Kategorija: P

PAPO, Silvio, žid. aktivist (? – ?). Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 delegata zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu).

LIT.: Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3.

PAPP, Pavle (Pap, Šilja), revolucionar (Perlez kraj Zrenjanina, Srbija, 9. I. 1914 – Skradin, 15. VIII. 1941). Sin Henrikov. U Novom Sadu završio je žid. osnovnu školu i državnu mušku gimnaziju. God. 1932. upisao je Medicinski fakultet u Beogradu. Bio je tajnik Sveučilišnoga vijeća studenata te član uprave Udruženja jugoslavenskih medicinara. Uz to je bio član SKOJ (od jeseni 1932), sekretar organizacije SKOJ Medicinskoga fakulteta (1932), član Mjesnoga komiteta SKOJ u Beogradu (od veljače 1934) i Pokrajinskoga komiteta SKOJ za Srbiju (od ožujka 1934). God. 1934. postao je član KPJ te je uređivao list Medicinar i bio gl. urednik lista Mladi komunist. U srpnju 1934. bio je uhićen i osuđen na tri godine robije u Srijemskoj Mitrovici. Potom postaje član Pokrajinskoga komiteta KPJ za Vojvodinu (od srpnja 1937) i član Centralnoga komiteta SKOJ (1939). Prelazi u potpunu ilegalu, a Sud za zaštitu države osuđuje ga u odsutnosti na 15 godina robije. U listopadu 1940. postaje član CK KPJ. Uoči II. svj. rata radio je u Zagrebu kao instruktor CK KPJ u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Od svibnja 1941. organizirao je akcije udarnih grupa i u njima sudjelovao (atentat na policijskog agenta Tiljka), upravljao partijskom tehnikom i pomagao u uspostavljanju veza za odlazak članova KPJ iz Zagreba u partizane. Kao šef tehnike bio je jedan od najvažnijih partijskih aktivista u Zagrebu pa se i Josip Broz Tito sastao s njime u svibnju, prije svojeg odlaska u Beograd. Josip Kopinič, sovjetski agent u Zagrebu, sumnjičio je Pappa za neke provale u partijsku organizaciju potkraj lipnja i početkom srpnja iste godine, ali su se optužbe pokazale neosnovane. Tada je u pismu optuživao CK KPH »za neaktivnost i oportunizam«, ali ga je CK KPJ potom kaznio strogim ukorom »zbog nekonspirativnosti« i »zbog grupaškog stava«. Pod lažnim imenom i krivotvorenim dokumentima (kao Vjekoslav Magdalenić, doktor iz Livna) poč. kolovoza 1941. u svojstvu delegata CK i po zapovijedi CK KPJ i CK KPH odlazi u Split pružiti pomoć Područnom komitetu KPJ za Dalmaciju u organiziranju prvih partizanskih odreda. Bio je polit. komesar novoosnovanih sedam partizanskih odreda i zapovjednik Vodičko-zatonskoga odreda, s kojim se uputio prema Dinari. Talijani su ga uhvatili 12. VIII. 1941. u selu Vačani te ga odveli u Skradin, gdje je nakon teškoga zlostavljanja javno strijeljan 15. VIII. na mjesnom trgu. Za narodnoga heroja proglašen je 5. VII. 1945.

LIT.: I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – Pap Henrika Pavle – Šilja. Zbornik Narodnih heroja, 2. Beograd 1975. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Broz Tito: Sabrana djela, 7. Zagreb 1983. – N. Lengel-Krizman: Narodni heroji iz Hrvatske – Židovi. Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

