Kategorija: Š

ŠPARGER, Oskar (Sparger), inženjer (Linz, Austrija, 1881 – logor Jasenovac, 1941). Sin Emanuelov. U međuratnom razdoblju bio je inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Ubrzo je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠPICER, Fric (Spitzer, Fritz), liječnik (Požega, 20. III. 1914 – Zagreb, 3. X. 2003). Sin požeškoga trgovca Samuela i Irene rođ. Moskowitz, praunuk → V. Selingera. Sa Zdenkom rođ. Davidović otac je Vladimira. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Požegi 1932, a diplomirao je 1940. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. God. 1941. služio je voj. rok u Beogradu, a nakon Travanjskoga rata povukao se s jugoslav. vojskom do Sarajeva, gdje je zarobljen i poslan kao voj. zarobljenik u njem. logore Fürstenberg na Odri i Luckenwalde. Nakon rata radio je kao liječnik u Zagrebu, Petrinji i Sisku te kao ravnatelj bolnice u Vinkovcima, gdje je intenzivno sudjelovao u pripremama, a zatim i u etapnoj izgradnji novoga Medicinskoga centra. God. 1958–62. bio je ravnatelj bolnice »Ras Desta« u Addis Abebi. Po povratku u Zagreb 1966, stekao je naslov primarijusa, doktorirao 1976. tezom Ustanovljenje bolesti srca i krvnih žila koje su uzrokovale trajnu nesposobnost za rad (invalidnost) aktivnih osiguranika u SR Hrvatskoj radi poduzimanja preventivnih mjera te radio u Republičkom zavodu za socijalno osiguranje završivši karijeru 1979. na mjestu predsjednika II. stupanjske Invalidske komisije. Predavao je kolegij Ocjena radne sposobnosti i sudjelovao u poslijediplomskom studiju Medicinskoga fakulteta. Predmet njegovih interesa u medicini bili su interna, infektologija, organizacija bolničke službe i kriteriji za ocjenu radne sposobnosti o čemu je napisao mnogobrojne stručne radove. Dobio je plaketu Hrvatskoga liječničkog zbora i Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. Nakon umirovljenja bio je među osnivačima današnjeg Društva umirovljenih liječnika Hrvatskoga liječničkoga zbora, predsj. Društva te doživotni počasni predsjednik. – Sin Vladimir, novinar (Zagreb, 14. IX. 1946). U osnovnu školu krenuo je u Vinkovcima, a 1959–62. s roditeljima je boravio u Addis Abebi, gdje je pohađao franc. školu. Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je upisao Pravni fakultet, a potom je studirao francuski i tal. jezik i književnost na Filozofskom fakultetu na kojem je diplomirao 1972. Od 1970. honorarno je radio kao novinar na Televiziji Zagreb, a od 1973. redovito je vodio vanjskopolitičke blokove Dnevnika. Od 1989. urednik je Odjela za razmjenu Međunarodnoga programa u sklopu Službe za međunarodne odnose Televizije Zagreb. Od 1991. koordinator je za međunarodne projekte i međunarodne televizijske festivale u Odjelu za međunarodne poslove HRT. Suosnivač je i u više navrata član žirija na televizijskom festivalu etničkih manjina u Krakovu. Bavi se organizacijom stručnih skupova i kongresa i stručnim usavršavanjem novinara HRT na stranim ili domaćim seminarima. Surađuje u Biltenu ŽOZ i Ha-kolu.

DJELA: Ocjena radne sposobnosti. Zagreb 1981. – Izgradnja nove bolnice u Vinkovcima i razvoj bolničke službe od 1953. do 1958. Vinkovci 1984.

IZV.: R. Eldar: Descendants of Leopold and Ružica Selinger (rukopis). Tel Aviv 2009.

LIT.: Špicer, Fric. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – P. Požar: Špicer, Fric. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

ŠPICER, Mavro, pisac i prevoditelj (Našice, 1. IV. 1862 – Zagreb, 14. VII. 1936). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku. Studirao je slavistiku i klasičnu filologiju u Beču. Do I. svj. rata službovao je kao domobranski časnik u Budimpešti i Zagrebu, a nakon rata do 1921. kao potpukovnik u intendanturi Vojnoga ministarstva u Beogradu. Autor je Magjarsko-hrvatskoga i hrvatsko-magjarskoga rječnika te suautor mađarsko-hrvatskoga i hrvatsko-mađarskoga Vojničkoga rječnika. Utemeljitelj je Društva hrvatskih esperantista (1909), suutemeljitelj prvoga hrv. esperantskoga časopisa Kroata Esperantisto (1909–11) i sastavljač udžbenika esperanta Praktična obuka u esperantu s rječnikom. Autor antologija hrv. književnosti na njemačkom i esperantu te je preveo spjev Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića na esperanto. Odgovorni urednik novina Penzioner 1933–34.

