Kategorija: J

JAKOVČIĆ-SCHMALZ, Vilim, veterinar (Đurići kraj Županje, 15. XI. 1912 – Zagreb, 4. X. 2008). Sin Jakoba i Roze rođ. Klein. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1938. te do 1941. radio kao veterinar u Vukovaru. U listopadu 1943. priključio se partizanima kao borac 13. primorsko-goranske brigade, a zatim veterinarski referent 23. divizije. Nakon II. svj. rata živio je i djelovao u Zagrebu.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

JAKŠIĆ, Ivo (Leitner, Lajtner), glumac (Nova Gradiška, 11. XII. 1912 – Beograd, 15. XI. 1983). Sin Ladislavov. Završio je šest razreda Klasične gimnazije u Osijeku. Kazališnu je djelatnost započeo 1929. ulogom Kolje u Idiotu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga u osječkom HNK, gdje je ostao do 1936. Nastupao je kao Kostja (Vasilij Vasiljevič Škvarkin, Tuđe dijete), Ferdinand (Friedrich Schiller, Spletka i ljubav), Ivo (Max Halbe, Mladost). U sezoni 1936/37. igrao je na sarajevskoj pozornici manje dramske uloge: Tone (Bratko Kreft, Kreature), Velimir (Branislav Nušić, Dr.), Somogyi Málmós Gábor (Miroslav Krleža, U logoru) te operetne: Vogel (Franz Schubert – Heinrich Berté, Tri djevojčice), Mauroner (Karl Zeller, Ptičar), Ferko (Johann Strauss ml., Barun ciganin). Ponovo djeluje u Osijeku 1938–41. Po uspostavi NDH prebjegao je u Dubrovnik, gdje su ga Talijani u studenom 1942. internirali u logor u Kuparima, zatim je prebačen u lipnju 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u jedinicama 4. hrvatskoga korpusa te član Kazališta narodnoga oslobođenja Hrvatske (1943–45) pri ZAVNOH. Tada je promijenio prezime u Jakšić. U Glini je 1944. režirao adaptaciju Narodnoga poslanika Jože Gregorina prema B. Nušiću. Sezonu 1945/46. proveo je u beogradskom Narodnom pozorištu, a 1946/47. u zagrebačkom HNK (Vjerkovskij u Škvarkinovoj Noćnoj smotri, Franc u Cankarevu Kralju Betajnove). Odbio je prihvatiti dužnost intendanta zadarskoga Narodnoga kazališta, zbog čega je kažnjen smanjenjem plaće pa je napustio ansambl i otišao 1948. u Beograd, gdje je postao stalni član novoosnovanoga Jugoslovenskog dramskoga pozorišta. – Brat Lazo, glumac (? – ?). Priključio se partizanima te bio član kazališne družine ZAVNOH. Poslije je živio u Beogradu.

LIT.: G. Ivo Lajtner. Sarajevska scena, 1(1936) I/8. – Narodno pozorište Sarajevo 1921–1971. Sarajevo 1971. – N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. – P. Volk: Beogradsko glumište. Beograd 2001. – Ž. Čavka: Jakšić, Ivo. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JANNI, Rafael (Jannai, Jani; Rafo), pedagog (Dubrovnik, o. 1860 – Dubrovnik, VIII. 1925). Sin Salamonov, unuk Sabatov. Posljednji odvjetak ugledne dubrovačke obitelji. Njegov otac i majka Splićanka iz porodice Montiglio imali su 1850–66. sedmero djece (četiri sina i tri kćeri). Djelovao je kao gimnazijski profesor u Dubrovniku, te bio autor više školskih udžbenika i znanstvenih rasprava. Bio je član gl. skupštine ŽO u Dubrovniku. Nositelj je franc. ordena Legije časti i drugih inozemnih odlikovanja. – Brat Sabat (Dubrovnik, o. 1852 – ?Dubrovnik, ?). Spominje se 1872. kao student filozofije te je prvi dubrovački Židov o kojemu postoji pisani trag da je studirao na sveučilištu.