PARDO, Jakov (Jakob Abrahamov), trgovac (Dubrovnik, druga pol. XVII. st. – Venecija, druga pol. XVIII. st.). Potomak je jedne od najstarijih dubrovačkih žid. obitelji, koja se u Dubrovniku nalazila gotovo od osnutka geta 1546. Sin je Abrahama (spominje se 1608. i 1612), suprug Justine te otac Josipa (Josefa, Joze, Giuseppea), Solomona (Salamona), Izaka, Abrama (Abrahama), Davida i kćerke nepoznata imena. Između 1755. i 1782. sa suprugom i sinovima Izakom i Davidom preselio se u Veneciju. – Sin Josip (Josef, Jozo, Giuseppe), brodovlasnik (Dubrovnik, o. 1730 – Dubrovnik, 1783. ili 1784). Nakon odlaska roditelja i braće Davida i Izaka u Veneciju s preostalom braćom ostao je živjeti i poslovati u Dubrovniku. God. 1769. stanovao je izvan geta, u današnjoj ul. Petilovrijenci, a 1782. živio je u domaćinstvu sa suprugom, dvama sinovima, četirima kćerima i sestrom. S braćom se bavio kupovanjem suvlasničkih udjela u brodovima i pozajmljivanjem novca uz kamatu za potrebe pomorstva. God. 1763. posjedovao je s braćom 20 karata jedne tarantele, a 1779. imao je 18 karata pinke »La Giuditta«. Spominje se da je 1782–83. platio tzv. arboratik, pristojbu koja se plaćala za brodove veće nosivosti, međutim već 1784. prilikom diobe jednoga broda njegove su malodobne sinove zastupali skrbnici. Također se spominje da je 1773. s preostalom braćom odbio blagosloviti brak između nećakinje Lidije (?, 1748 – ?) i Izraela Maestra te isplatiti miraz od 1000 cekina, već je u zamjenu nudio polovinu iznosa, no na intervenciju Lidijinih skrbnika morao je isplatiti puni iznos. Njegov sin Abram, trgovac (Dubrovnik, o. 1773 – Dubrovnik, nakon 1815). Bio je trgovac u doba franc. okupacije i početkom austr. vladavine u Dubrovniku te se bavio uvozom soli. Dana 22. VI. 1808. zajedno s još trojicom deputata dubrovačke ŽO potpisao je molbu upućenu franc. generalu Augustu de Marmontu zahtijevajući da se ukinu svi zakoni Dubrovačke Republike koji su ograničavali građanska prava Židova. – Jakovljev sin David, rabin i talmudist (Venecija, Italija, 1719 – Jeruzalem, 1792). Školovao se u ješivi Jakova Beliliusa u Veneciji, odakle je u potrazi za zaposlenjem najprije otišao u Dubrovnik, potom u Sarajevo i zatim kratko u Beograd. Naposljetku u Splitu je 1739. ili 1740. postao učitelj u žid. školi, a poslije i rabin. U Splitu je boravio do 1760. ili 1768. te potom otišao u Sarajevo, gdje je prihvatio mjesto velikoga nadrabina. Na dužnosti nadrabina sarajevske ŽO ostao je do 1781, kad je zatražio mirovinu kako bi mogao otići u Svetu Zemlju. Nakon Sarajeva neko vrijeme boravio je u Dubrovniku, gdje je 1788. podigao na sudu tužbu protiv svoje braće i rođaka zbog uznemiravanja. U nepoznato doba odlazi u Palestinu, gdje umire. Svoje prvo djelo Šošanim le-David, komentar Mišne, napisao je u vrijeme dok je bio učitelj u Splitu. Objavio je brojne komentare talmudske i rabinske literature tiskane dijelom tek dva stoljeća nakon njegove smrti, te zbirku vlastitih rabinskih responsa Mihtam le-David, tiskanu 1761. ili 1762. u Solunu te djelo Magen Geborim (Livorno 1781). Njegov sin Jakov, rabin (Split, 1740 – Dubrovnik, I. 1819). God. 1760. doselio se u Dubrovnik, gdje je postao učitelj i rabin. Bio je vrstan talmudist i znalac kabale. God. 1782. živio je izvan geta, u današnjoj Vetranićevoj ul., u kući Iva Guske, za godišnju najamninu od 62 dukata. God. 1799. u njegovu su domaćinstvu živjele četiri osobe, uključujući sluškinju. Povijesna mu znanost zahvaljuje, uz ostalo, za vjerodostojan opis potresa u Dubrovniku. Njegova glavna djela su Kohelet Ya’akov (Venecija 1784), komentar o prvim prorocima, te Mishkenot Ya’akov, komentar o Izaiji, tiskan nakon njegove smrti (Livorno 1823). Na dubrovačkom žid. groblju na Boninovu nalazi se njegov nadgrobni spomenik s krunom kao simbolom visokoga položaja. Epitaf mu spominje i funkcije: »Rabin, učitelj, rektor, predsjednik rabinskog suda, podučavatelj Tore.« – Jakovljev unuk Abram (Abraham), trgovac i žid. aktivist (Dubrovnik, o. 1770 – Dubrovnik, nakon 1840). Sin Solomonov (Salamonov). Bio je jedan od najjačih dubrovačkih trgovaca za franc. uprave u Dubrovniku (1808–1814); kao i njegovi preci bavio se najviše trgovinom žitom. Kad je u doba franc. uprave u Dubrovniku zavladala nestašica žita pa se pojavio i strah od gladi, uspio je dopremiti veće količine žita u grad. S još četvoricom žid. trgovaca i s 25 drugih trgovaca zadužen je 1812. za osnutak Trgovačke komore i Trgovačkoga suda u Dubrovniku; tom je prigodom imenovan četvrtim sucem Trgovačkoga suda. Kao dioničar u osiguravajućem društvu za brodove Compagnia d’assicurazioni per la navigazione e commercio nazionale, osn. u Dubrovniku 1803, s još trojicom članova obitelji Pardo i partnerom Davidom Luzzenom osigurao je da većinsko vlasništvo tog društva bude u rukama dubrovačkih Židova, a sam je vodio blagajnu. Spominje se kao bankar i opskrbljivač franc. vojske. Zajedno sa → S. Levi Mandolfom 1808. otkupio je od generala Marmonta novac bivše Dubrovačke Republike, položen u bečkoj banci Schuller et companie, no dugotrajna isplata mjenica donijela mu je velike gubitke. Biran je na funkcije u dubrovačkoj židovskoj zajednici; 1809. član je Malog kapitula Scholae Hebraeorum. Oženio je Terni Vittoriju i s njom imao pet sinova i tri kćeri. Sinove je, kad su odrasli, po starom običaju poslao u svijet da se što bolje upute u trgovinu, a i sam je mnogo putovao, pa je u poodmakloj dobi, poč. 1840. zatražio putovnicu za inozemstvo na rok od tri godine.

