DEČI, Ervin

DEČI, Ervin, farmaceut (?, 1911 – Zagreb, 18. III. 1982). Farmaciju je završio 1937. u Zagrebu, a prije II. svj. rata živio u Novskoj. Po uspostavi NDH bila su mu priznata arijska prava te je izbjegao sudbinu ostalih 24 Židova iz kotara Novska, koji su po nalogu UNS u noći 6/7. VI. 1942. uhićeni i prepraćeni u Novu Gradišku »na daljnji postupak«. U rujnu 1943. pridružio se partizanima kao voditelj centralne ljekarne 6. korpusa, referent za apotekarstvo 45. divizije i upravitelj ljekarne Komande grada Zagreba.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29568.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

DEČI, Josip (Décsy)

DEČI, Josip (Décsy), skladatelj i glazb. pisac (Stari Sivac kraj Sombora, Srbija, 1. VII. 1904 – Zagreb, 18. VII. 1985). Sin Ignjatov. Na zagrebačkom Pravnom fakultetu diplomirao je 1931. Usporedno je privatno studirao kompoziciju u Jakova Gotovca (1924–25), potom u pariškoj Scholi cantorum u Vinceta d’Indyja (1926–28); usavršavao se na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u Blagoja Berse. Od 1932. do 1957. radio je kao pravnik (viši pristav) u Poštansko-telefonskom poduzeću u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Bio je zaštićen jer mu je supruga bila »arijevka«. – Usporedno s karijerom pravnika bavio se skladanjem. Vodio je pjevački zbor Kulturnoga umjetničkog društva »Vilim Galjer« osnovanog unutar Poštansko-telefonskoga poduzeća te povremeno nastupao kao dirigent i pijanistički pratilac pri izvedbama vlastitih skladba. Skladao je kazališna zabavno-glazbena djela poput opereta, glazbenih komedija i dječjih glazbenih igrokaza, ukupno 22 djela te vrste, većinu na vlastita libreta te se može svrstati među najplodnije glazbenike na tom području. Najveće je uspjehe postigao 1930-ih operetama Uskrsna pisanica (1932) i Moj dragi je poštar (1933, libreto Blanka Chudoba) i Čudo od djeteta (1935, libreto Tito Strozzi), koju je napisao specijalno za → Leu Deutsch te Ženidba Mickey Mousea (1937). Trajne stvaralačke poticaje nalazio je u lirici Dragutina Domjanića, na čije je stihove skladao stotinjak solo-popijevaka te 6 zbornih pjesama. Među tim popijevkama posebno se ističu Figurice i Lan (1925), Bogečko groblje (1936), Daj ruku (1953), Fala (1957), Mrak (1973), Balada i Za zbogom (1975). Također je skladao 14 dječjih popijevaka na stihove Jovana Jovanovića Zmaja za sopran i klavir, zatim 3 popijevke na stihove Srećka Marača za bariton i klavir te oko 50 šlagera, tj. plesnih melodija, od kojih su svojedobno popularne bile Poljubi me, curo mala i Žute orhideje. Pisao je i filmsku glazbu. Tako je 1931. snimio prvi hrv. kratki eksperimentalni zvučni film Don Juanova zaručnica (s napjevom iz vlastite operete u interpretaciji pjevača Milana Jajčinovića), a 1932. skladao glazbu za prvi hrv. cjelovečernji zvučni film Melodija 1000 otoka. Svoje tekstove o glazbi objavio je u Matičinom iseljeničkom kalendaru (1958. i 1959). Surađivao je i u nizozemskoj Algemene Muziekencyclopedie (1957–72), objavivši oko 300 članaka o jugoslav. glazbenicima. Kao skladatelj, u vokalnoj lirici slijedi romantičarsku tradiciju, očitujući sklonost dopadljivoj melodici. U operetnim djelima glazb. građu zasniva na pomodnim pjevačkim i plesnim točkama.

IZV.: KŽZ.