DJELA: Prva praktična gramatika talijanskoga jezika za opće pučke škole. Dubrovnik 1923. – Vježbenica talijanskoga jezika. Dubrovnik [1942?]. – Praktična gramatika talijanskoga jezika. Dubrovnik 1942². – Praktična vježbenica talijanskoga jezika s rječnikom. Dubrovnik 1942³.

LIT.: Jevrejski život, 1925, 73. – Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

JANNI, Rahela (rođ. Terni), obrtnica (Dubrovnik, o. 1800 – ?Dubrovnik, ?). Supruga obrtnika Sabata Jannija. God. 1817. spominje se kao prva žid. krojačica u Dubrovniku, nakon što je emancipacija otvorila Židovima mogućnost bavljenja obrtom. Krojačkomu zanatu naučila je i svog sina Rafaela Tita Jannija, koji se kao krojački majstor spominje 1842.

LIT.: Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1.

JARDEN, Dan (Löwinger, Levinger; Tomislav), službenik (Zagreb, 19. VIII. 1938). Iselio se 1949. iz Novoga Sada u Izrael, gdje je u kibucu Šaar Haamakim živio do odlaska u vojsku. Studirao je poslovnu administraciju na Hebrejskom sveučilištu, gdje je 1970. postigao drugi stupanj. Cijeli svoj radni vijek proveo je u državnom i javnom sektoru. Radio je u Ministarstvu financija, 1972–79. kao ekonomist-senior u Odjelu za budžet, 1979–85. kao zamjenik generalnoga direktora u Ministarstvu poljoprivrede, a od 1989. na unapređenju izr. turizma i u Udruzi hotelijera. Jedan je od osnivača naselja Šilat, prvoga naselja u sklopu oko Modina.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JARON, Reuven (Freiberger, Ruben), skladatelj (Osijek, 18. IX. 1932 – Sinaj, Egipat, 3. XI. 1956). Sin → M. Š. Freibergera i Irene rođ. Steiner. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu. Pred neizbježnom deportacijom, u kojoj mu je stradala cijela obitelj, s još desetero djevojčica i dječaka iz Zagreba u tzv. Kindertransportu bio je poslan u veljači 1943. u Palestinu. Prihvaćen je u jugoslav. kibucu Šaar Haamakim, gdje je najvjerojatnije promijenio prezime. Usvojili su ga Lina i Abraham Avni. Kako je bio glazbeno darovit, nakon odsluženja voj. roka kibuc ga je poslao na Konzervatorij u Tel Aviv, gdje je usavršavao klavir i kompoziciju kod Mordeciala Setera, jednog od najvećih izr. kompozitora te i sam počeo komponirati. Već s 15 godina dirigirao je zborom, a nakon što je Gary Bertini osnovao izr. zbor »Rinat«, uključio se u njegov rad. Upravo njegovom kompozicijom zbor je 1956. osvojio prvo mjesto na Međunarodnom festivalu amaterskih zborova u Parizu, što se smatra jednim od prvih velikih uspjeha izr. glazbenoga stvaralaštva. U javnosti je bio poznat kao pacifist, nazivan je »pjesnikom mira«. Poginuo je u II. arapsko-izraelskom ratu, kad je njegova jedinica ulazila u Šarm el-Šeik. Na izraelskom se radiju dugo vremena izvodila njegova kompozicija na motive biblijske Pjesme nad pjesmama, a amer. židovski zbor izvodio je njegove dvije pjesme na turneji po Europi 1999. Ostala je sačuvana i njegova kompozicija za mezzosopran, violinu, violu, čelo i klavir. Knjižicu notnih zapisa posmrtno mu je izdao kibuc Šaar Haamakim.

IZV.: JIM, ŽOZ, reg. br. 4864.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – D. Mihalek: Odjeci hrvatske muzičke kulture u Izraelu. U: Glazba, folklor i kultura – Svečani zbornik za Jerka Bezića. Zagreb 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45; br. 47/48. – http://elmundosefarad.wikidot.com/freiberger-ruben, pristupljeno 22. VII. 2011.