IZV.: G. Nahon: Jacob Pardo Rabbin à Raguse. Izlaganje na znanstvenom skupu »Socijalna i kulturna povijest Židova na istočnoj obali Jadrana«, Dubrovnik 2002. – E. Papo: The Intellectual Biography of Haham David ben Ya’akov Pardo. Ibid.

LIT.: The Standard Jewish Encyclopedia. Jerusalem–Tel Aviv 1962. – V. Ivančević: Udio Židova u pomorstvu starog Dubrovnika. Jevrejski almanah 1963–1964. – Z. Šundrica: Dubrovački Jevreji i njihova emancipacija (1808–1815). Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Ibid. – V. Kovač: Sefardi na istočnoj obali Jadrana. Prikaz znanstvenog skupa Društvena i kulturna povijest Židova na istočnoj obali Jadrana. Dubrovnik 2002. – Ha-kol, 2002, 75/76. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005. – http://www.savezscg.org/12_zanimljivosti/razno/Du brovacke_Zidovke.pdf, pristupljeno 15. VII. 2011.

PARDO, Nisim, knjigoveža i žid. aktivist (Sarajevo, 22. VII. 1896 – logor Lepoglava, 1944). Sin Nisimov. U braku s Rahelom imao je kćer Simhu (?Zagreb, 1927) i sina Isaka (?Zagreb, 1938). Stekao je 1928. zavičajnost u Zagrebu, gdje je bio tehnički upravitelj »Lipa-Mill«, tvornice kuverata, te jedan od osnivača Jevrejsko-sefardskoga kluba. Po uspostavi NDH bio je 30. VI. 1941. uhićen i odveden u Zagrebački zbor, a odande u logor Lepoglava, gdje je stradao. Tvornica je tražila njegovo puštanje kao neophodno potrebnog stručnjaka, ali je zahtjev odbijen. Sin Isak umro je u logoru u Đakovu, supruga Rahela je deportirana u Auschwitz, a Simha je stradala na nepoznatom mjestu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 690. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27559. – HDA, SBUO, kut. 179, 807–II/1932.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PASCHKES, Gustav, trgovac i poduzetnik (Rijeka, 1886 – Split, 1937). Sin Bernardov. S roditeljima se 1887. iz Rijeke preselio u Split, gdje mu je otac dobio posao u pogonu za proizvodnju sapuna. U Splitu je završio realnu gimnaziju, a nakon toga se zaposlio u državnoj administraciji. U I. svj. ratu mobiliziran je u austroug. vojsku, zarobljen na rus. bojišnici te odveden u zarobljeništvo u Sibir. Uspio se 1921. preko Vladivostoka vratiti u Split, gdje je s bratom Albertom vodio poduzeće »Paschkes i Aljinović« za trgovinu brašnom i drugim prehrambenim artiklima na veliko. U doba uspješnoga poslovanja sagradio je obiteljsku vilu iznad splitskoga kupališta na Bačvicama. Nakon njegove smrti poduzeće je likvidirano.