LIT.: L. Šafranek-Kavić: Moj dragi je poštar. Obzor, 74(1933) 33. – Isti: Čudo od djeteta. Jutarnji list, 24(1935) 8589. – M. Graf: Domjanić-Abend. Morgenblatt, 55(1940) 287. – N. Njirić: Josip Deči proslavio 50-godišnjicu umjetničkog rada. Bilten Društva skladatelja Hrvatske, 5(1983) 39/41. – Deči, Josip. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – N. Turkalj: (Nekrolog). Oko, 13(1985) 349. – I. Ajanović-Malinar: Deči, Josip (Décsy). Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993.

DELIĆ, Miroslav (Deutsch)

DELIĆ, Miroslav (Deutsch), ortoped (Požega, 5. I. 1901 – Zagreb, 10. XI. 1971). U nepoznato doba, vjerojatno 1920-ih, promijenio je prezime Deutsch u Delić. Gimnaziju je završio u Makóu (Mađarska), medicinu studirao u Beču i Zagrebu, gdje je 1925. promoviran. Najprije je radio u Državnom sanatoriju za tuberkulozu kosti i zglobova u Kraljevici (1926) i Ortopedskoj bolnici u Zagrebu (1927–28), a zatim specijalizirao ortopediju u Parizu u Louisa Ombrédannea te postao asistent u tamošnjoj Klinici za dječju kirurgiju i ortopediju. Od 1929. do 1941. vodio je Državno lječilište za tuberkulozu kosti i zglobova u Kraljevici. U Beču se 1922. učlanjuje u KP. Bio je aktivan u Klubu studenata marksista Sveučilišta u Zagrebu te je zbog polit. djelovanja bio osuđen na devet mjeseci zatvora. U srpnju 1927. uhićen je sa skupinom ljevičara (među kojima je bio i Josip Broz Tito) koji će poslije biti suđeni u tzv. ogulinskom procesu, ali je Delić, iako je u njegovu stanu u Zagrebu policija pronašla, među ostalim, Lenjinovu sliku i primjerak Marxova Kapitala, ubrzo pušten, ali i evidentiran kao »komunistički nastrojena osoba«. Iduće je god. bio osnivač intelektualnoga kružoka »Grič«, koji je trebao okupljati zagrebačku inteligenciju. Neizravno je i politički djelovao; po stavovima, koji su bili poznati širem krugu u 1930-ima bio je antifašistički i umjereno lijevo orijentiran, no tada više nije bio član KPJ. Za II. svj. rata bio je od jeseni 1942. interniran u logor u Kraljevici, a u ljeto 1943. prebačen u logor Kampor na Rabu. Po oslobođenju logora u rujnu 1943. neko je vrijeme bio liječnik u ličkim partizanskim jedinicama, a zatim 1944. u bolnici Grumo u Italiji, gdje su se liječili partizanski ranjenici. Potkraj rata postavljen za referenta saniteta Tenkovske brigade 8. korpusa. Nakon demobilizacije radio je u ortopedskim bolnicama u Budvi i Risnu (1947–50), a od 1951. do umirovljenja 1967. primarijus je Ortopedskoga odjela Opće bolnice »Dr. Josip Kajfeš« (danas KB »Sveti Duh«) u Zagrebu. – Najviše se bavio koštano-zglobnom tuberkulozom (Glasnik Centralnog higijenskog zavoda, 1927; Liječnički vjesnik, 1929–39; Zdravlje, 1934; Zdravstveni pokret, 1934; Zdravniški vestnik, 1935), naglašavajući društvenu važnost suzbijanja te bolesti i potrebu izgradnje dispanzera i posebnih tuberkuloznih odjela u ortopedskim bolničkim ustanovama te morskih i gorskih lječilišta (O klimatologiji našeg mora, Zagreb 1940). God. 1935. na čelu ekipe Škole narodnog zdravlja i Higijenskog zavoda u Zagrebu provodi anketu o oblicima i raširenosti zglobno-koštanoga luesa kod endemijskoga luesa u Bosni. Proučavao je posljedice dječje paralize (Liječnički vjesnik, 1936; Acta chirurgica Iugoslavica, 1958), malformacije i bolesti kralježnice (Liječnički vjesnik, 1927, 1934, 1938; Glasnik Centralnog higijenskog zavoda, 1934; Medicinski pregled, 1939), tumore koštanoga sustava (Liječnički vjesnik, 1935; Acta chirurgica Iugoslavica, 1957), različita pitanja iz operativne tehnike (Liječnički vjesnik, 1934, 1938), iščašenje kuka i druge probleme patofiziologije koštanoga sustava. Bio je predsj. Ortopedske sekcije Zbora liječnika Hrvatske i član Kirurške akademije Francuske.