JAROŠI, Anton, slikar (Novska, 1887 – Jeruzalem, 1951). Za II. svj. rata bio je u zatočen u logoru Mauthausen. U prosincu 1948. iselio se u Izrael, gdje je nastavio slikati, ali ubrzo je preminuo. Grad Jeruzalem posmrtno je priredio izložbu njegovih slika.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JELINEK, Erih, stomatolog (Zagreb, 16. VIII. 1910 – Zagreb, 3. XII. 2003). Sin Đure i Elvire rođ. Fischer, sa suprugom → Ž. Jelinek otac je Ivane i Diane. Gimnaziju je završio 1929. u Zagrebu. Stomatološki studij započeo je u Berlinu, a završio na Visokoj školi za zubarstvo Medicinskoga fakulteta u Baselu u Švicarskoj (1937). Nakon povrataka u domovinu služio je 1938. voj. rok u Vojnoj bolnici u Ljubljani. God. 1939–41. radio je u privatnoj stomatološkoj ordinaciji u Zagrebu. Po uspostavi NDH sklonio se u Hrvatsko primorje na Sušak. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima te djelovao kao voditelj zubne ambulante Glavnog štaba Hrvatske i zubnoga odjeljenja bolnice 4. i 11. korpusa. Nakon završetka II. svj. rata bio je voditelj Zubnoga odjela Vojne bolnice u Zagrebu do 1950. Potom je radio u Centralnoj zubnoj ambulanti i Višoj zubarskoj školi, od 1952. bio asistent u Odontološkom odsjeku (poslije Stomatološkom odjelu) Medicinskoga fakulteta, a nakon osamostaljenja Stomatološkoga fakulteta 1962. bio je predavač te od 1970. docent. Doktorirao je 1978. na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu tezom Uloga novih relevantnih faktora u vremenskom odstupanju erupcije zubi. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1979. God. 1972. završio je specijalizaciju iz dječje i preventivne stomatologije. Bio je predstojnik Zavoda za dječju i preventivnu stomatologiju Stomatološkoga fakulteta 1973–80. – Osnovno područje njegova rada bila je dječja i preventivna stomatologija, posebice metode liječenja mliječnih zuba, epidemiologija i preventiva karijesa. Pisao je i o zbrinjavanju fraktura prednjih zuba u djece, o otvorenom zagrizu, o dijagnostici i terapiji bolesti pulpe mliječnih zuba, o djelovanju lokalne fluoridacije na zubalo predškolske djece u časopisima Stomatološki glasnik Srbije (1960, 1972), Zobozdravstveni vestnik (1963, 1971), Acta stomatologica Croatica (1967–69, 1971, 1974–76, 1979, 1982), Deutsche zahnärztliche Zeitschrift (1969), International Dental Journal (1971), La pédodontie française (1973). Autor je poglavlja u udžbeniku Dječja i preventivna stomatologija (Zagreb 1985). – Brat Ivan (Hanzi), cionistički aktivist (? – ?, Izrael, o. 1995). Bio je član Hašomer Hacaira. Uoči II. svj. rata iselio se u Palestinu, živio u Haifi, gdje je promijenio ime u Johanan Ben Cvi. Radio je kao vozač kamiona. U braku s Mieiam rođ. Hary imao je sina i kćer. – Otac Đuro (Gjuro), stomatolog (Banja Luka, BiH, 17. VI. 1883 – Rim, 1973). Sin Moricov. Djed mu se u Hrvatsku doselio 1845. iz Moravske. Do 1919. imao je zavičajnu pripadnost u Daruvaru. Medicinu je studirao u Beču i Berlinu, gdje je diplomirao. Od 1910. živio je u Zagrebu, gdje je imao stomatološku ordinaciju na Jelačićevu trgu, potom u Martićevoj ul. Liječio je mnoge poznate Zagrepčane, među njima i nadbiskupa Antuna Bauera. U međuratnom razdoblju bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH podnio je molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, koju je potpisalo 20 pacijenata, ona je najprije bila odobrena, no u srpnju 1941. odbijena. U rujnu 1943. priključio se partizanima te djelovao kao voditelj prihvatne bolnice 25. divizije, a zatim kao stomatolog u različitim partizanskim zdravstvenim ustanovama. Nakon II. svj. rata živio je u Rimu, gdje je i umro. Bio je u prvom braku s Elvirom rođ. Fischer, vlasnicom dionica čakovečkoga paromlina, a u drugom braku s → Nadom Feuereisen-Jelinek.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27087. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Kosić: Rad civilne zdravstvene službe na području kotara Korenica i Udbina u određenom razdoblju NOB-e. Liječnički vjesnik, 101(1979) 11. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bibliografija radova Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1948–1988. Zagreb 1988. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Ljetopis 1948–1993. Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1994. – Jelinek, Erih. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – M. Marković: Prof. dr. Erih Jelinek (1910.–2004.). Ha-kol, 2004, 83. – S. Fatović-Ferenčić: Jelinek, Erih. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JELINEK, Josip, obrtnik (Požega, 6. I. 1891 – Zagreb, 10. III. 1985). Sin Julijev. Obitelj se u Hrvatsku doselila vjerojatno iz Moravske krajem XVIII. st. Djed mu je rođen 1818. u Doljanima, a otac 1856. u Daruvaru. U braku s Anđelinom (Angelom) rođ. Reiner (?, 1904 – Zagreb, 11. III. 1971) imao je kćer Veru (?Zagreb, 1926). Djelovao je kao bravarski obrtnik u Zagrebu. Po osnutku NDH, na temelju veza u RUR, u srpnju 1941. odobreno mu je slobodno kretanje u Zagrebu kako bi se mogao nesmetano baviti obrtom te odlučeno da ga se zbog njegove dobi, neće slati na prisilni rad van Zagreba. Također je bio oslobođen od nošenja žid. znaka jer je za I. svj. rata odlikovan s pet ordena za hrabrost. U srpnju 1942. priključio se partizanima u Gorskom kotaru te djelovao u radionici za izradu eksploziva i municije pri Glavnom štabu Hrvatske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27564, 27599.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

