angeles Museum of the Holocaust (LAMOH) organizirao je 2009. svoju drugu godišnju večer, na kojoj je iskazao počast Lustigovoj posvećenosti obrazovanju i očuvanju sjećanja na Holokaust. U lipnju 2009. primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za izniman doprinos filmskoj umjetnosti i promociji hrv. filma u svijetu. Dobitnik je i Vjesnikove nagrade »Krešo Golik« 2000.

LIT.: http://elmundosefarad.wikidot.com/lustig-branko, pristupljeno 22. VII. 2011. – http://www.imdb.com/name/nm0527322/, pristupljeno 22. VII. 2011.

LUSTIG, Desider, službenik (Sombor, Srbija, 24. II. 1891 – Zagreb, 3. III. 1961). Zavičajnost je stekao u Erdeviku, kamo se doselio 1913. U međuratnom razdoblju bio je knjigovođa u poduzeću »L’ Oréal«, trgovina parfumerijskom robom i bojama za kosu, u vlasništvu njegova brata Eugena. Bio je u mješovitom braku s Terezijom rođ. Pataki, koja je udajom prešla na žid. vjeru, a te su vjere bila i njihova djeca Oskar (?, 1921 – Zagreb, 26. III. 1980), Mira (?, 1923) i Zlata (?, 1926). Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, u prijavi imovine naveo je da, uz odobrenje vlasti, supruga Terezija, a s njom i cijela obitelj, prelaze na katoličanstvo. Na nepoznat način preživio je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LUSTIG, Vjekoslav, službenik (Križevci, 6. I. 1871 – Auschwitz, 1943). Sin Julijev. God. 1941. sa suprugom Giselom rođ. Fürst živio je u Zagrebu. Na suprugu je glasio veći broj temeljnih i prvenstvenih dionica Jugoslavenske udružene banke d. d. u Zagrebu, a također je od majke baštinila polovinu kuće na Svačićevu trgu. Na ime žid. kontribucije nadležnom Odboru obitelj je predala 35 grama zlata, dragocjenosti (naušnice, 3 zlatna sata, bisernu ogrlicu), 20 000 din. u gotovini i uložnicu Prve hrvatske štedionice na iznos od 35 627 din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LUZENA, Solomon, trgovac (? – ?). Boravio je u Dubrovniku 6 mjeseci tijekom 1647. Čini se da je posjedovao i trgovinu 1672–79.

LIT.: J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII. stoljeća. Sarajevo 1937. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

LUZENA, Solomon, žid. aktivist (? – ?Dubrovnik, nakon 1769). Bio je član ugledne dubrovačke obitelji, čije se prezime spominje već 1667. u popisima poginulih u potresu. Bio je »gastald« (načelnik) ŽO 1733. u Dubrovniku. God. 1743. spominje se da s obitelji živi izvan geta, a 1756. plaćao je 45 dukata godišnje najamnine kuće u Vetranovićevoj ul. 45. God. 1769. navodi se kao glava dviju obitelji, sa 7 muških i 2 ženska člana.

LIT.: V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.