DJELA: Sanatorij tuberkuloze kosti i zglobova (suautor E. Weissmann). Zagreb 1930. – Tuberkuloza kosti i zglobova. Lječilište Kraljevica, metode liječenja, idealna klima. Zagreb 1930. – Sadreni povoji. Zagreb 1932. – Koštani i zglobni lues kod endemijskog luesa u Bosni (suautor E. Grin). Zagreb 1936. – Operativno liječenje tuberkuloze kosti i zglobova. Zagreb 1938. – Koštana i zglobnokoštana tuberkuloza. Zagreb 1940. – Prirođeno iščašenje kuka (Luxatio coxae congenita). Beograd 1951. – Poliomyelitis. Zagreb 1954. – Osnovi patološke fiziologije kosti. Kratak prikaz, 1–2. Zagreb 1957.

LIT.: V. Mandić: Dr Miroslav Delić. Povodom 60-godišnjice. Acta chirurgica Iugoslavica, 8(9)(1961) 2. – V. Afrić: U danima odluka i dilema. Beograd 1970. – J. Zergollern: (Nekrolog). Liječnički vjesnik, 94(1972) 1. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Delić, Miroslav. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918–1935. Zagreb 2002. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.

DELIĆ, Simona

DELIĆ, Simona, književna teoretičarka, folkloristica i prevoditeljica (Tuzla, BiH, 8. II. 1971). Kći Miće i Mirjam rođ. Štern. God. 1980. preselila se s obitelji u Zagreb, gdje je završila Obrazovni centar za jezike (od 1991. XVI. i XVIII. gimnazija) i na Filozofskom fakultetu 1989–94. studirala španj. jezik i književnost te komparativnu književnost. Na istom je fakultetu magistrirala 1999. radom Tema obitelji u hrvatskoj usmenoj baladi. Studirala je i na Universidad Complutense u Madridu (1997. i 2000–03), a kraće je vrijeme boravila na studijskom istraživanju eur. tradicijskih balada u Deutsches Volksliedarchivu u Freiburgu (2000). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirala je 2004. disertacijom Žanr balade na Mediteranu. Književno teorijski i književnoantropološki aspekti hrvatske i španjolske usmene tradicije u 20. stoljeću. Od 1996. zaposlena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, 2005. izabrana je u zvanje znanstvene suradnice, 2009. više znanstvene suradnice, a 2014. u zvanje znanstvene savjetnice. Bavi se pretežito istraživanjem tradicijskih balada, posebno sefardske baladne tradicije, te prepletanjem folklora i književnosti, poredbenim aspektima usmene pripovjedne pjesme (posebno hrv. i španj. tradicije), objavljuje radove u časopisima Republika (1994), Narodna umjetnost (1997, 1999–2000, 2004, 2007), Književna smotra (1999), Traditiones. Zbornik inštituta za slovensko narodopisje Slovenske akademije znanosti in umetnosti (1999) i Lied und Populare Kultur – Song and Popular Culture (2007). Uz to bavi se prevođenjem španj. i latinoameričkih pisaca (Carlos Fuentes, Octavio Paz, Gabriel García Marquez, Javier Marias, Dolores Redondo i dr.). Članica je Međunarodne komisije za baladno pjesništvo (od 1997), Španjolskoga društva za komparativnu književnost S. E. L. G. y C. (od 2003) te Društva hrvatskih književnih prevodilaca (od 2005). God. 2002. dobila je Nagradu sveučilišnih profesora i drugih znanstvenika. – Otac Mićo (Bugar, BiH, 7. III. 1935 – Zagreb, 3. III. 1993) doktorirao je 1979. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Lingvistička stilistika u nastavi. Radio je na Pedagoškoj akademiji u Tuzli (1970–78), Zavodu za jezik u Zagrebu (1978–93). Uz to je bio lektor srpsko-hrvatskog jezika na INALCO Paris III, Sveučilište Sorbonne (1985–87). Majka Mirjam rođ. Štern (Stern) (Slavonski Brod, 10. IX. 1940) prosvjetno je pedagoška radnica. Radila je kao profesorica i zamjenica ravnatelja u Građevinskom školskom centru u Tuzli (1963–81), ravnateljica Osnovne škole Sveta Nedelja (1981–91) te do umirovljenja profesorica hrvatskoga jezika i bibliotekarica u Osnovnoj školi »Mladen Iveković« (1991–93). Majčini roditelji Šandor Štern (Stern) (? – Auschwitz, 1942) i Anica rođ. Fuchs (? 1910 – Auschwitz, 1942) uhićeni su u ljeto 1942. te deportirani u Auschwitz, gdje su stradali. Njezina je baka → Jelena Malević. Bakina oca Leopolda Fuchsa (Podgorač kraj Našica, ?1890 – logor Jasenovac, 1945), sina Kolomanova, ustaške su vlasti uhitile u zimu 1942. te zatočile u logor Jasenovac, gdje je stradao uoči proboja. U njemačkim i ustaškim logorima također je stradala gotovo sva majčina rodbina obiteljskih loza Štern, Fuchs i Holzer.

DJELA: Između klevete i kletve. Zagreb 2001. – Hispanoamerička bilježnica. Zagreb 2010. – Silva Hispanica. Komparativna studija o žanru balade u modernoj hrvatskoj i španjolskoj usmenoj tradiciji. Zagreb 2011.

IZV.: Osobni podaci ulaznice. – Survivors of the Shoah. Visual History Foundation. Jelena Malević. Br. intervjua: 16979, 28. VI. 1996. – Survivors of the Shoah. Visual History Foundation. Mirjam Delić. Br. intervjua: 29374, 3. X. 1996.

LIT.: Diego Catalán: El Archivo del Romancero. Patrimonio de la Humanidad. Historia documentada de un siglo de Historia. Madrid 2001 – T. Perić Polonijo: Delić, Simona. Hrvatska književna enciklopedija, 1. Zagreb 2010. – S. Uzelac Schwendemann: Leksikon mrtvih. Prilog za proučavanje brodske Židovske zajednice. Slavonski Brod 2011. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

DEMAJO, Leon

DEMAJO, Leon, inženjer (Zemun, Srbija, 6. III. 1875 – ?Auschwitz, 1943). Sin Avramov. U Hrvatsku se doselio 1919. iz Ljubljane, od 1933. imao je zavičajnost u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je viši savjetnik Hrvatskih državnih željeznica. U doba uspostave NDH već je bio u mirovini. U prijavi imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, naveo je da je 1922. u Zagrebu u Babukićevoj ul. sazidao obiteljsku katnicu. Potom je sa suprugom Emom rođ. Fleissig, podrijetlom Bečankom, preuzeo žid. znak te su 1943. oboje odvedeni u njem. logor, vjerojatno u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 665. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DENEŠ, Herman

DENEŠ, Herman, trgovac (? – ?). U međuratnom razdoblju posjedovao je veleskladište stakla u Vlaškoj ul. u Zagrebu.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