JELINEK, Oskar, trgovac (Sulkovci kraj Požege, 21. V. 1887 – logor Jasenovac, 1941). Sin Đure i Helene. Djed mu je rođen u Doljanima, otac u Kaptolu kraj Požege. Nakon završena tri razreda realne gimnazije, radio je u željezarskoj radnji u Slavonskom Brodu, a 1908–12. u Beču, Pragu i Budimpešti. U Zagrebu je 1917. osnovao Hrvatsko dioničko društvo za trgovinu željezom, a 1927. spojio svoje društvo s poduzećem »Sidro«, čiji je bio suvlasnik i poslovodeći ravnatelj do 1936. Bio je osnivač tvornice bravarske robe u Kamniku »Titan« i član Upravnoga odbora Zagrebačkoga zbora. Darovao je tri vagona željeza za izgradnju Doma »Hrvatskog radiše« u Zagrebu, čijim je članom utemeljiteljem bio proglašen. Po uspostavi NDH predao je molbu za priznavanje arijskih prava za sebe, suprugu Blanku i djecu Nadu i Egona. Bio je otpremljen u logor na Zavrtnici 28. VII. 1941, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao. U Jasenovcu je 1942. skončao i sin Egon (?, 1917), dok je supruga iste godine deportirana u Auschwitz. Rat je preživjela samo kći Nada (?, 1915), koja je do 1941. bila gimnazijska profesorica u Zagrebu. Prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Po oslobođenju iz logora 1943, u Italiji je bila tumač engl. jezika u bolnici u Gravini, a zatim profesorica partizanske gimnazije u Topuskom.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28121.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.