LIT.: I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001.

PAŠAGIĆ, Vladimir, fizičar (Karlovac, 26. X. 1947). Sin Aleksandra i Zlate rođ. Mattersdorfer, brat Miroslavov. Nakon završene gimnazije u Karlovcu preselio se u Zagreb. Diplomirao je 1972. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao 1979. iz područja nuklearne fizike, a doktorirao 1990. iz područja primijenjene fizike. Radio je u Institutu »Ruđer Bošković« 1972–76. u Laboratoriju za elektromagnetske interakcije, kojega je bio i vanjski suradnik 1976–84. U Brodarskom institutu 1976–95. bio nositelj istraživačkih i razvojnih projekata te predsj. Znanstvenoga vijeća (1993–94). Tehničkim i zakonskim mjeriteljstvom bavio se 1996–2006. u Državnom zavodu za normizaciju i mjeriteljstvo, a 2006–14. bio je voditelj Laboratorija za optoelektroniku i vodeći istraživač u području primijenjene fizike na Brodarskom institutu. Također bio 2009–13. ravnatelj poduzeća »Solar park obnovljivi izvori energije« d. o. o. Važan prinos dao je u rješavanju problematike povezane s prostiranjem infracrvenoga zračenja u uvjetima priobalja, osobito kao nositelj znanstvenoistraživačkoga projekta Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske »Istraživanje zagadjenja mora naftom aviotermalnim snimanjem« (1991–95). Bio suradnik časopisa Hrvatski vojnik (1993–94) i potpredsjednik Hrvatske Udruge za infracrvenu termografiju (HUICT; 2009–13). Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, autor je priručnika Matematika formule – za studente, za učenike viših i srednjih škola (Zagreb 1994) i Formule za matematiku i fiziku za srednje škole i tehničke fakultete (Zagreb 2004) te suautor djela Matematika za pripremu razredbenog ispita na Ekonomskom fakultetu (Zagreb 2003) i Matematika za pripremu razredbenog ispita na tehničkim fakultetima (Zagreb 2003). Urednik je monografije → Zdenke Novak Kad se nebo srušilo (Zagreb 2002). Sudjelovao je u radu više simpozija i kongresa, poglavito s problematikom primijenjene fizike. – Brat Miroslav, arhitekt (Beograd, 2. VIII. 1938). Arhitektonski fakultet završio je 1976. u Zagrebu, gdje je radio kao odgovorni projektant AGI-46 biroa za arhitekturu, od 1979. kao glavni projektant TEI poduzeća za projektiranje i inženjering. God. 1988. osnovao je i vodio ARH-PROJEKT, a 1992. osnovao je i bio ravnatelj PROARHA 92 d. o. o. Projektirao je u Hrvatskoj i inozemstvu niz stambenih objekata, hotela, poslovnih zgrada i interijera različitih namjena. Zaslužni je član AGI-46 i dobitnik Priznanja matematičara i fizičara Hrvatske.

DJELA: Formule za matematiku i fiziku za srednje škole i tehničke fakultete. Zagreb 2004.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Zlatna knjiga najuspješnijih hrvatskih poduzetnika 2001. Zagreb 2002.

PAŠUR, Vera, farmaceutkinja (Zagreb, 9. XII. 1908 – ?). U međuratnom razdoblju bila je djelatnica ljekarne »Ljekarna k zdravlju« Luke Jakobovića u zagrebačkoj Ilici. U mješovitom braku imala je sina Marijana (?Zagreb, 1935). Po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu. Daljnja joj je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 690.

PATKAI, Stjepan (Pišta), glazbenik (Čakovec, 1928 – Utrecht, Nizozemska, 29. XI. 1994). Sin Eugena i Elle rođ. Szomahazy. Bio je svestrani estradni umjetnik, skladatelj, pijanist i pjevač; član sastava »Veseli vragovi« od 1945. u Čakovcu. Nastupao je na brojnim europskim i svjetskim pozornicama. Pokopan je u Heidelbergu u Njemačkoj, gdje je proveo najveći dio života.

LIT.: V. Lisjak: Izvorišta i tokovi. Čakovec 1997.