DEPOLO, Ljerka

DEPOLO, Ljerka, prevoditeljica (Zagreb, 3. III. 1934 – Zagreb, 9. I. 2003). Kći Slavka Pollaka i Vere rođ. Tolnauer. S franc. jezika prevela je djela Jeana Cayrola Strana tijela (Zagreb 1963) i Hladnoća sunca (Zagreb 1970), Alberta Camusa Naličje i lice, Pirovanje, Ljeto (Zagreb 1971) i Zapisi (Zagreb 1976), Sidonie Gabrielle Colette Claudine u braku (Zagreb 1979) i Claudine odlazi (Zagreb 1979), Alexandre Dumasa Tri mušketira (Zagreb 1982) i dr. – Majka Vera rođ. Tolnauer, liječnica (Zagreb, ? – Zagreb, ?). Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu, gdje je 1928. diplomirala na Medicinskom fakultetu. Na nepoznat je način preživjela II. svj. rat.

LIT.: Židov, 12(1928) 4.

DESPOT, Branko

DESPOT, Branko, filozof (Zagreb, 6. VII. 1942). Sin Dejana i → Miroslave Despot. U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju 1961. Diplomirao je filozofiju i grč. jezik 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1975. disertacijom Filozofiranje Vladimira Dvornikovića. Od 1968. asistent je na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1971. asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Za docenta je izabran 1979, izvanrednoga profesora 1984, redovitoga profesora 1989, a 1997. za redovitoga profesora u trajnom zvanju. Predstojnik je Katedre za povijest filozofije i voditelj poslijediplomskoga studija filozofije. Kao stipendist Humboldtove zaklade usavršavao se 1972–73. na Sveučilištu u Kölnu, a 1992–93. na Sveučilištu u Heidelbergu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaje Povijest filozofije i Uvod u filozofiju, a predavanja održava i na poslijediplomskim studijima na matičnom fakultetu, Ekonomskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filozofskog društva, hrvatskoga PEN-a, Matice hrvatske i Kluba hrvatskih humboldtovaca. – Istražuje povijest filozofije, grč. filozofiju, njem. klasični idealizam, suvremenu filozofiju, hrv. filozofsku baštinu. Njegova je filozofija sufilozofiranje, interpretativni razgovor s predajom, traženje puta k iskustvu slobode, čistomu mišljenju i volji. Članke i rasprave objavljuje u periodici Vidici (1968), Filosofija (1969–70), Praxis (1969–71), Problemi (1969–90), Kamov (1970), Kolo (1970), Pitanja (1971), Dijalog (1977), Polja (1978), Gordogan (1979, 1982–83, 1985), Filozofska istraživanja (1984, 1986, 1988), Godišnjak za povijest filozofije (1984, 1990), Synthesis philosophica (1986), zborniku Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti (Zagreb 1992) i drugdje. Preveo je s njemačkoga knjigu Nicolaia Hartmanna Osnovne crte jedne metafizike spoznaje (Zagreb 1976), kojoj je napisao i pogovor, Eugena Finka Nietzscheova filozofija (Zagreb 1981) i Adama Schaffa Komunistički pokret na raspuću (Zagreb 1985). Izabrao je i preveo tekstove te napisao predgovore u knjigama Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga O bitstvu slobode (Zagreb 1985) i Kant–Schelling–Nietzsche Ideja univerziteta (Zagreb 1991); autor je pogovora knjizi Friedricha Nietzschea Volja za moć (Zagreb 1988). Od 2010. redoviti je član HAZU.

DJELA: Filozofiranje Vladimira Dvornikovića. Zagreb 1975. – Vidokrug apsoluta (Prilog indiskutabilnoj diagnostici nihilizma). Zagreb 1972. – Filozofija Gjure Arnolda. Zagreb 1970. – Logički fragmenti. Zagreb 1977. – Filozofski dnevnik (1978–1982). Zagreb 1982. – Uvod u filozofiju. Zagreb 1988. – Sitnice. Zagreb 1991. – Filozofiranje? Zagreb 1995. – Filozofija kao sistem? Zagreb 1999. – Filozofija?(Filozofija u Hrvatskoj od osnutka Sveučilišta). Zagreb 2000.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: D. Barbarić: Despot, Branko. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Despot, Branko. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998.