DJELA: Magjarsko-hrvatski i hrvatsko-magjarski rječnik. Budimpešta 1893. – Blätter und Blüthen aus Kroatiens Gauen. Berlin 1894. – Peter Preradović’s ausgewählt Gedichte. Leipzig 1896. – Kroatische Lieder und Erzahlüngen. Erfurt 1896. – Vojnički rječnik. Hrvatsko-magjarski dio (suautor). Budimpešta 1903. – Der Militarismus im Reiche der Poesie. Zagreb 1906. – Vom Landsknecht bis zum modernen Soldaten. Zagreb 1908. – Praktična obuka u esperantu s rječnikom. Zagreb 1909. – Medjunarodni jezik esperanto i njegovo općenito značenje. Zagreb 1909. – Kriegskunst u. Tonkunst. Zagreb 1910. – Das Weib im Kriege und in der Politik. Zagreb 1911. – Kroataj Poeziajoj. Zagreb 1912. – Leksikon za odgonetače i sastavljače zagonetaka s uvodom, tumačem i primjenama. Zagreb 1930. – Dvije tri o »Jugoslavenskom leksikonu«, jedan književni unikum. Zagreb 1931. – La morto de Smail-aga Ĉengijiĉ. Slavonski Brod 1933. – Ženska duša u svetlu povijesti. Zagreb 1936.

LIT.: Špicer, Mavro. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

ŠPIGEL, Edgar, službenik i komunistički aktivist (Rušinov, Češka, 1894 – Žumberak, 1941/42). Sin Josipov. 1930-ih je djelovao kao knjigovođa u Radničkoj pekari u Medulićevoj ul. u Zagrebu. Također je bio član KPJ. Po uspostavi NDH sa suprugom Olgom rođ. Schlesinger (?, o. 1900 – Zagreb, 14. V. 1982), kćeri → Lavoslava Schlesingera, i sinovima Srećkom i Mladenom (Zagreb, 1928 – Zagreb, 31. V. 1996) preuzeo je žid. znak. Skrivao se po Zagrebu do jeseni 1941, kad se priključio partizanima. Prema navodima Jakova Blaževića poginuo je na Žumberku u zimi 1941/42. u sukobu s tal. snagama.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – KŽZ. – Podaci o ulazniku D. Suvin i S. Špigel.

ŠPIGEL, Helfrida (Spiegel), žid. aktivistica (? – ?). Kao članica WIZO u Zagrebu uoči II. svj. rata pomagala je izbjeglicama iz Njemačke, posebno skupini od nekoliko stotina žid. djece koja su u Zagreb stigla u svibnju 1940, s planom da produže za Palestinu, te su smještena kod zagrebačkih žid. obitelji. Samo nekoliko dana prije Travanjskoga rata većina je djece (osim posljednje skupine od njih 59) preko Grčke i Turske otpremljena u Palestinu.

LIT.: Spomenica SJOJ 1919–1969. Beograd 1969.

ŠPIGLER, Oskar, kantor (? – Koprivnica, 1934). Bio je kantor i tajnik ŽO u Koprivnici.

IZV.: JIM, Zapisnik X. sjednice Izvršnog odbora SVJOJ od 28. XII. 1936.

ŠPIGLER, Šimun, knjižar (? – ?logor, 1942–1945). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik knjižare u Novskoj. Po uspostavi NDH, po nalogu UNS u noći 6/7. VI. 1942, uhićen je s bratom Rudolfom, također knjižarom, i 24 Židova iz kotara Novska i deportiran u logor Stara Gradiška »na daljnji postupak«.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29568.