PAVLAKOVIĆ, Vladimir (Steiner), publicist i izdavač (?, o. 1886 – Zagreb, 5. II. 1966). Nakon I. svj. rata promijenio je prezime u Pavlaković. God. 1919. pokrenuo je jugoslav. Compas, obavještajnu publikaciju o stanju trgovine; prvi svezak preveden je na njem. jezik.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske 1873–1941. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

PAVLINOVIĆ, Hugo (Kohn), bankar (Požega, 27. IX. 1879 – Zagreb, 31. X. 1940). Na temelju dozvole Kraljevske zemaljske vlade 1901. promijenio je prezime Kohn u Pavlinović, a iste se god. u Osijeku oženio Martom rođ. Krausz, s kojom je imao Branka i Pavicu. Brat je pravnika Bernarda, koji je 1917. dobio plemstvo s pridjevkom »od Požege.« Od 1896. bio je gradski računarski savjetnik u Požegi, tajnik ŽO (1905–09) i Građanskoga streljačkog društva. Od 1906. član je Nadzornoga odbora Prve požeške štedionice, od 1907. zastupnik Osiguravajućega zavoda »Croatia«, a od 1918. njegov voditelj za Požegu i okolicu te upravitelj Prve hrvatske štedionice u Osijeku. Te je god. također u Požegi osnovao Banku za obrt, industriju i trgovinu d. d. Požega, koja je 1919. promijenila naziv u Bankarski i lombardni posao »Hugo Pavlinović« te vjerojatno prestala s radom 1922. njegovim preseljenjem u Zagreb. God. 1922. imenovan je glavnim tajnikom i ravnateljem Glavnoga zastupstva Jadranskoga osiguravajućeg društva u Zagrebu. Iste je god. predložio osnivanje požeške gradske štedionice, no kako požeške gradske vlasti nisu imale razumijevanja za to, svoj je kapital preusmjerio 1923, uz pomoć ministra financija, u otvaranje privatne financijsko-porezne poslovnice u prostorijama Jadranskoga osiguravajućeg društva u Palmotićevoj ul. u Zagrebu. Također je u Zagrebu vodio Osiguravajuće društvo »Jugoslavija« iz Beograda. Stručnim člancima surađivao je u periodicima Glasnik županije, Općinski upravnik, Bankarstvo, Narodno-gospodarstvena i financijalna smotra. – Supruga Marta (Osijek, 11. VII. 1884 – Auschwitz, 1944), kći je Josipa Krausza. Do 1933. imala je zavičajnost u Požegi, a potom se preselila u Zagreb. Po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu i prešla na katoličanstvo. S kćeri Pavicom (Požega, 7. VI. 1906 – Rim, o. 1980) prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ostala je na Rabu, a odande su je u ožujku 1944. nacisti deportirali u Auschwitz. – Sin Branko, pravnik i pravni pisac (Požega, 7. III. 1909 – Bern, Švicarska, 6. VII. 1999). Studirao je u Münchenu i Leipzigu, gdje je diplomirao kao stručnjak za osiguranje, a doktorirao na Sveučilištu u Bernu disertacijom Die Kapitalanlagepolitik in der Privatversicherung, koju je 1936. objavio u vlastitoj nakladi. Kao stručnjak za osiguranje na temelju dozvole Odjeljenja za trgovinu, obrt i industriju Kraljevske banske uprave 1932. u Zagrebu je otvorio privatnu poslovnicu za posredovanje i savjetovanje u poslovima osiguranja (palača Burze), a radio je i kao stalni zaprisegnuti sudski vještak. U veljači 1941. bez prtljage je otišao na Korčulu i ondje dočekao Travanjski rat. S Korčule se prebacio u Italiju, gdje je dočekao kraj II. svj. rata. Jedno je vrijeme radio u Rimu, a potom u Bernu, gdje je do umirovljenja bio savjetnik najveće švic. banke UBS. Prva supruga bila mu je Vera, rodom iz Čakovca, dok je u drugom braku bio s Dorotheom rođ. Finkelstein, rodom iz Odese, koju je upoznao u Tel Avivu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na žid. dijelu zagrebačkoga Mirogoja. Stručne članke o osiguranju objavljivao je u periodikama Providnost, Jugoslavenski Lloyd, Svojina, Glasnik Udruženja akutara Kraljevine Jugoslavije, Ekonomist, Požeške novine, Karlovački glasnik, Jutarnji list. Autor je djela Suzbijanje storna u životnom osiguranju. (Zagreb 1933). i Die Kapitalanlagepolitik in der Privatversicherung (Zagreb 1936).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 690. – Podaci o ulazniku B. Polić i I. Jeričević.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.