DESPOT, Miroslava (Blühweiss, Blis, Bliss; Fricika)

DESPOT, Miroslava (Blühweiss, Blis, Bliss; Fricika), gospodarska i kulturna povjesničarka i sportašica (Varaždin, 25. IX. 1912 – Zagreb, 13. VIII. 1995). Kći → R. Blisa i Flore rođ. Hofmann, supruga Dejana Despota te majka → Brankova. Obitelj je 1921. promijenila prezime Blühweiss u Blis (Bliss). Osnovno školovanje stekla je 1919–22. u obiteljskom domu. Odatle sežu i počeci izvrsna poznavanja njemačkoga, francuskoga, talijanskoga i engl. jezika. God. 1923. preselila se u Zagreb, gdje je polazila licej (gimnaziju) 1923–31. Za gimnazijskih dana počela se aktivno baviti tenisom. Na prvoj službenoj ljestvici Kraljevine Jugoslavije 1929. bila je rangirana kao četvrta tenisačica u državi. Bila je pobjednica Kraljevine Jugoslavije u tenisu u ženskim parovima te drž. reprezentativka. Uz to je bila članica Zagrebačkoga klizačkog društva (ZKD). Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te se cijeli II. svj. rat skrivala s roditeljima po zagrebačkim tavanima i u sanatoriju na Srebrnjaku; od deportacije spasila se zahvaljujući jakim vezama. Nakon završetka II. svj. rata studirala je povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (1945–49), gdje je 1957. doktorirala tezom Osredek, njegov postanak i razvoj u sklopu općeg ekonomskog i političkog razvoja Hrvatske u XIX. st. Prilog ekonomskoj historiji Hrvatske u XIX. stoljeću. God. 1949. završila je tečaj paleografije u Historijskom institutu JAZU (danas HAZU), a 1958. i arhivski tečaj na Stage international des archives u Parizu. Radila je kao kustosica u Muzeju narodnog oslobođenja u Zagrebu (1950–53) i u Muzeju za umjetnost i obrt (1953–63) te od 1963. do mirovine u Institutu za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), gdje je od 1965. bila voditeljica Centra za naučnu dokumentaciju. Od 1957. do 1967. predavala je ekonomsku i kulturnu povijest novog vijeka u sklopu studija geografije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. God. 1957. izabrana je za znanstvenu suradnicu, a umirovljena je 1973. u zvanju znanstvene savjetnice. – Istraživala je manufakture u građanskoj Hrvatskoj i Zagrebu, napose nastanak i razvoj staklana. Nekoliko radova o Maksimilijanu Vrhovcu i njegovu dnevniku polazište su njezina proučavanja gospodarskih i trg. prilika u sjev. Hrvatskoj za Hrvatskoga narodnog preporoda te djelovanja istaknutih preporoditelja (Đuro Matija Šporer, Ljudevit Vukotinović, Janko Drašković). Istraživala je društva kao što su varaždinsko Društvo čovječnosti, Društvo za povjesnicu jugoslavensku, Trgovačku komoru i Gospodarsko društvo u Zagrebu te Trgovačku komoru u Senju. Skupila je i kritički obradila opsežnu tiskanu građu te časopise i novine o gospodarskoj povijesti Hrvatske od 1850. do 1918, a napose je pisala o časopisu Sidro. U sklopu istraživanja gospodarske povijesti i kulturnog života hrv. zemalja u XVIII. i XIX. st. bavila se i ulogom Židova, a pisala je i o radničkom pokretu od 1871. do 1914. Sastavila je bibliografije o minijaturi u Jugoslaviji, o Pavlu Ritteru Vitezoviću te bibliografiju djela Josipa Matasovića i primorskih novina i časopisa 1843–1945. U sintetskom obliku obradila je industriju i trgovinu građanske Hrvatske za Mažuranićeva banovanja 1873–80. Također se bavila ulogom Židova u gospodarsko-kulturnom životu druge pol. XIX. st. u Hrvatskoj. Rezultate istraživanja publicirala je u zemlji i inozemstvu. Surađivala je u izradi više enciklopedijskih edicija Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) te bila suradnica emisije »TV kalendar« na RTV Zagreb (danas HRT). Kao izvrsna poznavateljica hrv. periodike za Arhiv iz Jeruzalema ekscerptirala je novine NDH o zločinima počinjenima nad Židovima za II. svj. rata.