ŠPILER, Miroslav (Spiller, Petrović), glazbenik, skladatelj i javni djelatnik (Crikvenica, 19. XII. 1906 – Sarajevo, 1. XII. 1982). Sin Karla Spillera i Antonije rođ. Bonyhadi, brat → Lj. Spillera te suprug pjevačke pedagoginje Brune (Herceg-Novi, Crna Gora, 19. VI. 1921 – Sarajevo, 6. II. 1979). Studij dirigiranja završio je 1926. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Frana Lhotke. Zatim je učio kompoziciju kod Arnolda Schönberga na Akademiji umjetnosti u Berlinu (1926–27), dirigiranje kod Felixa Weingartnera i klavir kod H. Klugea u Baselu (1927–29) te kompoziciju i dirigiranje kod Vincenta d’Indyja na Scholi cantorum u Parizu (1929–30). God. 1924–31. proputovao je Austriju, Dansku, Nizozemsku, Mađarsku i Njemačku kao koncertni pratitelj svojega brata Ljerka. Nakon povratka u domovinu bio je glazb. direktor, dirigent orkestra i klavirski pratitelj na Radio Zagrebu (1931–41). Po uspostavi NDH otpušten je iz službe novoutemeljenoga Hrvatskoga krugovala te je preuzeo žid. znak. U rujnu 1941. dobio je arijska prava na temelju jamstva Romana Latkovića (ravnatelja Hrvatskoga krugovala), Marka Čovića (urednika Hrvatske revije) i Zlatka Grgoševića (ravnatelja Odsjeka za umjetnost, književnost i tisak pri Ministarstvu nastave). U svibnju 1942. pisanim je putem molio Antu Pavelića da mu se dodijele »sva prava koja pripadaju osobama arijskog porijekla« priloživši pismu mnoštvo preporuka za sebe želeći upotpuniti prethodnu »molbu za arizaciju kako bi svojim skromnim silama mogao biti od koristi svojoj domovini«. U pismu je naveo i svoju sklonost prema glazbi njem. naroda, članstvo u Društvu za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu te priložio više izjava uglednih hrv. glazbenika, pojedinaca iz ustaškoga pokreta te uglednih zagrebačkih građana »iz kojih proizlazi da su mi i žena i njezin otac dobri Hrvati«. Pod prijetnjom uhićenja, prebjegao je i priključio se partizanima pod prezimenom Petrović da bi zaštitio majku koja je ostala u Zagrebu, ali je 1944. ipak bila uhićena. Stradala je u Rakovu Potoku ili Jankomiru. U partizanima je bio zborovođa partizanskih zborova na Banovini, nastavnik glazbe na Partizanskoj gimnaziji u Otočcu, muzički suradnik u Agitpropu CK KPH, voditelj Muzičke sekcije Kulturno-umjetničkog odsjeka u Odjelu za informacije ZAVNOH (od 1944), glazb. suradnik u Agitpropu CK SKH, od 1944. voditelj glazb. sekcije u Odjelu za informacije ZAVNOH. Na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske 1944. u Topuskom držao je referat Umjetnost u NOB-u. Po završetku II. svj. rata bio je član Suda časti Udruženja reproduktivnih muzičara Hrvatske (URMUH) i odlučivao je o sankcijama protiv zagrebačkih glazbenika koji su djelovali u NDH. Uz to bio je muzički urednik Radio Zagreba (1945–47) te član i umjetnički voditelj Radio-komiteta u Beogradu i Savezne Radio-stanice (1947–53). U Sarajevu je predavao na Višoj pedagoškoj školi (1953–1955), a potom je bio redoviti profesor (1955–75) i rektor (1960–63) na Muzičkoj akademiji. Za svoj umjetnički i javni kulturni i društveni rad, dobio je mnogobrojna odlikovanja i druga priznanja (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1962; Spomen-plaketa grada Sarajeva, 1970; Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, 1976). God. 1966–71. bio je predsj. Saveza kompozitora Jugoslavije. – Isprva je bio reproduktivni umjetnik, dirigent i glasovirski pratitelj, a kompozicijom se počeo baviti u partizanima. Iz tog razdoblja datiraju masovne i borbene pjesme, obrade narodnih napjeva i njegovi zapisi tekstova i napjeva oko 400 partizanskih pjesama, od kojih su neke objavljene u pjesmarici Naše pjesme (Zagreb 1944). U svojim zrelim radovima najviše se obraćao orkestru, pri čemu je dolazilo do izražaja njegovo dobro poznavanje instrumentacije. Kao stvaratelj naprednih glazb. izražajnih sredstava, svoj je glazb. govor obogatio i ekspresionističkim crtama, primjenjujući i serijalnu organizaciju tonske materije na dosta slobodan način. Unatoč tomu što je bio Schönbergov učenik, nije se služio dodekafonijom. Na orkestralnom području ističe se njegovo koncertno kolo pod naslovom Tarban (1943), nastalo za II. svj. rata na oslobođenom području; u prvoj verziji kolo je bilo napisano za puhački sastav, a poslije je prerađeno za veliki orkestar. Temelji se na elementima folklora, a iz obrade izviru tonovi partizanskih igara i pjesama. Iz toga je razdoblja kompozicija Pravoslavna majka za recitatora i muški zbor (1944). Potresni Nazorovi stihovi nadahnuli su ga da stvori djelo jednostavne strukture: linija se recitatorova teksta uzdiže iznad strogo homofone harmonijske osnove zbora, koji i bez teksta uvjerljivo dočarava tragičnu sudbinu pravoslavnih majki u teškim danima. Najveću popularnost među njegovim djelima stekli su Introdukcija i Largo za komorni orkestar (1957), koji se, unatoč sadržajnoj i formalnoj raznolikosti, stapaju u jedinstvenu cjelinu. Temeljno obilježje glazbe odgovara stilskom izrazu kasnog romantizma na prijelazu u rani ekspresionizam. Opsesija za orkestar (1962) sasvim je drukčija i označuje važan korak naprijed u umjetnikovu stvaralačkom razvoju. Kompozicija je izgrađena na nepotpunom dvanaest tonskom nizu koji se ponavlja u različitim kombinacijama. Jedno od posljednjih djela jest Tema sa pet transfiguracija za veliki orkestar (1977). Elegična se tema preobražava tako da uvijek stoji pod utjecajem različitih razvojnih faza glazbe. Kao glazb. pedagog svojim je ustrajnim i temeljitim radom odgojio mnoge mlade bosanskohercegovačke glazbenike. Za potrebe studenata objavio je priručnik za studij kompozicije Orkestracija I. U istaknuta djela također se ubrajaju Vasilisa Zlatokosa, simfonijska poema, 1926; Praznička skica za orkestar, 1953; Sjetni trenutak za flautu, obou, bas-klarinet i klavir, 1965; Introdukcija i Largo za komorni orkestar, 1958; Simfonija u dva stava, 1961; Opsesija za veliki orkestar, 1965; Tri pjesme Garsije Lorke za glas i orkestar, 1969; Tri minijature za violinu i komorni orkestar, 1970; Dijalog za sopran i violinu, 1971; Komorne minijature za ansambl puhača i klavir, 1972; Trijalog za sopran, violinu i klavir, 1972; Tri pjesme za visoki glas za glas i klavir, 1974.