DJELA: Privreda Hrvatske XVII.–XIX. stoljeća. Izbor građe. Zagreb 1957. – Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Zagreb 1962. – U putničkoj kočiji od Karlovca do Varaždina godine 1846. Zagreb 1962. – Privredni razvoj Hrvatske u XVIII i XIX stoljeću s osvrtom na istovremeni privredni razvoj Evrope (skripta). Zagreb 1965. – Ivan Kukuljević Sakcinski i njegov rad u okviru »Društva za pověstnicu jugoslavensku«. Zagreb 1967. – Staklana Osredek. Njen postanak, razvoj i prestanak. Zagreb 1968. – Privreda Hrvatske na domaćim i međunarodnim izložbama do osnivanja Zagrebačkog zbora 1910. god. O nekim političkim pojavama na prvim industrijskim izložbama na Rijeci 1899. i u Kopru 1910. Zagreb 1969. – Vodič po izložbi. Počeci industrije i radničkog pokreta u Hrvatskoj 1848–1919 (suautor N. Stančić). Zagreb 1969. – Doprinos Josipa Matasovića ekonomskoj historiji. Zagreb 1970. – Gospodarske i trgovačke prilike u Hrvatskoj u vrijeme Ilirizma. U povodu 200-godišnjice rođenja Janka Draškovića (1770–1856). Zagreb 1970. – Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

IZV.: KŽZ.

LIT.: I. Karaman: M. Despot, Pokušaji manufakture u Građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Historijski zbornik, 15(1962). – M. Mirković: (Predgovor u: M. Despot, Pokušaji manufakture u Građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Zagreb 1962, str. I–XV). – V. Oštrić: Radnički pokret u Hrvatskoj od početaka do god. 1914. u našoj povijesnoj književnosti, 1. Časopis za suvremenu povijest, 5(1973) 1; 2. Ibid., 2. – Bibliographia historico-oeconomica Iugoslaviae. Zagreb 1978. – Deset godina »Časopisa za suvremenu povijest«. Sadržaj 1969–1978. Časopis za suvremenu povijest, 10(1978) 3. – Historiografija od 1965–1975. za hrvatsku povijest do g. 1918: J. Šidak, IV. Razdoblje od 1790–1883. Historijski zbornik, 31/32(1978–79); P. Strčić, VII. Istra i Kvarnerski otoci u XIX i na početku XX stoljeća. Ibid. – M. Kolar-Dimitrijević: Miroslava Despot, Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Časopis za suvremenu povijest, 12(1980) 3. – D. Pavličević: Miroslava Despot, Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Historijski zbornik, 33/34(1980–1981) 1. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – D. Pavličević: Uz osamdesetu obljetnicu života dr. Miroslave Despot. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1992, 25. – M. Švab: Uz 80. obljetnicu života dr. Miroslave Despot i gotovo pet desetljeća objelodanjivanja radova. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2. – D. Pavličević: Uz osamdesetu obljetnicu dr. Miroslave Despot. Bilten ŽOZ, 1993, 28/29. – M. Kolar-Dimitrijević i M. Švab: Despot, Miroslava. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – (Nekrolozi): Bilten ŽOZ, 1995, 41/42; Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995) – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.