DJELA: Orkestracija (udžbenik). 1. Zagreb 1973.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 9254. – HDA, MUP NDH, RSŽO, kut. 302, br. 5634/1942, inv. br. 29962. – KŽZ.

LIT.: Z. Kučukalić: Likovi savremenih bosansko-hercegovačkih kompozitora. Sarajevo 1961. – Špiler (Spiller), Miroslav. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1964. – M. Pozajić: Špiler, Miroslav. Muzička enciklopedija, 3. Zagreb 1977. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Polić: Imao sam sreće. Novi Kamov, 6(2006) 20(3). – http://www.hrt.hr/uploads/media/POVIJEST_RADIO_SPLITA_do_1960.pdf, pristupljeno 25. X. 2012.

ŠPRAJC, Dunja, žid. aktivistica (?Osijek, o. 1945). Kći Arnolda Čerkovskoga (Dalj, 1908 – ?) i Elvire rođ. Fuchs. S roditeljima se 1949. iselila u Izrael, ali su se vratili u Zagreb. Diplomirala kemiju na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1980-ih aktivna u ŽOZ, bavila se među ostalim, ratnim izbjeglicama iz BiH te bila tajnica ŽOZ. Sred. 1990-ih ponovo se iselila u Izrael. S Nikolom Šprajcom ima kćeri Lajlu i Marinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠRENGER, Željko (Schrenger), oftalmolog (Zagreb, 2. X. 1922 – Zagreb, 6. X. 2013). Sin Alberta i Ljubice (?, o. 1899 – Zagreb, 2. II. 1980) rođ. Devčić. Osnovnu školu i II. klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Po uspostavi NDH, dobivši gimnazijsku svjedodžbu, iz Zagreba je prebjegao na Sušak, zatim dospio u tal. zatvor u Rijeci. Nakon puštanja, do kraja rata bio je sklonjen na Pelješcu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1949. Oftalmologiju je specijalizirao 1953. Od 1955. radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1968. tezom Doprinos ispitivanju etiologije alergičkih manifestacija prednjega segmenta oka te habilitirao 1971. temom o karcinomu vjeđa. Redoviti profesor postao je 1974. Na Klinici za oftalmologiju KBC Zagreb (Rebro) primarijus je od 1970. God. 1986–89. bio je predstojnik Klinike za oftalmologiju na KBC Zagreb te istodobno pročelnik Katedre za oftalmolofiju Medicinskoga fakulteta. Autor je 136 stručnih i znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Aktivan je u tijelima ŽOZ kao predsj. Socijalnoga odbora i član Vijeća. Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. – Otac Albert Schrenger, poduzetnik (Daruvarski Brestovac ili Zagreb, 4. I. 1892 – Zagreb, 11. I. 1953). Sin Vilima (?, o. 1857 – Zagreb, 22. X. 1926) i Kornelije (?, o. 1857 – Zagreb, 14. IX. 1941). Nakon I. svj. rata upravitelj je »Krapinske tvornice pokućstva i parne pilane« sa sjedištem u Zagrebu te dioničar poduzeća DIA za eksploataciju šuma i trgovinu drvom.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – Osobni podaci ulaznika. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejski pregled, 37(1986) 11/12; 39(1988) 5/6. – Bilten ŽOZ, 1994, 37. – Šrenger, Željko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.